REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Stalna služba u Ivanić-Gradu

Ivanić Grad, Športska 2

Poslovni broj: Pr-10/2023-75

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu po sucu tog suda Nenadu Tudoru kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marini Pezer, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, iz Zagreba, OIB 52634238587, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu iz Velike Gorice, Građansko-upravni odjel, po zamjeniku Općinskog državnog odvjetnika Krešimiru Balogu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 31. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tuženice, temeljem čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 11. travnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj - Ministarstvu obrane, OIB 52634238587, da tužitelju GŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime naknade za neiskorištene slobodne dane u razdoblju od 1. srpnja 2017. do 31. srpnja 2022. isplati iznos od 6.267,33 EUR bruto, sa zakonskim zateznim kamatama

na iznos od 144,49 EUR od 15.08.2017. pa do isplate

na iznos od 58,94 EUR od 15.10.2017. pa do isplate

na iznos od 92,18 EUR od 15.11.2017. pa do isplate

na iznos od 150,42 EUR od 15.12.2017. pa do isplate

na iznos od 157,59 EUR od 15.01.2018. pa do isplate

na iznos od 158,37 EUR od 15.05.2018. pa do isplate

na iznos od 144,57 EUR od 15.06.2018. pa do isplate

na iznos od 158,37 EUR od 15.07.2018. pa do isplate

na iznos od 151,16 EUR od 15.08.2018. pa do isplate

na iznos od 166,28 EUR od 15.10.2018. pa do isplate

na iznos od 151,16 EUR od 15.12.2018. pa do isplate

na iznos od 118,77 EUR od 15.01.2019. pa do isplate

na iznos od 74,82 EUR od 15.02.2019. pa do isplate

na iznos od 172,09 EUR od 15.03.2019. pa do isplate

na iznos od 163,87 EUR od 15.04.2019. pa do isplate

na iznos od 204,36 EUR od 15.07.2019. pa do isplate

na iznos od 130,93 EUR od 15.08.2019. pa do isplate

na iznos od 78,21 EUR od 15.09.2019. pa do isplate

na iznos od 104,48 EUR od 15.10.2019. pa do isplate

na iznos od 152,62 EUR od 15.11.2019. pa do isplate

na iznos od 167,17 EUR od 15.12.2019. pa do isplate

na iznos od 185,76 EUR od 15.02.2020. pa do isplate

na iznos od 163,53 EUR od 15.04.2020. pa do isplate

na iznos od 153,31 EUR od 15.05.2020. pa do isplate

na iznos od 171,31 EUR od 15.06.2020. pa do isplate

na iznos od 52,00 EUR od 15.07.2020. pa do isplate

na iznos od 159,15 EUR od 15.08.2020. pa do isplate

na iznos od 174,30 EUR od 15.09.2020. pa do isplate

na iznos od 145,59 EUR od 15.10.2020. pa do isplate

na iznos od 83,19 EUR od 15.11.2020. pa do isplate

na iznos od 108,94 EUR od 15.12.2020. pa do isplate

na iznos od 188,99 EUR od 15.01.2021. pa do isplate

na iznos od 228,24 EUR od 15.05.2021. pa do isplate

na iznos od 170,80 EUR od 15.06.2021. pa do isplate

na iznos od 152,16 EUR od 15.07.2021. pa do isplate

na iznos od 21,74 EUR od 15.08.2021. pa do isplate

na iznos od 173,89 EUR od 15.09.2021. pa do isplate

na iznos od 182,18 EUR od 15.11.2021. pa do isplate

na iznos od 166,35 EUR od 15.01.2022. pa do isplate

na iznos od 137,28 EUR od 15.02.2022. pa do isplate

na iznos od 48,05 EUR od 15.03.2022. pa do isplate

na iznos od 135,80 EUR od 15.04.2022. pa do isplate

na iznos od 68,64 EUR od 15.05.2022. pa do isplate

na iznos od 68,14 EUR od 15.06.2022. pa do isplate

na iznos od 227,14 EUR od 15.07.2022. pa do isplate

izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se djelomice kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: „II. Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587 da tužitelju GŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime naknade zbog neiskorištene dnevne stanke u utuženom razdoblju od 01. srpnja 2017. godine do 31. srpnja 2022. godine isplati iznos od 1.859,57 EUR bruto sa zakonskim zateznim kamatama

na iznos od 42,14 EUR od 15. kolovoza 2017. godine pa do isplate na iznos od 12,28 EUR od 15. listopada 2017. godine pa do isplate na iznos od 34,57 EUR od 15. studenog 2017. godine pa do isplate na iznos od 47,01 EUR od 15. prosinca 2017. godine pa do isplate na iznos od 49,25 EUR od 15. siječnja 2018. godine pa do isplate na iznos od 49,49 EUR od 15. svibnja 2018. godine pa do isplate na iznos od 45,18 EUR od 15. lipnja 2018. godine pa do isplate

na iznos od 49,49 EUR od 15. srpnja 2018. godine pa do isplate

na iznos od 47,24 EUR od 15. kolovoza 2018. godine pa do isplate na iznos od 51,96 EUR od 15. listopada 2018. godine pa do isplate na iznos od 47,24 EUR od 15. prosinca 2018. godine pa do isplate na iznos od 24,74 EUR od 15. siječnja 2019. godine pa do isplate na iznos od 23,38 EUR od 15. veljače 2019. godine pa do isplate na iznos od 53,78 EUR od 15. ožujka 2019. godine pa do isplate na iznos od 51,21 EUR od 15. travnja 2019. godine pa do isplate na iznos od 47,06 EUR od 15. srpnja 2019. godine pa do isplate

na iznos od 35,07 EUR od 15. kolovoza 2019. godine pa do isplate na iznos od 24,44 EUR od 15. rujna 2019. godine pa do isplate

na iznos od 39,18 EUR od 15. listopada 2019. godine pa do isplate na iznos od 47,70 EUR od 15. studenog 2019. godine pa do isplate na iznos od 52,24 EUR od 15. prosinca 2019. godine pa do isplate na iznos od 42,77 EUR od 15. veljače 2020. godine pa do isplate na iznos od 51,10 EUR od 15. travnja 2020. godine pa do isplate na iznos od 44,72 EUR od 15. svibnja 2020. godine pa do isplate na iznos od 26,77 EUR od 15. lipnja 2020. godine pa do isplate

na iznos od 32,50 EUR od 15. srpnja 2020. godine pa do isplate

na iznos od 49,73 EUR od 15. kolovoza 2020. godine pa do isplate na iznos od 54,47 EUR od 15. rujna 2020. godine pa do isplate

na iznos od 39,00 EUR od 15. listopada 2020. godine pa do isplate na iznos od 26,00 EUR od 15. studenog 2020. godine pa do isplate na iznos od 40,85 EUR od 15. prosinca 2020. godine pa do isplate na iznos od 43,52 EUR od 15. siječnja 2021. godine pa do isplate na iznos od 61,13 EUR od 15. svibnja 2021. godine pa do isplate na iznos od 49,82 EUR od 15. lipnja 2021. godine pa do isplate

na iznos od 40,76 EUR od 15. srpnja 2021. godine pa do isplate

na iznos od 13,59 EUR od 15. kolovoza 2021. godine pa do isplate na iznos od 54,34 EUR od 15. rujna 2021. godine pa do isplate

na iznos od 56,93 EUR od 15. studenog 2021. godine pa do isplate na iznos od 51,98 EUR od 15. siječnja 2021. godine pa do isplate na iznos od 28,60 EUR od 15. veljače 2022. godine pa do isplate na iznos od 30,03 EUR od 15. ožujka 2022. godine pa do isplate na iznos od 32,64 EUR od 15. travnja 2022. godine pa do isplate na iznos od 14,30 EUR od 15. svibnja 2022. godine pa do isplate na iznos od 42,59 EUR od 15. lipnja 2022. godine pa do isplate

na iznos od 56,78 EUR od 15. srpnja 2022. godine pa do isplate

osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

III Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj - Ministarstvu obrane, OIB 52634238587, da u roku od 15 dana tužitelju GŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.447,47 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja ove presude 11. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan za iznos od 1.664,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1.1 Tužitelj GŽ podnio je u ovom radnom sporu tužbu protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, te u tužbi navodi da je od 1. studenoga 2016. zaposlen kod tuženice kao djelatna vojna osoba, konkretno da je raspoređen u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, 91. Zrakoplovna baza, Eskadrila borbenih aviona, na ustrojbenom mjestu zrakoplovnog tehničara. Mjesto rada tužitelja je vojarna „Pukovnik Marko Živković“ u Velikoj Gorici. Dalje navodi kako je raspoređen na rad u sastavu tzv. „Dežurnog borbenog dvojca“ za nadzor i zaštitu zračnog prostora, kada poslove obavlja u specifičnom dežurstvu koje traje sedam dana neprekidno. Upućuje na pojedine propise podzakonskih akata kojima je određeno radno vrijeme i pravo na slobodne dane djelatnih vojnih osoba, pri čemu osobito odredbe čl. XIX Odluke o rasporedu radnog vremena. To stoga što ove odredbe propisuju da ako dežurstvo u sustavu dežurnog borbenog dvojca traje pet i više dana, tada djelatna vojna osoba za svakih navršenih pet radnih dana dežurstva stječe pravo na korištenje jednog slobodnog dana, a za svaki dan dežurstva u neradni dan stječe pravo na jedan slobodni dan. Prema odredbama Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o rasporedu radnog vremena (NN 106/17) vrijeme korištenja slobodnih dana pisanim nalogom određuje zapovjednik bojne odn. zapovjednik ili čelnik jednake ili više razine, ili osoba koju on za to ovlasti. Tužitelj tvrdi da mu u razdoblju od srpnja 2017. do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora (list 11-13) 29. srpnja 2022. tuženica nije omogućila korištenje ukupno 108 slobodnih dana po ovoj osnovi, pa u ovoj parnici potražuje od tuženice novčanu naknadu za ove neiskorištene slobodne dane.

1.2 Tužitelj zatim opisuje kako je tijekom sedmodnevnih dežurstava na svom radnom mjestu bio nazočan neprekidno sedam dana u kontinuitetu, pri čemu ni zbog kojeg razloga nije smio napuštati mjesto rada. Uslijed takvog radnog angažmana odnosno režima rada tužitelj nije imao mogućnost korištenja dnevne stanke. Prema odredbama čl. XI Odluke o rasporedu radnog vremena, tužitelj je u dane dežurstava u sastavu dežurnog borbenog dvojca zbog posebnog rasporeda radnog vremena imao pravo na dnevnu stanku u trajanju od 60 minuta. Tužitelj tvrdi da mu tuženica nije omogućila korištenje tih dnevnih stanki, pa u ovoj parnici potražuje od tuženice novčanu naknadu za ove neiskorištene dnevne stanke.

1.3 Po primitku potrebne dokumentacije dostavljene po tuženici, te nakon provedenog dokaza vještačenjem, tužitelj je konačno tužbeni zahtjev po osnovama i visini definirao u podnesku od 17. listopada 2024. (list 415-418) na način da po osnovi neiskorištenih slobodnih dana potražuje isplatu bruto iznosa od 6.267,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospjeća svake pojedine mjesečne plaće do isplate, te po osnovi neiskorištenih dnevnih stanki isplatu bruto iznosa od 1.859,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospjeća svake pojedine mjesečne plaće do isplate. Tužitelj je potraživao još i parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama.

2.1 U odgovoru na tužbu (list 17-19) i tijekom cijelog postupka tuženica je osporavala osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženica potvrđuje da je tužitelj u pravilu jednom mjesečno radio u dežurstvu u sastavu tzv. dežurnog borbenog dvojca, kako se to i tvrdi u tužbi. U vrijeme kad nije radio u tom dežurstvu, tužitelj je radio u redovnom radnom vremenu od 8.00 do 16.00 sati, obavljajući redovite poslove svojeg radnog mjesta. Međutim osporava da bi tužitelj po osnovi dežurstava u sastavu dežurnog borbenog dvojca imao pravo na korištenje slobodnih dana, i osim toga tvrdi da je tužitelj koristio dnevnu stanku u trajanju kako je definirana propisima. Kao i tužitelj, u pogledu radnog vremena djelatnih vojnih osoba upućuje na Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (NN 73/13, 75/15, 50/16, 30/18) i podzakonske akte donesene na temelju tog zakona. To su Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (NN 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15, 5/17, 116/17, 39/18), Odluka o rasporedu radnog vremena (NN 66/14, 23/15, 84/15, 106/17, 39/18, 46/18, 54/19), i Odluka o novčanoj naknadi za pilote i tehničare angažirane na zadaćama borbenog dežurstva pod zapovijedanjem NATO CAOC-a za 2016. od 28. prosinca 2015. Pored toga, poziva se i na Zapovjedi zapovjednika, kojima se regulira organizacija rada i radno vrijeme djelatnih vojnih osoba koje rade u režimu dežurnog borbenog dvojca. Tuženica precizira da je tužitelj tijekom dežurstva u sastavu dežurnog borbenog dvojca radno angažiran u obliku pripravnosti za vrijeme dnevne svjetlosti, tako da od sumraka do svitanja vrijeme može koristiti prema vlastitom nahođenju, pa čak i napustiti prostorije dežurstva. Upravo zbog ovog specifičnog režima rada i radnog vremena ministar obrane je donio Odluku od 28. prosinca 2015. prema kojoj (među ostalim) zrakoplovni tehničari za svaki dan neposrednog angažiranja na zadaći borbenog dežurstva ostvaruju pravo na posebnu novčanu naknadu u neto iznosu od 150,00 kn. Odredbama točke IV te Odluke izričito je isključena mogućnost ostvarivanja prava na slobodne dane i prekovremene sate. U tom istom pitanju tuženica se poziva još i na zapovjedi zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva od 13. srpnja 2016. i od 14. srpnja 2020.

2.2 Što se tiče korištenja dnevne stanke, tuženica ističe da dežuranje u režimu dežurnog borbenog dvojca predstavlja rad prema posebnom rasporedu iz točke XIII Odluke o rasporedu radnog vremena, ali da je tužitelju bilo omogućeno korištenje dnevne stanke. Ovo stoga što su tužitelju (kao i svim drugim djelatnim vojnim osobama u sastavu dežurnog borbenog dvojca) osigurani obroci prema Pravilniku o prehrani pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske (NN 131/13, 36/15, 51/15, 121/16, 38/18), iz čega je vidljivo da je tužitelj taj obrok konzumirao i koristio dnevnu stanku. Činjenica da vrijeme korištenja dnevne stanke nigdje nije evidentirano niti postoji propis koji bi to evidentiranje nalagao, nije dokaz da tužitelj nije koristio dnevnu stanku, što je i pravni stav sudova. Odredbe Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (NN 32/15, 97/15, 73/17) ne nalažu vođenje evidencije korištenja dnevne stanke.

2.3 Zbog ovih razloga tuženica je predložila da sud presudom tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, te obveže tužitelja na naknadu troškova postupka. 3 Tijekom postupka provedeni su svi dokazi koje su stranke predložile. Analizom i ocjenom provedenih dokaza sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja po osnovi naknade za neiskorištene slobodne dane osnovan pa je presuđeno kao pod toč. I izreke, dok po osnovi naknade za neiskorištene dnevne stanke tužbeni zahtjev nije osnovan pa je presuđeno kao pod toč. II izreke.

4.1 Svjedok ŽŽ (list 129-130) radi na radnom mjestu zrakoplovnog tehničara kao i tužitelj, pa odatle ima saznanja o radu i radnom vremenu u dežurstvu borbenog dvojca, i iskazao je u bitnome isto kao i tužitelj. Opisao je uobičajeni dan dežurstva sa svim obvezama zrakoplovnih tehničara koji brinu o zrakoplovu. Kazano u najkraćem, dužnost je zrakoplovnih tehničara osigurati da oba dežurna zrakoplova u bilo kojem trenutku mogu poletjeti i pravodobno intervenirati. Radni angažman počinje prije vidnog dijela dana pregledom zrakoplova koji mora biti spreman bilo kada poletjeti, a traje približno jedan sat. Nakon toga tijekom vidnog dijela dana slijedi dežurstvo od izlaska do zalaska sunca kroz koje vrijeme nitko od osoblja koji rade u režimu dežurnog borbenog dvojca ne smije napuštati prostor dežurstva u vojarni. To stoga što bilo kada može biti oglašena uzbuna koja može iziskivati polijetanje zrakoplova. Kroz vrijeme dežurstva pripadnici dežurnog borbenog dvojca mogu (primjerice) gledati televiziju, koristiti priručnu kuhinju, ili igrati odbojku na improviziranom igralištu u hangaru. U slučaju da je na zrakoplovu potrebno izvršiti popravak ili kakvu drugu intervenciju, kod zrakoplova moraju biti nazočni svi tehničari svih specijalnosti, bez obzira koja od specijalnosti mora otkloniti tu vrstu kvara. Hrana se dovozi pa se konzumira, izuzev u slučaju kakve uzbune. Uzbune su nepredvidive i ponekad se desi da zbog uzbune nije moguće dovršiti započetu konzumaciju obroka. Vrijeme dnevne stanke nije regulirano i za vrijeme dežurstva ne postoji vrijeme slobodno od dužnosti kada bi se koristila dnevna stanka. Po osnovi dežurstva u borbenom dvojcu nikada mu nije odobreno korištenje slobodnih dana, nego se to pravo priznaje od kolovoza 2022.

4.2 Saslušan kao stranka, tužitelj GŽ navodi (list 130-131) da je od srpnja 2017. do srpnja 2022. kao zrakoplovni tehničar radio u režimu dežurnog borbenog dvojca, koji čine dva zrakoplova, dva pilota i sedam zrakoplovnih tehničara. Radio je u sedmodnevnim dežurstvima, na način da je imao obaveze tijekom dnevne svjetlosti, dok je noću bio oslobođen svih obaveza. Konkretno, radni dan je započinjao 45 minuta prije svitanja, jer je zrakoplove potrebno pripremiti da u vrijeme svitanja budu u funkcionalnom stanju. Nakon toga potrebno je pregledati zrakoplov prije polijetanja, nakon svakog slijetanja, i eventualno između polijetanja. I na koncu, potrebno je obaviti i tjedni pregled zrakoplova. Za vrijeme dnevne svjetlosti, ako ne radi na zrakoplovu, onda se nalazi u prostoru i prostorijama dežurnog borbenog dvojca u zrakoplovnoj bazi i čeka eventualnu uzbunu. Ima vremena konzumirati obrok odnosno iskoristiti vrijeme dnevne stanke po vlastitom nahođenju, ali ni na koji način nije propisano kada se dnevna stanka koristi. Za vrijeme dnevne svjetlosti dnevnu stanku može iskoristiti i konzumirati obrok samo u prostoru zrakoplovne baze, ali u vrijeme uzbune ne može se koristiti dnevnu stanku niti konzumirati obrok. Obroke osigurava i u prostor zrakoplovne baze dovozi poslodavac (tuženica). U vrijeme kada se obavlja neki dugotrajan posao, kao primjerice tjedni pregled zrakoplova, dešavalo se da nije stigao konzumirati svoj obrok niti koristiti dnevni odmor. Nije upoznat sa sadržajem Zakona o službi u oružanim snagama, niti sa sadržajem podzakonskih akata. Kroz vrijeme rada u dežurnom borbenom dvojcu nije mu odobreno korištenje niti jednog slobodnog dana.

4.3 Svjedok KŽ (list 126-127) je zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, a od 2016. do 2018. bio je zapovjednik zrakoplovne baze koja je sjedište dežurnog borbenog dvojca. Odatle poznaje zrakoplovne tehničare i ima saznanja o režimu rada i radnog angažmana svih djelatnih vojnih osoba koje rade u dežurstvu borbenog dvojca. Objasnio je da dežurni borbeni dvojac čine dva aviona, dva pilota i sedam zrakoplovnih tehničara različitih specijalnosti. Tijekom sedmodnevnog neprekidnog dežurstva svi dežurni moraju biti nazočni u zrakoplovnoj bazi, ali samo za dnevne svjetlosti. Tijekom dnevne svjetlosti svi tehničari moraju biti spremni izvesti bilo kakav rad na avionima kako bi oba aviona u svakom trenutku bili spremni za polijetanje. Isto tako moraju biti spremni opslužiti avion nakon slijetanja. To vrijedi za razdoblje dnevne svjetlosti zbog toga što avioni polijeću samo za dnevne svjetlosti. Tako su noću svi zrakoplovni tehničari oslobođeni svojih dužnosti do slijedećeg jutra, pa kroz to vrijeme mogu i napustiti zrakoplovnu bazu. Svakoga dana tri puta se dovoze obroci za vojne osobe angažirane u dežurnom borbenom dvojcu u njihov dio vojarne. Prema tome zrakoplovni tehničari konzumiraju tri obroka dnevno, pa na taj način i u to vrijeme ujedno koriste dnevni odmor odnosno „gablec“.

4.4 U bitnome istovjetno kao svjedok ČŽ iskazao je zapovjednik 91. krila svjedok TŽ, (list 127-128), uz još potvrdu da zrakoplovni tehničari po osnovi dežurstva u sastavu borbenog dvojca nisu koristili slobodne dane.

4.5 Svjedok FŽ (list 128-129) je pilot koji dežura u sastavu dežurnog borbenog dvojca tako da također ima saznanja o tom režimu rada. U svojem iskazu opisao je režim rada u ovoj vrsti dežurstva u bitnome istovjetno kao svjedoci KŽ i TŽ, samo uz još neke detalje u vezi vježbovnih i borbenih uzbuna.

5.1 Sud prihvaća kao istinite iskaze tužitelja i svjedoka. Svi svjedoci i tužitelj u velikoj mjeri suglasno su opisali režim rada zrakoplovnih tehničara u dežurnom borbenom dvojcu, kao specifičnom obliku dežurstva. To vrijedi i u pogledu korištenja slobodnih dana po osnovi rada u tom obliku dežurstva. Iz iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi zaključak da tuženica zrakoplovnim tehničarima nije odobravala korištenje slobodnih dana po osnovi rada u dežurnom borbenom dvojcu. Iskazi tužitelja i svjedoka donekle se razlikuju samo u pogledu korištenja dnevne stanke. Tako tužitelj iskazuje da je mogao iskoristiti vrijeme dnevne stanke po vlastitom nahođenju, ali iznimno se dešavalo da dnevnu stanku nije stigao koristiti samo ako su se obavljali dugotrajni poslovi, kao što je primjerice tjedni pregled zrakoplova. Svjedok ŽŽ pak navodi da se ponekad dešava da zbog uzbune nije moguće dovršiti započetu konzumaciju obroka. Prema tome, i sam tužitelj i svjedok zrakoplovni tehničar ŽŽ tvrde da samo iznimno u nekim situacijama nisu mogli koristiti dnevnu stanku. To je suprotno činjeničnim navodima tužbe, u dijelu kada se tvrdi da tužitelj u utuženom razdoblju (pet godina) uopće nije mogao koristiti dnevnu stanku.

5.2 Iz iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi dakle zaključak da je tužitelj kao djelatna vojna osoba i to zrakoplovni tehničar nesporno bio raspoređen na rad u zrakoplovnu bazu, eskadrilu borbenih aviona, satniju za održavanje višenamjenskog borbenog aviona, u specifično tzv. dežurstvo borbenog dvojca, zaduženog za nadzor i zaštitu zračnog prostora. Među strankama ove činjenice nisu bile sporne. Među strankama također nije bilo sporno da je tužitelj u pravilu jednom mjesečno po sedam dana neprekidno radio u dežurstvu borbenog dvojca, dok je preostale dane u mjesecu radio u drugačijem režimu rada. Sporno je da li je tuženica bila dužna tužitelju priznati i odobriti korištenje slobodnih dana po osnovi rada u režimu dežurnog borbenog dvojca.

6.1 Radi razrješenja spora koji je predmet ove parnice potrebno je prvo utvrditi kojim je propisima reguliran radni odnos tužitelja kada kao zrakoplovni tehničar radi u dežurstvu borbenog dvojca. Za razdoblje počev od 26. lipnja 2013. pa na dalje temeljni pravni akt u tom pitanju jest Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (NN 73/13) jer je taj Zakon stupio na snagu 26. lipnja 2013. Međutim, odredbe ovog Zakona ne reguliraju detaljno i u cijelosti radno vrijeme, dnevne stanke, niti druge pojedinosti vezane uz radni odnos odnosno službu zrakoplovnih tehničara, kao u slučaju tužitelja. Zbog toga su za razrješenje ovog spora mjerodavni podzakonski akti ministra obrane doneseni po ovlaštenju iz čl. 153 st. 3 Zakona o službi u oružanim snagama. Ove naime zakonske odredbe ministru obrane izričito daju ovlast da svojom odlukom utvrđuje (među ostalim) raspored radnog vremena djelatnih vojnih osoba.

6.2 Tako je koristeći ta ovlaštenja iz Zakona o službi u oružanim snagama RH, ministar obrane za razdoblje počev od 1. lipnja 2014. pa na dalje donio Odluku o rasporedu radnog vremena (NN 66/14, 23/15, 84/15, 106/17, 39/18, 46/18 – u daljnjem tekstu: Odluka) koja je stupila na snagu 1. lipnja 2014. Prema ovoj Odluci, radno vrijeme djelatnih vojnih osoba podrazumjeva redovno radno vrijeme i radno vrijeme prema posebnom rasporedu (čl. III. Odluke). Redovno radno vrijeme je utvrđeno u trajanju od 40 sati tjedno raspoređeno na pet dana, u pravilu od ponedjeljka do petka od 8,00 do 16,00 sati, uz iznimke kada pojedini zapovjednici imaju (uz određene pretpostavke) ovlast odrediti drugačije (čl. V. st. 3 Odluke). Radni angažman tužitelja kao zrakoplovnog tehničara svakako spada u radno vrijeme prema posebnom rasporedu, i to dežurstvo iz čl. XIII st. 1 Odluke, odnosno konkretno tužitelj je radio u specijalnom obliku dežurstva u sustavu zaštite zračnog prostora borbenim dvojcem. Prema odredbama čl. XIX Odluke, kada ovakvo dežurstvo traje pet i više dana djelatna vojna osoba stječe pravo na jedan slobodni dan, i za svaki dan dežurstva u neradni dan također pravo na jedan slobodni dan, kako ispravno u ovom postupku tvrdi tužitelj.

6.3 Tuženica je tijekom postupka osporavala da bi po ovoj osnovi tužitelj stekao pravo na slobodne dane, a dosljedno tome i da bi bila dužna tužitelju isplatiti bilo kakvu naknadu za neiskorištene takve slobodne dane. Kod toga se tuženica poziva na Odluku od 28. prosinca 2015. o novčanoj naknadi za pilote i tehničare angažirane na zadaćama borbenog dežurstva pod zapovjedanjem NATO CAOC-a za 2016. godinu (list 4, 59-60, 64), koja u toč. IV izričito propisuje da (među ostalima) zrakoplovni tehničari po osnovi takvog dežurstva nemaju pravo na prekovremene sate i slobodne dane. Međutim, u samom nazivu te odluke jednako je nedvosmisleno i izričito rečeno da se radi o odluci koja se odnosi samo na 2016. godinu. Stoga po pravnom shvaćanju ovoga suda obzirom na utuženo razdoblje (srpanj 2019. – srpanj 2022.) ne dolazi do primjene u ovom konkretnom slučaju.

6.4 U prilog svog pravnog stava tuženica se također pozivala i na zapovjedi od 15. siječnja 2016. (list 62-63), od 21. siječnja 2016. (list 57-58), od 13. srpnja 2016. (list 53), od 30. lipnja 2017. (list 134-135), od 5. srpnja 2017 (list 136-137), od 12. srpnja 2017. (list 138-139), od 20. srpnja 2017. (list 140-141), od 27. srpnja 2017. (list 142-143), i od 14. srpnja 2020. (list 55-56). Zapovjedi od 15. siječnja 2016. i od 21. siječnja 2016. u toč. 3 izričito isključuju pravo na slobodne dane. Međutim, tuženica gubi iz vida da se ovdje radi o slobodnim danima stečenim po osnovi rada u preraspodjeljenom radnom vremenu i rada dužeg od redovnog radnog vremena. U zapovjedi od 14. srpnja 2020. u toč. 6 doduše spominje se korištenje slobodnih dana „temeljem Odluke“, ali nije jasno temeljem koje Odluke i po kojoj točno osnovi, obzirom da se u uvodu spominje više raznih Odluka. U drugim nabrojenim zapovjedima slobodni dani se niti ne spominju. Ove zapovjedi sud uostalom smatra neodlučnim u sporu, jer tijekom postupka tuženica niti nije poricala da po osnovi rada u dežurnom borbenom dvojcu tužitelj nije koristio niti jedan slobodan dan.

6.5 Pored navedenog, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, niti jedan zapovjednik ne može svojom zapovjedi derogirati propise sadržane u podzakonskom aktu, kao što je u konkretnom slučaju Odluka o rasporedu radnog vremena, koju je donio ministar obrane po osnovi izričitog ovlaštenja iz Zakona o službi u Oružanim snagama RH. Takvo ovlaštenje taj Zakon nije podijelio zapovjednicima. Tu ništa ne mijenja što zapovjednici određene razine prema odredbama čl. V st. 3 Odluke o rasporedu radnog vremena imaju ovlast odrediti (samo) drugačiji početak i završetak (samo) redovnog radnog vremena. U hijerarhiji pravnih akata kao izvora prava zapovjed zapovjednika svakako je niže rangirani izvor prava, i sigurno ne može derogirati odluku ministra obrane ni u kojem dijelu, pa ni u pitanju prava na slobodne dane.

6.6 Dakle prema pravnom shvaćanju ovoga suda po osnovi dežurstva u dežurnom borbenom dvojcu tužitelj je ostvario pravo na korištenje slobodnih dana suglasno odredbama čl. XIX Odluke o rasporedu radnog vremena, i to za svako takvo dežurstvo u trajanju od pet i više dana po jedan slobodan dan, kao i za svako takvo dežurstvo u neradni dan također jedan slobodan dan. Budući tuženica nesporno nije tužitelju omogućila korištenje slobodnih dana po ovoj osnovi, duguje tužitelju isplatiti novčanu naknadu za te neiskorištene slobodne dane.

7.1 Što se tiče korištenja dnevnog odmora (dnevne stanke) prema odredbama čl. VIII st. 1 Odluke o rasporedu radnog vremena, djelatna vojna osoba koja radi u redovnom radnom vremenu ima pravo na dnevni odmor u trajanju od 30 minuta. Međutim, tužitelj je u utuženom razdoblju radio (u pravilu po tjedan dana mjesečno) u dežurstvu u sustavu zaštite zračnog prostora borbenim dvojcem, što je svakako radno vrijeme prema posebnom rasporedu. U tom slučaju je tužitelj po shvaćanju ovoga suda imao pravo na dnevnu stanku u trajanju od 60 minuta, ili dva puta po 30 minuta. Naime, Odluka o rasporedu radnog vremena za djelatne vojne osobe koje rade u režimu dežurnog borbenog dvojca posebno ne regulira trajanje dnevnog odmora, kao primjerice u slučaju smjenskog rada (čl. X Odluke), ili rada u turnusu (čl. XI Odluke). Ipak, budući radno vrijeme u dežurstvu u sastavu borbenog dvojca predstavlja radno vremenu prema posebnom rasporedu, to znači da je i tužitelj svakako imao pravo na dnevni odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta.

7.2 Odluka o rasporedu radnog vremena u čl. XXV-XXVa sadrži odredbe o evidenciji radnog vremena, kojima nije predviđena obveza evidentiranja korištenja dnevnog odmora. Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (NN 73/17) u čl. 8 st. 1 sadrži odredbe kojima se poslodavca obvezuje da vodi evidenciju nenazočnosti na radu. Kako se dnevni odmor uračunava u radno vrijeme, time se dnevni odmor razlikuje od drugih odmora koji se ne uračunavaju u radno vrijeme (tjedni odmor, godišnji odmor). Prema tome vrijeme korištenja dnevnog odmora nije vrijeme nenazočnosti na radu, pa iz svega slijedi zaključak da poslodavac odnosno ovdje tuženica nije dužna voditi evidenciju o korištenju dnevnih odmora.

7.3 Kako je već navedeno, tužitelj je iskazao da se iznimno dešavalo da zbog količine posla (kao primjerice tjedni pregled zrakoplova) nije stigao konzumirati svoj obrok (dakle koristiti dnevnu stanku). Svjedok ŽŽ je iskazao da se ponekad desilo da zbog uzbune nije bilo moguće dovršiti započetu konzumaciju obroka (dakle iskoristiti dnevnu stanku). Iz ovih iskaza sud je utvrdio da djelatne vojne osobe dežurne u sustavu dežurnog borbenog dvojca samo u pojedinim iznimnim situacijama kao primjerice uzbune odnosno dugotrajnih poslova (zbog prirode posla) moraju prekinuti dnevni odmor, ili ga ne mogu koristiti. To su dakle samo iznimne situacije a nikako pravilo, kako se tvrdi u tužbi. Sporne činjenice bio je dužan dokazati tužitelj, međutim tužitelj ničim nije dokazao broj takvih neiskorištenih dnevnih odmora, i sud ne prihvaća kao istinit neuvjerljiv navod tužbe da kroz cijelo utuženo razdoblje nije iskoristio niti jedan dnevni odmor. Obzirom na režim rada u dežurstvu borbenog dvojca kako ga je opisao tužitelj i svjedoci KŽ, TŽ i FŽ zaista nije moguće da tužitelj (kao i druge djelatne vojne osobe koje su radile u dežurstvu borbenog dvojca) uslijed velikog intenziteta radne angažiranosti nisu mogli koristiti dnevne stanke. Ovo tim više što noću odnosno u vrijeme mraka tužitelj niti nije imao bilo kakvih zaduženja. Zbog toga prema pravnom shvaćanju ovoga suda tužitelj nema pravo na naknadu za neiskorištene dnevne odmore jer je te odmore tužitelj ipak koristio, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom II izreke odbijen kao neosnovan.

8.1 Radi utvrđenja novčanog iznosa koji predstavlja protuvrijednost neiskorištenih slobodnih dana, proveden je dokaz vještačenjem po dipl. oec. Vatroslavu Zovku, vještaku za financije, javne financije, računovodstvo, poreze i informatiku, koji je u spis predmeta dostavio pisani nalaz i mišljenje od 27. prosinca 2023. (list 149-160), dopunski je vještačio na ročištu 25. ožujka 2024. (list 252-253), a onda još dostavio dopunske pisane nalaze i mišljenja od 19. lipnja 2024. list (370-383), od 29. rujna 2024. (list 401-405) i od 7. veljače 2025. list (435-438).

8.2 Vještak Vatroslav Zovko u nalazu prvo navodi koju je dokumentaciju iz spisa predmeta analizirao i koje je propise pri vještačenju primjenio. Kako bi udovoljio zadatku vještačenja, vještak je prvo izračunao osnovnu plaću tužitelja po mjesecima kroz utuženo razdoblje. Osnovnu plaću tužitelja po mjesecima od srpnja 2017. do srpnja 2022. vještak je prikazao u tablici 1 (list 154-155). Potraživanja tužitelja po osnovi neiskorištenih slobodnih dana na ime dežurstva u borbenom dvojcu vještak je prikazao u tablici 2 (list 156-158). Vještak konstatira da je tužitelj u razdoblju od srpnja 2017. do kolovoza 2022. stekao pravo na korištenje 121 slobodni dan, od kojih je iskoristio 47 slobodnih dana. Prema tome tuženica duguje tužitelju isplatiti naknadu za neiskorištenih 74 slobodna dana, za koje naknada prema izračunu vještaka iznosi ukupno 3.822,61 EUR bruto.

8.3 Tužitelj je nalazu i mišljenju vještaka prigovorio (list 165-166) u dijelu kada vještak nalazi da je tužitelj iskoristio 47 slobodnih dana, jer je ove slobodne dana tužitelj koristio po drugim osnovama a ne po osnovi rada u dežurstvu borbenog dvojca. Osim toga tužitelj smatra da vještak nije imao na raspolaganju dostatnu dokumentaciju, jer nije imao na uvid platne liste i naloge za korištenje slobodnih dana. Kao primjer tužitelj je dostavio naloge za korištenje slobodnih dana u utuženom razdoblju (list 167-190, 192, 194), koje je tužitelj stekao po drugim osnovama (vojna vježba, prekovremeni rad, stražarska služba, dežurstvo unutarnje službe, blagdan). Iz ovih naloga također je vidljivo da je tuženica tek nakon utuženog razdoblja počela tužitelju odobravati slobodne dane po osnovi dežurstva u borbenom dvojcu (primjerice list 191, 193). Tuženica je također prigovorila nalazu i mišljenju vještaka (list 198-200), ali radi se o prigovorima pravne prirode, kojima tuženica nije dovela u sumnju izračune vještaka sadržane u nalazu i mišljenju. Tuženica je također dostavila naloge za korištenje slobodnih dana za tužitelja (list 215-238), koji za utuženo razdoblje samo dodatno potvrđuju gore već navedeno.

8.4 Za potrebe dopunskog vještačenja tuženica je dostavila obračune plaće za tužitelja (list 262-357), što je vještak zajedno sa gore pod 8.3 navedenim uzeo u obzir i dostavio novi nalaz i mišljenje od 19. lipnja 2024. (list 370-383). Vještak je sada ponovo izračunao i prikazao u tablici 1 osnovnu plaću za tužitelja za svaki mjesec u utuženom razdoblju (list 374-375). Zatim je vještak u tablici 2 prikazao koliko je tužitelj stekao slobodnih dana i po kojim osnovama, a u tablici 3 vještak je prikazao izračun potraživanja tužitelja po osnovi neiskorištenih slobodnih dana na koje je stekao pravo razlučno po mjesecima, kao i u ukupnom iznosu od 5.972,66 EUR. Isto tako, vještak je izračunao i u tablici 4 prikazao izračun naknade za utužene neiskorištene dnevne stanke (list 382-383). Međutim ovaj dio nalaza i mišljenja koji se odnosi na dnevne stanke sud nije posebno analizirao niti ocijenio, jer u tom dijelu potraživanje tužitelja nije osnovano kako je već obrazloženo pod 7.3. Tužitelj je prigovorio i ovom nalazu i mišljenju vještaka (list 389-390), i to u pogledu broja slobodnih dana i obračuna naknade za te dane. Tuženica je također prigovorila (list 397-400), pri čemu zapravo ponavlja svoje navode iznesene tijekom postupka i u prigovoru protiv prvog nalaza i mišljenja.

8.5 Sve navedeno vještak je opet uzeo u obzir i dostavio dopunski pisani nalaz i mišljenje od 29. rujna 2024. (list 401-405) u kojem je izračunao naknadu za neiskorištene slobodne dane koje je tužitelj u utuženom razdoblju od srpnja 2017. do srpnja 2022. ostvario isključivo po osnovi dežurstva u dežurnom borbenom dvojcu. Vještak je izračunao da je tužitelj u tom razdoblju stekao pravo na korištenje ukupno 121,8 slobodnih dana, i ponovo prikazao naknadu za te dane u tablici razlučno po mjesecima, u ukupnom iznosu od 6.267,33 EUR. Tužitelj je ovaj nalaz i mišljenje prihvatio, i na temelju izračuna vještaka konačno formulirao tužbeni zahtjev (list 414- 418), dok je tuženica ponovila svoje već iznesene primjedbe (list 419-421). Vještak se očitovao i o tim primjedbama tuženice dopunskim pisanim nalazom i mišljenjem od 7. veljače 2025. (list 435-438), na način da je svoje izračune detaljno obrazložio. Tako vještak konstatira da je ispravio pogrešan izračun mjesečnog fonda sati, objasnio je da se pojedine razlike u izračunima iz osnovnog nalaza i mišljenja i dopunskog nalaza i mišljenja temelje na sukcesivno pribavljenoj dokumentaciji u spisu, te da se pri vještačenju ne može baviti pravnim pitanjima. Pri svemu tome vještak nije ništa mijenjao u odnosu na posljednji dopunski nalaz i mišljenje od 29. rujna 2024.

8.6 Sud prihvaća kao istinit konačne dopunske pisane nalaze i mišljenja vještaka Vatroslava Zovka od 29. rujna 2024. i od 7. veljače 2025. jer je vještak u svim dijelovima nalaza i mišljenja jasan i nedvosmislen. Vještak je za svaki izračun dao jasno i logično obrazloženje. Prigovori tuženice pravne su naravi jer tuženica nije imala primjedaba na matematičku točnost izračuna sadržanih u nalazu i mišljenju, i nije inzistirala (list 449) da se vještaka još i dopunski usmeno sasluša na raspravi. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka tužitelj je formulirao tužbeni zahtjev, koji je u dijelu koji se odnosi na naknadu za neiskorištene slobodne dane sud usvojio kao osnovan, te je presuđeno kao pod točkom I izreke. Nasuprot tome, pod točkom II izreke djelomice je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja po osnovi neiskorištenih dnevnih stanki, iz razloga kako je već obrazloženo.

9.1 Pod točkom III izreke sud je odlučio o troškovima postupka primjenom čl. 154 st. 2 Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u sporu nije uspio u cijelosti. Naime tužitelj je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (list 415-417) potraživao isplatu ukupnog iznosa 8.126,90 EUR, od čega mu je pod točkom I izreke dosuđen iznos od 6.267,33 EUR. To znači da je tužitelj u sporu uspio u omjeru od 77,11 % tužbenog zahtjeva, dok je tuženica uspjela u sporu u omjeru od 22,89 %. Kad se od omjera uspjeha tužitelja odbije uspjeh tuženice, preostaje omjer od 54,22 % u kojem omjeru tuženica duguje tužitelju naknaditi troškove postupka.

9.2 Tužitelj je troškovnikom (list 451) potraživao trošak postupka u ukupnom iznosu od 4.237,27 EUR. Troškovi se sastoje od troškova vještačenja 549,77 EUR i troškova zastupanja prema odredbama odvjetničke Tarife 3.687,50 EUR, polazeći od vrijednosti predmeta spora. Zastupanje se sastojalo od sastavljanja prijedloga za izvansudsko rješenje spora 250,00 EUR po Tbr. 28 odvjetničke Tarife, sastavljanja jednog dopisa 62,50 EUR, sastavljanja tužbe 250,00 EUR po Tbr. 7.1 odvjetničke Tarife, sastavljanja sedam obrazloženih podnesaka 250,00 EUR (za svaki podnesak) po Tbr. 8.1 odvjetničke Tarife, pristupa na pet ročišta na kojima se raspravljalo o meritumu ili su se izvodili dokazi 250,00 EUR (za svako ročište) po Tbr. 9.1 odvjetničke Tarife, i ročišta za objavu i uručenje presude 125,00 EUR po Tbr. 9.3 odvjetničke Tarife. Svi navedeni iznosi sadrže porez obračunat po stopi od 25%. Tužitelj je prema odredbama čl. 11 st. 1 toč. 3 Zakona o sudskim pristojbama u ovoj parnici oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

9.3 Primjenom odredbama čl. 151 i čl. 155 Zakona o parničnom postupku sud tužitelju nije priznao kao potreban trošak sastavljanja dopisa od 19. prosinca 2022. (list 15 - poleđina) u iznosu od 62,50 EUR, jer se ne radi o prijedlogu iz Tbr. 28 odvjetničke Tarife, niti o podnesku iz ove parnice.

9.4 O trošku zastupanja koji se odnosi na pristup ročištu za objavu i uručenje presude u iznosu od 125,00 EUR po Tbr. 9.3 odvjetničke Tarife sud će odlučiti naknadno, ovisno o tome da li će na to ročište pristupiti punomoćnik tužitelja.

9.5 Trošak vještačenja u iznosu od 549,77 EUR sud je tužitelju priznao kao potreban i dosudio u cijelosti bez obzira na uspjeh u sporu, jer nakon što je tuženica osporila cjelokupni tužbeni zahtjev bez ovog dokaza tužitelj ne bi mogao dokazati visinu tužbenog zahtjeva.

9.6 Prema tome sud je tužitelju dosudio trošak vještačenja u cijelosti 549,77 EUR, te troškove zastupanja razmjerno omjeru uspjeha u sporu (54,22 %) u iznosu od 1.897,70 EUR. To se odnosi na sastavljanje prijedloga za izvansudsko rješenje spora, sastavljanje tužbe, sastavljanje sedam obrazloženih podnesaka, i pristup na pet ročišta na kojima se raspravljalo o meritumu ili su se izvodili dokazi. Ovi troškovi učinjeni su izravno u toku i u povodu spora, a bili su potrebni za uspjeh tužitelja u sporu.

9.7 Zaključno, sud je primjenom čl. 151 st. 3 Zakona o parničnom postupku tuženici naložio da tužitelju naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 2.447,47 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka kao neosnovan odbijen za iznos od 1.664,80 EUR.

U Ivanić-Gradu, 11. travnja 2025.

Sudac:

Nenad Tudor

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može žalbenom sudu podnijeti žalbu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude.