Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-273/2023-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja KJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po punomoćniku Jurici Jurić odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupani po punomoćniku RJ odvjenici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 12. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i javno objavljene presude 11. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 5140030250- 61000063796/2006., solemniziranog po javnom bilježniku Nikoli Braču iz Đakova, dana 24. svibnja 2006.g. pod br. OU-345/2006.., sklopljenog između tužitelja TJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (kao pravnog slijednika Slavonske banke d.d. Osijek), koja u čl. 2. glasi: „Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske te Odluke Kreditnog odbora Podružnice Đakovo odobrava stambeni kredit za Adaptaciju u iznosu od 55.000,00 CHF (slovima: pedesetisuća CHF) odnosno, u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.”, a u čl. 3. toč. 4. glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća..”, a u čl. 4. 1.. glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.”, a u čl. 5. glasi: „Korisnik kredita je upoznat i prihvaća sve eventualne rizike za promjenu valutne klauzule i kamatne stope.”, te u čl. 24. glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita i Založni dužnik u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.”

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao pravnom slijedniku iza Slavonska banka d.d. Osijek, da tužitelju TJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 3.639,31 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 12. lipnja 2023.g. kao dana podnošenja tužbe po stopi u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01, siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, pa do isplate.

III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao pravnom slijedniku iza Slavonska banka d.d. Osijek, da tužitelju TJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 1.300,36 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 12. lipnja 2023.g. kao dana podnošenja tužbe po stopi u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01, siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, pa do isplate.

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.765,45 eura s pripadajućim zateznim kamatama počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 11. travanja 2025, po stopi u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01, siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, pa do isplate, sve navedeno u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je s tuženikom dana 23. svibnja 2006.g. sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030250- 61000063796/2006. na iznos od 55.000,00 CHF s rokom otplate od 20 godina. Odredbom čl. 2. Ugovora ugovorena je valutna klauzula, na način da je tuženik tužitelju isplatio kreditni iznos od 55.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita. Tužitelj je stava, ne samo da je tuženik u Ugovor o kreditu unio nepoštene, a time i ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, nego je u Ugovor inkorporirana i valutna klauzula kojom je glavnica, koja čini predmet Ugovora, vezana uz tečaj CHF u odnosu na HRK, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja CHF koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju na raspolaganje i tečaja koji je iznosio na dan plaćanja dospjelih mjesečnih anuiteta. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču – nepoštene, a time i ništetne, jer je tuženik kao kreditor propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenice da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe, tužitelj ima pravo potraživati novčani iznos preplaćen na ime tečajne razlike, odnosno, valutne klauzule.

2. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129/13. Od 13. lipnja 2014.g., u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora, tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženikom pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže o pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatne stope. Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci povodom revizije (Revt-249/14-2) na gore navedene presude je da su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što mu međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Napominje se da je odlukom posl. br. Rev – 2245/17-2 od 20. ožujka 2018.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske dao odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

3. Temeljem svega navedenog, tužitelj smatra da je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u čl. 2. Ugovora o kreditu sklopljenom između stranaka, a samim time je ista odredba nepoštena, te je sukladno odredbi čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača u tom dijelu Ugovor ništetan. Sam Ugovor o kreditu je tipski i adhezijski ugovor, jer ga je tuženik unaprijed sastavio te isključio bilo kakvu mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja ugovora. O navedenoj ugovornoj odredbi se nisu vodili pojedinačni pregovori pa se one sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.g. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja, smatraju nepoštenima jer su na štetu potrošača prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz Ugovora o kreditu. Člankom 3. st. 2. Direktive 93/13 EEZ propisano je da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Navedene odredbe Direktive 93/13 EEZ su inkorporirane u hrvatsko zakonodavstvo. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08). Kolektivnom presudom za valutnu klauzulu utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske utvrdio je da u opisanim okolnostima nijedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj smatra da je dio koji se odnosi na ugovaranje tzv. valutne klauzule ništetan te da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je temeljem te odredbe Ugovora primio.

4. Tužitelj tako potražuje razliku novčanog iznosa preplaćenog na ime tečajne razlike, odnosno, valutne klauzule, računajući odnos preplaćenih mjesečnih iznosa naspram mjesečnih iznosa koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku da je primijenjen tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu na dan sklapanja ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda i županijskih sudova, tužitelj smatra kako je dio Ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetan te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je s tog osnova i prinio, a sve sukladno odredbama čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, o stjecanju bez osnove.

5. Nadalje navodi da je kredit opisan pod toč. 1. tužbe Aneksom ili Dodatkom Ugovora od 02. veljače 2016. g. konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR s datumom 30. rujna 2015. g., i to sukladno čl. 19e st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g. Tužitelj navodi da potražuje tečajnu razliku koja je nastala u odnosu na glavnicu i početnu kamatnu stopu od 4,30% nastalu od 1. srpnja 2006. do 30. rujna 2015. godine kao dana izračuna konverzije.

6. Tužitelj tužbom potražuje, a temeljem čl. 186.b st. 3. ZPP-a, iznos od 2.442,41 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu.

7. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu, kako po osnovi, tako i po visini, osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu i nedostatak pravnog interesa iz razloga jer je tužitelj zaključio Aneks ugovora o kreditu 2. veljače 2016. godine (Sporazum o konverziji).

8. Tuženik navodi da Sporazumom o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK), konverzija Ugovora o kreditu izvršena je na način da je: - početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita); - primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope); - zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF; - kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu; - utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR; - postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Tuženik navodi da je Sporazum o konverziji koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda RH iz rješenja br. Gos1/19-36 od 4. ožujka 2020. godine gdje je regulirano da ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i bez obzira što je sklopljen u formi tzv. dodatka – Aneksa ili Ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnim propisima ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH.

9. Tuženik nadalje navodi da ZIDZPK predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača. ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredaba ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, s kojim se je tužitelj usuglasio.

10. Nadalje navodi da s obzirom na temeljnu razliku u okolnostima u kojima je donesena presuda Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. i učincima ZIDZPK, a koja se očituje u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK tužitelj mogao odbiti konverziju koju mu je prethodno tuženik morao ponuditi, spomenuta presuda Europskog suda nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu tuženik je pristao da ukupan iznos kojega je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom (dakle i oni iznosi koji su posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF), bude iskorišten za namirenje anuiteta po Aneksu uz Ugovor o kreditu čija je valutna klauzula (EUR) dopuštena. Pritom, tuženik niti ne tvrdi da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, konvalidirane odredbe Ugovora o kreditu za koje je zakonodavac presumirao da bi bile ništetne, već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim ugovornim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Tuženik ovdje posebno napominje i da je sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g isključio primjenu pravila općeg obveznog prava jer prisilni propis čl. 19.e ZIDZPK predstavlja posebno zakonsko rješenje i propisuje u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, da se otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona.

11. Nadalje tuženik navodi da Pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena je i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojega tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Zato, kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za taj isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Tuženik napominje da je u tom smislu potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015.g., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije.

12. Nadalje tuženik osporava pozivanja tužitelja na primjenu presudu Visokog Trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te presude Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14 u ovom postupku a na temelju čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c ZPP-a uz obrazloženje da se u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je to utvrđeno u kolektivnoj parnici na konkretnog tužitelja. Nadalje, tuženik navodi kako Sporni Ugovor o kreditu je sklopljen između tužitelja i SLAVONSKE BANKE d.d. Osijek, a točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P – 1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., povreda kolektivnih interesa i prava potrošača glede ništetnosti spornih ugovornih odredbi utvrđena je u odnosu na Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. Zagreb i na ugovore o kreditu koje je ta banka sklapala u razdoblju od 1. lipnja 2004.g., odnosno od 10. rujna 2003.g. pa do 31. prosinca 2008.g. Dakle, iz izreke pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jasno proizlazi kako se utvrđenja glede ništetnosti dijela ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli odnose isključivo na ugovore o kreditu koje je u razdoblju navedenom u toj presudi sklapala Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. i ne odnose se na ugovore koje je u tom razdoblju sklapala Slavonska banka d.d. Osijek koja je samostalni pravni subjekt.

13. Tuženik nadalje navodi da su ugovorne strane prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Nadalje navodi da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i parametrima koji utječu na visinu kamatne stope pa je tužitelj imao mogućnost utjecati na svaku ugovornu odredbu i o istoj pregovarati. Navodi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva te da sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 99. istog Zakona nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenosti.

14. U odnosu na ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli tuženik je naveo da je u potpunosti informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF te da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj i pregovarati o istoj, pa stoga ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik navodi da porast tečaja CHF nakon sklapanja ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja ugovora o kreditu, a nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.

15. Nadalje je tuženik istakao i prigovor zastare te naveo kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku12, a osim toga, kako je obrazloženo radi se o Ugovoru o kreditu koji nije obuhvaćen kolektivnim utvrđenjima.

16. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu od 23. svibnja 2006. godine, otplatni plan, Aneks ugovora o kreditu od 2. veljače 2016. godine, provedeno je vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke, dopuna vještačenja, te saslušan tužitelj i vještak.

17. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

18. Tužitelj TJ u svom iskazu je naveo da je kredit sa prednikom tuženikom zaključio 23. svibnja 2006. godine u valuti CHF za adaptaciju kuće u kojoj živi zajedno sa svojom obitelji. Budući da je kod prednika tuženika imao i otvoren tekući račun logično da se tu i interesirao za kredit. U banci su mu izričito sugerirali da zaključi kreditu u valuti CHF jer je to najpovoljniji kredit a iznos kredita koji je njemu trebao ne prelazi više od 1/3 njegovih primanja. Sa njime nitko nije pregovarao niti ga uputio što znači promjenjiva kamatna stopa i zašto valuta CHF, osim što su rekli da je najpovoljnija i kada je pristao i donio potrebnu dokumentaciju njega su iz banke zvali nakon nekoliko dana da dođe potpisati ugovor. Kada je došao ugovor je već bio pripremljen i on je isti odnio kod javnog bilježnika i vratio u banku. Nadalje je naveo da nije tražio od bankarskog službenika da mu pojasni neke odredbe ugovora jer njemu je bilo jasno što je njega zanimalo a to je visina odobrenog kredita i mjesečna rata. Na daljnji upit naveo je da kada se njemu rata kredita počela povećavati nije išao u banku tražiti obrazloženje već je samo od banke svaki puta dobio dopis da uplati razliku mjesečnog anuiteta što je i učinio. Nadalje je naveo da je zaključio dodatak ugovora, tj. konverziju kredita, jer je mislio da će tom konverzijom njemu biti sve vraćeno ono što je do tada pretplatio zbog povećanja kamate i tečaja jer posebno ističe da je njemu rata kredita u valuti CHF nakon kratkog vremena porasla 110% tako da je cijela njegova mirovina praktički otišla na ratu kredita. Naveo je da je u vrijeme podizanja kredita taman otišao u vojnu mirovinu i nikada nije imao obrt, niti OPG, a niti je bio član trgovačkog društva.

19. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 23. svibnja 2006. godine između stranaka u postupku, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postajanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, te isplate razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po tome ugovoru zbog povećanja kamatne stope i valutne klauzule.

20. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženik dana 23. svibnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 5140030250- 61000063796/06, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nikole Brač u [adresa] pod poslovnim brojem OU-345/2006 dana 24. svibnja 2006., a prema kojemu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Gore navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 20 godina. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na HRK, početno ugovoreni anuiteti (342,29 CHF) povećavali naspram početnog plana otplate. Naime, pored iznosa glavnice od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 4. toč. 1. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva i koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim Odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 4,30 % godišnje, da je kreditor mijenjao početnu kamatnu stopu (4,30%) u više navrata, da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu br. 5140030250-61000063796/06 dana 2. veljače 2016. godine sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a na temelju pismenog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja kao korisnika kredita kojim Aneksom se regulira konverzija kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR, te da je čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu utvrđeno da bi iznos preplate na dan 30. rujna 2015. godine iznosio 947,06 kn, koji iznos se ima koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR.

21. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine, da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenja Aneksa ugovora o kreditu br. 5140030250-61000063796/06 dana 2. veljače 2016. godine (solemniziran kod javnog bilježnika 3. veljače 2016. godine br. OV-314/16) primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora u tužbi nepoštene i ništetne, da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, te da li je osnovan prigovor zastare.

22. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud u tom dijelu ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/2018-2 kojim je zauzet jasan stav da: "sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. godine Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu uz EUR kojim su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 23. svibanj 2006. godine izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut Sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne.

23. Pravno je stajalište i ovoga suda da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 23. svibnja 2006. godine, da sklapanje Dodatka ugovora o kreditu ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke iz razloga što su istovjetne ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

24. Prigovor zastare nije osnovan.

25. U pogledu istaknuto prigovora zastare za navesti je da je Vrhovni sud RH objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. godine u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF, odnosno krediti u Kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

26. Odluka Visokog Trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu Franak postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništene odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, dakle 14. lipnja 2023. godine. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF podnesena je 12. lipnja 2023. godine. Slijedom svega navedeni istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.

27. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13.6.2014, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

28. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj, sama činjenica što je tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, uz sadržaj navedenih presuda kojima je odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope za ugovore o kreditu koje je i tuženik, zaključivao sa svojim klijentima u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, u kojem razdoblju je i tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu (dana 23. svibnja 2006. godine) dovoljni su razlozi da se zaključi o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva tužitelja.

29. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

30. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

31. U čl. 4. (toč. 4.1. i toč. 4.2.) Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti.

32. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 23. svibnja 2006. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

33. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl.99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

34. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl.100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

35. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

36. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

37. Odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu propisane su pretpostavke na temelju kojim bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenim. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila u naprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbu u naprijed formuliranog standardnom ugovora trgovca. Također i odredbom čl. 3. st. 1. Direktive vijeća 93/13EEZ 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

38. Iz navedenih razloga te čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača sud je stava da je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 3. toč. 4. Ugovora o kreditu, kao i dio odredaba ugovora kojim je regulirana promjenjiva kamatna stopa u čl. 4. toč. 1. Ugovora, nepoštena, jer o tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja, a navedeni kredit mu je zbog niske kamatne stope i niskog tečaja predočen kao najpovoljniji, a radi se o ugovoru kojim je unaprijed formuliran od strane trgovca, tj. prednika tuženika. Stoga sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope prema stavu suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čije je sadržaj lako razumljiv, pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, te se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocijene njezine poštenosti.

39. Imajući u vidu da je valuta predmet Ugovora, a predmet je bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čl. 3. toč. 4. Ugovora prema kojim se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet Ugovora veže uz stranu valutu (uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize) te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule već mu je samo takav kredit predočen kao najpovoljniji, predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane prednika tuženika u unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojim stranka, odnosno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj, pa je takva odredba nepoštena a time i ništavna. Naime i tužitelj u svom iskazu navodi da nije bio pravilno informiran niti upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, niti ga je itko upozorio što znači valutna klauzula i posljedice iste.

40. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane.

41. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF valja reći da valutna klauzula sama po sebi nije nezakonita, ali je ugovorena na nepošten način i da je upravo zbog toga ništetna.

42. Da je tome tako, proizlazi iz iskaza saslušanog tužitelja kada opisuje okolnosti zbog kojih i u kojima je uzeo ovaj stambeni kredit za adaptaciju kuće, te posebno dijela iskaza gdje navodi da s njim nitko nije pregovarao niti ga uputio što znači promjenjiva kamatna stopa a upravo su mu u banci sugerirali uzimanje kredita u valuti CHF jer je to najpovoljniji kredit. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja jer je njegov iskaz logičan, uvjerljiv i neposredan, a tuženik tijekom postupka nije dokazao niti predložio dokaze da je djelatnik banke s tužiteljem pregovarao ili da mu je objasnio što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Stoga su neosnovani navodi tužitelja da je tuženik mogao utjecati na svaku ugovornu odredbu iz ugovora o kreditu jer kako je navedeno to nije dokazano a iz iskaza tužitelja proizlazi suprotno, tj. da nakon što je dostavio potrebnu dokumentaciju za odobrenje kredita, pozvan je iz banke da dođe potpisati ugovor i kada je došao ugovor je već bio pripremljen i on je isti odnio kod javnog bilježnika na ovjeru i vratio u banku.

43. Dakle, iz navedenog, ali i iz sadržaja Dodatka ugovora o kreditu od 2. veljače 2016. godine proizlazi, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirala, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Dodatka ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

44. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno, da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

45. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj kaluzuli iz Ugovora su koncipirani nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

46. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (odnosno čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.), a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

47. Tuženica u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tuženica postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

48. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03 (čl 99. i 100. ZZP/07).

49. Sud cijeni da tužitelju kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njemu iskazano, kako je istom ostalo nerazumljivo – zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

50. U ovom konkretnom slučaju tuženica je u Ugovor o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,30%, dok podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu mu bili poznati, pa su dakle, bili neodređeni i neodredivi. Tuženica je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.

51. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita i što točno znači valutna klauzula.

52. U odnosu na navode tuženice da je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika i da je riječ o javnobilježničkom aktu, to je nesporno. Međutim, nije zadatak javnog bilježnika da tumači stručnu ekonomsku terminologiju iz Ugovora, a niti da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koji eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF-a.

53. Nadalje, za ponoviti je da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

54. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 – ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.

55. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

56. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK) nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog ugovora. Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

57. Neosnovani su navodi tuženika da se ovo pitanje "konverzije" razlikuje od predmeta C-118/17 tzv., predmeta Dunai. U odnosu na shvaćanje izneseno u navedenoj odluci treba reći da je isto doneseno u činjenično, ne istovjetnom ali vrlo sličnom predmetu, čije razlike navedeno shvaćanje ne čine neprimjenjivim u ovom predmetu. Naime, u predmetu br. C-118/17 radi se o direktnoj zakonodavnoj intervenciji u određene ugovorne odredbe koje su utvrđene nepoštenima, te onda i ništetnima, dok se u predmetnom slučaju radi o izmjeni ugovora intervencijom stranaka sklapanjem Dodatka ugovoru, pri čemu njegovo sklapanje nije bila obveza obje ugovorne strane, odnosno nije bila obveza korisnika kredita (potrošača) već samo banke kao davatelja kredita (trgovca). Valja reći da iako je u smislu odredbe ZID ZPK- a korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu Sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis, te u kojima je vršena konverzija, dali je potrošač stvarno bio slobodan u tom izboru, tj. prihvatiti konverziju ili odbiti, jer mu je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv i sa isto tako nametnutim jednostavno promjenjivim kamatnim stopama, a na koje nisu mogli utjecati putem pregovora. Navodi tuženika da su stranke provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala, te da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, su neosnovani i u suprotnosti je sa standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda koji je u naprijed citiranom predmetu raspravljao o činjenično sličnoj situaciji unutar Mađarskog nacionalnog prava i pitanja njegove usklađenosti s odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. To nadalje znači da činjenica provođenja konverzije sama po sebi ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtjeva utvrđene i odgovor na pitanje jeli njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama, a ako to nije slučaj tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

58. Nadalje valja reći da analizirajući odredbe ZID ZPK-a da se konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je određena navedenim zakonom, odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu a niti jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi, tj. stečeno bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Korisnik kredita, odnosno tužiteljica, niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF.

59. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu 2. veljače 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 947,06 kuna, sukladno ZID ZPK po srednjem tečaju za EUR, ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

60. Polazeći od takva pravna stava, kako korisnik kredita i nadalje tvrdi kako mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, ista postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a. Ovakav identičan pravni stav, na koji ukazuje i Županijski sud u svojoj odluci izrazio je VS RH u svojoj odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.

61. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "pretplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima.

62. Vještak Tonka Vulić dostavila je pisani nalaz i mišljenje dana 20. svibnja 2024. godine postupajući po naloženom zadatku suda. Naime, tužitelj je u tužbi, a i tijekom postupka tražio da se vještačenje provede na okolnost utvrđivanja činjenica koliko je tužitelj pretplatio obvezu po kreditu zaključenog dana 23. svibnja 2006. godina na način da izračuna razliku između promijenjene kamatne stope unutar svakog anuiteta u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu, te na okolnost izračuna razlike između primijenjenog tečaja CHF unutar svakog anuiteta u odnosu na početni tečaj CHF na dan isplate kredita za sve anuitete od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Aneksa ugovora od kreditu od 2. veljače 2016. godine, te da od tako dobivenog iznosa oduzme pretplatu priznatu tužitelju ugovorom o konverziji, te je takav nalog sud rješenjem od 15. travnja 2024. godine i dao vještaku.

63. Vještak je u svom nalazu od 20. svibnja 2024. godine izračunao i razliku pretplaćene valute, odnosno razlika tečaja zbog CHF valutne klauzule.

64. Iz nalaza vještaka proizlazi da je pretplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule (+ razlike) u iznosu od 3.639,31 eura, a tako utvrđena razlika se sastoji od pretplaćenih i manje plaćenih tečajnih razlika u anuitetu. Pretplaćeno je tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u 77 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB-a za CHF na dan plaćanja/dospijeća anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB-a za CHF na dan početka korištenja kredita, preračunato po fiksnom tečaju konverzije u iznosu od 3.848,03 eura. Manje je plaćenih tečajnih razlika u 28 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan plaćanja/dospijeća anuiteta bio niži od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita, preračunato po fiksnom tečaju konverzije u iznosu -208,72 EUR. Podaci o plaćenome anuitetu su prema dokumentima Banke stvarno realizirani otplatni plan (u CHF) i pregled prometa za klijenta (transakcije Naplata dospjele glavnice + naplata redovne kamate u HRK). Do 30.09.2015. godine plaćeno je anuiteta u iznosu od 36.750,58 CHF, odnosno 199.140,69 kuna. Da je obaveza u CHF za anuitete otplaćivana po srednjem tečaju HNB za CHF na dan početka korištenja kredita za anuitete bi se platilo 171.720,04 kuna (kolona 8). Od stvarno plaćenog anuiteta po srednjem HNB za CHF na dan plaćanja/dospijeća anuiteta (kolona 6) je oduzet plaćeni anuitet po srednjem tečaju HNB za CHF na dan početka korištenja kredita (kolona 8) i dobivene su ukupne +/- razlike tečaja u iznosu od 27.420,65 kuna (kolona 9), što po fiksnom tečaju konverzije iznosi 3.639,31 EUR (kolona 10). Ta razlika se sastoji od preplaćenih (+) i manje plaćenih (-) tečajnih razlika, a kako sam prethodno obrazložila i prikazala na vrhu ove stranice. Banka je prijevremene uplate obračunala po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja anuiteta, a pravovremene i zakašnjele po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća anuiteta. Kredit je tužitelju isplaćen dana 26.05.2006. godine, kada je 1 CHF po srednjem tečaju HNB vrijedio 4,672582 kune. Konverzija kredita provedena dana 04.02.2016. sa datumom valute 30.09.2015. godine. Sukladno obavijesti o provedenoj konverziji preplata je konačno utvrđena u iznosu od 91,35 kuna, što po fiksnom tečaju konverzije predstavlja protuvrijednost 12,12 EUR.

65. Nadalje vještak navodi da na svaki pojedinačni preplaćeni iznos tečajnih razlika utvrđen u Tabeli 1- zadnja kolona, u 77 anuiteta (+ razlike) u iznosu od 3.848,03 EURa, obračunata je zakonska zatezna kamata, koja je utvrđena u iznosu od 1.312,48 EURa. Preplata iz konverzije iznosi 12,12 EURa. Na dan 30.09.2015. godine utvrđeni preplaćeni anuiteti usljed CHF valutne klauzule iznose 3.848,03 EURa. Ukupno utvrđene zakonske zatezne kamate do 30.09.2015. na svaki pojedinačni iznos preplate umanjene za preplatu iz konverzije od 12,12 EURa stoga iznose 1.300,36 EURa.

66. Vještak zaključuje da je preplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u 77 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan plaćanja/dospijeća anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita preračunato po fiksnom tečaju konverzije u iznosu od 3.848,03 EURa. Na svaki pojedinačni iznos utvrđene preplate izračunate su zatezne kamate zaključno sa 30.09.2015. godine, te utvrđeni iznos zateznih kamata na preplaćene tečajne razlike usljed CHF valutne klauzule iznosi 1.312,48 EUR. Preplata iz konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sukladno obavijesti o provedenoj konverziji na dan 30.09.2015. iznosi 12,12 EUR. Iznos utvrđenih zakonskih zateznih kamata na dan 30.09.2015. godine umanjen za preplatu iz konverzije iznosi 1.300,36 EUR. Na dan 30.09.2015. preplaćeno je anuiteta uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 3.848,03 EUR i utvrđena je na taj utvrđeni iznos preplate zakonska zatezna kamata, koja umanjena za preplatu iz konverzije na dan 30.09.2015. iznosi 1.300,36 EUR.

67. U podnesku od 18. srpnja 2024. godine tuženica se očituje na pisani nalaz i mišljenje vještaka navodeći u bitnome kao već i u odgovoru na tužbu, da se naloženim zadatkom vještaku krenulo od krive premise da je ugovorena fiksna kamatna stopa, što da nije bila volja ugovornih strana jer je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tuženica osporava i dalje bilo kakvo pravo tužitelju ni na kakvu isplatu nakon prihvata Aneksa ugovora, pa na način postavljenog zadatka vještaku da se ignorira činjenica da je ovaj kredit konvertiran u skladu sa zakonskim odredbama.

68. Na istaknute prigovore tuženika vještak se očitovao u podnesku od 5. prosinca 2024. godine i navela da vezano na tuženikom prigovor pogrešan iznos pretplate iz konverzije od 91,35 kn te da treba biti iznos od 947,06 kn, te navela da pretplata na dan provođenja konverzije 4. veljače 2016. godine iznosi 91,35 kn/12,12 eura, dok je pretplata na dan 30. rujna 2015. godine zaista 947,06 kn/125,70 eura, a kako to tvrdi tuženik te je vještak korigirala umanjene zatezne kamate na pretplatu iz konverzije. Vještak je nadalje navela da ukupno utvrđene zakonske zatezne kamate do 30. rujna 2015. godine na svaki pojedinačni iznos pretplate iznose 1.312,48 eura, a svaki pojedinačni iznos pretplate umanjen je za pretplatu iz konverzije od 125,70 eura tako da zakonske zatezne kamate do 30. rujna 2015. godine iznose 1.186,78 eura.

69. Vezano za izračun, a koji je tuženik dostavio i gdje navodi da je u njegovu izračunu manja razlika tečaja vještak se očitovao i navela da podaci o plaćenome anuitetu su prema dokumentima banke stvarno realizirani otplatni plan u CHF i pregled prometa za klijenta (transakcije Naplata dospjele glavnice + Naplata redovne kamate u HRK). Do 30. rujna 2015. godine plaćeno je anuiteta u iznosu 36.750,58 CHF, odnosno 199.140,69 kn. Prema dokumentu Pregled prometa za klijenta, prema kojemu je vještak prikazao uplate tužitelja za glavnicu i kamate (anuitete), Addiko Bank d.d. daje potvrdu strankama kao obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje otplate kredita, pa su stoga podaci koje je vještak prikazao o plaćenome anuitetu točno podaci o plaćenoj glavnici i kamati koju je banka obračunala i naplatila tužitelju, bez ikakve simulacije, te je stoga izračun razlike tečaja uslijed tečaja CHF valutne klauzule izračunat prema stvarnoj naplaćenoj glavnici i kamati od strane banke.

70. Na ročištu održanom 16. siječnja 2025. godine saslušana je vještakinja Tonka Vulić te navela da u cijelosti ostaje kod svojih izračuna iz osnovnog nalaza gdje je utvrdila da na dan 30. rujna 2015. godine je pretplaćeno anuiteta uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 3.848,03 eura kao i pretplate zakonske zatezne kamate koja je umanjena za pretplatu iz konverzije na dan 30. rujna 2015. godine i iznosi 1.300,36 eura.

71. Sukladno nalazu vještaka, dopuni nalaza i neposrednog saslušanja vještaka tužitelj je u podnesku od 5. ožujka 2025. godine specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje 3.639,31 eura sa zateznim kamatama počev od 12. lipnja 2023. godine kao dana podnošenja tužbe na ime razlike pretplaćenih anuiteta uslijed CHF valutne klauzule te iznos od 1.300,36 eura također sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe, tj. od 12. lipnja 2023. godine, a koji iznos predstavlja zakonsku zateznu kamatu umanjenu za pretplatu iz konverzije. Tužitelj je u tužbeni zahtjev uračunao, odnosno umanjio svoja potraživanja za izračune pretplate konverzije, ali je cijeli tužbeni zahtjev vezano za isplatu u cijelosti uskladi s nalazom i mišljenjem vještaka.

72. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je dano na jasan i određeni način, izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, te valjano i logično obrazloženo pored prigovora tuženice koji se svode na pravna pitanja, a sve glede naloženog zadatka vještaku za kojega sud smatra da je jedino ispravan jer je tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bila poznata kao određena jedino početna ugovorena kamatna stopa i tečaj koji je u tom trenutku vrijedio kod isplate kredita, a što je općeprihvaćeno u sudskoj praksi uz različita stanovišta glede priznanja ili nepriznanja negativnih razlika po osnovi tečaja CHF.

73. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

74. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

75. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

76. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

77. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

78. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

79. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.

80. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a Tužitelju je priznat trošak prema priloženom troškovniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 8. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 5. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 10. travnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 16. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 12. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, uvećano za troškove PDV-a u iznosu od 300,00 eura, troškovi vještačenja 265,45 eura, tj. ukupno 1.765,45 eura.

81. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

U Đakovu, 11. travnja 2025. g.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku