REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-4420/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Juričko & partneri d.o.o. Split, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ĆD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Zoranu Ivišu, odvjetniku u Splitu, radi ispravka uknjižbe, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 23. siječnja 2025. godine u nazočnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 11. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Ovlašćuje se tužitelj temeljem ove presude, a bez svakog daljnjeg sudjelovanja i odobrenja tuženika, u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu zatražiti i postići uknjižbu prava suvlasništva na svoje ime na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] ZU 5708 k. o. [katastarska općina] za 1/8 dijela, uz istodobno brisanje tog prava sa imena tuženika za 1/8 dijela.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.557,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 31. ožujka 2015. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je u zemljišnim knjigama ovog suda kao vlasnik za cijelo čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] uknjižen tuženik, temeljem pravomoćne presude I. P. 1641/03 od 19. rujna 2012. godine, kojom je utvrđeno da je tuženik građenjem stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine. Međutim, pravomoćnim rješenjem Ureda državne uprave u Splitsko – dalmatinskoj županiji, Služba za imovinsko – pravne poslove Klasa:

UP-I-942-04/97-01/1639, Ur. broj: 2181-05-01/020-12-31 od 28. lipnja 2012. godine, predmetna nekretnina da je dana u vlasništvo tužitelju za 1/8 dijela te MD za 1/8 dijela. Člankom 126 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima da je određeno kako se odlukom suda ili drugog tijela, pravo vlasništva stječe u trenutku pravomoćnosti sudske, odnosno konačnosti odluke druge vlasti, neovisno o upisu tog prava u zemljišne knjige. Tužitelj da je stekao pravo suvlasništva predmetne nekretnine prije i neovisno o upisu prava vlasništva na toj nekretnini u korist tuženika, jer je rješenje o povratu predmetne nekretnine tužitelju postalo pravomoćno prije pravomoćnosti sudske odluke temeljem koje se tuženik uknjižio. Prilikom upisa svog prava u zemljišnu knjigu tuženik da nije postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, jer mu je bilo poznato da je pred upravnim tijekom u tijeku postupak radi povrata predmetne nekretnine tužitelju i MD, kao što mu je bilo poznato i da predmetna nekretnina u naravi predstavlja zemljište za redovnu uporabu zgrade sagrađene na čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pa da pravo na istu polažu treće osobe. Tuženik predmetnu nekretninu da nije mogao steći građenjem, jer da iz isprava koje je priložio sam tuženik u postupku I. P. 1641/03 proizlazi da je u trenutku kada je njegov prednik zaključio 3. prosinca 1967. godine ugovor sa BD, na predmetnoj nekretnini već bila izgrađena prostorija koju je on samo adaptirao. Tim ugovorom da nije mogao steći predmetnu nekretninu, njegov prednik da je istim stekao samo pravo doživotnog uživanja i korištenja predmetne nekretnine, ne i vlasništva. Radi navedenog tužitelj postavlja zahtjev i predlaže da sud donese presudu kojom se ovlašćuje da temeljem iste, bez daljnjeg sudjelovanja i odobrenja tuženika, u zemljišnim knjigama ovog suda zatraži i postigne uknjižbu prava suvlasništva na svoje ime na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za 1/8 dijela, uz istodobno brisanje tog prava sa imena tuženika za 1/8 dijela. Ujedno traži naknadu parničnog troška od tuženika.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi zahtjevu tužitelja kao neosnovanom, predlaže da sud isti odbije uz osudu tužitelja na snašanje parničnog troška. Navodi da je predmetna nekretnina u naravi garaža u koju se pristupa iz ulice Andrije Kačića Miošića, što je utvrđeno u predmetu ovog suda broj I. P. 1641/03, u tom predmetu tuženik da je stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine presudom od 19. rujna 2012. godine. Navodi da je odlučno utvrđenje da je BD bila nositeljica prava korištenja na predmetnoj nekretnini te da je prednik Grada Splita dao odobrenje BD da može otvoriti vrata i postaviti željezna vrata sa strane Kačićeve ulice. BD da je 3. prosinca 1967. godine prodala svoje pravo korištenja i pravo na adaptaciju označenog prostora kao garažu predniku tuženika pokojnom ZD, ocu tuženika, zaključenjem tog ugovora ZD da je ušao u posjed predmetne nekretnine. Sukladno tom ugovoru i odobrenju za otvaranje vrata, sve iz 1967. godine, ZD da je od predmetnog prostora napravio garažu, nikada nitko da ga nije smetao u posjedovanju. Tužitelj da nije izvršio upis zabilježbe vođenja postupka povrata imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine u pogledu predmetne nekretnine.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom zk. izvatka za čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]; rješenja Ureda državne uprave u Splitsko – dalmatinskoj županiji, Služba za imovinsko – pravne poslove Klasa: UP-I-942-04/97-01/1639, Ur. broj: 2181-05-01/020- 12-31 od 28. lipnja 2012. godine; predmeta Općinskog suda u Splitu broj I. P. 1641/03; pregledom predmeta Ureda državne uprave u Splitsko – dalmatinskoj županiji, Služba za imovinsko – pravne poslove Klasa: 944-01/16-02/08; saslušanjem parničnih stranaka; očevidom na licu mjesta.

Dana 4.srpnja 2017.godine donesena je presuda ovog suda kojom je zahtjev tužitelja prihvaćen, odlučeno je kao u izreci ove presude pod tč.I., obvezan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.625,14 kn. Protiv ove presude tuženik je podnio žalbu, dana 26.travnja 2018.godine doneseno je rješenje Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2089/17 kojim je žalba prihvaćena te je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. Dakle, prvostupanjski sud prihvatio je zahtjev tužitelja temeljem rješenja nadležnog upravnog tijela kojim je u postupku povrata imovine tužitelju vraćeno vlasništvo predmetne nekretnine za 1/8 dijela, a koje je postalo pravomoćno 25.srpnja 2012.godine prije nego je postala pravomoćna presuda ovog suda u predmetu IP-1641/03. Drugostupanjski sud u obrazloženju svog rješenja navodi da je u predmetu IP-1641/03 utvrđeno da je tuženik građenjem kao pošteni graditelj stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini sa izgrađenom garažom, dakle, da je utvrđeno da je stekao pravo vlasništva te nekretnine na temelju zakona. Drugostupanjski sud ukazuje na odredbu čl.127. st.2 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06 , 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZV) te navodi da u konkretnom slučaju nije raspravljeno je li tuženik u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo tužitelja koje je stečeno odlukom upravnog tijela nije bilo upisano, a što je od odlučnog značaja za presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, da nije utvrđeno je li prijedlog za ukidanje klauzule pravomoćnosti i ovršnosti presude ovog suda IP-1641/03, podnesen od strane Grada Splita, prihvaćen.

Dana 14.veljače 2019.godine doneseno je rješenje ovog suda kojim je određen prekid ovog postupka (po tužbi HD protiv ĆD) do donošenja pravomoćne odluke u predmetu ovog suda u predmetu IP-1641/03, ovo rješenje je pravomoćno, dana 10.listopada 2024.godine dostavljen je podnesak tuženika kojim predlaže nastavak postupka jer je postupak u predmetu ovog suda IP-1641/03 (sada P-3024/20) pravomoćno okončan. Dakle, tužba u predmetu ovog suda IP-1641/03 podnesena je 20.lipnja 2003.godine, u tom predmetu donesena je presuda Općinskog suda u Splitu dana 19.rujna 2012.godine, dana 11.travnja 2019.godine doneseno je rješenje ovog suda broj IP-1641/03 kojim je ukinuta potvrda pravomoćnosti i ovršnosti izdana na presudu od 19.rujna 2012.godine u odnosu na tuženike u tom postupku – ID i GRAD SPLIT. Dana 3.listopada 2019.godine doneseno je rješenje Županijskog suda u Splitu Gž-1763/19 kojim je ukinuta presuda ovog suda IP-1641/03 od 19.rujna 2012.godine i predmet je vraćen sudu na ponovno suđenje. Nakon provedenog postupka, u tom predmetu, dana 15.lipnja 2022.godine donesena je presuda ovog suda broj P-3024/20 kojom je u odnosu na tuženike u tom predmetu (između kojih nije ovaj tužitelj) donesena presuda te je utvrđeno da je tamo tužitelj ĆD vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] ZU 5708 k. o. [katastarska općina], sa izgrađenom garažom za cijelo, pa da temeljem te presude može postići upis prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime u zk. Ova presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-9/23 od 18.siječnja 2023.godine, drugostupanjski sud, između ostalog, u obrazloženju svoje presude navodi da kako je prednik tužitelja u tom predmetu, pok.ZD, na zemljištu u društvenom vlasništvu na kojem je treća osoba BD imala pravo korištenja sagradio garažu i kako je tu garažu legalizirao, to da je time stekao pravo vlasništva i na temelju čl.361.ZV-A. Dakle, navodi se i to da je pravilno prvostupanjski sud stekao pravo vlasništva nekretnine građenjem te da prema načelu jedinstvenosti nekretnine mora postati i vlasnik zemljišta na kojem je sporna garaža sagrađena prema odredbi čl.366.st.1. ZV-a.

Dakle, za ponoviti je da je postupak u predmetu ovog suda IP-1641/03 (sada P- 3024/20) pravomoćno okončan i tuženik (tamo tužitelj) je uspio u svom zahtjevu na utvrđenje da je spram tuženika u tom predmetu postao isključivi vlasnik predmetne nekretnine, čest. zem. [katastarska čestica] ZU 5708 k. o. [katastarska općina]. Za navesti je da tužitelj nije sudjelovao u tom postupku na strani tuženika, tužitelj je ustao ovom tužbom i ovaj postupak je bio prekinut to okončanja postupka u predmetu IP-1641/03, dakle, sada, u vrijeme presuđenja je situacija takva da tuženik ima pravomoćnu presudu u svoju korist, a tuženik je i upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine. Ova nekretnina je identificirana očevidom na licu mjesta, a to je napravljeno i u predmetu P-3024/20 i po sudskom vještaku geometru VD.

Sporno je ima li tužitelj pravo upisati se kao suvlasnik ove nekretnine u zemljišnim knjigama za 1/8 dijela uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženika. Ovaj sud drži da tužitelj to pravo ima i da je njegov zahtjev i sada osnovan.

U daljnjem tijeku postupka, nakon donošenja ukidnog rješenja, sud je izveo i dokaz, pored već izvedenih dokaza i saslušanjem svjedoka GD; pregledom povijesnog zk izvatka; pribavljanjem predmeta ovog suda P-3024/20 i predmeta ovog suda Z-2009/06.

Svjedok GD, nesrodan sa tužiteljem, brat tuženika, u svom iskazu naveo je da je njegov i tuženikov otac pokojni ZD, da su mu poznate okolnosti slučaja, da čitav život živi u [adresa] u [adresa], da je otac negdje 60-ih godina prošlog stoljeća kupio automobil i da je imao namjeru radi parkiranja napraviti neku garažu ili tome slično, pa da je od sada pok. BD kupio komad zemlje na kojem je sada predmetna garaža, više trokutastog oblika, a da je to bila nekakva gomila odnosno mirina, prepuna zemlje i smeća. Navodi da je ugovor vidio površno, da isti nije previše zagledao isti, da ne zna niti koliko je točno u novcima otac BD platio, uglavnom, da apsolutno ništa nije bilo sporno, BD da je preminula sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća, da nikada nitko nije osporavao da je to otac kupio i da je BD bila vlasnica toga što je prodala. Ona da je tvrdila da je isključiva vlasnica tog komada zemlje, uglavnom, neposredno nakon što je otac isti kupio, da je svjedok zajedno s ocem i radnicima koje je on unajmio čistio tu površinu te da je otac, a čak se dvoumio hoće li tu napraviti skladište ili garažu, jer je bio drvodjelac i imao je radionu također u [adresa], napravio pod, iskopao kanal i napravio garažu. Navodi da je po dogovoru sa ocem i bratom, ova garaža pripala baš bratu, svjedok da na istu ne polaže nikakvih prava, a tvrdi da je to otac kupio od vlasnice, i čitavo vrijeme držao u svom posjedu ni od koga ometan. Navodi da ne zna tužitelja, da nema nikakvih saznanja o nekoj tužbi koju bi njegov brat podnio protiv ID, SD, [adresa] i ŽD, da nema nikakvih saznanja o tom postupku, sa time nisam upoznat.

Dakle, ovaj iskaz svjedoka ide u pravcu toga da je svjedok bio držao da je Zorka Kolimbatović 60.ih godina bila vlasnica čitave nekretnine i da je njegov i tuženikov otac istu kupio od BD i uredio kao garažu. To ništa posebno ne doprinosi u smislu rasvjetljavanja bitnih okolnosti u ovom postupku, a to je da li je BD bila isključiva vlasnica predmetne nekretnine, je li istom mogla u potpunosti raspolagati u korist oca tuženika i je li otac tuženika uopće mogao istu u cijelosti steći temeljem valjanog pravnog posla odnosno građenjem, dakle, i za ovih 1/8 dijela koje su predmet ovog postupka.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je osnovan.

U svom iskazu tužitelj, a sud njegov iskaz prihvaća kao logičan i uvjerljiv i u skladu sa svim izvedenim dokazima, navodi da je zahtjev za povrat vezano za pozitivne zakonske propise postavio negdje 1997. godine, kada su se za to ispunili zakonski uvjeti, naime, čitava parcela na kojoj se nalazi i predmetna, a koja je kasnije nastala cijepanjem temeljne, da je bila u prošlosti označena brojem 9144. Godine 1929. godine na istoj da je izgrađena kuća koja se sastojala od dva krila, kuća da je imala dvorište koje je bilo podijeljeno na nekoliko dijelova, pa tako i na predmetnu. Suvlasnici čitave ove parcele, pa tako i predmetnog dijela da su bili BD za ½ dijela, ŽD za ¼ dijela i prednik tužitelja HD za ¼ dijela. Takvo stanje suvlasništva da je bilo do 1945. godine, kada je konfisciran samo očev dio, dakle ovaj dio HD i u kući i na okućnici, preostalim suvlasnicima da ništa nije oduzeto. Navodi da se temeljem zahtjeva za povrat nekretnine postupak vodio 18 godina, i da do ovog problema ne bi niti došlo da je taj postupak ranije okončan. Naime, postupak povrata da je u odnosu na predmetnu nekretninu okončan na način da je njemu vraćeno 1/8 dijela iste. Navodi da nije u posjedu predmetne nekretnine, u posjedu da je tuženik, otac tuženika da je prije više godina sa gospođom BD, koja je bila supruga ranijeg suvlasnika, a kasnije samo suvlasnica predmetne nekretnine, zaključio ugovor koji nije kupoprodajni ugovor nego predstavlja sporazum kojim ona tuženikovom ocu daje na korištenje za života predmetnu nekretninu. Dakle, otac tuženika tu nekretninu da nije mogao steći jer to nije bila kupoprodaja, a isto tako tada gđa BD da nije bila isključiva vlasnica predmetne nekretnine, pa s njom nije mogla ni raspolagati. Nakon toga da je prednik tuženika napravio željezna vrata, očito i garažu na toj nekretnini, bez dozvole ostalih suvlasnika, a očito po dozvoli gđe BD, temeljem navedenog ugovora, koji nije kupoprodajni, da je u postupku pred ovim sudom ishodio presudu i upisao pravo vlasništva predmetne nekretnine za 1/1 na svoje ime, nepravilno. Dakle, tužitelj tvrdi da je suvlasnik predmetne nekretnine za 1/8 dijela, i u tom dijelu najmanje tuženik da ne može biti suvlasnik iste. Navodi da sa tuženikom nije kontaktirao prije podnošenja tužbe, za presudu temeljem koje se on knjižio da je saznao tek naknadno.

Iz iskaza tuženika proizlazi da on čitav život živi u [adresa] u [adresa], po pričanju svojih roditelja da zna da je otac sa gđom BD zaključio ugovor, i navodi da je to kupoprodajni ugovor predmetne nekretnine, a u to vrijeme kada je isti zaključen, da se radilo o 1966. ili 1967. godini, da se nije mogao ni zaključiti kupoprodajni ugovor nego se kupoprodaja morala zaključiti na baš način na koji je napravljena. Dakle, njegov otac da je od iste kupio predmetnu nekretninu i majka da mu je pričala kako je prodavateljica navela da je u toj prodaji dobro prošla jer je za taj novac kupila grobnicu u Tugarima. Ništa od toga da nije bilo sporno, neposredno nakon kupnje da je nekretnina uređena, a prije da je na njoj bila nekakva zemlja i smokva, navodi da je njegov otac angažirao radnike Lavčevića koji su uklonili zemlju te da je izgrađena garaža. Pojašnjava i navodi da je njegov otac sam garažu izgradio, jedan zid da je naslonjen na kuću u kojoj stanuje tužitelj, suprotni zid da je nosivi zid, sa ceste da su željezna vrata, a suprotno od tih željeznih vrata garaža da ide u trokut, da je pokrivena armirano betonskom pločom i ima dva abaina. Takvo stanje da je čitavo vrijeme, dugi niz godina, ni od koga smetani nekretninu da koriste čitav život. Navodi da nije imao nikakvih saznanja o postupku povrata, tužba da je podnesena protiv vlasnika koji su uknjiženi, i koji su u konačnici na neki način u postupku priznali pravo vlasništva, znajući da je ova gđa BD nekretninu prodala njegovom ocu.

Nekretnina je identificirana od strane suda očevidom na licu mjesta, sačinjene su fotografije koje čine sastavni dio zapisnika suda, na istima je razvidno stanje predmetne nekretnine, u naravi garaže.

Za ponoviti je da je pravomoćno u predmetu ovog suda broj P-3024/20 (ranije IP.1641/03) utvrđeno da je tuženik spram tuženika iz tog predmeta, vlasnik za cijelo predmetne nekretnine, osnov stjecanja je građenje. Ova presuda je postala pravomoćna dana 15.lipnja 2022.godine. Tuženik je upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama za cijelo. Međutim, zaista je rješenjem nadležnog tijela od 28.lipnja 2012.godine u postupku povrata predmetna nekretnina za 1/8 dijela vraćena tužitelju u vlasnost, kao i MD za isti dio, ovo rješenje je pravomoćno.

Pravilno se tužitelj poziva na okolnost da je na njegovoj strani došlo od stjecanja 1/8 dijela predmetne nekretnine odlukom nadležnog tijela, koja je pravomoćna, vezano za odredbu čl.126. ZV-a, dakle, osnov stjecanja 1/8 dijela nekretnine odlukom suda ili druge vlasti. Odredba čl. 126. ZV-a propisuje da se odlukom suda ili drugoga tijela stječe vlasništvo u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom. Pravo vlasništva stječe se u trenutku pravomoćnosti sudske, odnosno konačnosti odluke druge vlasti, ako što drugo nije određeno zakonom, niti proizlazi iz cilja radi kojega se odluka donosi. Stjecanjem prava vlasništva odlukom suda ili drugoga tijela ne prestaju stvarna prava koja su drugim osobama pripadala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je to određeno tom odlukom ili posebnim zakonom, ili koja po naravi stvari ne mogu dalje postojati.

Navedeno, primjenom ove odredbe u ovom slučaju, sud drži da bi to značilo da je tužitelj stekao 1/8 dijela predmetne nekretnine u svoje vlasništvo odlukom upravnog tijela temeljem pravomoćne i konačne odluke tog tijela, 2012.godine, po kojoj je njemu vraćena predmetna nekretnina u vlasništvo, a koja je ranije, pored ostalih čestica, bila konfiscirana njegovom predniku. Sva stvarna prava na predmetnoj nekretnini koja drugima pripadaju na predmetnoj nekretnini ne prestaju, pa je ovdje bitno je li tuženik putem svog prednika stekao stvarno pravo, pravo vlasništva na čitavoj nekretnini. Ovaj sud drži da nije, jer to nije niti mogao steći, naime, nitko na drugoga ne može prenijeti više prava na nekoj nekretnini nego što ih ima, pa tako niti jedna od suvlasnica nekretnine, BD nije na prednika tuženika mogla prenijeti pravo vlasništva čitave nekretnine jer nije bila isključiva vlasnica ove nekretnine, niti u jednom jedinom trenutku, ona je bila suvlasnica nekretnine.

Pregledom povijesnog zk izvatka za predmetnu nekretninu utvrđeno je ono što je tužitelj iskazao i navodio tijekom ovog postupka, da je njegov prednik ranije bio upisan kao suvlasnik ove nekretnine za ¼ dijela. Naime, iz povijesnog zk izvatka proizlazi da su još 1931.godine na istoj bili upisani ND za 2/4 dijela (prednik BD), JD za ¼ dijela i ŠD za ¼ dijela. Na temelju rješenja o konfiskaciji broj Konf 3/46 od 14.studenog 1946.godine, 1947.godine je izvršen upis prava vlasništva ¼ dijela koji je ranije bio upisan na ŠD za ¼ dijela na Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju, a 1948.godine je ova četvrtina upisana kao općenarodna imovina, 1949.godine je kao organ upravljanja upisan Gradski narodni odbor u Splitu. Pod brojem Z-6937/06 dana 15.svibnja 2006.godine, na temelju primjerka tužbe u predmetu IP-1641/03, zabilježen je viseći spor ĆD protiv ID, SD, ŽD i [adresa]. U predmetu Z-2009/06 dana 14.veljače 2006.godine zabilježeno je odbijanje prijedloga HD i MD kojim traže uknjižbu prava vlasništva ove nekretnine. Pregledom predmeta Z-2009/06 ovog suda utvrđeno je da su tužitelj HD i MD dana 14.veljače 2006.godine predali prijedlog za uknjižbu prava vlasništva temeljem rješenja upravnog tijela od 17.rujna 2001.godine. Dakle, već je tada tužitelj podnio prijedlog za upis prava suvlasništva predmetne nekretnine, nakon toga je tuženik zatražio zabilježbu spora u predmetu IP- 1641/03.

Tuženik je znao i morao znati, a na što upućuje i stanje u zk, da BD nije bila isključiva vlasnica predmetne nekretnine i da nije bila ovlaštena istom raspolagati u cijelosti u korist prednika tuženika, to ovaj sud drži na nedvojben način utvrđeno. Tužitelj je svoje pravo vlasništva stekao temeljem pravomoćnog i konačnog rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Služba za imovinsko-pravne poslove, Klasa: UP-I-92-04/97-01/1639, Urbroj: 2181-05-01/020-12- 31 od 28.lipnja 2012.godine, dakle, postao je odlukom upravom tijela suvlasnik predmetne nekretnine za 1/8 dijela i tuženik u odnosu na ovaj dio nema stvarnih prava na predmetnoj nekretnini i ne može biti vlasnik u ovom dijelu koji je vlasništvo tužitelja, za ovih 1/8 dijela. Naime, zaista se potrebno referirati na činjenicu da je tuženik kao tužitelj u predmetu ovog suda IP-1641/03 (sada P-3024/20) uspio samo u odnosu na tuženike u tom postupku, ne i u odnosu na ovdje tužitelja jer tužitelj u tom predmetu nije ni sudjelovao, kao stvarni suvlasnik, ali izvanknjižni. Dakle, ovaj sud drži da je tuženik samo u odnosu na ostale suvlasnike predmetne nekretnine, ne i tužitelja za 1/8 dijela, uspio u navedenom predmetu ovog suda i da samo u odnosu na te tuženike, stoji utvrđenje da je vlasnik predmetne nekretnine, te da je u odnosu na te tuženike stekao pravo vlasništva iste građenjem, u tom postupku tuženik Grad Split je već u odgovoru na tužbu naveo da na strani tužitelja u tom predmetu nisu ispunjeni zakonski uvjeti za stjecanje vlasništva predmetne nekretnine, posebno da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za stjecanje vlasništva nekretnine građenjem na tuđem zemljištu. Svejedno, tuženik, tamo tužitelj, je u postupku u odnosu na tuženike iz tog postupka uspio u svom zahtjevu, ali, u odnosu na tužiteljev dio od 1/8 dijela ne može uspjeti u ovom postupku, jer za taj dio nije ni na kakav način mogao steći pravo vlasništva predmetne nekretnine, niti na temelju valjanog pravnog posla jer BD nije bila isključiva vlasnica iste pa nije mogla niti raspolagati čitavom nekretninom u korist tuženikovog prednika, niti građenjem jer je prednik tuženika znao i mogao znati da gradi na tuđem. Ovaj sud je stava, tako ovaj sud tumači sve izvedene dokaze u oba postupka, da već u tužbi podnesenoj u predmetu IP-1641/03 dana **.**.2003. ĆD kao tužitelj u tom predmetu navodi da je njegov otac 1967.godine sklopio sa BD kupoprodajni ugovor kojim je kupio nekretninu i isplatio joj ugovoreni iznos novca, da su ugovorili i trošak koji će njegov prednik snositi za adaptaciju i izgradnju, a da je BD prije toga ishodila odobrenje za otvaranje vrata od SO Split dana 28.veljače 1967.godine.

Za navesti je da SO Split, kao organ upravljanja dijela predmetne nekretnine nije sklopio niti sa BD, a ni prednikom tuženika, pravni posao koji bi za cilj imao otuđenje nekretnine u korist prednika tuženika, nego je samo dao odobrenje za otvaranje vrata u zidu, dakle, očito SO Split nije imao saznanja za ugovor koji je kasnije BD sklopila sa prednikom tuženika. Taj Ugovor su 3.prosinca 1967.godine sklopili prednik tuženika ZD i BD, nije navedeno da se radi o kupoprodajnom ugovoru, nego istim ZD "prima na doživotno uživanje i korištenje dvorište u Splitu, označeno kao česta. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]", isti se obvezuje ustupljeni prostor adaptirati i urediti kao garažu – skladišni prostor. BD je u čl.5. tog Ugovora jamčila ZD da je ona jedini i isključivi vlasnik predmetne čestice, a to nije bila, kao što je ZD znao i morao znati da to nije točno i da je ovaj Ugovor zaključio samo sa jednom suvlasnicom predmetne čestice. Iz odobrenja za otvaranje vrata SO Split broj 08-351/1929-1966 od 28.veljače 1969.godine se BD kao investitoru daje samo odobrenja za otvaranje uličnog zida i postavljanje željeznih vrata sa strane Kačićeve ulice, a navedeno je da se radi o objektu predviđenom za rušenje. Iz svih izvedenih dokaza, pa i dokaza u predmetu IP-1641/03, ovaj sud zaključuje da je već ranije postojao objekt na predmetnom zemljištu, očito ovaj predviđen za rušenje, a da ga je prednik tuženika adaptirao u garažu, te da je izvršio radove na adaptaciji i preuređenju prostora u garažu. O tome svjedoči i Specifikacija troškova za uređenje i ustupanje prostorije koja će služiti kao garaža ili skladišni prostor. Svi radovi na adaptaciji ranijeg prostora su očito napravljeni od strane prednika tuženika, napravljen je otvor u zidu prema ulici, dakle, prostor je adaptiran u garažu zahvatima i u uz trošak prednika tuženika, što proizlazi iz svih izvedenih dokaza. Međutim, sve ovo napravljeno je bez znanja i sudjelovanja svih suvlasnika, što je prednik tuženika već 1967.godine znao i mogao znati i u tom dijelu nije savjestan graditelj niti stjecatelj predmetne nekretnine, za dio ostalih suvlasnika, osim dijela BD, isti je nepošten stjecatelj predmetne nekretnine. Dakle, BD je otuđila predniku tuženika ono što je mogla i za koji dio je imala stvarna prava, ali to nije čitava predmetna nekretnina, nego dio, dok dio koji je 2012.godine vraćen tužitelju u vlasništvo, tih 1/8 dijela, nije mogla otuđiti predniku tuženika, jer za taj dio, pa i više od tog dijela, nije imala stvarnih prava pa prednik tuženika nije mogao steći od BD čitavu nekretninu nego dio iste, pravnim poslom. Prednik tuženika je postojeći objekt adaptirao u garažu, pa je ovaj sud stava da se ne radi o stjecanju prava vlasništva građenjem, bez obzira na presuđenje u predmetu IP-1641/03, ali to ionako nema utjecaja na prava tužitelja za 1/8 dijela, na koji dio se taj presuda i ne može odnositi.

Pravomoćna presuda u predmetu ovog suda P-3024/20 (ranije IP-1641/03) ima deklaratorni značaj, pretpostavke na strani ĆD odnosno njegovog prednika za stjecanje prava vlasništva građenjem, u odnosu na tuženike u tom predmetu, trebali su se ispuniti mnogo prije podnošenja tužbe u tom predmetu i donošenja pravomoćne presude, uglavnom, tek po pravomoćnosti presude u predmetu P-3024/20 od 15.lipnja 2022.godine, a ista je pravomoćna postala 18.siječnaj 2023.godine, tuženik ĆD, tužitelj u tom predmetu, može izvršiti upis prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime u zemljišnim knjigama, jer je onaj upis temeljem presude ovog suda IP-1641/03 od 19.rujna 2012.godine prestao proizvoditi pravne učinke jer je potvrda klauzule pravomoćnosti i ovršnosti te presude ukinuta i ukinuta je i sama ta presuda drugostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-1763/19 od 3.listopada 2019.godine i predmet je vraćen na ponovni postupak. Tužitelj je pak pravo vlasništva 1/8 dijela predmetne nekretnine stekao temeljem konačne odluke upravnog tijela još 2012.godine i ima pravo upisati taj dio na svoje ime u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini, a za taj dio tuženik ĆD ne može niti biti vlasnik jer tim dijelom za 1/8 tužiteljevog dijela (dijela ranijeg upisanog prednika tužitelja) nitko osim stvarnog vlasnika tog dijela nije mogao raspolagati u korist prednika tuženika, a to nije bila BD jer ona na tom dijelu od 1/8 nije imala stvarnih prava niti prava tim dijelom raspolagati u korist prednika tuženika. Za ponoviti je da za ovaj dio od 1/8 tužiteljevog dijela predmetne nekretnine ne postoji valjani pravni posao stjecanja od vlasnika tog dijela u korist prednika tuženika i on taj dio nije niti mogao steći građenjem jer za ovaj dio nije bio savjestan, a nije se niti radilo o građenju objekta nego adaptaciji odnosno preuređenju u garažu, kao što ovaj sud drži da presuda u predmetu P-3024/20 ima pravni učinak, izreka te presude ima domašaj u odnosu na tuženike iz tog postupak, to tužitelj nije bio, tužitelju je 2012.godine u vlasništvo vraćen dio od 1/8 predmetne nekretnine, na kojem dijelu prednik tuženika niti 1967.godine niti bilo kada nakon toga nije mogao steći pravo vlasništva, temeljem bilo kojeg osnova, niti pravnog posla niti temeljem zakona.

U ovom slučaju nije niti bitno kada je tuženik zatražio zabilježbu spora u postupku ovog suda IP-1641/03, niti kada je tužitelj tražio upis prava vlasništva u zk, iako je to tužitelj zatražio prije tuženika, a što proizlazi iz predmeta Z-2009/06, prije vraćanja nekretnine tužitelju u vlasništvo odlukom upravnog tijela (2012.godine), na ovaj tužiteljev dio bili su i ostali upisani njegovi prednici, ranije ŠD za ¼ dijela, kasnije je to bila općenarodna imovina sa organom upravljanja Općinom Split, prednici tužitelja nikada nisu otuđili svoj dio predmetne nekretnine predniku tuženika, a to je prednik tuženika još 1967.godine mogao utvrditi uvidom u zemlijšne knjige, dakle, mogao je na valjan način steći samo dio predmetne nekretnine, ne i ovaj tužiteljev dio.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podneska od 15.siječnja 2025.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 17.veljače 2016.godine, 3.svibnja 2016.goidne, 17.lipnja 2016.godine, 1.lipnja 2017.godine, 27.rujna 2018.godine, 13.veljače 2019.godine i 23.siječnja 2025.godine; za svaku radnju po 100 bodova; pristupa na ročišta od dana 12.listopada 2016.godine i 30.studenog 2016.godine od po 25 bodova (25%); što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 1.900,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV- a u iznosu od 475,00 EUR; sudsku pristojbu tužbe i presude u iznosu od po 66,36 EUR i trošak izlaska suda na lice mjesta, tako da je konačno tuženik obvezan tužitelju na ime naknade parničnog troška isplatiti iznos od 2.557,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka.

U Splitu, 11. travnja 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika