Poslovni broj: 2931/2024-5

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji ovog suda Draganu Ramljaku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Andrei Bakić odvjetnici u [adresa] protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg Bana Jelačića 10, OIB: 92963223473 zastupane po punomoćniku Odvjetnićkom društvu Metelko Knežević & partneri radi, utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 04. ožujka 2025 u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja LG, odvjetničke vježbenice u Splitu te zamjenika punomoćnika tuženika PG odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, na ročištu za objavu 11. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članka 2 i 7 Ugovora o namjenskom kreditu broj 42/03 zaključenog u Splitu dana 09. srpnja 2003 godine ovjerenog kod javnog bilježnika Slobodana Zlokića iz Splita, Velebitska 26 pod brojem: OU: 684/2003 od 10. srpnja 2003 godine između tuženika Zagrebačka banka d.d. kao kreditora i tužitelj a kao korisnika kredita i to udjelu kojim je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

II. Utvrđuje se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredba članka 2 dodatka ugovora o namjenskom kreditu broj 10/05 zaključenog u Splitu , dana 08. veljače 2006 godine ovjerenog kod javnog bilježnika Slobodna Zlokića iz Splita, Velebitska 26 pod brojem OU-133/2006 pd 13. veljače 2006 godine između tuženika Zagrebačka banka d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita i to u djelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti od 68.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja te kojim se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu kao i u djelu kojim je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Utvrđuje se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredba članka 5 dodatka ugovora o namjenskom kreditu broj. 10/05 zaključenog u Splitu dana 08. veljače 2006 god između tuženika Zagrebačka banka d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita i to u djelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti 942,36 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja te kojim se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje navedeni iznos mjesečnih obroka kredita vratiti uz valutnu klauzulu kao i u djelu kojim je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 (petnaest) dana isplati tužitelju iznos od

7.120,52 EUR-a (sedamtisućastodvadeseteurapedesetdvacenta) zajedno sa zateznim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 0,60 EUR-a od 01.03.2006.

- na iznos od 1,71 EUR-a od 01.05.2006.

do 31. prosinca 2007 po kamatnoj stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 72/02) a od 01. siječnja 2008 godine pa do31.srpnja 2015 godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet ) postotnih poena , od 01. kolovoza 2015 godina pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

- na iznos od 13,06 EUR od 01.03.2008.

- na iznos od 9,72 EUR od 01.04.2008

- na iznos od 12,42 EUR od 01.10.2008

- na iznos od 25,49 EUR od 01.11.2008

- na iznos od 6,93 EUR od 01.12.2008

- na iznos od 57,02 EUR od 01.01.2009

- na iznos od 57,54 EUR od 01.02.2009

- na iznos od 40,71 EUR od 01.03.2009

- na iznos od 45,72 EUR od 01.04.2009

- na iznos od 45,34 EUR od 01.05.2009

- na iznos od 38,70 EUR od 01.06.2009

- na iznos od 38,69 EUR od 01.07.2009

- na iznos od 39,66 EUR od 01.08.2009

- na iznos od 46,77 EUR od 01.09.2009

- na iznos od 38,87 EUR od 01.10.2009

- na iznos od 43,97 EUR od 01.11.2009

- na iznos od 42,55 EUR od 01.12.2009

- na iznos od 65,78 EUR od 01.01.2010

- na iznos od 65,78 EUR od 01.02.2010

- na iznos od 63,87 EUR od 01.03.2010

- na iznos od 72,66 EUR od 01.04.2010

- na iznos od 88,76 EUR od 01.05.2010

- na iznos od 92,21 EUR od 01.06.2010

- na iznos od 111,14 EUR od 01.07.2010

- na iznos od 110,50 EUR od 01.08.2010

- na iznos od 149,74 EUR od 01.09.2010

- na iznos od 123,28 EUR od 01.10.2010

- na iznos od 132,17 EUR od 01.11.2010

- na iznos od 173,72 EUR od 01.12.2010

- na iznos od 160,39 EUR od 01.01.2011

- na iznos od 142,02 EUR od 01.02.2011

- na iznos od 149,62 EUR od 01.03.2011

- na iznos od 168,43 EUR od 01.04.2011

- na iznos od 168,43 EUR od 01.05.2011

- na iznos od 207,27 EUR od 01.06.2011

- na iznos od 224,95 EUR od 01.07.2011

- na iznos od 250,60 EUR od 01.08.2011

- na iznos od 212,75 EUR od 01.09.2011

- na iznos od190,13 EUR od 01.10.2011

- na iznos od /191,64 EUR od 01.11.2011

- na iznos od 194,76 EUR od 01.12.2011

- na iznos od 205,24 EUR od 01.01.2012

- na iznos od 221,99 EUR od 01.02.2012

- na iznos od 214,11 EUR od 01.03.2012

- na iznos od 219,06 EUR od 01.04.2012

- na iznos od 222,66 EUR od 01.05.2012

- na iznos od 216,64 EUR od 01.06.2012

- na iznos od 214,95 EUR od 01.07.2012

- na iznos od 214,30 EUR od 01.08.2012

- na iznos od 202,96 EUR od 01.09.2012

- na iznos od 214,65 EUR od 01.10.2012

- na iznos od 219,11 EUR od 01.11.2012

- na iznos od 215,09 EUR od 01.12.2012

- na iznos od 199,37 EUR od 01.01.2013

- na iznos od 214,18 EUR od 01.02.2013

do srpnja 2015 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnje polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena. a od 01.kolovoza 2015 pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

V. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju naime parničnog troška u iznosu od 3.240,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. travnja 2025 pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dan a nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 29. ožujka 2021 tužitelj je naveo:

Tužiteljica ZG je s tuženikom dana 09. srpnja 2003 godine, sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj: 42/03, kreditna partija: 7101767216. Predmetni ugovor sklopljen je u podružnici tuženika u Splitu. Isti Ugovor ovjeren je dana 10. srpnja 2003 godine kod Slobodana Zlokića, javnog bilježnika u Splitu, Velebitska 26, pod brojem: OU-684/2003.

U konkretnom slučaju radi se o kreditu za kupnji stana , u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 49.500,00 EURa obračunato prema srednjem tečaju HNB-a koji iznos se korisnik kredita obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama s rokom otplate 12 godina.

Člankom 2. predmetnog Ugovora određeno je da korisnik kredita može svakih pet godina ugovoriti fiksnu ili promjenjivu redovnu kamatnu stopu koje su u tom trenutku važeće prema odluci o kamatnim stopama kreditora za sljedeće razdoblje od 5 godina odnosno da je suglasan da kreditor obračuna za sljedeće razdoblje od 5 godina promjenjivu redovnu kamatnu stopu sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora. Člankom 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 515,53 EUR-a u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem za EUR na dan plaćanja koji iznos anuiteta sadrži glavni dug i redovnu kamatu utvrđenu u čl. 2 predmetnog ugovora.

Istim člankom navedenog ugovora određeno je da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmjenjene anuitete sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora.

Tužiteljica ZG je s tuženikom dan a08.02.2006 god sklopila ugovor Dodatak ugovora o namjenskom kreditu broj: 10/15, kreditna partija : 7103017950. Predmetni ugovor sklopljen je u podružnici tuženika u Splitu. Isti ugovor ovjeren je dana 13. veljače 2006 god kod Slobodana Zlokića, javnog bilježnika u Split, Velebitska 26, pod brojem;: OU-133/2006.

Člankom 2 navedenog dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu određeno je da odredba ugovora o kreditu kojim se uređivala kamatna stopa zamjenjuje novom odredbom kojom je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u obrocima iznos od 68.000,00 CHF i redovnu kamatu kojaje tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama kredigtora a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, sv eub kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

Člankom 5 navedenog dodatka mjenja se ranija odredba predmetnog ugovora koja uređuje materiju otplate kredita, anuiteta i obračuna kamata na način da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti 942,36 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke u važećem za CHF na dan plaćanja te da korisnik pristaje da kreditor povisi ili snizi navedeni obrok sukladno odluci kreditora o kamatnim stopama.

Iz sadržaja navedenog Ugovora i dodatka ugovora je razvidno da je banka zadržala sebi pravo da jednostrano mjenja utanačene odredbe sklopljenog ugovora bez ikakvog pristanka korisnika kredita, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac nije s tužiteljem pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Banke o promjeni kamatne stope ugovorenih kamata što je protivno jednom od temeljnih načela obveznih odnosa – načelu savjesnosti i poštenja. Također ovakvim postupanjem banke narušava se nužna ravnopravnost ugovornih strana u obveznopravnom odnosu na način da nastaje nenadoknadivi nesrazmjer međusobnih činidbi čime se izravno narušava načelo jednakosti činidbi.

Istim ugovorom su navedena temeljna obvezno pravna načela vrijeđaju i s aspekta činjenice da je ugovoren EUR kao valuta uz koju je vezana glavnica a da prije zaključenja i u vrijeme zaključena pobijanog ugovora banka kao trgovac nije tužitelja u cjelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora.

Da su gore navedene odredbe ništetne i nepoštene te ne proizvode nikakve pravne učinke upravo zbog naprijed iznijetih razloga nedvojbeno je potvrđeno sudskom praksom i to prvenstveno odlukama iz parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čija je pravna utvrđenja obvezujuća za naslovni sud ( u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018 godine. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014 godine te Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem PĆŽ-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

Isti sud je gore spomenutom presudom pod posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018 godine potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1 siječnja 2004 godine do 31. prosinca 2008 godine, povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita a time interese i prava same tužiteljice zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovoren a valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošaće u cjelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravnima i obvezama ugovornih strana.

Pobijane odredbe ugovora nesporno su protivne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve ništetne iz razloga što valutna klauzula u CHGF i promjenjiva kamatna stopa kao bitni element ugovora o kreditu( predmet i cijena9 moraju biti određeni ili barem odredivi te se ne smiju mijenjati bez unaprijed utvrđenih jasnih kriterija i uvjeta promjene.

Primjenom testa transparentnosti u gore navedenim postupcima u povodu kolektivne tužbe koji se odnosi isključivo na predmet i cijenu ugovora , promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF utvrđene su nerazumljivim prosječnom potrošaču, nakon čega se krenulo u provođenje testa poštenosti. Rezultat testova transparentosti i poštenosti je takav da su navedenim pravomoćnim odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske valutna klauzula u CHF i promjenjenjiva kamatna stopa utvrđene nepoštenima te strogo ništetnima.

Temeljem naprijed iznijetog očigledno je da je tuženik u konkretnom slučaju postupio protivno svim temeljnim načelima obveznog prava, odredbama članka a81,82 i 90 Zakona o zaštiti potrošača (narodne novine broj 96/03) te članka 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (narodne novine broj: 79/07, 125/07 75/09 , 79/09, 89/09 i 133/09 odredbama članka 4. Direktive Vijeća EU 93/13, /EEZ kao i kodeksu dobre bankovne prakse što je sve dovelo do nesavjesnosti u postupanju tuženika i nepoštivanja odredbi predmetnog ugovora a time i ništetnost njegovih gore navedenih članaka i to u djelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci Banke te CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica,.

2. U svom odgovoru na tužbu od 07. svibnja 2021 tuženik je naveo:

Tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, sudu skreće pažnju da je odredbom čl. 18. Ugovora o namjenskom kreditu broj 42/03 od 09.07.2003. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, a Aneksom istog Ugovora od 08.02.2006. određena je mjesna nadležnost prema mjestu sjedišta banke.Time su ugovorne strane, tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP).Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

Stavlja se izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 8. travnja 2021. godine. Općinski sud u Splitu oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao mjesno nadležnom sudu. Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 29.03.2021. godine. Tužitelj i tuženik sklopili su dana 09.07.2003. Ugovor o namjenskom kreditu broj 42/03 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR 49.500,00, te 08.02.2006. Dodatak broj 10/05 kojim je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom iz CHF.

Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i Dodatka u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i na način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od kn 51.540,78 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i to iz više osnova, kako je obrazloženo u nastavku. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari.

Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 29.03.2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 29.03.2016. godine nastupila zastara.Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 29.03.2021. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. O odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU

Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

Dokaz: cit. odluka Suda EU u predmetu C-81/19

O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g.Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja.

Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.

Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio.

Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.

Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive).Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve

odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Strukturiranje kamatne stope sukladno ZIDZPK 112/12.Tuženik ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 04.10.2012. (dalje u tekstu ZIDZPK 112/12).Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK 112/12 tuženik je kao Banka bio u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja).Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1.siječnja 2013., a koji Opći uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos.

U odredbama poglavlja 3. Općih uvjeta – “Krediti – načini određivanja visine promjenjive kamatne stope, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio kamatne stope, navedeno je:

“Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar, ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita.”

U odnosu na CHF kredite, navedeno je slijedeće:

“U usklađenju zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu, ugovorima o kreditu s namjenom različitom od stambene namjene, te o kreditu bez određene namjene, ugovorenima s valutnom klauzulom izraženom u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF, primjeniti će se šestomjesečni LIBOR za CHF.”

Dakle, počevši od 01.01.2013. kamatna stopa se mijenja u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope. Nesporno je da je tuženik tužitelja obavijestio o strukturiranju kamatne stope za njegov kredit dostavivši mu dana 8. siječnja 2013. godine Obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope u kojoj je utvrdio da se kamatna stopa po kreditu tužitelja sastoji od:

- Varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena; te

- Fiksnog dijela koji iznosi 5,985 postotnih poena.

Tužitelj je s osnove statusa klijenta dobio i umanjenje za bonus od 0,80 postotnih poena.

Dodatno, tuženik je obavijestio tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i 20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine, a što je tuženik tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa nesporno i činio kao i da na dan 1. srpnja 2013, koji je prvi Dan redovitog usklađivanja u smislu Općih uvjeta poslovanja te na Dan redovitog usklađenja 1. siječnja 2014. neće u izračunu kamatne stope primijeniti eventualni porast vrijednosti LIBOR-a za CHF u odnosu na njegovu vrijednost na dan 31.12.2012, već jedino njen eventualni pad.

Tuženik je dakle udovoljio zakonskoj obvezi tako da je donio nove Opće uvjete te strukturirao kamatnu stopu sukladno relevantnim odredbama ZIDZPK 112/12. Obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 8. siječnja 2013.Tuženik je, stoga, tek od stupanja na snagu Općih uvjeta kojima je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2013. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmjeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio.Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt- 294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine).Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosaDogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije.

Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,20 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.

Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to

odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (NG, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.).Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju.Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.

Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao:

Ugovor o kreditu od 10. 07.2013 ,dodatak ugovora o kreditu od 08.02.2006, otplatne planove, knjigovodstvenu karticu, pregled prometa po partiji kredita, izvode iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005 obavijest o promjeni kamatne stope, opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke od 01.01.2013, obavijest o novostima u utvrđenju kamatne stope od 08.02.2013, obavijest o promjenama kamatne stope od 01.01.2013. te nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Punomoćnici parničnih stranka su popisali trošak.

6. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj i tužena zaključili ugovor o kreditu. te da predmetni kredit nije konvertiran.. te da je kredit prijevremeno otplaćen.

7.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim stranka ma se ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo potraživati isplatu više uplaćenog zbog promjene kamatne stope i promjene valutne klauzule.

8.Nemaju se što u ovom postupku utvrđivati okolnosti koje predlaže tuženik u točki 4. odgovora na tužbu pošto su sve okolnosti već utvrđene te je na temelju tih utvrđenja donesena pravomoćna odluka u kolektivnom sporu. U tom postupku je nedvojbeno utvrđeno te je konačno presuđeno i to 17.09.2019 od strane Vrhovnog suda RH, presuda pod poslovnim brojem Rev-2221/18-11, kojom je potvrdio0 presudu VTS RH pod poslovnim brojem PŽ-6632/2017 od 14.06.2018 godine, a kojom je već nije potvrđena presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013 godine kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna a i izreka na tuženika. Ova izreka obvezuje sve sudove, a slijedom odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502 c. te Zakona o zaštiti potrošača čl. 138 1 (sada čl. 118), te se je izvođenje bilo kakvih dokaza na ove okolnosti pokušaj tuženika da nanovo vodi spor o nečemu o čemu je već odlučeno.

9.Na ovo ukazuje i sam Vrhovni sud RH u svojoj odlučio poslovni broj Rev-3142/2018- 1 od 19.03.2019 godine u kojoj ističe izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu. .

Štoviše čak ni u odgovoru na tužbu tuženik ne dokazuje da je na išta upozoravao tužitelja, a uostalom o tome je sve rekao Visoki trgovački sud u presudi Pž-6632/17. Priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata je bankama ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale potrošač nije i ne može biti svjestan rizika koji preuzima. Stoga je i sama nerazumljivos5t ugovornih odredaba kojime se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu. čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom, u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

10.Tako prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom za potrošaču posebno rizičnom valutnom klauzulom. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na

sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremeno propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Ako imamo u vidu da su neke banke o čemu je već bilo govora u dijelu obrazloženja koji se odnosi na razumljivost predmetne ugovorne odredbe, izjavile da su u svojim glasilima i u dnevnom tisku one same kao i guverner HNB Z upoznavale potrošače na postojanje rizika kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima zbog toga što je specifična valuta tzv. valuta utočišta a onda to znači da je švicarski franak siguran za ulagače, ovdje banke jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećavanja vrijednosti. No za drugu ugovornu postoji rizik da će mu vrijednost narasti, S obzirom da je potrošač taj koji kredit otplaćuje u kunama, dakle u valuti u kojoj zarađuje, a ne zarađuje u valuti švicarski franak, a čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama. predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo potrošač i to ne znajući za opisani rizik. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno dok traje ugovor, što znači i do 30 godina uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije ,a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik joj nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud kao i prvostupanjski sud ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno savjesno moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Neravnoteža između prava i obveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojime se nije pojedinačno pregovaralo a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formuliranim ugovorima koje su banke sastavile same unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja postajala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

11.Sporne ugovorne odredbe i dalje se koriste sve dok traje otplata pojedinog kredita. Što je rok otplate kredita duži neravnoteža je veća. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je korištenjem predmetnih odredaba svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, pa je žalbe tuženika valjalo odbiti kaso neosnovane i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otpaltu i glavnice kredita vezao za švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo , a da prije zaključenja u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje4 valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te i m naložio prekinuti s korištenjem odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće, potvrditi na temelju odredbe članka 368, stavka 1 ZPP-a kako je odlučeno u I. izreke ove presude.

12.U pogledu općih uvjeta također tuženik neosnovano prigovara jer je i to tom pitanju odlučio Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. u kojoj odluci je VSRH po izanrednoj reviziji Zagrebačke banke d.d jasno ustvrdio kako je kamatna stopa utvrđena na ovaj način također samovoljno i protuzakonito određena od strane tuženika i to baš na identičan način na koji je tuženik od početka ugovornog odnosa samovoljno određivao kamatne stope.

13.Sukladno iznijetom jasno je da je tuženik i nakon donošenja bilo kakvih dokumenata, Općih uvjeta promjene kamatnih stopa nezakonito naplaćivao kamatnu stopu koja ja je veća od početne kamatne stope te neosnovano stjecao mjesečne iznose koje tužitelj sada potražuje u ovoj tužbi tim više što je ponovno samovoljno odredio i maržu i parametar i to na način da je "zatečenu kamatnu stopu" naprosto samovoljno podijelio na proizvoljno određenu maržu i parametar.

Prigovor zastare je neosnovan pošto je i o tom pitanje rješeno odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2245/17-2, u kojoj je najviši sud dana 20.3.2018. zauzeo pravno shvaćanje z vezi pitanja zastare u istovjetnim predmetima, i to po izvanrednoj reviziji Zagrebačke banke d.d. kako je tijek zastare podnošenjem tužbe u sporu kolektivne pravne zaštite te da nikakve zastare u ovom predmetu nema niti može biti.

14.Odredbe Zakona o parničnom postupku ( dalje: ZPP) i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a. S obzirom na sadržaj točke 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi takvo postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a I ZZP-a.

15.Tuženik u svom odgovoru neosnovano ističe prigovor zastare. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev- 1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05) te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske

odluke donesene u povodu te tužbe. Dana 30. siječnja 2020. na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske revidirano je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka koji glasi:

16.„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.“

13.Tuženik neosnovano kroz svoj odgovor na tužbu ističe kako tužiteljica nema pravo na vraćanje iznosa plaćenih po osnovnom ugovor o kreditu pa je naglasiti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. već utvrdio da potrošači imaju pravo na punu restituciju, pritom poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije. Navedenom presudom Vrhovni sud je zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje, između ostaloga, sadrži i tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu ZGH i ZGHĆ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, koja glase:

- učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo,

- proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju,

- potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

17.Tuženik u svom odgovoru navodi kako je promjenjiva kamatna stopa dopuštena kao i valutna klauzula, a što je pak notorna činjenica. Tužiteljica drugačije nije ni tvrdila niti tvrdi, uostalom kao ni presude u kolektivnom sporu. Tuženik, očito pogrešnim tumačenjem pokušava nametnuti sudu zaključak kako tužiteljica osporava samu promjenjivost, a ne način promjenjivosti kamatne stope. S obzirom na navedeno, tužiteljica posebno još jednom ističe slijedeće:

promjenjivost kamatne stope sama za sebe nije uzrok ništavosti već način njezine promjene i to jednostranom odlukom banke koja u trenutku sklapanja ugovora nije bila niti određena niti odrediva što je utvrđeno kolektivnim presudama. Kamatna stopa jest ugovorena kao promjenjiva, ali banka nije odredila uvjete i parametre tih promjena, slijedom čega se ima primijeniti ona kamatna stopa koja je bila poznata početkom otplate,valutna klauzula sama za sebe nije nevaljana, već njezina ništavost proizlazi iz razloga što je ugovorena na nepošten način kako je to već sve pojašnjeno u tužbi.

18.Presudama u "kolektivnom sporu" je naglašeno kako upravo kombinacija prethodna dva navedena elementa dodatno pojačava ništavost/nepoštenost predmetnih odredbi ugovora o kreditu.

19. Prema tuženikovim tvrdnjama, vrijedila bi bilo koja kamatna stopa koja ne doseže iznos najviše dopuštene ugovorne kamatne stope, što svakako nije točno, jer tužiteljica na takvo što nikada nije i ne bi pristala. Isto tako, tuženik tvrdi da su se promjene kamatnih stopa odvijale primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika – a koji kriteriji tužiteljici nikada nisu prezentirani, niti su isti valjano inkorporirani u ugovor. Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/2012 se o tome jasno i nedvojbeno očitovao na način da je istaknuo kako se u tom slučaju radi o gomilanju različitih kriterija i nejasnom odnosu između njih samih, a sve s ciljem da se po potrebi banka može pozvati na bilo koji od njih te da kriteriji koje banke navode, a naročito njihova mješavina, ne daju temelja za zaključak da se radi o kriteriju koji bi bio objektiviziran do tog stupnja da se može govoriti o „podacima s pomoću kojih se može odrediti predmet obveze“ odnosno o objektiviziranim kriterijima, a još manje se radi o kriteriju kojeg bi prosječni potrošač mogao razumjeti.

Na isti način o tome je stav zauzeo i Vrhovni sud RH u presudi i rješenju Revt- 249/2014, gdje je naveo da je terminologija koja je korištena u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna visoko stručna i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem te da je za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva.

20. Tuženik nadalje tvrdi da odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu ništetne. Naprotiv tome, ističe se kako je tuženik tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo ugovorio s tužiteljicom valutnu klauzulu CHF na temelju koje je u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika određen iznos isplaćenoga kredita te na temelju čije kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika su određivani i iznosi anuiteta odnosno kamata u anuitetu. Tužiteljica u vrijeme kada je ugovarala kredit nije znala ništa o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF niti je bila informirana od strane tuženika da bi se moglo dogoditi da tečaj CHF-a naraste u tolikom obujmu. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužiteljicu, i to pisanim putem, jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice. Tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tuženikovo medijsko oglašavanje za sklapanje kredita sa valutnom klauzulom u CHF-u pritom je bilo agresivno i kontinuirano, odnosno predstavljalo je nepoštenu poslovnu praksu jer su reklame svojom učestalošću i naglašavanjem da se radi o povoljnim ponudama koje se nude na akciji, bez naknade i samo do određenog roka kod tužiteljice uspjele stvoriti uvjerenje da se radi o zaista povoljnim kreditima i jedinstvenoj prilici.

Sve navedeno te sama već utvrđena činjenica u presudi Visokog trgovačkog suda Pž- 6632/18 nedvojbeni je dokaz da je valutna klauzula CHF ugovorena na nepošten način zbog čega je i ona ništetna.

21. Nadalje, potpuno je pogrešna tvrdnja tuženika da nema objektivnog identiteta ugovornih odredbi koje su presudom Visokog trgovačkog suda utvrđene ništetnima, kao i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenut kolektivni spor. Izreka presude u dijelu koji se odnosi na Privrednu banku Zagreb d.d. nedvojbeno i jasno proklamira ništavost spornih odredbi. Navedeno je razvidno i iz samog načina stipulacije spornih ugovornih odredbi i općih uvjeta i drugih akta koji se primjenjuju, ali i iz drugih

činjenica – kao što je "špranciranost" bankarskih ugovora o kreditu itd. Tuženik je diljem Republike Hrvatske koristio iste obrasce ugovora o kreditu i postupao je istovjetno, o čemu svjedoče i mnogobrojne presude sudova različite mjesne nadležnosti protiv istog tuženika.

22.Tuženik također potpuno pogrešno navodi kako je solemnizacijom predmetnog Ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika stvorena neoboriva pretpostavka da je tužiteljica kao korisnik bila upoznata sa svim ugovornim odredbama. Neosnovanost ovog navoda proizlazi iz činjenice što prema odredbi članka 59. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 24., 57. i 58. istog Zakona i ako za to ne nađe zapreke, potvrdit će je odnosno solemnizirati. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba, a koji stav je jasno zauzeo Visoki trgovački sud u presudi Pž-6632/2017. U konkretnom slučaju, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što je nejasna, nego zato što je nepošteno ugovorena, a odredba o kamatnoj stopi ništetna je osim zato što je na nepošten način ugovorena i zato što je neodređena i neodrediva. Osim navedenog istaknuti je kako se ni ne može solemnizirati ono što među strankama nije ni bilo ugovoreno, a to su način i uvjeti za promjenu kamatne stope.

23. Konačno, istaknuti je kako su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-

III/4150/2019 od 03. veljače 2021. odbijene sve ustavne tužbe banaka ( pa i tuženika) podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 03.rujna 2019. čime je još jednom potvrđena ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u svim kreditima tih banaka s valutom.

24. Sudski vještak Marijan Jović je u svom nalazu i mišljenju naveo: da je vještvo napravljeno sukladno rješenju Općinskog suda u Splitu od 14.03.2022 , da prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu te da iz te dokumentacije proizlazi da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu br,. 42/03 te dodatak ugovora o kreditu 10/07 u razdoblju od 01.10.2007 do 01.02.2013. da je tuženik mijenjao kamatnu stopu naviše u odnosu na ugovorenu te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF HNB-a važeći na dana plaćanja, da je t žitelj kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope i tečaja u razdoblju od 01.03.2006 do 01.02.2013 platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početna ugovorena kamatna stopa te da se koristio tečaj CHF/ kn važeći na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 53.649,53 kn. a da je navedeni iznos kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

25. Sud u cijelosti poklanja vjetru nalazu i mišljen ju sudskog vještaka Marijana Jovića iz razloga što je njegovo vještvo u cijelosti stručno i argumentirano i odgovorio je na sve prigovore stranaka.

26.S obzirom na činjenicu da je tužitelj u cijelosti uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljen ju sudskog vještaka to je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti usvojiti.

27. U svom iskazu tužiteljica ZG je navela:

Mogu kazati da sam ja zaključila ugovor o kreditu s tuženikom 09.07.2003 god, na iznos od 49.500,00 eura . radilo se o stambenom kreditu i tim kreditom sam ja rješila svoje stambeno pitanje. i tim kreditom je bila ugovorena fiksna kamatna stopa na period od 5 godina nakon toga je bila promjenjiva kamatna stopa. Kada ja dolazim u banku mene već čeka gotov o kreditu, ugovor mi nisu pročitali ni djelatnik banke ni javni bilježnik. Isto tako 2006 god na poziv banke ja vršim konverziju kredita iz valute euro u valutu CHF. Također me u banci dočekao tipski dodatak ugovora i o ničemu se nije moglo pregovarati,. Mene djelatnik banke koji je obrađivao kredit nije upozorio na rizike tečaja CHF i promjenjive kamatne stope. Mogu kazati i to da se također radilo o tipskom dodatku ugovora , isti mi nije pročitan od djelatnika banke niti od strane javnog bilježnika. Mogu kazati i to da je namjena ovog kredita bila rješavanje mog stambenog pitanja a ta nekretnina se nije nikada davala u najam niti se iznajmljivala u turističke svrhe. Prilikom zaključenja dodatka ugovora meni je djelatnik banke kazao da su to najpovoljniji krediti u valuti CHF , da je ta valuta stabilna i da je kredit najpovoljniji što se tiče kamata. U 2 mj. 2013 god ja sam u cujelosti otplatila kredit> Kada vršena konverzija iz valute euro u valutu CHF iznos u švicarskim francima je bio nekih 68.000,00 CHF. Mogu kazati da prilikom zaključenja ovog dodatka ugovora nisu mu nuđeni bilo kakvi krediti u drugim valutama nego isključivo u CHF. Mogu kazati i to da sam ja odabrala isključivo zagrebačku banku za podizanje ovog kredita iz razloga što sam uvijek poslovala s tom bankom i tu sam imala otvoren tekući račun i primala plaću preko te banke i nisam se raspitivala za kredit u nekim drugim bankama. Mogu kazati da je kredit bio na nekih 12 god,. a nisam ga prijevremeno platila niti sam platila bilo kakvu naknadu za prijevremenu otplatu kredita iz razloga što je protekom roka kredit otplaćen u cjelosti. Na posebno pitanje pun. tužitelja da li je tužiteljica znala prilikom zaključenja ugovora i dodatka ugovora što su pojmovi promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Tužiteljica odgovara da nij znala. Tužiteljica dodatno navodi da joj je početna rata bila nekih 3.500-3.700,00 kn da bi zadnja rata bila 6.500,00 kn. Na posebno pitanje pun. tužitelja da i je prilikom zaključenja ugovora i dodatka ugovora djelatnica banke upozorila tužiteljicu što su to pojmovi valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Tužiteljica odgovara da nije,.

28. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužiteljice ZG iz kojeg iskaza bi proizlazilo da ista nije bila upozorena na rizike promjenjive kamatne stope te promjene tečaja CHF: Isto tako bi proizlazilo da se radilo o tipskom ugovoru kao i o tipskom dodatku ugovora , da joj javni bilježnik i djelatnik banke nisu pročitali ugovor te da je predmetni ugovor u cijelosti otplaćen.

29.Zbog svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a, a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe 200,00 eura, sastava podneska od 26.11.2021-200,00 eura , zastupanja na ročištu od 06.12.2021-200,00 eura, sastava podneska od 27.12.2021- 200,00 eura, zastupanja na ročištu od 14.03.2022-200,00 eura, sastava podneska od 08.12.2022-200,00 eura , zastupanja na ročištu od 19.12.2022-200,00 eura, zastupanje na ročištu od 03.12.2024-200,00 eura, zastupanje na ročištu od 04.03.2025-200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu 100,00 eura sve uvećano za 25% PDV-a odnosno 475,00 eura , troška vještačenja 265,45 eura, pristojbe tužbe i odluke 600,00 eura odnosno ukupno 3.240,45 eura.

U Splitu, 11. travnja 2025.

S U D A C

DRAGAN RAMLJAK

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u 3 primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. u spis