Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-279/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužiteljice AD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ani Posavčić, odvjetnici iz Kutine, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 5. ožujka 2025., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 11. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 060602166152 koji su dana 02.06.2006. zaključili tužiteljica LD i tuženik OTP banka d.d., i to odredbe članka 1.3. i 1.4. Ugovora o kreditu br. 060602166152 od 02.06.2006., a kojim odredbama je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice tako što je koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, a koja je ništetna.

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. na ime više uplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplatiti tužiteljici AD iznos od 3.854,17 EUR zajedno sa zateznim kamatama računajući ove na iznos od:

78,01 EUR od 07.10.2011.,

77,82 EUR od 08.11.2011.,

82,34 EUR od 09.12.2011.,

87,02 EUR od 09.01.2012.,

87,13 EUR od 10.02.2012.,

84,21 EUR od 14.03.2012.,

85,45 EUR od 13.04.2012.,

87,33 EUR od 14.05.2012.,

85,28 EUR od 12.06.2012.,

85,59 EUR od 11.07.2012.,

83,36 EUR od 06.08.2012.,

80,54 EUR od 12.09.2012.,

84,61 EUR od 10.10.2012.,

85,68 EUR od 14.11.2012.,

85,40 EUR od 12.12.2012.,

79,54 EUR od 04.01.2013.,

83,22 EUR od 08.02.2013.,

84,50 EUR od 19.03.2013.,

82,65 EUR od 17.04.2013.,

77,23 EUR od 20.05.3013.,

73.82 EUR od 19.06.2013.,

76,85 EUR od 22.07.2013.,

78,90 EUR od 19.08.2013.,

84,16 EUR od 21.09.2013.,

81,26 EUR od 18.10.2013.,

82,57 EUR od 20.11.2013.,

83,63 EUR od 20.12.2013.,

77,60 EUR od 20.01.2014.,

79,51 EUR od 19.02.2014.,

78,54 EUR od 14.03.2014.,

76,61 EUR od 17.04.2014.,

75,75 EUR od 26.05.2014.,

76,14 EUR od 14.06.2014.,

78,54 EUR od 21.07.2014.,

81,01 EUR od 18.08.2014.,

80,78 EUR od 17.09.2014.,

82,02 EUR od 20.10.2014..

83,80 EUR od 01.12.2014.,

83,08 EUR od 16.12.2014.,

84,09 EUR od 15.01.2015.,

84,08 EUR od 21.02.2015.

84,08 EUR od 16.03.2015.,

84,08 EUR od 20.04.2015.,

84,09 EUR od 14.05.2015.,

84,09 EUR od 11.06.2015.,

84,09 EUR od 17.07.2015.,

84,09 EUR od 20.08.2015. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. naknaditi tužiteljici AD parnični trošak u iznosu od 1.550,00 EUR sa zateznim kamatama računajući ove od dana donošenja presude, odnosno od 11. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Tužba se smatra povučenom za iznos od 3.126,64 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 2. lipnja 2006. zaključila Ugovor o kreditu br. 060602166152 za adaptaciju obiteljske kuće. Iznos kredita ugovoren je u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 48.000,00 CHF. Dana 19. siječnja 2016. tužiteljica je s tuženikom zaključila Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 060602166152 kojim je provedena konverzija osnovnog ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Međutim, tužiteljica potpisom Dodatka i provedbom konverzije nije obeštećena za više uplaćene iznose koji su posljedica ugovaranja ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, koje su ugovorene osnovnim Ugovorom o kreditu. Ovim Dodatkom utvrđena je preostala neotplaćena glavnica u iznosu od 14.733,85 EUR na dan 19. siječnja 2016. Na taj je način tužiteljici odmjerena glavnica veća od glavnice koja je trebala biti utvrđena sukladno osnovnom Ugovoru o kreditu. Naime, tuženik je prilikom provedbe konverzije utvrdio glavnicu ne izuzimajući prilikom njezinog određivanja ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu te je tužiteljica po toj osnovi tuženici platila 1.941,16 EUR više. Navedena razlika u glavnicama nastala na štetu tužiteljice nedvojbeno dokazuje kako tužiteljica konverzijom kredita nije obeštećena čak ni za razliku u glavnicama. Člankom 1.3. Ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula, a člankom 1.4. ugovoreno je da će se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena je otplata kredita u 180 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje tuženik planom otplate. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalog, i ovdje tuženika. Postupak je vođen radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom presudom pod točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013. u točki I. izreke, kojom je utvrđeno da je tuženik OTP banka d.d. u razdoblju od 01.09.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. podnio reviziju, međutim VSRH je presudom broj Rev- 2221/2018 istu odbio kao neosnovanu. Odredbom članla 502. c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. U posebnim parnicama sud je vezan za utvrđenja iz takve presude na koju se poziva fizička i pravna osoba. U konkretnom slučaju, tužiteljica se poziva na pravno utvrđenje iz naprijed spomenute presude, kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Temeljem ništetne i nepoštene odredbe iz članka 1.3. i 1.4. Ugovora o kreditu, tužiteljica se obvezala otplaćivati iznos kredita u anuitetima koje određuje tuženik, u kunama, ali obračunato u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta. Ovako ugovorena valuta uz koju je vezana valuta švicarski franak, ništetna je i nepoštena, te je tužiteljica plaćala više iznose od onih koje bi plaćala da je anuitete plaćala po tečaju CHF na dan korištenja kredita te je na taj način tuženiku platila 5.039,65 EUR više nego što bi platila prema početnom otplatnom planu, prema tečaju CHF kao na dan isplate kredita. Obračunom konverzije tužiteljica nije obeštećena za više plaćene iznose koje je platila temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora.

2. Konačno određenim tužbenim zahtjevom tužiteljica u podnesku od 6. prosinca 2024. na ime preplate uslijed rasta tečaja CHF potražuje iznos od 3.854,17 EUR.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj: 060602166152, međutim sporno je dali su u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne. Ističe prigovor zastare. Navodi da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužiteljice na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i presude Visokog trgovačkog suda te je u konkretnom predmetu potrebno utvrditi pripada li tužiteljica kategoriji „prosječnog potrošača“. Dalje tuženik navodi da je s tužiteljicom sklopio Dodatak 1. Ugovoru o kreditu, dok je Sporazumom o korištenju preplate utvrđen iznos preplate tužiteljice. Navedenim Dodatkom stranke su sporazumno izmijenile kreditnu obvezu tužiteljice čija je glavnica bila vezana za valutnu klauzulu u CHF na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i promijenjena je valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR, te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije kao i daljnja otplata duga. Prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1/19 sporazumi o konverziji su valjan. Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora pa tužiteljica u konkretnom slučaju nema pravni interes za podnošenjem predmetne tužbe. Tuženik dalje navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Tužiteljica se bila dužna i sama informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njezina prava i obaveze iz Ugovora. Tužiteljica je i potpisom Ugovora potvrdila upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Osim toga tužiteljica je prethodno sklapanju Ugovora, od strane raspoloživih službenika tuženika, u svakom momentu mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja s obzirom da, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, a i sam tuženik bio je izložen posljedicama promjene tečaja CHF. Također, prije i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača. Tuženik prigovara i postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 060602166152 od 2. lipnja 2006. (str. 7-15 spisa), Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu broj: 151109070246 (novi broj) broj: 060602166152 (stari broj) od 19. siječnja 2016. (str. 16-21 spisa), obavijest o provedenoj konverziji od 21. siječnja 2016. (str, 22 spisa), pregled uplata po kreditu broj 060602166152 (str. 23 spisa), sudsku praksu (str. 24-33 spisa), otplatni plan od 13. studenog 2015. (str. 34-37 spisa), otplatni plan od 21. siječnja 2016. (str. 38-40 spisa), otplatni plan od 30. prosinca 2010. (str. 41-48 spisa), pregled uplata po kreditu br. 060602166152 (str. 49-53 spisa), otplatni plan za kredit broj Ugovora 151109070246 od 13. studenog 2015. (str. 54-57 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomsko-financijsko poslovanje Lidije Jurković (str. 93- 102 spisa) te je saslušana je tužiteljica LD.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“; broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

6. Nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor-banka, sklopili 2. lipnja 2006. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 48.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim Ugovorom o kreditu (članak 1.1. Ugovora o kreditu). Nadalje, nije sporno da su se ugovorne strane usuglasile da se isplata kredita i otplata kredita obračunavaju primjenom valutne klauzule kao i da će se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta (članak 1.3. i članak 1.4. Ugovora o kreditu). Također među strankama nije sporno da je sklopljen Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija.

7. Tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Tužiteljica LD je u svom iskazu navela da je kredit uzela radi adaptacije stambenog prostora u kući u kojoj i danas živi. U vrijeme podizanja kredita nije bila nositelj OPG-a niti član nekog trgovačkog društva. Za kredit se raspitivala samo u OTP banci jer je tamo od ranije imala tekući račun. U banci su joj ponudili samo kredit u CHF-u i rekli su joj da je on za nju najpovoljniji, a s obzirom na njezina primanja. Kada je došla potpisati Ugovor o kreditu on ju je dočekao unaprijed pripremljen, ona ga je samo potpisala i nije mogla utjecati na sadržaj Ugovora. Ugovor o kreditu nije u cijelosti pročitala već samo dio koji se odnosio na iznos kredita i ratu kredita. Ne zna što znači pojam valutna klauzula. U banci joj nitko od službenika nije objašnjavao odredbe Ugovora o kreditu niti ju je upozoravao na kakve rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule. Nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu. Kod javnog bilježnika, prilikom ovjere Ugovora o kreditu, također joj nitko nije objašnjavao pojedine odredbe Ugovora o kreditu niti ju je upozoravao na kakve rizike. Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija potpisala je jer su joj u banci rekli da je to najbolja opcija da joj rata kredita ne bi dalje rasla. Smatra da provedenom konverzijom nije u cijelosti obeštećena. Kada joj je rata kredita krenula znatno rasti, tako da je skoro dosegnula iznos njezine plaće, nije se išla u banku u vezi toga posebno informirati. Ranije nije imala kredita u kojima bi bila ugovorena valutna klauzula.

8. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio budući da je ista jasno, razumljivo i logično iskazivala o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga, tužiteljica je potvrdila kako je Ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogla utjecati i nije mogla pregovarati o odredbama Ugovora koje su se odnosile na valutnu klauzulu. Uz navedeno, iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da joj kao potrošaču od strane tuženika kao pružatelja usluga nije predočena informacija o rizicima koji su vezani za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu.

9. Dalje je tijekom dokaznog postupka provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomsko-financijsko poslovanje Lidiji Jurković. U nalazu i mišljenju vještak navodi da bi pod pretpostavkom ništetnih odredbi Ugovora vezanih za valutnu klauzulu nastale slijedeće razlike: da je kredit otplaćivan po tečaju na dan isplate kredita bilo bi potrebno ukupno platiti manje za otplatu anuiteta 4.952,75 EUR. Ukupna pozitivna tečajna razlika iznosi 5.148,98 EUR, a ukupna negativna tečajna razlika iznosi ukupno 196,23 EUR. U postupku konverzije kredita nastala je razlika u preračunu banke cijelog kredita u valutu EUR u odnosu na stanje koje bi bilo po početnim uvjetima kredita pa je tako utvrđeno da je novi kredit u valuti EUR nakon konverzije veći za 13.594,46 kn ili 1.804,29 EUR nego što bi iznosio kredit da je obračunat po početnim uvjetima kredita. Banka je u obračunu konverzije utvrdila da postoji preplata u iznosu od 23.350,19 kn ili 3.099,10 EUR. Slijedom navedenog, razlika potraživanja i preplate iznosi 3.854,17 EUR. Iz rekapitulacije može se zaključiti da iznos priznate preplate premašuje iznos razlike neotplaćene glavnice kredita tako da bi se osim razlike neotplaćene glavnice moralo umanjiti i dio iznosa pozitivnih tečajnih razlika i to u iznosu od 1.294,81 EUR. U slučaju priznanja ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli na iznos preplate po tečajnoj razlici u iznosu od 1.294,81 EUR, korisnici kredita pripada i zakonska zatezna kamata od dana nastanka preplate po tečajnoj razlici do 24.4.2018. kada je priznata preplata, koja je ovdje u pitanju, iskorištena za zatvaranje kredita. Iz svega proizlazi da ako se uzmu u obzir da su ništetne odredbe dijela Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu tužiteljica je samo djelomično obeštećena postupkom konverzije kredita.

10. Vještak je nije pozvan da svoj nalaz i mišljenje iznese i usmeno s obzirom da tužiteljica na nalaz i mišljenje vještaka nije imala prigovora, dok se tuženik, iako uredno pozvan da se u roku od trideset dana očituje na navedeni nalaz i mišljenje, nije očitovao iz čega se može zaključiti da na njega nema prigovora.

11. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti, s obzirom da je isti jasan, razumljiv i izrađen u skladu s pravilima struke. Vještak se u svom nalazu i mišljenju osvrnuo i na činjenicu provođenja konverzije, te je dao obrazloženja svojih stajališta koja se mogu ocijeniti razumljivim, stručnim i nepristranim.

12. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. - dalje: ZZP/03), a koja je u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. – dalje: ZZP/07) kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje: ZZP/14) te sadašnjoj odredbi članka 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22. i 59/23.- dalje: ZZP/22), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

14. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Prema odredbi članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici su u obveznom odnosu ravnopravni.

16. Prema odredbi članka 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

17. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

18. Prema odredbi članka 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

19. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

20. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka propisano je da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

21. Prema odredbi članka 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

22. Prema odredbi članka 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Ovaj sud mišljenja je da postupanje tuženika, u odnosu valutnu klauzulu, nije bilo nužno potrebno i dopušteno te se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao ugovorne strane.

24. Ovaj sud također smatra da je ovdje od utjecaja i činjenica da je udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i ovdje tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora i nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje valutne klauzule i ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tako je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 odbijena revizija tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.).

25. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem, proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ugovornih stranaka.

26. Opravdano se tužiteljica poziva na utvrđenja iz naprijed navedenih presuda. Imajući u vidu članak 502.c ZPP za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno navedene odluke imaju direktan učinak i obvezuju sudove te se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača isti mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP.

27. U ovom postupku tuženik nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o konkretnim odredbama Ugovora o kreditu niti da bi tužiteljica bila informirana o rizicima ugovaranja valutne klauzule.

28. Naime, u ovom postupku utvrđeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF, te da se o toj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Ovdje se ukazuje na odredbe ZZP/03 i na zakonsku presumpciju prema kojoj se smatra da se pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik kao banka je odredbu o valutnoj klauzuli sadržao u članku 1.3. i članku 1.4. Ugovora o kreditu, koji je tužiteljici predočen i dan na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužiteljica tom prilikom nije mogla niti imala mogućnost utjecati na tako unaprijed formulirane odredbe. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u članku 1.3. i članku 1.4. Ugovora o kreditu su neodređene i nepoštene, o njima se nije pregovaralo niti je tužiteljici dana mogućnost pregovaranja jer su iste sastavljena unaprijed, u tipskom ugovoru.

29. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužiteljice u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužiteljice kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi. Kod takvog ugovaranja dolazi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer ugovorena valutna klauzula unosi nesigurnost u vidu toga kakvo će biti kretanje tečaja valute CHF u odnosu prema kuni.

30. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke Ugovora, pa je pod točkom I. izreke utvrđeno da su ništetne odredbe članka 1.3. i 1.4. Ugovora o kreditu, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva Ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), pa kako je sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača takva odredba ništetna, a sukladno Direktivi EU 93/13 i ZZP nepoštene odredbe trebaju biti "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužiteljici vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule, a riječ je o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO).

31. U predmetnom slučaju tužiteljica i tuženik potpisali su Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu broj: 151109070246 (novi broj) broj: 060602166152 (stari broj) od 19. siječnja 2016., kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj:102/15. – dalje: ZID ZPK).

32. Međutim, ovaj prvostupanjski sud prije svega ističe kako sama činjenica provođenja konverzije ne bi smjela isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim. Takvo je stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019- 36 od 4. ožujka 2020. u kojem je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Slijedom navedenog jasno je da, prostino navodima tuženika, tužiteljica ima pravni interes za podnošenje ove tužbe i to bez obzira na provedenu konverziju.

33. Nadalje, treba reći da se u odredbama ZID ZPK, a niti u Dodatku, izrijekom ne spominje na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz osnovnog Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama, te se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period.

34. Odredbom članka 19. b ZID ZPK je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

35. Slijedom navedenog provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena (članak 19. c ZID ZPK) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, te je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada s obzirom da Zakon na temelju kojeg je konverzija provedena nije isključio mogućnost potrošača na ostvarenje restitucije na temelju nepoštenih ugovornih odredbi. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019.)

36. Treba reći da i vještak u predmetnom slučaju u svom nalazu i mišljenju navodi da je tužiteljica samo djelomično obeštećena postupkom konverzije kredita. Stoga, kako zaštita potrošača polazi od prava potrošača na ostvarivanje potpunog obeštećenja tj. restitucije, kao i uspostave pravednog stanja u ugovornom odnosu za koji je pravomoćno utvrđeno da sadrži nepoštene i time ništetne ugovorne odredbe, to tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev i obeštećenje za period do konverzije kada ona nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja, a kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule (već ispravljanja i izjednačavanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR ), to nije ispravljena neravnoteža koja je u ugovornim odnosima između stranaka nastala uslijed nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF. Niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, a koje stajalište je osnovano.

37. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Lidije Jurković proizlazi da razlika između potraživanja tužiteljice i priznate preplate iznosi 3.854,17 EUR. Nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 3.854,17 EUR. S obzirom da se tužbeni zahtjev tužiteljice temelji na izračunima financijsko- knjigovodstvenog vještaka, isti ovaj sud nalazi osnovanim te je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

38. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem članka 1115. ZOO od dana dospijeća svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj člankom 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti predmetnih ugovornih odredba pa i ništetnosti istih slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.

39. U odnosu na prigovor zastare tuženika, prije svega treba ukazati da je primjena tijeka računanja zastare vezana za učinke kolektivne tužbe za zaštitu potrošača. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je 4. travnja 2012. pokrenula parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP, pa se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužiteljica osobno nije podnosila tužbu radi zaštite kolektivnih interesa ( niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čanka. 502. a. stavak 1. ZPP), takva kolektivna tužba u suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano s činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužiteljice jedan od brojnih interesa osoba s ugovorenim valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. Stoga se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva, prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu, te druga, prema kojoj ista, u odnosu na valutnu klauzulu, počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. (trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. u odnosu na valutnu klauzulu). Navedeno stajalište potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojemu zastara individualnih restitucijskih zahtjeva, u odnosu na valutnu klauzulu, počinje teći ispočetka od 14. lipnja 2018., kada je prvostupanjska odluka u kolektivnom sporu u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna. Prema članku 245. stavak 1. ZOO nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Budući da je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela 13. lipnja 2023., ista je podnesena unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

40. Rješenjem je utvrđeno da se tužba smatra povučenom za iznos od 3.126,64 EUR, s obzirom da je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev na način da je po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule umjesto dotadašnjeg iznosa od 5.093,65 EUR tražila isplatu iznosa od 3.854,17 EUR. Osim toga prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljica više ne potražuje posebno iznos od 1.941,16 EUR na ime razlike u glavnici utvrđenoj prilikom obračuna konverzije s obzirom da je razliku neotplaćene glavnice vještak uzeo u obzir prilikom svog izračuna te je utvrdio da razlika između potraživanja tužiteljice i preplate iznosi 3.854,17 EUR. Dakle, tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 3.126,64 EUR.

41. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu.

42. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sastava podneska od 22.2.2024. u iznosu od 200,00 EUR, sastava podneska od 6.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 19.6.2024. u iznosu od 200,00 EUR, na ročištu 5.9.2024. u iznosu od 200,00 EUR, na ročištu 5.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, trošak predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 250,00 EUR ili ukupno 1.550,00 EUR, u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1, Tbr. 9/1 i Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura. Na tako dosuđeni trošak tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP.

43. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Kutina, 11. travnja 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužiteljici po punomoćnici Ani Posavčić, odvjetnici iz Kutine

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri iz Zagreba