Poslovni broj: P-766/2023-21

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja KRB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Bojanu Zustoviću, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Privredna banka Zagreb, d.d., Zagreb Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupana punomoćniku Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 3. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te javne objave dana 11. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj 9010830686 od dana 11.11.2005., a koji je solemniziran dana 11.11.2005. pod brojem OU-799/2005 kod javnog bilježnika Miroslava Banića, u Rijeci:

- ništetnom odredba iz točke 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF),

- ništetnom odredba iz točke 4.2. stavak 3. u dijelu u kojem je propisano da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom),

- ništetnom u cijelosti odredba iz točke 5. stavak 2. i točke 6. stavak 2. kojom je propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate,

- ništetnom odredba iz točke 7.2. u dijelu u kojem je propisano da se mjesečni anuiteti plaćaju u CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja,

- ništetnom u cijelosti odredba u točki 10. stavak 2. kojom je propisano da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećima na dan prijevremene otplate.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, da tužiteljici KRB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 12.406,47 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 0,27 EUR od dana 30.11.2005. pa do isplate,

- na iznos od 0,13 EUR od dana 31.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 19,73 EUR od dana 03.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,20 EUR od dana 31.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 23,54 EUR od dana 28.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,08 EUR od dana 31.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 37,72 EUR od dana 25.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 21,92 EUR od dana 27.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 26,12 EUR od dana 05.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,95 EUR od dana 08.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,11 EUR od dana 23.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,04 EUR od dana 14.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,04 EUR od dana 16.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,67 EUR od dana 31.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,13 EUR od dana 31.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,57 EUR od dana 30.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,54 EUR od dana 07.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,97 EUR od dana 06.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,70 EUR od dana 21.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,08 EUR od dana 24.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,07 EUR od dana 28.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 39,74 EUR od dana 31.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 20,29 EUR od dana 02.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 62,65 EUR od dana 22.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 54,34 EUR od dana 23.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 57,57 EUR od dana 31.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 26,52 EUR od dana 19.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 31,78 EUR od dana 23.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 106,18 EUR od dana 06.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 21,44 EUR od dana 04.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 1,19 EUR od dana 10.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 10.959,44 EUR od dana 05.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 807,75 EUR od dana 05.10.2010. pa do isplate,

a koje sve zakonske zatezne kamate do dana 31.12.2007. teku po stopi od 15 % godišnje, a od dana 01.01.2008. do dana 31.07.2015. teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 01.08.2015. do dana 31.12.2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do dana 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u visini od 4.780,51 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 11. travnja 2025. pa do isplate po stopi isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

Tužiteljica je u svojstvu korisnika kredita zaključila s tuženikom ugovor o kreditu broj 9010830686 dana 11.11.2005., a koji je solemniziran dana 11.11.2005. pod brojem OU-799/2005 kod javnog bilježnika Miroslava Banića, u Rijeci. Predmetnim ugovorom tužiteljici je odobren kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 150.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, kako je definirano u točki 1., 2. i 3. ugovora o kreditu. Točkom 4.2. u stavku 2. propisano je da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Točkom 5. stavkom 1. ugovora o kreditu propisana je interkalarna kamata, dok je u stavku 2. propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Točkom 6. ugovora propisana je kamata na zakašnjela plaćanja, te je u stavku 2. propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Točkom 7.2. predmetnog ugovora propisano je, između ostalog, da se kredit otplaćuje u 168 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. Točkom 10. predmetnog ugovora o kreditu propisano je da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećima na dan prijevremene otplate. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije tužiteljicu informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o posljedicama promjene tečaja valute CHF, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od dana 04.07.2013. presuđeno je da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time, između ostalih, tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. 26-P-1401/2012 od dana 04.07.2013. godine presuđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za CHF i to u dijelu koji se tiču valutne klauzule, tužiteljica je preplatila mjesečne anuitete s obzirom da su se isti povećavali zbog povećanja tečaja. Iz knjigovodstvene kartice za predmetni ugovor o kreditu proizlazi da je predmetni kredit iskorišten dana 30.11.2005. Srednji tečaj tuženika za CHF na dan 30.11.2005. iznosi 4,775136 kn. Tužiteljica je predmetni kredit u cijelosti otplatila 05.10.2010. Iz plana otplate za predmetni kredit proizlazi da je na dan 05.10.2010. glavnica kredita uključujući kamate iznosila ukupno 111.243,47 CHF, dok iz pregleda uplata po kreditu proizlazi da je tužiteljica uplatila iznos od 117.812,31 CHF, odnosno 645.098,39 kn. S obzirom na sve naprijed navedeno proizlazi da je tužiteljica po predmetnom ugovoru o kreditu preplatila iznos od ukupno 16.457,63 EUR / 124.000,00 KN1 i to na ime mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja CHF i na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita koju je naknadu tuženik nezakonito naplatio tužiteljici temeljem čl.10. predmetnog ugovora o kreditu, a koji će se točni iznosi utvrditi vještačenjem po vještaku financijske struke, te će se pojedini mjesečni iznosi preplate precizirati nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Tužiteljica drži kako je tuženik od tužitelja nezakonito naplatio naknadu za trošak zatvaranja kredita zbog prijevremene otplate kredita. Tužiteljica drži ništetnom odredbu ugovora o kreditu i to čl. 10. (Prijevremena otplata kredita) u kojoj je propisano da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećima na dan prijevremene otplate. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je u odredbi članka 81. stavka 1. i 2. propisao kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na šteti potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl.10. predmetnog ugovora o kreditu, niti je tužiteljica mogla utjecati na njezin sadržaj, iz čega slijedi da je ova ugovorna odredba, kao i odredba o valutnoj klauzuli u CHF valuti, prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, te su zbog toga te odredbe ništave, u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03. S obzirom na sve naprijed navedeno, tužiteljica je po predmetnom ugovoru o kreditu preplatila iznos od ukupno 16.457,63 EUR

Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti a sadržana u čl.1, čl. 4.toč.2.st.3, čl.5.st.2, čl.6.st.2 i čl.7 toč. 2, odredbu čl. 10. st. 2 Ugovora kojim je ugovorena naknada prijevremenu otplatu kredita te isplatu iznosa koji su plaćeni primjenom navedenih ništetnih odredbi i to iznosa 16.457,63 EUR zakonskom zateznom kamatom uz naknadu parničnog troška sve u roku od 15 dana.

Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 30.10.2025 tužitelj konačno precizira tužbeni zahtjev te potražuje iznos od 12.406,47 EUR sa zakonskim zateznim kamatama sve na način pobliže opisan u točkama II izreke ove presude.

U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Prigovara statusu potrošača tužiteljice jer je tužiteljica ima prijavljen obrta upravo na adresi [adresa]. Nužno je utvrditi vezi između ugovora o namjenskom kreditu s profesionalnom aktivnošću osobe koja ga je sklopila radi određene namjene. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž-6632/17. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Ističe i da je kredit zatvoren 09.11.2010., čime je ugovorni odnos prestao. Odredbom članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) iz 2009., određeno je da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP-a. Sukladno tome, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi. U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tuženik se očituje kako slijedi. Odredbom članka 22. ZOO- a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, nesporno je da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito. Tužitelj ukazuje na postojeću praksu Suda EU iz koje proizlazi da je potraživanje tuženika neosnovano i to na presudu broj C- 81/19 i broj C-173/09. Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Međutim, ako bi Naslovni sud smatrao da bi trebalo utvrđivati okolnosti na koje se poziva tužitelj, tuženik ističe sljedeće. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a, a tužitelj se poziva se i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-1746/2006 od 17.6.2009. te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1990/91. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje tužitelju, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 150.000,00 CHF. Nadalje, odredbom članka 12.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu.U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba. Stoga je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Predmetne odredbe o valuti CHF jasno su koncipirane ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane zaposlenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj imao saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Nadalje, VTSRH je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Tuženik se protivi predloženom dokazu provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Ako bi sud prihvatio takav dokazni prijedlog tužitelja, tada tuženik ističe sljedeće. U odnosu na potraživanje tužitelja preplate tečaja u kunama, tuženik ističe da je volja ugovornih strana bila sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, dakle ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik pristali su i na promjene anuiteta uslijed promjene tečaja CHF. Prema tome, tužitelj ne može tražiti da se eventualna preplata računa na način da se fiksira tečaj na onaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje, usprkos tome što je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik navodi okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti, a o da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja.

U odnosu na traženje tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba 10. Ugovora o kreditu, tuženik navodi kako je odredbom članka 59. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Odredbom članka 1021. ZOO-a, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tuženik ističe da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu. Iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takvih naknada dopušteno. Tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da je odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena predmetna naknada ništetna. Naime, odredba članka 10. Ugovora o kreditu sastavljena je na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku; predmetna odredba nedvojbeno je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Tuženik ističe i da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu. Također je određeno i da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu. Kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa. Također, tuženik ukazuje Naslovnom sudu i na odluku Suda EU C-621/17 . Predlaže odbiti tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

Tužitelj u tužbi tvrdi kako su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog među strankama i to odredbe koje se odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti te slijedom takvog utvrđenja tužbenim zahtjevom potražuje i razliku plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima i stvarnom plaćenih iznosa anuiteta zbog povećanja tečaja CHF-a naspram HRK. Pored toga tvrdi da je ništetna odredbe čl. 10.st.2 Ugovora o kreditu kojim je ugovorena tzv. izlazna naknada i povrat naplaćene naknade.

Nesporno je da su tužiteljica i tuženik sklopili dana 11. studenog 2007. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 150.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 1 istog ugovora, a koji iznos se tužiteljica obvezala vratiti za 168 mjeseca-čl. 7. U čl. 4. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,65 % godišnje, promjenjiva u skladu s propisima-čl.6. Čl. 10 st. 2 ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita. Nesporno je da je kredit isplaćen po kupovnom tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan isplate iznosio 1 CHF= 4,767464HRK.

Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak u odnosu na valutnu klauzulu je pravomoćno je okončan 14. srpnja 2018.. U presudi Visokog Trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/17 utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.1.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) Presudom Vrhovnom suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđeno je stajalište Visokog trgovačkog suda iz presude poslovni broj Pž-6632/2017.

Predmetni Ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika no sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora je ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. No javni bilježnik nema ovlaštenje u smislu upozoravanja tužitelja kao korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt. Stoga se ne može govoriti o odgovornosti javnog bilježnika vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz predmetnog ovjerenog ugovora o kreditu.

Sporan je status potrošača tužiteljice.

Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je tužiteljica ugovor o kreditu iz 2005. reprogramirala kredit iz 2003. koji je bio podignut u EUR valuti. Novci dobiveni kreditom su utrošeni za adaptaciju stambenog objekta na adresi [adresa]. Kredit je prijevremeno zatvorila 2010, na način da je podigla novi kredit kod Austrijske banke. Obrt za usluge prevođenja registrirala je 2019. U čl. 2 ugovora o kreditu jasno je navedeno da se kredit odobrava adaptaciju stambenog objekta u k. o. [katastarska općina] . Nadalje iz izvatka iz obrtnog registra jasno proizlazi kako je tužiteljica obrta za prevoditeljske i druge usluge osnovala 14.05.2019 sa sjedištem istog na adresi [adresa].

Ovaj sud smatra da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) jer je sklopila predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. To što je tužiteljica 9 godina nakon što je kredit otplaćen osnovala obrt sa sjedištem na adresi nekretnine koja je adaptirana novcem dobivenim iz kredita ne umanjuje tužiteljici ni na koji način status potrošača. Naime potrebno je u trenutku podizanja kredita sagledati namjenu istog, a to je adaptacija nekretnine u kojoj tužiteljica s obitelji i danas živi. Stoga tužiteljica uživa zaštitu kao potrošač

Sporno je među parničnim strankama je su li ugovorna odredba konkretnog ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka koje se odnosi na valutnu klauzulu u CHF-u ništetne.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2019., koja utvrđenja su potvrđena u presudi Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

Tužiteljica je u iskazu navodi kako je ovaj kredit bio reprogram kredita iz 2003. kojeg je podigla u EUR valuti, o CHF valuti joj ništa nije rečeno niti o rizičnosti iste, rečeno je da je CHF stabilna valuta i da će dobiti nešto veći iznos koji joj je potreban za dovršenje kuće te da je kamatna stopa niža od kamatne stope mu valuti EUR. Tuženik nije predložio saslušanje bankarskog službenika koji je pregovarao s tužiteljem, a da bi eventualno dokazao da je pojedinačno pregovarao s tužiteljem o bitnim elementima ugovora koji su sada predmet ovog postupka odnosno da je tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku. Takvo ponašanje tuženika imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu potrošača što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz čl.1, čl. 4.toč.2.st.3, čl.5.st.2, čl.6.st.2 i čl.7 toč. 2 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a, pa je odlučeno ako u točki 1 izreke ove presude.

U odnosu na ništetnost dijela odredbe ugovora o kreditu iz čl. 10.toč.2 ugovora o kreditu-naknada za prijevremenu otplatu ugovora o kreditu valja navesti kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. O sadržaju ugovornih odredbi tužiteljica kao potrošač nije mogla pregovarati kao niti utjecati na iste kako je navela u iskazu, dakle o njoj se također nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik suprotno tome nije dokazao. Radi se o tipskom unaprijed primljenom ugovoru. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je jasna visina iste jer samo upućuje da se ima naplatiti jednokratna naknada sukladno aktima banke važećim u trenutku prijevremene otplate postupio je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer se ne zna niti visina obveze. Nesporno je da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati.

Prema zauzetom stavu sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV - 308/2020, na pitanje da li je ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača donijet je zaključak da "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo". U ovom konkretnom slučaju banka nije dokazala da je s tužiteljem kao potrošačem u pogledu tog dijela čl. 10 ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita s istim pojedinačno pregovara . Tužiteljica je stavljena u poziciju da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a na koju uopće ne može utjecati, posebno ne na njezinu visinu, za koju se prema spornoj odredbi i ne može zaključiti kako se formira, te od čega ovisi, nadalje tuženik nije priložio dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo koliko je ta naknada iznosila u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Stoga je navedena odredba sadržana u čl. 10 toč. 2 ugovora o kreditu ništena primjenom odredbi čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača pa je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

Tužiteljica koja je isplatila kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti da se kao prethodno pitanje utvrdio dio odredbe ugovora o kreditu ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

Kako su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne kao i odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

U odnosu na prigovor zastare u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 14.06.2018.g. za valutnu klauzulu. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači pravo tužitelja nije zastarjelo u odnosu za isplatom preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to pravo zastarijeva 15. lipnja 2023.( tužba podnesena 12. svibnja 2023.) pa nema govora o zastari kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva.

Glede zastare potraživanja za naknadu za prijevremenu otplatu valja navesti kako je Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

Iz nalaza i mišljenja stalne sudskog vještaka Dijane Tomljanović-Butković proizlazi kako tečajna razliku između svakog plaćenog anuiteta po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja i svakog plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita iznosi 11.598,72 EUR. Negativne tečajne razlike iznose 1.273,85 EUR. Naknada za prijevremenu otplatu kredita od 1% na nedospjelu glavnicu naplaćena je 05.10.2020. u iznosu od 1.111,46 CHF odnosno 6.085,86 kn/ 807,75 EUR .

Tužiteljica je podneskom od 30. listopada 2024. prihvatila nalazi i mišljenje vještaka precizirala tužbeni zahtjev te je potražuje sveukupno 12.406,67 EUR i to na ime preplate tečaja 11.598,72 EUR te na ime naplaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita 807,75 EUR sve sa zakonskim zateznim kamatama .

Tuženik je na nalaz i mišljenje vještaka iznio prigovore pravne naravi o čemu se sud već naprijed očitovao.

Ovaj sud nalaz vještaka prihvaća u cijelosti kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke, vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda.

Kako su odredbe valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Stoga uvažavajući izračun koje je tužitelj dostavio uz tužbu čiju pravilnost tuženik ne osporava, niti osporava visinu tužbenog zahtjeva tuženik je u obvezi vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi u iznosu od 11.598,72 EUR s osnove preplate tečaja i naknadu prijevremenu otplatu kredita u visini od 807,75 EUR uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja-uplate tih iznosa po tužitelju sve s obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točci II. izreke ove presude.

U odnosu na tzv. negativne razlike u periodu kada je tečaj bio niži od početnog valja navesti kako sud ne smatra da za te iznose treba umanjiti potraživanje tužitelja, naime te iznose tužitelj ni na koji način nije stekao niti se za te iznose okoristio, tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti. Tuženik u ovom postupku nije istakao protutužbu niti prigovor radi prijeboja do zaključenja prethodnog postupka što je osnovni preduvjet ikakvog prebijanja. U tom smislu upućuje se na rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broje Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. Takav prigovor može se istaći do zaključenja prethodnog postupka."

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1 i 155 Zakona o parničnom postupku. Stoga je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo je priznati trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska 25.08.2023., 29.10.2024. i 22.01.2025. svaki u visini od 250 bodova (Tbr 8 toč1)., za zastupanje na ročištu 27.03.3034., 03.06.2024. i 03.03.2025. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednosti boda od 2,00 EUR, uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, tužitelju je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u visini od 300,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u visini od 105,51 EUR (tužba podnesena 12.05.2023. pa je bila obveznica plaćanja) stoga trošak sveukupno iznosi 4.780,51 EUR. Na ukupno dosuđeni iznos parničnog trošak tužiteljici temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja. Tužiteljica nije obveznica plaćanja sudske pristojbe na presudu pozivom na odredbu čl. 11 st. 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama (u primjeni od 20.05.2023.) pa ju taj zatraženi trošak ne pripada. Slijedom toga odlučeno je kao u točki III izreke presude.

U Rijeci 11. travnja 2025.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun. tuženika