REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1585/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja GRADNJA CEZARE d.o.o., OIB 56816171202, Senari 30, Labin, zastupanog po punomoćniku Igoru Vretenaru, odvjetniku iz Labina, protiv tuženika TRIGLAV OSIGURANJE d.d., OIB 29743547503, Antuna Heinza 4, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Pavlak & partneri d.o.o. iz Rijeke, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-158/2022-54 od 16. veljače 2024., 11. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-158/2022-54 od 16. veljače 2024. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-158/2022-54 od 16. veljače 2024. naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.085,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora (točka I. izreke), u preostalom dijelu za iznos od 480,41 EUR tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.318,49 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose (točka III. izreke).

2. Protiv presude pravovremeno je žalbu podnio tuženik pobijajući točke I. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da se naknada štete koju zahtijeva tužitelj temelji na polici osiguranja od odgovornosti koju su sklopile stranke, ali smatra nepravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik obvezan naknaditi štetu, s obzirom na dva glavna prigovora koja je isticao i ponavlja ih u žalbi. Prvi je usmjeren na to da tužitelj nije postupio sukladno čl. 26. st. 1. Općih uvjeta za osiguranje, budući da nije bez odlaganja obavijestio osiguratelja o nastupanju osiguranog slučaja, a za koji je tuženik saznao tek iz tužbe. Smatra netočnim utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik imao saznanje o štetnom događaju od svog procjenitelja Borisa Nađa, koji je na lice mjesta pristupio na dan štetnog događaja po pozivu tuženikovog zastupnika u osiguranju, jer je prijava štete od strane tužitelja uslijedila nakon tri godine od štetnog događaja. Ističe kako je zaposlenik tuženika imao saznanja o štetnom događaju, ali da šteta nije bila prijavljena kao osigurani slučaj. Drugi prigovor je da je isključena tuženikova odgovornost sukladno čl. 5. t. 6. Općih uvjeta. Ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o izvanugovornoj, nego o ugovornoj odgovornosti za štetu, koja se procjenjuje prema polici osiguranja i općim uvjetima koji su njen sastavni dio. Smatra da je zbog toga pogrešan zaključak suda iz točke 49. obrazloženja da ne postoji razlog za isključenje odgovornosti jer tužitelj kao izvođač radova nije mogao izvršiti podupiranje, ojačanje, osiguranja susjedne građevine - teniskog igrališta. Smatra da pitanje je li ili nije postojala mogućnost izvođenja zaštite u vidu izrade pojačanja i upora nije odlučna za prosuđivanje tuženikove odgovornosti, već je odlučna činjenica da susjedni objekt ne bi bio oštećen da je postojalo pojačanje ili upor. Ističe da šteta koja je nastala na susjednom objektu zbog neizvedenog pojačanja na gradilištu nije osigurana već je isključena kao osigurani slučaj. Nadalje citira dijelove iskaza svjedoka i vještaka te iz istih izvodi svoje zaključke u prilog tvrdnji da su radnici tužitelja pri izvođenju radova potkopali teniski teren što je dovelo do urušavanja, a što se moglo spriječiti podupiranjem. Ističe da je obrazloženje u proturječju s izvedenim dokazima i to iskazima svjedoka, nalazu i mišljenju vještaka općim uvjetima kao sastavnom dijelu police osiguranja. Tvrdi da je šteta nastala uslijed propusta tužitelja (izostalog upora i potpore) zbog čega nije obuhvaćena pokrićem predmetna police osiguranja, odnosno radi se o slučaju u kojem je tuženikova odgovornost isključena. Odluku o troškovima postupka osporava zbog odluke o glavnoj stvari. Predlaže ovom sudu da preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odbije tužbeni zahtjev. Zahtijeva žalbeni trošak u iznosu od 536,32 EUR.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Tuženikova žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na osnovi odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te vodeći računa o razlozima zbog kojih se može pobijati presuda u sporovima male vrijednosti (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

6. U postupku koji je prethodio donošenju presude, kao ni njenim donošenjem, nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upućuje žalitelj. Suprotno žalbenim navodima utvrđene činjenice nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Prvostupanjski sud je za svoja činjenična i materijalnopravna utvrđenja na temelju kojih je donio pobijanu presudu dao valjane i neproturječne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. To što žalitelj ne prihvaća ocjenu dokaza i pravno stajalište izraženo u pobijanoj presudi, ne znači da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

7. Žalitelj navodi da prvostupanjsku presudu pobija i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, u ovom se postupku sukladno odredbi čl. 502. st. 1. ZPP-a radi o sporu male vrijednosti (isplati iznosa od 6.546,22 EUR), pa se na osnovi odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti zbog relativno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a na koju svojom žalbom također upućuje tuženik. Stoga te žalbene razloge ovaj sud nije razmatrao.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.546,22 EUR na temelju ugovora o osiguranju od odgovornosti koji su sklopile parnične stranke za razdoblje od 2014. do 2024. godine. Tužitelj zahtjev temelji na tvrdnji da se 20. svibnja 2019., dok je tužitelj izvodio radove gradnje parkirališta uz teniske terene „Progaska“ u Rapcu za naručitelja Labin 2000 d.o.o., dogodio osigurani slučaj, jer je prilikom izvođenja tih radova došlo do odrona zemlje pri čemu su oštećeni teniski tereni u vlasništvu Valmar Riviera d.d. i da je zbog saniranja terena nastala tužitelju šteta u utuženom iznosu. Tuženik je osporio nastanak osiguranog slučaja, osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tvrdnjom da nije imao saznanja o štetnom događaju sve do podnošenja tužbe odnosno odštetnog zahtjeva 11. svibnja 2022. i da je za konkretan štetni slučaj isključena tuženikova odgovornost.

9. Nesporno je da su tužitelj i tuženik imali sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti broj 010007263302 s ugovorenim važenjem od 26. veljače 2014. do 26. veljače 2024. Na temelju rezultata dokaznog postupka (uvidom u isprave u spisu, saslušanjem svjedoka i stranaka te izvedenog vještačenja) prvostupanjski je sud utvrdio da se 20. svibnja 2019. dogodio osigurani slučaj, jer je prilikom izvođenja radova – gradnje parkirališta uz teniske terene „Progaska“ u Rapcu, koje je izvodio tužitelj za naručitelja Labin 2000 d.o.o., došlo do odrona zemlje te oštećenja teniskih terena u vlasništvu Valmar Riviera d.d.; da je o štetnom događaju obaviješten tuženikov zastupnik u osiguranju i da je po njegovom pozivu na mjesto štetnog događaja isti dan došao djelatnik tuženika-procjenitelj Boris Nađ, koji je sačinio fotografije s mjesta događaja; da se prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka, koji je sud u cijelosti prihvatio jer je dan u skladu s pravilima struke i argumentirano obrazložen, nije mogla osigurati odgovarajuća zaštita samog teniskog terena koji se nalazio uz parking i da šteta nastala zbog sanacije teniskog terena iznosi 6.085,81 EUR; da je na zahtjev oštećene osobe tužitelj izveo sanaciju teniskog terena.

10. S obzirom na navedena činjenična utvrđenja, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je tuženik kao osiguratelj na temelju ugovora o osiguranju od odgovornosti dužan naknaditi tužitelju kao osiguraniku štetu koja je nastala trećoj osobi prilikom izvođenja radova iz njegove djelatnosti, budući da nisu nastupili razlozi iz Općih uvjeta osiguranja za isključenje tužiteljeve odgovornosti, za što je prvostupanjski sud dao jasne i argumentirane razloge u točki 49. obrazloženja, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud. Iako se nije pozvao na odredbu materijalnog prava iz točke 59. obrazloženja proizlazi da je na temelju odredbe čl. 964. Zakona o obveznim odnosima prvostupanjski sud obvezao tuženika da isplati tužitelju štetu, budući da je tužitelj na zahtjev oštećene osobe izvršio sanaciju pa je na njega prešla ta tražbina na temelju čl. 91. Zakona o obveznim odnosima, u visini utvrđenoj vještačenjem u iznosu od 6.085,81 EUR.

11. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je tužitelj izgubio pravo na isplatu predmetne tražbine jer nije tuženiku prijavio osigurani slučaj i podnio odštetni zahtjev u roku određenom čl. 26. st. 1. Općim uvjetima osiguranje. Naime, prema odredbi čl. 941. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu: ZOO) okolnost što osiguranik nije prijavio štetu u roku predviđenom Općim uvjetima za osiguranje ne može imati za posljedicu gubitak prava na naknadu na temelju ugovora o osiguranju, nego samo na eventualnu štetu osiguratelju koju je zbog toga pretrpio. Nesporna činjenica da je tužitelj obavijestio tuženikovog zastupnika osiguranja o štetnom događaju i da je tuženikov djelatnik - procjenitelj pristupio na mjesto štetnog događaja istog dana kada se dogodio, upućuje na neosnovanost žalbenog navoda tuženika da o štetnom događaju nije znao do podnošenja tužbe. To iz razloga jer se prema odredbi čl. 930. ZOO-a smatra da je obavijest o štetnom događaju izvršena zastupniku osiguravatelja izvršena samom osiguravatelju, a čiji procjenitelj je pristupio na mjesto štetnog događaja.

12. U pravu je žalitelj da prema čl. 5. t. 6. Općih uvjeta osiguranja, koji su sastavni dio predmetnog ugovora o osiguranju od odgovornosti, osiguratelj ne jamči za štetu zbog odštetnih zahtjeva koji se odnose na oštećenje susjednih građevinskih objekata, jer je bila izostavljena odgovarajuća zaštita (ojačanje, podupiranje, upori i sl.). Međutim, neosnovano žalitelj tvrdi da nije odlučno je li ili nije postojala mogućnost tužitelja za izvođenje zaštite ili upora, nego je bitno da susjedni objekt ne bi bio oštećen da je postojalo ojačanje ili upor. Naime, prvostupanjski je sud iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka utvrdio da zbog razloga, detaljno i stručno obrazloženih u nalazu i mišljenu i prema usmenom očitovanju vještaka na tuženikove primjedbe na nalaz i mišljenje, tužitelj nije mogao izvršiti podupiranje, ojačanje i upor glede osiguranja ogradnog zida teniskog igrališta kod planiranog strojnog iskopa (.....), te da prema mišljenju vještaka radnik koji je radio na iskopu nije potkopao teniski teren (što bi moglo doprinijeti odronu). Prema tome, zaštita nije izostala nego nije bila moguća, pa je stoga nastali štetni događaj pokriven predmetnom policom osiguranja od odgovornosti.

13. Suprotno navodima žalitelja, imajući u vidu utvrđene odlučne činjenice, ocjena je ovoga suda da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe materijalnog prava naloživši tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.085,81 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama (čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a) od dana donošenja presude.

14. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, a žalitelj nije naveo razloge zbog kojih je osporava, osim zbog odluke o glavnoj stvari.

15. Navodima žalbe tuženik nije osnovano doveo u sumnju pravilnost razloga sadržanih u obrazloženju presude, kao ni pravilnost i zakonitost odluke sadržane u izreci. Zbog toga je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kako je odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 11. travnja 2025.

Sudac

Ružica Omazić