REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-180/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ER iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po opunomoćeniku Velimiru Galiću odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića br. 10, OIB:92963223473, zastupanog po OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva br. 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, v.p.s.7.949,49 EUR, nakon glavne rasprave zaključene 6. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, opunomoćenika tužitelja odvjetnika Velimira Galića i zamjenika opunomoćenika tuženika GR odvjetničkog vježbenika u OD Melteko & Partneri odvjetnika, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, dana 11. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu, koji je tužitelj, ER iz [adresa], zaključio sa tuženikom Zagrebačka banka d.d. Zagreb d.d. Trg bana Josipa Jelačića 10, dana, 22.09.2008 godine, a ovjeren kod Javnog bilježnika Ante Brekala iz Požege, D. Lermana 6, koje glase:

"Članak 1.

Korisnik odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 55.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

Korisnik kredita se obavezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovom Ugovorom.

Članak 7.

Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 531,05 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

II Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, da tužitelju ER, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na osnovu stečenog bez osnove isplati iznos od 7.949,49 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

-za iznos od 16,88 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.11.2008.

-za iznos od 6,50 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.12.2008.

-za iznos od 34,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.01.2009.

-za iznos od 34,81 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2009.

-za iznos od 25,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2009.

-za iznos od 27,56 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2009.

-za iznos od 27,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.05.2009.

-za iznos od 24,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2009.

-za iznos od 24,92 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2009.

-za iznos od 21,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2009

-za iznos od 25,77 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2009.

-za iznos od 21,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2009.

-za iznos od 24,22 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.11.2009.

-za iznos od 23,77 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.12.2009.

-za iznos od 31,41 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.01.2010.

-za iznos od 36,31 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2010.

-za iznos od 36,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2010.

-za iznos od 40,12 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2010.

-za iznos od 49,05 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.05.2010.

-za iznos od 50,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2010.

-za iznos od 61,45 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2010.

-za iznos od 61,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2010.

-za iznos od 82,85 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2010.

-za iznos od 70,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2010.

-za iznos od 73,11 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.11.2010.

-za iznos od 86,88 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.12.2010.

-za iznos od 88,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.01.2011.

-za iznos od 83,21 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2011.

-za iznos od 86,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2011.

-za iznos od 86,33 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2011.

-za iznos od 95,37 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.05.2011.

-za iznos od 114,59 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2011.

-za iznos od 136,47 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2011.

-za iznos od 160,34 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2011.

-za iznos od 122,65 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2011.

-za iznos od 109,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2011.

-za iznos od 110,81 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.11.2011.

-za iznos od 112,56 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.12.2011.

-za iznos od 123,50 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.01.2012.

-za iznos od 126,79 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15,02.2012.

-za iznos od 123,21 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2012.

-za iznos od 122,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2012.

-za iznos od 124,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.05.2012.

-za iznos od 127,64 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2012.

-za iznos od 123,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2012.

-za iznos od 122,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2012.

-za iznos od 112,95 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2012.

-za iznos od 121,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2012.

-za iznos od 125,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.11,2012.

-za iznos od 122,59 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.12.2012.

-za iznos od 119,49 EUR sa z.z kamatom počevši od 15.01.2013.

-za iznos od 118,43 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2013.

-za iznos od 117,33 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2013.

-za iznos od 125,02 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2013.

-za iznos od 113,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.05.2013.

-za iznos od 111,85 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2013.

-za iznos od 112,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2013.

-za iznos od 111,80 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2013.

-za iznos od 115,94 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2013.

-za iznos od 118,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2013.

-za iznos od 119,92 EUR sa z.z kamatom počevši od 15.11.2013.

-za iznos od 124,59 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.12.2013.

-za iznos od 119,88 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.01.2014.

-za iznos od 125.65 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2014.

-za iznos od 128,56 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2014.

-za iznos od 126,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2014.

-za iznos od 122,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.05.2014.

-za iznos od 123,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2014.

-za iznos od 125,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2014.

-za iznos od 127,85 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2014.

-za iznos od 128,38 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2014.

-za iznos od 130,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2014.

-za iznos od 133,78 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.11.2014.

-za iznos od 134,38 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.12.2014.

-za iznos od 134,85 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.01.2015.

-za iznos od 134,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2015.

-za iznos od 134,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2015.

-za iznos od 134,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2015.

-za iznos od 134,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.05.2015.

-za iznos od 134,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2015.

-za iznos od 134,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2015

-za iznos od 134,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2015.

-za iznos od 134,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2015. i to do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5% poena, a od 1.kolovoza 2015 godine, do 31. srpnja 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, te naknadi parnični trošak tužiteljici i sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju ER iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.773,17 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj ER podnio je dana 27. svibnja 2023. tužbu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb u kojoj navodi da je dana 22. rujna 2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 3214445854, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 55.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, na rok otplate od 12 godina.

1.1. Tužitelj također navodi da su dana 15. siječnja 2016. godine stranke sklopile dodatak Ugovoru o kreditu, sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tj. da su konvertirali dosadašnji ugovor o kreditu na kredit vezan uz valutnu klauzulu u EUR.

1.2. Tužitelj podnosi tužbu iz razloga što smatra da je predmetnim ugovorom o kreditu tuženik doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj. nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tuženika, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom. Naime, u članku 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Tužitelj također mora podsjetiti tuženika da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obvezno pravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je kod tuženika podigao namjenski kredit za nekretnine, a nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu došlo je do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica i redovna kamata – švicarski franak, pa stoga smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Također, takvim postupanjem je tuženik doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, tj. da nije savjesno i pošteno da sklopljeni pravni posao dovede jednu ugovornu stranu do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda. Takvo ponašanje tuženika je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu te načelu savjesnosti i poštenja.

1.3. Tužitelj se poziva i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4.srpnja 2013.godine u kojoj je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica u razdoblju od 2004.godine, do 31.prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i dalje.

1.4. Tužitelj navodi dalje da je dodatak ugovora o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.), tj konverzija je ništetna, s obzirom na to, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivim kamatnim stopama na način, da se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja je bila ništetna) a ne početne postavke (početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa) a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (i promjenjivim kamatnim stopama na način da se mijenja jednostranom odlukom banke) bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti „Konverzije“. Sukladno članku 270.st.1. ZOO-a, kada je činidba nemoguća ugovor je ništetan. A konkretno predmet ugovora, konvertiranje CHF-a je ništetna, kao i primjena ništetne kamatne stope. Konkretno, primjena valute CHF, a koji ugovor je bio ništetan, bio je glavni predmet konverzije, uz što je izmijenjena i ništetna cijena. Jasno je, da uslijed ništetnosti glavnog predmeta konverzije, a koje je ništetno stanje je „ušlo“ u konvertiranje sukladno članku 324.st.1 ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje, ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla valjana.

1.5. Zbog navedenoga, tužitelj predlaže da se utvrde kao ništetne odredbe članka 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu, kao i da mu tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb isplati novčani iznos koji će se odrediti nakon što tuženik dostavi izračun pretplate iz konverzije te nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

1.6. Podneskom od 1. lipnja 2024., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je specificirao konačno postavljeni tužbeni zahtjev te potražuje isplatu 7.949,49 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose sa datumima dospijeća, dok je na glavnoj raspravi 6. ožujka 2025. povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5 Dodatka Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 27.siječnja 2016.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 23. listopada 2023. (list br. 23-247) ističe kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, budući su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Podredno, tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti.

2.1. Također, navodi da tužitelj tužbenim zahtjevom traži i utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i čl. 5. Dodatka ugovora o kreditu te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu neodređenog iznosa, čija će se visina utvrditi, nakon što tuženik dostavi, izračun pretplate iz konverzije te nakon što se provede financijsko- knjigovodstveno vještačenje. Prije svega, ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a. Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP-a. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja.

2.2. Nadalje navodi kako tužitelj nije dokazao da je kao korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom

postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

2.3. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 27. svibnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 27.05.2018. godine nastupila zastara.

2.4. Nadalje navodi kako je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 27.01.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku.

2.5. Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama posl.br. Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj: Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

2.6. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 29.11.2011. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.7. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu, tužitelj u podnesku od 29. listopada 2023. (list br. 248-251) ističe da su u cijelosti neosnovani navodi izneseni u odgovoru na tužbu, a posebno navod, da tužbeni zahtjev tuženika treba odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, jer da je tužitelj restituiran.

3.1.Tužitelj ovim podneskom ukazuje sudu, da je u međuvremenu sud Europske unije u predmetu C-452/18, (u predmetu španjolskog tužitelja protiv banke) svojom presudom utvrdio slijedeće: potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljano odredbu drugom odredbom, međutim, zaštite koju mu pruža Direktiva vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom, potrošač se može odreći samo ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne, odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu. Jasno je da odredbe odnosnog ugovora i odredbe dodatka ugovora kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savjesnosti i poštenja.-odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba, smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu, odnosno drugim riječima, da se korisnici kredita takve zaštite mogu odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma morali znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak je bila valjana pa prema tome potrošači nisu znali, niti su mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču.

3.2. Ističe da je, temeljem presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.broj Pž- 6632/2017 od dana 14.06.2018.godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj -1401/12 od dana 4.07.2013 godine, u dijelu kojim se, između ostalog, utvrđuje, da su tužene banke, među kojima i sam tuženik, u razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine, povrijedio kolektivne interese i prava i potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nisu kao trgovci, svoje potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici-banke postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima: 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31.prosinca 2008 godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

3.3. Isto tako, temeljem presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.broj Pž- 6632/2017 od dana 14.06.2019.godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj - 1401/12 od dana 4.07.2013 godine, u dijelu kojim se, između ostalog, utvrđuje, da su tužene banke, među kojima i sam tuženik, u razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine, povrijedio kolektivne interese i prava i potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nisu kao trgovci, svoje potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici-banke postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima: 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31.prosinca 2008 godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 3.09.2019 godine, posl.br. Rev-221/2018, gdje je nesporno zaključeno da su banke, između kojih je i tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije također pojedinačno pregovaralo. S tim u vezi, tužitelj naglašava, kako su sukladno odredbi čl.118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, u daljnjem tekstu: ZPP) predmetne presude obvezujuće za ovaj sud u predmetnom postupku. Također je, sklopljenim Dodatkom ugovoru o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tj. konverzija je ništetna, a posebno zbog toga, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivima kamatnim stopama na način, da se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja je bila ništetna), a ne početne postavke, tj. početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa, a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti „Konverzije“. Naime, uslijed ništetnosti predmeta konverzije, a koje je ništetno stanje ušlo u konvertiranje sukladno članku 324.st.1 ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla biti valjana.

3.4. Da bi se moglo govoriti o prestanku prijašnjeg ugovornog odnosa, bilo bi potrebno da se potrošač, na prijedlog kreditora, usuglasi o raskidu prijašnjeg ugovora i sklapanju novog. Čak ni tada ne bi bio doveden u pitanje potrošačev pravni interes za utvrđenje ništetnosti prijašnjeg ugovornog odnosa obzirom da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno odredbi članka 328 Zakona o obveznim odnosima. Dakle, radi se o neodrecivom pravu koje ne može biti uskraćeno nikakvim aneksima, raskidima ili retroaktivnošću zakona. Konverzija je rađena po principu dodatka ili aneksa postojećem ugovoru, n a način da su vršene izmjene zaštitne klauzule i kamatne stope, uz ostanak na snazi svih ostalih ugovornih odredaba osnovnog ugovora.

3.5. Nadalje tužitelj smatra da osnovni ugovor nije u svojoj cjelini stavljen izvan snage, već su zamijenjene pojedine odredbe pa ništetnost osnovnog ugovora još uvijek postoji, koja ništetnost za sobom povlači za sobom i ništetnost Sporazuma o konverziji kao dodatka koji slijedi njegovu pravnu sudbinu.

3.6. Napominje, da presudom CV.19/20 sud EU je potvrdio svoje shvaćanje da konverzija nije prepreka za puno obeštećenje zbog ništetnih ugovora odnosno ugovornih odredbi.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu (list br. 6- 20), Dodatak ugovora o kreditu od 27. siječnja 2016., Dopis Zagrebačke banke tužitelju (list br. 85), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (86-106), Nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 13. travnja 2024. (list br. 264-265) te je sud saslušao tužitelja.

5. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev kao u cijelosti osnovan.

6. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 22. rujna 2008. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 27. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. Sporna je međutim osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja te je li tužitelj imao svojstvo potrošača.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

8.4. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 22. rujna 2008. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 55.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita koji prema čl. 3. Ugovora o kreditu ima rok vraćanja od 12 godina, uz mjesečnu otplatu na 144 anuiteta.

8.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu).

8.6. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

9. Iz iskaza tužitelja, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je isti kredit podigao 2008. godine u iznosu od 55.000,00CHF za kupnju nekretnine, a inače je bio komitent Slavonske banke. Kada je kupovao nekretninu, budući ju je kupovao preko posrednika koji je poslovao s Zagrebačkom bankom, ugovor je sklopio s Zagrebačkom bankom i tada je postao njihov klijent. U tom trenutku su bili najpovoljniji krediti u CHF i bankar mu je i ponudio kredit u CHF. Tada je bila najpovoljnija kamatna stopa u CHF i misli da se nije interesirao za kredit u EUR, a kako mu je ponuđeno kao najpovoljniji kredit tako je i prihvatio. Rata mu je u početku iznosila oko 2.300,00 kuna da bi otišla kasnije na 3.400,00 kuna i tada mu je bilo otežano plaćanje kredita. Kredit je digao na rok od 12 godina, a ne sjeća se da su ga uopće upozorili prilikom dogovaranja i sklapanja ugovora o riziku sklapanja ugovora u CHF. Nije mu bilo poznato da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što to čini za EUR. Nitko mu nije takvu informaciju dao, a gledao je da što prije dobije kredit i da može otplaćivati rate. Da su rate bile takve kako su povećane ne bi niti mogao dobiti kredit, niti bi digao kredit u CHF. Sve je posrednik odradio tako da je banka i pripremila sadržaj ugovora koji je potpisao i znao je koji iznos kredita diže na koji rok, koliki su anuiteti. Naveo je kako je zaključio konverziju kako bi mogao lakše otplaćivati kredit, jer su mu rate bile previsoke prije konverzije, a nakon konverzije je mogao lakše disati, odnosno mogao je lakše izdržati s tom ratom. U trenutku sklapanja Dodatka ugovora nije znao zapravo da s konverzijom nije u potpunosti obeštećen, a što je kasnije saznao. Dobio je obračun konverzije i prihvatio ga je jer mu je rata bila manja.

9.1. Iz iskaza tužitelja, kojem iskazu sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za Eur, budući se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

9.2.Tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor koji je sadržavao unaprijed od strane banke formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

10. Nadalje iz iskaza tužitelja, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 6.) vidljivo je da je namjena kredita kupnja stambenog objekta, te je tužitelj nedvojbeno imao status potrošača u trenutku sklapanja ugovora.

11. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu osnovan.

12. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

13. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

15. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatne stope i valutne klauzule i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

16. Sud nalazi da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

16.1. Sud je pri tome imao u vidu i citiranu Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužitelj u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu br. 3214445854 nije mogao znati za ništetnost sporne odredbe, a koja je utvrđena tek Odlukom Trgovačkog suda br.P-1401/2012 u odnosu na valutnu klauzulu, koja Odluka je postala pravomoćna 14. ožujka 2018., a niti se tužitelj odrekao zaštite koju mu pruža direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

17. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

18. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbe, te je sukladno istom i specificirao tužbeni zahtjev, dok je tuženik u podnesku od 29. svibnja 2024. (list br. 292-325) istakao da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

18.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka proizlazi da zbog primjene prodajnog tečaja za devize kreditora za CHF za kune u otplati kredita, u odnosu da je primijenjen prodajni tečaj za devize kreditora za CHF za kune na dan isplate kredita i to više plaćene razlike pojedinih anuiteta iznose 7.949,49 EUR, te je sud u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev radi isplate, odlučivši kao u izreci presude pod točkom II.

19. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

19.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega zastara nije nastupila. Isto je potkrijepljeno pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., da posljedice ništetnosti ugovora počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, obzirom da tužitelj u tužbi traži utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovora o kreditu.

20. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužitelja po kreditu jer tuženik nije određeno naveo koji su to iznosi i kada dospijevaju, a niti istakao prijeboj odnosno protutužbu za manje plaćene iznose.

21. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP a u svezi s odredbom članka 155. ZPP.

22. Sud je tužitelju na ime troškova parničnog postupka priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR po Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), nagradu za sastav podneska od 30.10.2023. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 03.06.2024. u iznosu od 200,00 EUR, za svaki podnesak po Tbr. 8.1. Tarife, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 18.12.2023. u iznosu od 200,00 EUR, i nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi 6. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR , a navedeno temljem Tbr. 9.1. Tarife, kao paprnični trošak tužitelju je priznata i nagrada za pristup ročištu radi objave presude u ukupnom iznosu od 100,00 EUR po Tbr. 9.3. Tarife te na sve navedeno i pripadajući PDV u ukupnom iznosu od 275,00 EUR. Ukupni troškovi zastupanja iznose 1.375,00 EUR.

22.1. Trošak vještačenja iznosi 398,17 EUR, tako da je dosuđen ukupni trošak u iznosu od 1.773,17 EUR.

22.2. Sud tužitelju nije dosudio zatezne kamate na dosuđene troškove parničnog postupka od dana donošenja presude jer ih isti nije potraživao.

23. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi, 10. travnja 2024.

Sudac

Snježana Polgar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega, Dragutina Lermana 6

2. Odvjetničko društvo Matelko, Knežević & Partneri d.o.o, Lopašičeva 6,

Zagreb