REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-2740/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Ivanu Čizmiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 17. siječnja 2025. godine u nazočnosti tužiteljice, pun. tužiteljice i zamj. pun. tuženika, dana 11. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 5.045,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% do 31.12.2007.godine, od 1.1.2008.godine do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koje teku:

- na iznos od 1.94 EUR od 16.09.2006.godine do isplate,

- na iznos od 1,95 EUR od 16.10.2006. godine do isplate,

- na iznos od 0,24 EUR od 16.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 6,32 EUR od 16.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 21,73 EUR od 16.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 21,99 EUR od 16.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,76 EUR od 16.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 15,65 EUR od 16.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,02 EUR od 16.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,78 EUR od 16.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,34 EUR od 16.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,19 EUR od 16.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 14.81 EUR od 16.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,79 EUR od 16.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,38 EUR od 16.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,97 EUR od 16.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,99 EUR od 16.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 24,49 EUR od 16.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 23,52 EUR od 16.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,00 EUR od 16.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 36,20 EUR od 16.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 37,05 EUR od 16.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 46,46 EUR od 16.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 46,14 EUR od 16.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 65,65 EUR od 16.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 54,29 EUR od 16.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 56,91 EUR od 16.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 65,62 EUR od 16.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 66,67 EUR od 16.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,50 EUR od 16.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 65,02 EUR od 16.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 65,16 EUR od 02.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 72,84 EUR od 16.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 89,18 EUR od 16.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 107,77 EUR od 16.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 124,95 EUR od 16.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 93,69 EUR od 16.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 83,18 EUR od 16.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 83,88 EUR od 16.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 85,66 EUR od 16.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 92,56 EUR od 16.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 95,78 EUR od 16.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 93,64 EUR od 16.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 91,08 EUR od 16.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 90,20 EUR od 16.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 89,28 EUR od 16.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 95,66 EUR od 16.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 86,28 EUR od 16.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 84,74 EUR od 16.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 85,66 EUR od 16.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 84,70 EUR od 16.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 88,13 EUR od 16.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 90,35 EUR od 16.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 91,44 EUR od 16.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 95,31 EUR od 16.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 91,40 EUR od 16.01.2014. godine do isplate,

- na iznos od 78,94 EUR od 16.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 80,92 EUR od 16.03.2014. godine do isplate,

- na iznos od 79,19 EUR od 16.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 76,72 EUR od 16.05.2014. godine do isplate,

- na iznos od 77,25 EUR od 16.06.2014. godine do isplate,

- na iznos od 79,02 EUR od 16.07.2014. godine do isplate,

- na iznos od 80,43 EUR od 16.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 80,79 EUR od 16.09.2014. godine do isplate,

- na iznos od 82,30 EUR od 16.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 84,47 EUR od 16.11.2014. godine do isplate,

- na iznos od 84,88 EUR od 16.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 85,20 EUR od 16.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 85,03 EUR od 16.02.2015. godine do isplate,

- na iznos od 85,03 EUR od 16.03.2015. godine do isplate,

- na iznos od 85,03 EUR od 16.04.2015. godine do isplate,

- na iznos od 85,03 EUR od 16.05.2015. godine do isplate,

- na iznos od 85,03 EUR od 16.06.2015. godine do isplate,

- na iznos od 85,03 EUR od 16.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 85,03 EUR od 16.08.2015. godine do isplate,

- na iznos od 85,03 EUR od 16.09.2015. godine do isplate,

- na iznos od 85,03 EUR od 16.10.2015. godine do isplate,

- na iznos od 85,03 EUR od 16.11.2015. godine do isplate,

- na iznos od 85,03 EUR od 16.12.2015. godine do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Ne dopušta se preinaka tužbe poduzeta podneskom tužitelja od 3.rujna 2024.godine postavljanjem novog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223472 da na ime razlike glavnice uzrokovane promjenom tečaja kroz konverziju u roku od petnaest dana isplati tužiteljici CA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.690,13 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 3.690,13 eura teče od dana 06.01.2016.g. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. "

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.700,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Dana 7.lipnja 2023.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je dana 25.07.2006.g. tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom ZAGREBAČKA BANKA d.d. Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223472, Ugovor o namjenskom kreditu broj 678/06 kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 79.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz kamatnu stopu od 4,50% godišnje, rok otplate od 30 godina i uz mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti od 398,57 CHF. Stranke Ugovora o namjenskom kreditu da su dana 31.12.2015.g. sklopile i Dodatak br. I Ugovora o kreditu kojim je proveden postupak konverzije predmetnog kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). dakle, tužitelj je obvezan plaćati tuženiku anuitete po osnovi predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu sve do srpnja 2037.g. pa se ovaj tužbeni zahtjev odnosi na sve dospjele anuitete tuženika do mjeseca lipnja 2023.g., a o daljnjim još nedospjelim anuitetima po osnovi istog tužitelj da će svoje pretplaćene anuitete potraživati novom tužbom nakon dospijeća istih, odnosno uređenjem tužbenog zahtjeva u ovoj parnici po dospijeću navedenih budućih anuiteta. Nadalje, tužitelj ističe da potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da time nije riješeno pitanje nepoštenog postupanja tuženika koje je utvrđeno ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od dana 04.07.2013.g. U gore navedenom, unaprijed formiranom i tipiziranom Ugovoru, i to u članku 1. da je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak te je otplata kredita u članku 7. Ugovora vezana uz ovu istu valutu. Postupajući na ovakav način odnosno unoseći u Ugovor nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita na valutu švicarski franak da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana predmetnog Ugovora pa da je tako tuženik suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima kao i u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te naravno protivno zakonodavstvu i pravnoj stečevini Europske unije inkorporiranom u Zakon o zaštiti potrošača nesporno prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018.g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 da je pravomoćno utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odnosno korisnika kredita, a time i tužitelja, zaključujući da u razdoblju od dana 01.06.2004.g. pa do 31.12.2008.g. ugovore o kreditima, koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su naravno takve odredbe ugovora ništetne. Iz naprijed navedenih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda u RH te Vrhovnog suda RH da je razvidno kako su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog među strankama u dijelu o švicarskom franku kao valuti uz koju je vezana glavnica. Ništetna odredba da je ništetna od samog početka, što podrazumijeva da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve ono što je od tužitelja primio na temelju primjene ništetnih odredbi Ugovora o valuti švicarski franak. Tuženik da je kao davatelj kredita na ime navedenih ništetnih odredbi ugovora neosnovano stekao određeni novčani iznos od najmanje 50.935,88 kn/6.760,35 Eura do zaključno s 12. mjesecom 2022. godine te tužitelj predmetni ugovor o kreditu i dalje plaća u povećanom novčanom iznosu i tako sve do srpnja 2037.godine. Radi navedenog tužitelj od tuženika potražuje iznos od 7.603,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, ujedno potražuje i naknadu parničnog troška od tuženika.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu 678/06 od 25.07.2006. godine kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 79.500,00 CHF (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u podnesku od 15. prosinca 2023. godine da postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 57.286,52 kn / 7.603,23 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s osnove navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa da je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu okolnost da su tužitelj i tuženik dana 31.12.2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom da su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom da je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Dakle, zakonom da je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Nadalje, tuženik da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Upravo da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku odgovora na tužbu i to obrazlaže, obrazlaže Odluke Suda EU u taksativno navedenim predmetima. Slijedom navedenog, da proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Isto tako tuženik obrazlaže i navodi pravno shvaćanju VSRH sa sjednice od 20. prosinca 2022. godine. Ovo pravno shvaćanje da potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit. Drugim riječima, tužitelj da kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a. Budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to da je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Tuženik se poziva i na rješenje VSRH posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 DA navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Tuženik se poziva i na rješenje Vrhovnog suda RH, posl.br. Rev 1014/18, te navodi da je stav Suda EU iz gore navedene odluke C-567/20 više puta potvrđen i od strane Vrhovnog suda RH (dalje: VSRH). Prvenstveno je taj stav VSRH već bio iznio u oglednom postupku (rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine, no također je taj stav VSRH i naknadno potvrdio recentim rješenjem posl. broj Rev 1014/18 iz veljače 2022.g. Slijedom navedenog tuženik ističe kako je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova da proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi. Međutim, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. Tuženik se protivi i zatraženom tijeku zakonskih zateznih kamata, tužitelj da bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom:

(za razliku u tečaju u CHF)

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita;

(za razliku u kamati)

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama;

(na okolnost konverzije kredita)

- da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja.

-

Svojim podneskom od dana 3.rujna 2024.godine, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev, navodi da je u cijelosti suglasan sa predmetnim vještvom pa od tuženika potražuje ukupan iznos od 5.045,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, na ime preplate s naslova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ujedno postavlja i novi zahtjev ovim podneskom na iznos od 3.690,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 6.siječnja 2016.godine do isplate, s naslova razlike glavnice uzrokovane promjenom tečaja kroz konverziju. U pogledu ovog prvog zahtjeva, za navesti je da je u tom dijelu smanjen raniji zahtjev tužiteljice, tužba je u tom dijelu zahtjeva, za tu razliku, povučena. Tuženik u svom podnesku od dana 12.rujna 2024.godine navodi da tužitelj preinačio svoj tužbeni zahtjev na način da je istaknuo novi zahtjev u iznosu od 3.690,13 EUR s osnove navodne razlike u glavnici nastale prilikom konverzije, a koji nije bio istaknut u tužbi niti tijekom postupka. Navodi da se protivi preinaci tužbe u ovom dijelu, a ovaj sud je stava da je ovaj prigovor tuženika osnovan, naime, zaista je tužitelj već u tužbi i do zaključenja prethodnog postupka mogao postaviti zahtjev za isplatu razlike u glavnici prilikom konverzije, što tužitelj nije napravio, za navesti je da se radi o potpuno novom zahtjevu koji tužitelj postavlja uz postojeći, pa sud ovu preinaku tužbe, u tom dijelu, poduzetu podneskom tužitelja od 3.rujna 2024.godine, pod tč.II. ne prihvaća, pa o tom dijelu ne treba niti odlučiti, što je odlučeno izrekom rješenja.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 25.srpnja 2006.godine sa pripadajućom dokumentacijom; Dodatka tom ugovoru o kreditu zaključenog između stranaka dana 31.prosinca 2015.godine sa pripadajućom dokumentacijom; financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.Split) te saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužiteljice je osnovan.

Tužiteljica u svom iskazu navodi da je podigla kredit vezan za valutu švicarski franak, 2006. godine i to za potrebe kupnje prve nekretnine, jer su bili podstanari, sam da je imala potrebu podići kredit, tada da je radila u trgovačkom društvu Metro, da nije bila vlasnica nikakve firme niti obrta, da je pronašla stan u kući od tri stana u [adresa], u tom stanu da čitavo vrijeme živi nakon kupnje do danas. Stan da je bio uređenosti kao niski roh bau, dakle, da ga je trebalo urediti i uložiti neka sredstva, Zagrebačka banka da je bila njena matična banka preko koje je primala plaću, da je gledala još u dvije tri banke vezano za kredit, međutim, onoliko novca koliko je njoj trebalo za kupnju stana i uređenje da joj je mogla odobriti jedino banka tuženik, dakle, zaposlenik banke da joj je izračunao koliko bi mogla dobiti kredita, da je pitala koliko novca može podići i da joj je kazano da očito može podići toliko novca samo po kreditu vezano za švicarski franak. Navodi da joj je to ponuđeno i da je tada zaista bila zadovoljna time, da nije imala nikakvih posebnih pitanja jer je željela podići ovaj kredit, kod javnog bilježnika da je pročitan ugovor i da je isti zaključila, navodi da po eurskom kreditu za ovaj novac koji je trebala nije bila kreditno sposobna. Početna mjesečna rata da joj je bila 1.750,00 kn, a rata da je došla do maksimuma do 2.800,00 kn, kako joj je porodiljna naknada bila 1.600,00 kn, zbog ovog problema da je zaista kontaktirala banku i da su joj ponudili moratorij na 9 mjeseci, prvo 6, nakon toga još 3, da joj je to odgovaralo, da ne zna koji su bili uvjeti moratorija i je li tekla kamata za to vrijeme. Kada se ostvarila zakonska mogućnost konverzije kredita, da je došla u banku, da joj je ponuđen izračun koji je jednostavno željela prihvatiti i da je to potpisala, da ne zna je li joj nešto priznato na ime preplate i ukoliko jest koliko, stvarno da se toga ne može sjetiti, nakon konverzije da joj je mjesečna rata u iznosu od 245,00 eura, kredit da još uvijek otplaćuje. Na posebno pitanje pun. tužiteljice, navodi da joj nitko od strane tuženika u vrijeme podizanja kredita nije dao nekakvo upozorenje o mogućem rastu tečaja švicarskog franka, a da tada i inače nije bilo bilo kakve priče o tome da bi moglo doći do ovolikog porasta te valute. Navodi da prije podizanja ugovora o kreditu nije pokušala sa bankom pregovarati o nekim posebnim odredbama ugovora, prihvatila je taj ugovor onako kako joj je ponuđeno jer joj je tada to odgovaralo.

Sud poklanja vjeru iskazu tužiteljice kao životnom i uvjerljivom, iskaz je u skladu sa ostalim izvedenim dokazima i sud drži da tužiteljica u ovom pravnom poslu zaista ima status potrošača i da je to nedvojbeno utvrđeno.

Među strankama nije sporno, a to je utvrđeno i pregledom dokumentacije priložene spisu, da je između stranaka dana 25.srpnja 2006.godine zaključen Ugovor o namjenskom kreditu, radi se o namjenskom kreditu za kupnju stana, stambenom kreditu, tuženik je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 79.500,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita; utvrđena je početna kamatna stopa od 4,50% godišnje, promjenjiva sukladno odluci tuženika, kredit je odobren na rok otplate od 30 godina. Stranke su dana 31.prosinca 2015.godine zaključile Dodatak predmetnom Ugovora o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna kao nepoštena odredba, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa temeljem te ništetne odredbe, te je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, istaknut je i prigovor zastare potraživanja. Tuženik nije izjavio prigovor radi prebijanja.

Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Sud prihvaća iskaz tužiteljice kao uvjerljiv i logičan, što je već ranije i navedeno, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužiteljica u ovom pravnom poslu ima status potrošača, tužiteljica je fizička osoba i potrošač, a radi se o namjenskom kreditu radi kupnje stana za stanovanje. Sud drži, temeljem svih izvedenih dokaza, iskaza same tužiteljice, da se sa njom, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Kako predmet ovog postupka nije utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i preplate temeljem te ništetne odredbe, to se sud samo osvrnuo na stav po pitanju ništetnosti i te odredbe.

Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je i ovaj zahtjev tužitelja na utvrđenje valjalo prihvatiti kao osnovan i odlučiti kao u izreci ove presude. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovaj sud je stava da predmetni ugovor o kreditu može opstati i pored ništetnih odredbi o valutnoj klauzululi u CHF, jer iste nisu bile uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja CHF kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u CHF i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine, odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje i stav suda da je ta odredba ništetna i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije, u ovom slučaju za isplatu preplaćenog s osnova valutne klauzule u CHF.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi:

"Ugovor o kreditu je sklopljen dana 25.07.2006. godine te je isplaćen dana 31.07.2006. godine. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,50% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 360 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu je bilo 01.09.2006. godine u iznosu 398,57 CHF što primjenom ugovorenog tečaja na dan isplate kredita iznosi 1.840,25 kn, a sljedećih anuiteta svakog prvog dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu). Dana 31.12.2015.g. sklopljen je Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, koji navodi da iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30.09.2015.g. iznosi 44.385,11 EUR što primjenjivim tečajem na dan 30.09.2015.g. iznosi 338.750,62 kn (tečaj 7,632078 kn za 1 EUR). Dodatkom Ugovoru o kreditu utvrđeno je da je tužitelj na dan 30.09.2015. g. uplatio manje sredstava u iznosu od 57,04 EUR, odnosno 435,33 kn.

U razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. Nadalje, Zakonom o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju, stupio na snagu 26.01.2015.g., se navodi da za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati, tečaj CHF prema kuni utvrđuje se na razini 6,39 kuna za 1 CHF za razdoblje od jedne godine od stupanja na snagu ovoga Zakona.

Uvidom u dokumentaciju (Prometi po kreditu) razvidno je da je u razdoblju od 11/2011 do 09/2012 u primjeni bio moratorij na otplatu kredita. Na dan početka tijeka moratorija neotplaćena nedospjela glavnica je iznosila 73.125,91 CHF. Broj anuiteta u otplati nakon isteka moratorija ostao je nepromijenjen.

S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.

Dana 31.12.2015.g. sklopljen je Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, koji navodi da iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30.09.2015.g. iznosi 44.385,11 EUR što primjenjivim tečajem na dan 30.09.2015.g. iznosi 338.750,62 kn (tečaj 7,632078 kn za 1 EUR). Dodatkom Ugovoru o kreditu utvrđeno je da je tužitelj na dan 30.09.2015. g. uplatio manje sredstava u iznosu od 57,04 EUR, odnosno 435,33 kn. Nadalje, iz dokumentacije u spisu proizlazi da je tuženik zaključno s uplatom tužitelja u prosincu 2015.g. vršio obračun po kreditu u CHF te je dana 05.01.2016.g. započeo s otplatom kredita u EUR. Iz dokumenta Prometi po kreditu/Specifikacija uplata razvidno je da je iskazana glavnica po kreditu u CHF na dan stvarne provedbe konverzije iznosila 66.790,06 CHF, a koji iznos nedospjele glavnice odgovara glavnici nakon dospijeća anuiteta 01.01.2016.g."

Sudski vještak navodi da je iznos glavnice po stvarnom otplatnom planu na dan konverzije (CHF) u iznosu od 66.790,06; da je razlika glavnice na dan konverzije 27.803,28 kn odnosno 3.690,13 EUR. Za navesti je da je slučaj drugačijeg stava drugostupanjskog suda po pitanju dopuštenosti preinake tužbe postavljanjem i ovog zahtjeva za isplatu razlike glavnice, sud proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku koja je utvrdila i ovu činjenicu u svom nalazu i mišljenju, iako preinaka tužbe u tom dijelu nije dopuštena.

Konačno, temeljem kvalitetnog i u potpunosti obrazloženog nalaza, sudski vještak daje svoje zaključno mišljenje i navodi:

"Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije nije mogao mijenjati tečaj:

1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 5.045,33 EUR,

2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 166,41 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 4.878,92 EUR.

Na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 05.01.2016. godine je utvrđena glavnica u iznosu 44.030,36 EUR što primjenjivim tečajem na dan 05.01.2016.g. iznosi 336.181,27 kn (tečaj 7,635215 kn za 1 EUR). Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 05.01.2016.g. bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 3.690,13 EUR. Dodatkom Ugovoru o kreditu utvrđeno je da je tužitelj na dan 30.09.2015. g. uplatio manje sredstava u iznosu od 57,04 EUR, odnosno prema dokumentu Obavijest o izračunu efekata konverzije razvidan je manjak na dan stvarnog provođenja konverzije 05.01.2016. godine u iznosu od 327,40 EUR. Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen manjak u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi."

Za navesti je da sud prihvaća u matematičkom smislu vještvo sudskog vještaka Ines Lozić u cijelosti, vještvo je stručno, logično i obrazloženo, valjalo je donijeti odluku temeljem stanja u spisu, svih izvedenih dokaza, primjenom vještva vezano za zahtjeve tužitelja i prigovore tuženika. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka dipl.oecc. proizlazi i to da je tuženik konverziju tehnički i matematički proveo sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN (NN 102/15), što nije ni bilo sporno među strankama, to nije niti bilo upitno, ali to nije bit ovog pravnog problema vezano za zahtjev tužitelja, iako je i to trebalo razjasniti i utvrditi.

Za ponoviti je da je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka uredio svoj tužbeni zahtjev s naslova isplate preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tako da potražuje isplatu na ime ukupne preplate na ime valutne klauzule u CHF u iznosu od 5.045,33 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama, ovaj iznos sa kamatama tužitelju zaista pripada i tuženik je obvezan ovaj iznos isplatiti tužitelju sa kamatama.

Što se tiče eventualne zastare potraživanja, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 7.lipnja 2023.godine) neosnovan za isplatu preplaćenog po osnovi promjene tečaja valute CHF, dakle, primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova primjene valutne klauzule u CHF, drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 5.045,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije posebno pregovaralo, iste sud smatra nepoštenim jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo.

Na dosuđeni iznos tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od dospijeća tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate do isplate.

Nadalje, što se tiče tzv.negativnih razlika koje je sudski vještak izračunao i iskazao u svom vještvu, za slučaj drugačijeg stava viših sudova, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da ponovno u tom dijelu tuženik nije u ovom postupku postavio protutužbeni zahtjev, niti prigovor radi prebijanja, ne radi se uopće o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike, bez zahtjeva tuženika i za mjesece za koje tužbeni zahtjev uopće nije postavljen.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe od 100 bodova; sastava podnesaka od 9.svibnja 2024.godine i 3.rujna 2024.godine; od po 100 bodova; zastupanja na ročištima održanim dana 21.svibnja 2024.godine i 17.siječnja 2025.godine od po 100 bodova; što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od 1.000,00 EUR, na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 250,00 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 450,00 EUR, tako da je konačno na ime naknade parničnog troška tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 1.700,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati, pa mu ga sud nije niti priznao.

U Splitu, 11. travnja 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika