REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-252/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja PG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Filipu Miličiću, odvjetniku u Vukovaru protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika 25. veljače 2025., na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 11. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 1 i čl. 6. Ugovora o kreditu broj 3208605957 od 14. ožujka 2007. godine, sklopljen između tužitelja PG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita novčanog iznosa 9.887,52 CHF u protuvrijednosti u kunama i tužene Zagrebačka banka d.d., Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473 kao kreditora kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) te ista za ugovorne strane od početka zasnivanja obveznopravnog odnosa ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473 da tužitelju PG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) isplati iznos od 896,08 eura (slovima: osamstodevedesetšesteuraiosamcenti), sa zakonskim zateznim kamatama na svako mjesečni preplaćeni iznos počev od izvršene uplate do dana povrata, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine zakonsku zateznu kamatu prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate, zakonsku zateznu kamatu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine kako slijedi:

- na iznos od 4,65 euro od 16.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 8,27 euro od 16.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 6,06 euro od 17.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,14 euro od 13.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 5,23 euro od 12.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,28 euro od 15.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 5,94 euro od 16.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 6,24 euro od 09.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 6,53 euro od 10.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,29 euro od 08.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,76 euro od 08.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,76 euro od 15.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 13,00 euro od 12.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 14,29 euro od 10.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 17,69 euro od 11.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 21,64 euro od 06.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 20,24 euro od 16.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 27,81 euro od 08.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 22,80 euro od 12.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 23,09 euro od 09.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 29,32 euro od 14.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 34,83 euro od 10.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 27,62 euro od 14.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 29,75 euro od 10.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 26,96 euro od 12.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 32,82 euro od 16.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 38,99 euro od 09.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 38,43 euro od 06.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 56,66 euro od 16.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 42,78 euro od 08.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 38,50 euro od 11.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 37,77 euro od 16.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 39,29 euro od 13.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 42,86 euro od 13.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 43,82 euro od 09.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 44,16 euro od 07.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 42,81 euro od 12.04.2012. godine do isplate,

sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 43,11 eura uvećana za zatezne kamate.

i

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe kako je to tužitelj učinio podneskom od 14. listopada 2024.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473 da tužitelju PG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.691,20 eura (slovima: jednutisućušestodevedesetijedaneuroidvadesetcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 11. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 40,23 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika 13. lipnja 2023. podnijela tužbu ovom sudu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom 14. ožujka 2007. zaključila ugovor o kreditu broj:3208605957 prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 9.887,52 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan korištenja kredita, da je predmetnim ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

1.1. Nadalje, u tužbi navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.2. Pored toga, u tužbi se ističe da je Presudom Europskog suda (pravde) od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nadalje, presudom Europskog suda (pravde) od 20. rujna 2017. u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

1.3. Tužiteljica u tužbi tvrdi da u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac nije informirao tužitelja kao potrošača, niti prije zaključenja niti u vrijeme zaključenja ugovora, o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO, da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF, da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta, što znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti, da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorna odredba kojom se glavnica veže uz CHF nije bila jasna i razumljiva tužitelju - budući da tužitelj, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ga o tome ni na koji način nije informirao. Tužitelj je od strane tuženika bio informiran samo (paušalno) da se može dogoditi da tečaj CHF-a naraste ili padne – a što je zapravo (općepoznata) činjenica koju je tužitelj znao i ranije. Međutim, budući da nije informiran o karakteristikama i specifičnostima valute CHF, odnosno da nije upozoren na naprijed navedene rizike – tužitelj je Ugovor o kreditu sklopio s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate ostati otprilike isti, odnosno da će samo neznatno oscilirati. Ističe kako se prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ, ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga.

1.4. S tim u vezi, ističe da se, sukladno st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakve odredbe neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužitelj, kao potrošač, (bio) dužan vratiti tuženiku. Štoviše, zbog predmetne odredbe (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute – CHF. Dakle, tuženik (kao banka - trgovac) je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu – dok je tužitelj, kao potrošač, prihvatio i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta. Inače, ustaljeno je stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu i izračun, ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 13. lipnja 2018.g., osporava aktivnu legitimaciju tužitelja jer iz Prometa po kreditu proizlazi da postoje uplate koje se ne mogu povezati s tužiteljem obzirom da pokraj istih nije navedena osoba uplatitelja, osporava istinitost tužbenih tvrdnji, tuženik drži da je kondemnatorni tužbeni zahtjev nedovoljno određen, predlaže da sud tužiteljev manifestacijski zahtjev kao neosnovan i nedokazan odbije. Navodi i da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

2.1. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 5,20%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose.

2.2. Tuženik nadlaje navodi da u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR, da je banka prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije, da je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF, da je banka za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati.

3. Tužitelj je u pisanom podnesku od 30. studenoga 2023. istaknuo da su navodi iz odgovora na tužbu činjenično neutemeljeni i pravno neosnovani., Nadalje navodi da je prema tumačenju Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ utvrđeno je da propuštanjem davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti. Teret dokaza je na banci, te je ista dužna utvrditi da je kao davatelj kredita u predugovornoj fazi tužitelju predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije prema duhu Europske unije. Tužitelj ukazuje da je u postupku zaštite kolektivnih interesa utvrđeno da ugovorne odredbe ugovora o kreditu podliježu testu poštenosti jer tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. U konkretnoj stvari tuženik je taj koji prema ZZP mora dokazati da se o pojedinačnoj odredbi potrošačkog tipskog ugovora pojedinačno pregovaralo, kao i to da je tužitelja upoznao sa svim posljedicama ''valute utočišta''. S obzirom na to da je teret dokaza na tuženiku, tužitelj ističe da ni u jednom predmetu tuženik nije dokazao da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao, da ga je upoznao sa rizikom ''valute utočišta'', te da je tužitelj bio u mogućnosti mijenjati i utjecati na sadržaj ugovornih odredbi.

3.1. Tužitelj se poziva na odluku VSRH broj Rev 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Na temelju ugovora o kreditu koji su stranke sklopile vidljivo je da je ugovorna odredba iz čl.1. kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

4. Rješenjem ovog suda broj P-252/2023-11 od 26. kolovoza 2024., sukladno prijedlogu tužitelja, određeno je izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Mati Ivanoviću iz Županje, A. Starčevića 40c, na okolnost utvrđenja visine preplate po osnovi valutne klauzule za cijelo razdoblje otplate kredita, pri čemu će vještak uzeti u obzir i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog.

5. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja u pisanom podnesku zaprimljenom kod ovog suda 14. listopada 2024. specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te zatražio da mu tuženik isplati iznos od 896.08 eura s osnove preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF sa zateznim kamatama.

6. U podnesku od 9. prosinca 2024. tuženik je naveo da se protivi preinaci tužbe i ističe prigovor zastare na preinačeni dio.

7. Nesporno je da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka podneskom od 14. listopada 2024. nakon provođenja dokaza knjigovodstveno – financijskim vještačenjem promijenio tužbeni zahtjev na način da umjesto iznosa od 886,91 eura prvotno postavljenog u tužbi potražuje iznos od 896,08 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

7.1. Prema odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – u daljem tekstu ZPP) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Preinaku tužbenog zahtjeva sud je je unatoč protivljenju tuženika dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a uz napomenu da je tek s provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja utvrđen preplaćeni iznos, radi čega je riješeno kao pod točkom I. izreke rješenja.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu broj 3208605957 od 14. ožujka 2007. (list 9-13 spisa), otplatni plan za kredit broj 3208605957 (list 14-16 spisa), specifikaciju uplata (list 17-22 spisa), specifikaciju uplata – promet po kreditu (list 41- 46 spisa), promet uplata po kreditu (list 123–128 spisa), nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja (list 134-141 spisa), saslušao je tužitelja u svojstvu parnične stranke, a također je usmeno saslušao i vještaka Matu Ivanovića.

9. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži djelomično utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 3208605957 kojim je ugovorena valutna klauzula CHF, te isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog valutne klauzule CHF.

10. Na osnovi provedenog dokaznog postupka i to prije svega uvidom u zaključeni ugovor o kreditu broj: 3208605957 od 14 ožujka 2007., nesporno je da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 9.887,52 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 60 mjeseci, da je čl. 6. istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te da je isti kredit odobren u svrhu kupovine novog vozila.

10.1. Među strankama je također nesporno da je podignuti iznos temeljem zaključenog ugovora o kreditu tužitelj u cijelosti otplatio.

10.2. Uvidom u otplatni plan za kredit broj 3208605957 (list 14-16 spisa), specifikaciju uplata (list 17-22 spisa), specifikaciju uplata – promet po kreditu (list 41- 46 spisa), promet uplata po kreditu (list 123–128 spisa), utvrđeno je da se visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala cijelo vrijeme otplate kredita zbog čega se mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, tako da je došlo do povećanja u otplati mjesečnih anuiteta u odnosu na početni anuitet.

10.3. Nadalje, nesporno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb pokrenula 04. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak protiv osam banaka između ostalih i protiv tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

10.4. Nadalje je nesporno da je presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalog i tuženik, u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , a koje povrede traju i nadalje, 10.5. Također je nesporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presuđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da je između ostalog tužena banka u razdoblju od 01. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene su revizije tuženih banaka.

11. Sporno je među parničnim strankama je li ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, i to konkretno članka 1. i 6., kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

11.1. Sporna je nadalje visina odnosno način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne.

11.2. Sporno je među strankama i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, sporna je osnovanost prigovora nedostatka aktivne legitimacije te ima li tužiteljica svojstvo potrošača. Sporna je i osnovanost tuženikovog prigovora radi prebijanja.

12. Tužbeni zahtjev je osnovan.

13. Uzimajući u obzir zauzeto shvaćanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022., o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje jesu li točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravana na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, na iste okolnosti saslušana je tužiteljica kao parnična stranka.

14. Tužiteljica saslušana kao stranka navela je da je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje automobila za osobne potrebe i to na način da je u auto kući odabrala vozilo te je tamo i potpisala tekst ugovora koji je bio unaprijed pripremljen te na čiji sadržaj nije mogla utjecati. Nije išla u poslovnicu banke potpisivati ugovor i nakon potpisivanja ugovora u auto kući upućena je da ode kod javnog bilježnika radi solemnizacije ugovora i potom ugovor vratila u auto kuću. Nitko ju nije upozoravao na eventualne rizike sklapanja takvog ugovora, predvidjela je koliko bi novaca kao samohrana majka mjesečno mogla izdvajati za kredit te nije upozorena da bi rata kredita s vremenom mogla tako porasti. Pročitala je ugovor ali s obzirom da nema posebna financijska znanja nije baš ni razumjela pojmove promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Kredit je u cijelosti otplatila. Da je znala da će rata kredita s vremenom rasti, ne bi sklopila takav ugovor. Napominje da su joj početni uvjeti odgovarali te nije očekivala da će morati plaćati više. Navela je i da da nije u cijelosti razumjela ugovor o kreditu, da joj javni bilježnik prilikom solemnizacije nije ništa pojašnjavao te napominje da je predala papire u ured javnog bilježnika i čekala da joj se isti vrate, da misli da je vidjela otplatni plan za kredit, te da nije bila svjesna da se konačni iznos koji će biti naplaćen za kredit može i mijenjati tijekom otplate odnosno da će potencijalno biti veći od onog koji je naveden u početnom otplatnom planu. Navela je i da nije niti u auto kući ni u banci tražila dodatna pojašnjenja o pojmovima valutne klauzule, odnosno tečaja jer ponavlja da nije očekivala da će se rata s vremenom promijeniti u odnosu na početno ugovoreno. U banci je pitala zašto je rata porasla na što je dobila odgovor da je izračun sada takav i da to treba podmiriti, nije pokušala promijeniti pojedinu ugovornu odredbu niti je podnosila prigovore banci radi promijenjene rate kredita te se nije informirala o prijašnjim kretanjima tečaja CHF jer prije nije ni imala kredit. Navela je i da joj u auto kući nisu nudili kredit u nekoj drugoj valuti niti ih je ona pitala za neku drugu vrstu kredita. Također je navela da je i u drugim auto kućama tražila auto i raspitivala se o uvjetima financiranja te da se za predmetnu auto kuću i predmetni ugovor odlučila jer je to bilo najpovoljnije, a sve s obzirom na njezina primanja te da je nekoliko puta bila u predmetnoj auto kući gdje je i kupila automobil i sklopila ugovor, da prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije imala kontakt s tuženom bankom. Također je navela da nije nikada imala u vlasništvu obrt niti trgovačko društvo te da s predmetnim automobilom nije nikada obavljala neku poslovnu djelatnost, kao i da je sama otplaćivala predmetni kredit na način da je svaki puta išla u banku platiti.

14.1. Iskaz saslušane tužiteljice kao stranke u pogledu radnji i informacija koje je dobila prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv i to posebice u dijelu gdje navodi da niti na koji način nije upoznata s rizikom koji nosi ugovaranje valute CHF u odnosu na kunu, odnosno s mogućnošću da bi mjesečni iznos koji će eventualno otplaćivati tijekom razdoblja otplate kredita mogao znatno porasti.

15. U odnosu na pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

15.1. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15.2. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

16. Na temelju ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku, te uzimajući u obzir iskaz saslušane tužiteljice kao stranke da joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, zbog čega joj tuženik nije ponudio sve potrebne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku u pogled zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je tužiteljicu kao potrošača obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji su mogli utjecati na donošenje njezine odluke, ali da je unatoč tome svejedno pristala na zaključenje takvog ugovora o kreditu, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Štoviše tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije ni bila u kontaktu s tuženom bankom jer je sve bilo obavljeno putem autokuće u kojoj je kupila vozilo.

17. Upravo iz tog razloga stav je suda da su odredbe članka 1. i 6. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula CHF nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, slijedom čega su iste i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

18. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima, a takav stav zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019. iz koje nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Navedena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud RH u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U- III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrdio da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

19. Kako je utvrđena ništetnom odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule, to na osnovi odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: Zakona o obveznim odnosima), tužiteljici pripada pravo da joj tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne odredbe ugovora.

20. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mati Ivanoviću.

21. Iz nalaza i mišljenja provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je vještak preplatu zbog promjene tečaja CHF izračunavao uzimajući u obzir anuitet kakav je prvotno ugovoren uz primjenu tečaja CHF na dan korištenja kredita u odnosu na svaku pojedinačnu uplatu i to u periodu od početka do kraja otplate kredita te je na taj način utvrdio da ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja s osnova promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj iznosi 896,08 eura. Vještak je pri izračunu uzeo u obzir i pozitivne i negativne razlike odnosno razdoblja kada je tečaj bio viši, ali i niži od početno ugovorenog.

22. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno tom nalazu i mišljenju tužitelj i specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 14. listopada 2024. zahtijevajući od tuženika na ime preplate iznos od 896,08 eura.

23. U podnesku od 9. prosinca 2024. tuženik je naveo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva kako je to učinio tužitelj u podnesku od 14. listopada 2024., istaknuo je prigovor zastare na preinačeni dio te prigovor radi prebijanja u iznosu od 43,11 eura.

24. Na glavnoj raspravi održanoj 25. veljače 2025. vještak je naveo da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 27. rujna 2024., da su u nalazu i mišljenju iskazane negativne razlike te je tužitelj u cijelosti tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem. Vještak je naveo i da je na stranici 6 nalaza i mišljenja pod rednim brojem 14 (anuitet) nastala omaška u pisanju godine na način da je umjesto 2008. upisano 2007. te ovim putem ispravlja tu omašku te navodi da tužitelju to nije bilo bitno jer to predstavlja negativnu razliku koju je on umanjio u svom potraživanju, te je potraživao od 16. travnja 2009. godine.

25. Vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke utvrđeno je da je u razdoblju od početka pa do konačne otplate kredita srednji tečaj tuženika za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja tuženika za CHF na dan početka korištenja kredita u iznosu od 896,08 eura i da je kredit tužitelju isplaćen 26. ožujka 2007. kada je 1 CHF po srednjem tečaju tuženika vrijedio 4,564277 kuna. Nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke sud u cijelosti prihvaća kao objektivan i stručan jer je sačinjen sukladno nalogu suda. Posljedica nepoštenih ugovornih odredbi jest da se početni tečaj ima primijeniti tijekom cijelog razdoblja otplate kredita u skladu sa zabranom revizije nepoštene odredbe i načelom uređenja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi zbog čega je prigovor tuženika po ocjeni ovog suda neosnovan.

26. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 896,08 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da je odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule ništetna i upravo iz tog razloga istu odredbu je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

27. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju s osnova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 896,08 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos i to od dana izvršenog plaćanja, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO.

27. 1. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/21, od 12. listopada 2021.

28. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja sud isti smatra neosnovanim, s obzirom da je provedenim vještačenjem utvrđen iznos preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a koji iznos je dobiven tako da su u izračun uključene sve promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, kako promjene na više, tako i promjene na niže te je tužiteljica i postavila tužbeni zahtjev u skladu s provedenim vještačenjem, odnosno umanjujući utvrđenu preplatu radi povećanja tečaja za razliku u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF, odnosno 43,11 eura.

28.1. Naime, tuženik traži da sud utvrdi postojanje njegove tražbine, a potom i izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja i to s osnova preplate temeljem valutne klauzule u iznosu glavnice od 43,11 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Ovdje valja reći da je za isticanje procesnog prigovora radi prebijanja potrebno da se radi o istovrsnim, dospjelim i uzajamnim tražbinama koje ne smiju biti zastarjele. Utvrđenja iz parnice Potrošač nisu stipulirana u korist banaka, već samo u korist potrošača te tuženik prema tužitelju nema tražbinu koja bi bila istovrsna, dospjela i uzajamna jer tužitelj niti je nepošten stjecatelj niti je išta stekao da bi se tim iznosima trebala umanjivati njegova tražbina. Pored toga, tuženik je taj koji je sastavljao predmetni ugovor te je znao da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi slijedom čega nema pravo tražiti vraćanje onoga što bi više primio da takve ugovorne odredbe nije bilo. Naime, odredbom čl. 1112. ZOO propisano je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Kako je prethodno citirano, u kolektivnom sporu utvrđeno je kako je upravo tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Upravo iz navedenoga utvrđenja proizlazi da je tuženik bio upoznat s navedenim parametrima kretanja valute uz koju je Ugovor bio vezan te stoga nije ovlašten naknadno, s obzirom na odredbu čl. 1112. ZOO-a, zahtijevati vraćanje; dok iz spisa ne proizlazi niti tuženik tvrdi da je zadržao pravo na povrat niti da je platio kako bi izbjegao prisilu ili da isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta, slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove vezano uz istaknuti prigovor tuženika (tako i Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž-2078/2024-3 od 9. listopada 2024.).

28.2. Odredbom čl. 338. st. 3. ZPP-a propisano je da izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (čl. 333. ZPP-a), pa kako je utvrđeno da potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja ne postoji, odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom III.

29. Prigovor tuženika da tužiteljica nema svojstvo potrošača sud smatra neosnovanim radi čega je isti odbijen. Naime, prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 97/03; dalje u tekstu: ZZP/03), i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu utvrđeno je da ga je tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da joj je isti kredit određen kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 5. određeno da kredit služi za kupovinu novog vozila marke Renault model CLIO t. Pored toga, iz iskaza tužiteljice, koji ovaj sud cijeni istinitim, utvrđeno je da ista nije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imala registriran obrt, udio u trgovačkom društvu niti koristila olakšice u smislu poreznih propisa te da je automobil kupila isključivo za osobne potrebe kao fizička osoba. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz posebice jer njezino svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge svrhe.

30. Također, prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je istaknuo tuženik sud također smatra neosnovanim. Naime, tuženik tvrdi da iz Prometa po kreditu proizlazi da postoje uplate koje se ne mogu povezati s tužiteljem obzirom da pokraj istih nije navedena osoba uplatitelja. Nadalje, u ovom konkretnom slučaju nesporno je da je ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio kako je ona otplaćivala kredit na način da je svaki puta odlazila anuitet platiti u banku te je upravo tužiteljica ta koja je zaključila predmetni ugovor kao korisnik i koja temeljem ništetnih odredbi takvog ugovora o kreditu zahtijeva vraćanje određenih novčanih iznosa koje je plaćala tijekom razdoblja otplate kredita.

31. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, sud je isti odbio kao neosnovan iz sljedećih razloga.

31.1. Naime, u konkretnom slučaju radi se o stjecanju bez osnove, te se primjenjuje opći zastarni rok propisan čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara je prekinuta u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare restitucijskog zahtjeva na sjednici od 20. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnog ugovora, počinje teći od pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđeno ili na neki drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Takvo pravno stajalište izraženo je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj:Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Uzimajući u obzir da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 u pogledu valutne klauzule u odnosu na tuženika pravomoćna je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023., to proizlazi da je u odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na utuženje preplate zbog odredbe o valutnoj klauzuli od pravomoćnosti ove odluke do podnošenja tužbe u predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok slijedom čega za tužbeni zahtjev nije nastupila zastara.

31.2. U odnosu na prigovor zastare na preinačeni dio valja istaknuti da je VSRH donio pravno shvaćanje Su-IV od 27.5.202. prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. To bi značilo da ni za preinačeni dio tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju nije nastupila zastara budući da za ocjenu pitanja zastare nije bitan dan preinake tužbe nego dan podnošenja tužbe.

32. Uvažavajući naprijed navedena utvrđenja sud je naložio tuženiku da tužitelju po tečajnoj razlici isplati iznos od 896,08 eura sa zateznim kamatama.

33. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to:

- trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 75 bodova,

- trošak zastupanja na ročištima od 17. srpnja 2024. i 25. veljače 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 75 bodova odnosno ukupno 150 bodova,

- trošak sastava obrazloženih podnesaka i to podneska od 30. studenoga 2023., 12. srpnja 2024., 14. listopada 2024. i 10. siječnja 2025. i to prema Tbr. 8. toč. 1. OT i za svaki podnesak po 75 bodova odnosno ukupno 300 bodova,

- te trošak ročišta za objavu odluke prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 37,50 bodova odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 562,50 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura ukupno iznosi 1.125,00 eura što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25% odnosno 281,25 eura sveukupno iznosi 1.406,25 eura.

33.1. Sud je tužitelju priznao i trošak predujmljenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,50 era koji iznos je tužiteljica uplatila na ime pristojbe na tužbu, pa ukupni troškovi tužitelja iznose 1.691,20 eura.

33.2. Sud tužitelju nije priznao kao nužan trošak sudske pristojbe na presudu budući da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23) propisano da su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi slijedom čega tužitelj nije u obvezi platiti pristojbu na presudu.

33.3. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude 11. travnja 2025. temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

34. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 11. travnja 2025.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojemu se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, a presudu će sud istaknuti na internetskoj stranici e-oglasnoj ploči sudova, dok ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. st. 9., 10. i 11. ZPP-a). Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojemu se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st.11. ZPP-a)

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika