REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

P-330/2023-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Emi Brdovčak, u pravnoj stvari tužitelja Sustayn S.A., OIB: 331397687556A, 6A, Rue du Vin, 5434 Niederdonven, Luksemburg, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Mikić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica grada Mainza 11, protiv tuženika Harvest Commodities SA, Rue de Villereuse 22, CH-1207, Ženeva, Švicarska, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri u Rijeci, Nikole Tesle 9/V-VI, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 11. travnja 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog iz rješenja ovog suda poslovni broj Pl- 1/2023-5 od 14. ožujka 2023. kojim je naloženo tuženiku Harvest Commodities SA, Rue de Villereuse 22, CH-1207 Ženeva, Švicarska, platiti tužitelju Sustayn S. A., OIB: 33139768755, 6 A, Rue du Vin, 5434 Niederdonven, Luksemburg, u roku od 8 (osam) dana od dana primitka ovog platnog naloga iznos od 316.752,64 eura (tristo šesnaest tisuća sedamsto pedeset i dva eura i šezdeset i četiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 16.388,48 eura (šesnaest tisuća tristo osamdeset i osam eura i četrdeset i osam centi) od 19. siječnja 2023. do isplate,

- 300.364,16 eura (tristo tisuća tristo šezdeset i četiri eura i šesnaest centi) od

21. siječnja 2023. do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena.

II. Ukida se platni nalog iz rješenja ovog suda poslovni broj Pl-1/2023-5 od 14. ožujka 2023. u dijelu kojim je naloženo tuženiku Harvest Commodities SA, Rue de Villereuse 22, CH-1207 Ženeva, Švicarska, platiti tužitelju Sustayn S. A., OIB: 33139768755, 6 A, Rue du Vin, 5434 Niederdonven, Luksemburg, iznos od 17.518,72 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 19. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

III. Nalaže se tuženiku Harvest Commodities SA, Rue de Villereuse 22, CH-1207, Ženeva, Švicarska, naknaditi tužitelju Sustayn S.A., OIB: 331397687556A, 6A, Rue du Vin, 5434 Niederdonven, Luksemburg, trošak parničnog postupka u iznosu od 51.545,43 eura (pedeset jednu tisuću petsto četrdeset i pet eura i četrdeset i tri centa, u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 10. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga radi naplate novčane tražbine u iznosu od 334.271,36 eura. Naveo je kako su stranke sklopile Ugovor o uslugama pretovara od 26. svibnja 2022., Ugovor o uslugama pretovara od 12. lipnja 2022., Aneks 1. Ugovora od dana 19. rujna 2022. i Aneks 2. od 20. listopada 2022. kojim se tužitelj kao otpremnik obvezao za tuženika kao naručitelja obaviti poslove otpremanja ne-gmo kukuruza kojeg naručitelj prevozi preko Luke Rijeka. Temeljem ovih Ugovora tužitelj ima prema tuženiku nepodmirena potraživanja po računu oznake S-2023-I-2-HC od dana 5. siječnja 2023. s datumom dospijeća 20. siječnja 2023. u iznosu od 300.364,16 eura i računu oznake S-2023-1- HC od 3. siječnja 2023. s datumom dospijeća 18. siječnja 2023. u iznosu od 33.907,20 eura, odnosno ukupno 334.271,36 eura uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog računa pa do isplate. Pojasnio je kako temeljem računa S-2023-I-2-HC od 5. siječnja 2023. potražuje naknadu za uslugu pretovara po ugovorenoj minimalnoj mjesečnoj kvoti pretovara i skladištenja u silose od 30.000 tona za razdoblje od svibnja do kolovoza 2022, koja je ugovorena u visini od 18,00 eura po toni, a sukladno čl. 7 Ugovora o pretovaru (30.000 x 18,00 eura što ukupno iznosi 540.000,00 eura, a umanjeno za plaćeni depozit od 135.000,00 eura i raniju uplatu od 13.783,50 eura iznosi 300.364,16 eura). Temeljem računa S-2023-1-HC od dana 3. siječnja 2023. tužitelj potražuje troškove skladištenja kukuruza u silosima za prosinac 2022. za količinu od 2.260,48 tona, sukladno ugovorenim troškovima skladištenja iz čl. 6 t. b Aneksa 2. (0,50 eura po toni po danu). S obzirom na navedeno, tužitelj je sukladno odredbi čl. 446. st. 1. Zakona o parničnom postupku predložio da sud izda platni nalog radi plaćanja utužene tražbine.

2. Rješenjem ovog suda poslovni broj Pl-1/2023-5 od 14. ožujka 2023. izdan je platni nalog kojim je naloženo tuženiku u roku od 8 dana od primitka platnog naloga platiti iznos od 334.271,36 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose i trošak postupka u iznosu od 580,66 eura.

3. Protiv ovog rješenja tuženik je podnio prigovor kojim je osporio platni nalog u cijelosti te je predložio da sud stavi platni nalog izvan snage i nastavi postupak u parnici.

4. S obzirom na tuženikov prigovor postupak je nastavljen u parnici sukladno odredbi čl. 451. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje: ZPP).

5. U nastavku postupka tužitelj je isticao kako su Aneks 1. i Aneks 2. Ugovora o uslugama pretovara od 12. lipnja 2022. sklopljeni primjenom odredbe čl. 265. Zakona o obveznim odnosima. Naveo je kako je Aneks 1. dostavljen tuženiku putem elektronske pošte dana 23. rujna 2022., a Aneks 2. dostavljen je tuženiku na isti način dana 20. listopada 2022. U dopisu od 20. listopada 2022. tužitelj je upozorio tuženika da će, u slučaju da se tuženik ogluši na dostavljene Anekse, smatrati da je tuženik prihvatio oba Aneksa Ugovoru. Kako su stranke bile u stalnoj poslovnoj vezi u odnosu na usluge iz oba Ugovora, tužitelj smatra kako su Aneksi sklopljeni primjenom odredbe čl. 265. st. 3. Zakona o obveznim odnosima jer tuženik nije imao primjedbi na dostavljene Anekse. Tuženik je dužan tužitelju platiti mjesečnu kvotu pretovara i skladištenja što proizlazi iz oba Ugovora o uslugama i njegovih Aneksa. Isticao je kako nije sporno da je roba u vlasništvu tuženika koja je predmet Ugovora o uslugama pretovara uskladištena i da je tužitelj izvršio organizaciju skladištenja i sve usluge iz Ugovora o uslugama pretovara, a što proizlazi iz postupka koji se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-238/2023 u kojem je ovdje tuženik podnio tužbu radi predaje predmetne robe u posjed i u kojem je priznao da je tužitelj izvršio sve usluge kao i da je predmetna roba uskladištena od rujna 2022. Roba u količini od 2.260,48 tona je i dalje u posjedu tužitelja, uskladištena je u silosima Luke Rijeka te tužitelj za tu robu plaća troškove. Tužitelj je ustrajao kod tužbenog zahtjeva u cijelosti.

6. U nastavku postupka tuženik je osporio činjenicu prema kojoj su stranke sklopile Aneks 1. i Aneks 2. Ugovora, ističući kako sporni Aneksi nisu potpisani od strane tuženika. Tuženik nije osporavao da bi tužitelju bio dužan platiti naknadu za usluge koje tužitelj obavi temeljem Ugovora o uslugama pretovara, ali je osporavao obvezu plaćanja naknade koju tužitelj nije obavio temeljem sklopljenih Ugovora i u tom smislu je osporio da bi se naknada predviđena Ugovorima odnosila i na tzv. kvotu iz čl. 7. svakog Ugovora. Prema tuženikovim navodima, ugovoriti kvotu znači ugovoriti maksimalnu količinu do koje se pružatelj usluge ugovorom obvezuje pružiti neku uslugu. U konkretnom slučaju, kvote ugovorene člankom 7. oba Ugovora predstavljaju maksimalne količine kukuruza u pogledu kojih se tužitelj obvezao organizirati uslugu uskladištenja u riječki silos (a po Ugovoru od 12. lipnja 2022. i uslugu prekrcaja vagon – silos), što proizlazi iz relevantnih odredbi oba Ugovora. Zato tuženik nije dužan tužitelju plaćati naknadu za prekrcaj tereta koji nije prekrcan kao ni za skladištenje tereta koji nije uskladišten, već je dužan platiti samo naknadu za prekrcaj stvarno prekrcanih i/ili uskladištenih količina. Tuženik je obrazlagao svoje osporavanje po računu broj S-2023-I-2-HC od 5. siječnja 2023. ukazujući na to da je tužitelj obračunao uslugu pretovara po ugovorenoj mjesečnoj kvoti pretovara i skladištenja u silose od 30.000 tona za razdoblje od svibnja do kolovoza 2022., međutim, za mjesece svibanj i lipanj 2022. nije ugovorena kvota prekrcaja pa tužitelj već iz tog razloga u tom razdoblju ne može naplaćivati naknadu za prekrcaj po sistemu „kvote“, dok za ostatak razdoblja obračunava naknadu koja mu ne pripada. Po računu broj S-2023-1-HC od 3. siječnja 2023. tužitelj potražuje troškove skladištenja kukuruza u silosima za prosinac 2022. i to za količinu od 2.260,48 tona, međutim, nije jasno po kojoj je osnovi tužitelj obračunao tu uslugu skladištenja, a s obzirom na to da je Ugovor od 12. lipnja 2022. istekao 26. kolovoza 2022. pa u prosincu više nije bio na snazi. Osim toga, naknadu za skladištenje tužitelj je obračunao po tarifnoj stavci iz Aneksa 2. Ugovora, iako taj Aneks nije stupio na snagu, a čak i da je, predmetnim Aneksom se produljuje rok trajanja Ugovora do 31. listopada 2022., dok tužitelj potražuje troškove skladištenja za prosinac 2022. (nakon isteka Aneksa 2.). Osim toga, Aneksom 2. predviđeno je da se cijena skladištenja od 0,50 eura po toni po danu primjenjuje „samo u ekstremnim slučajevima te samo uz izričit pristanak Luke Rijeka“, a tužitelj nije dokazao da se ovdje radi o ekstremnom slučaju i da je dobio izričit pristanak Luke Rijeka. Dalje tijekom postupka (podneskom od 18. prosinca 2023.) tuženik je osporavao postojanje stalne poslovne veze između stranaka u odnosu na predmet spornog pravnog posla i s tim u vezi sklapanje Aneksa 1. i Aneksa 2. Ugovora. Naveo je kako je otpremnički posao kojeg su stranke sklopile u pogledu uskladištenja ukrajinskog ne-gmo kukuruza u riječki silos tijekom proljeća i ljeta 2022. te prekrcaj iz silosa u brodove, bio njihov prvi (a vjerojatno i posljednji) poslovni kontakt. Zato ne postoji osnova za primjenu čl. 265. st. 3. Zakona o obveznim odnosima na konkretan slučaj. U tom smislu ukazivao je na činjenicu prema kojoj iz teksta Aneksa proizlazi da Aneksi stupaju na snagu kada ih potpišu obje ugovorne strane, a isti nisu potpisani od strane tuženika. Osim toga, iz prepiske putem elektronske pošte proizlazi da je tužitelj u više navrata (23. rujna 2022., 14. listopada 2022., 20. listopada 2022.) pozivao tuženika da potpiše Aneks 1. i/ili Aneks 2., iz čega opet proizlazi da ni sam tužitelj nije očekivao da bi ti Aneksi stupili na snagu bez potpisa obiju ugovornih strana. Osim toga, tuženik je tužitelju telefonskim putem izjavio da neće potpisati Anekse. Zato je neosnovana tužiteljeva tvrdnja prema kojoj su Aneksi stupili na snagu temeljem „šutnje ponuđenoga“. Tuženik je isticao i kako je tužitelj tuženikovu robu uskladištio u riječki silos u svoje ime, a ne u ime i za račun tuženika, čime je izravno prekršio izričitu odredbu Ugovora od 12. lipnja 2022. (članak 2. i članak 5, stavak 1.) iz koje proizlazi da sve svoje aktivnosti po Ugovoru mora izvršavati u ime i za račun tuženika kao nalogodavca.

7. Podneskom od 9. studenog 2023. tužitelj je pojašnjavao razloge zbog kojih smatra da su stranke bile u stalnoj poslovnoj vezi te je u tom smislu isticao kako su svi Ugovori među strankama (i Aneksi) sklopljeni u svrhu otpreme tuženikovog kukuruza kroz određeno vremensko razdoblje. U tom kontekstu ukazivao je i na Ugovor o naknadi europskog poreza i PDV-a i osiguranju od 1. srpnja 2022. koji je sklopljen na neodređeno vrijeme, predmet kojeg je jamstvo za obveze iz PDV-a glede predmetnog kukuruza, a kojeg je tuženik otkazao tek u prosincu 2022. Pojašnjavao je kako je prema čl. 7. Ugovora o uslugama pretovara od 12. lipnja 2022. tuženik bio dužan zadnji teret ukrcati na izvozno plovilo najkasnije do 26. kolovoza 2022., a u slučaju više sile najkasnije do 2. rujna 2022. Međutim, tuženik je i nakon toga slao kukuruz u skladišni prostor i koristio se uslugama tužitelja, što jasno upućuje na zaključak da su parnične stranke bile u stalnoj poslovnoj vezi i da se poslovni odnos nastavio nakon 26. kolovoza 2022. Tuženik je, koristeći se uslugama tužitelja kao otpremnika, u vremenskom razdoblju od 5. rujna 2022. do 27. rujna 2022. dopremio u Luku Rijeka 7.180,41 metričkih tona kukuruza koji je uskladišten u skladišnom prostoru tužitelja. Ustrajao je kod tvrdnji prema kojima su stranke ugovorile plaćanje obvezujuće minimalne mjesečne kvote. U odnosu na tražbinu po osnovi skladištenja, isticao je da je cijena od 0,25 eura po toni po nedjeljivom danu vrijedila za razdoblje od svibnja do kolovoza 2022., a nakon toga cijena se izmijenila Aneksima na iznos od 0,50 eura po toni po nedjeljivom danu. Pojasnio je kako je u rujnu dopremljeno 7.180,41 metričkih tona kukuruza dok je u studenom 2022. dio kukuruza otpremljen te je u skladištu preostalo 2.260,48 metričkih tona kukuruza.

8. Tuženik je dalje tijekom postupka isticao i kako Ugovor od 26. svibnja 2022. nije realiziran jer tijekom njegova važenja (tj. do 30. lipnja 2022.) nije izvršena ni jedna pošiljka tužiteljeva kukuruza. Zato su stranke dana 12. lipnja 2022. sklopile novi Ugovor, a tužiteljevi prijedlozi Aneksa 1. i Aneksa 2. odnose se upravo na taj novi Ugovor. Dakle, oba Ugovora odnose se na jednu te istu robu, pa zato sklapanje tih dvaju Ugovora ne čini „stalnu poslovnu vezu“. Isto se odnosi i na Ugovor o naknadi europskog poreza i PDV-a i osiguranju jer takvi ugovori redovito prate špediterske poslove pa sklapanjem ovog Ugovora, stranke nisu ušle ni u kakav novi ili trajniji poslovni odnos. Osporavao je navode prema kojima je tužitelj predmetni kukuruz uskladištio u „skladišni prostor tužitelja“ jer takav prostor u riječkoj luci ne postoji (jer je tuženik svoj kukuruz uskladištio u riječki silos, a riječki silos nije skladišni prostor tužitelja i nalazi se na pomorskom dobru u nevlasničkom režimu kojim upravlja Lučka uprava Rijeka, a gospodarski ga koristi društvo Luka Rijeka d.d. kao koncesionar). Isticao je i kako je tuženik tužitelju telefonskim putem priopćio da neće potpisati Anekse 1. i 2. jer sadrže uvjete koji su komercijalno nepovoljniji za tužitelja nego uvjeti samog Ugovora od 12. lipnja 2022. Tuženik je ukazivao na to da sklopljeni Ugovori među strankama predstavljaju ugovore o otpremi (špediciji), a ne ugovore o skladištenju ili prekrcaju robe te je njima tužitelj samo preuzeo obvezu organizirati prekrcaj i skladištenje tuženikova kukuruza u riječkoj luci. Drugim riječima, tužitelj nije preuzeo obvezu sam prekrcavati i skladištiti tuženikovu robu, već organizirati njezin prekrcaj i uskladištenje putem trećih osoba. Tužitelj nije ni mogao prekrcavati i skladištiti tuženikovu robu jer djelatnosti prekrcaja i skladištenja tereta predstavljaju osnovne lučke djelatnosti, a tužitelj nema koncesiju za obavljanje lučke djelatnosti skladištenja tereta u riječkom silosu. Dakle, tužitelj je kao špediter trebao s Lukom Rijeka d.d. ugovoriti usluge prekrcaja i uskladištenja tuženikove robe, ali ih ugovoriti u ime i za račun tuženika, međutim, tužitelj nije tako postupio već je tužiteljev kukuruz dao uskladištiti na svoje ime. Na taj način tužiteljeve usluge nisu postale uslugama prekrcaja i skladištenja, nego su one i dalje ostale samo špediterske usluge. U tom smislu je isticao kako se naknada koju tužitelj može naplatiti od tuženika na temelju špediterskog posla sastoji od naknade za uslugu otpreme (čl. 861. Zakona o obveznim odnosima) te naknade troškova što ih je imao u izvršenju nalogodavčevih naloga (čl. 863. Zakona o obveznim odnosima), pri čemu je otpremnik dužan nalogodavcu položiti račun (čl. 860.). Međutim, tužitelj u ovom postupku pokušava od tuženika naplatiti naknadu za usluge koje je tužitelj navodno pružio putem svojih „podizvođača“ pa ih je fakturirao tuženiku kao da ih je sam izvršio, iako se ugovorom nije obvezao pružiti takve usluge te predmetne usluge većim dijelom u stvarnosti uopće nisu ni izvršene.

9. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je isticao da se pred ovim sudom vodio postupak pod poslovnim brojem R1-81/2023 u kojem je tuženik kao predlagatelj osiguranja protiv tužitelja kao protivnika osiguranja podnio prijedlog za osiguranje privremenom mjerom kojom je tražio da mu ovdje tužitelj preda u posjed 2260,48 metričkih tona ukrajinskog kukuruza u rasutom stanju te je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od dana 13. studenoga 2023. u cijelosti preinačeno prvostupanjsko rješenje na način da je odbijen prijedlog predlagatelja (ovdje tuženika) kao neosnovan u cijelosti. U toj odluci utvrđeno je da je tužitelj na temelju Ugovora o uslugama pretovara stekao pravo retencije i založno pravo na tuženikovom kukuruzu, s obzirom na to da mu tuženik nije namirio troškove skladištenja, prekrcaja i otpreme rasutog kukuruza, a iz čega proizlazi osnovanost tužiteljeve tražbine. Isticao je kako je sukladno Ugovorima o uslugama pretovara od 26. svibnja 2022. i 12. lipnja 2022. kao i Aneksima ugovoru od 12. lipnja 2022. tuženik s tužiteljem (a ne s Lukom Rijeka) ugovorio i skladištenje predmetnog kukuruza te je predmetni kukuruz uskladišten na ime tužitelja pa je tuženik dužan tužitelju platiti naknadu za skladištenje. Osporio je tuženikove navode prema kojima je tuženik putem osobe SE telefonskim putem priopćio tužitelju da neće potpisati Anekse. Podneskom od 1. listopada 2024. tužitelj je pojasnio kako je Ugovorom o prodaji od dana 2. travnja 2024. sklopljenim između tužitelja kao prodavatelja i OE vlasnika obrta [obrt] kao kupca, tužitelj prodao 915 mt kukuruza (preostalog u skladišnom prostoru Luke Rijeka) te je sav novac dobiven prodajom uplaćen na račun Luke Rijeka d.d. radi podmirenja troškova skladištenja predmetnog kukuruza. Nakon što je tužitelj elektroničkom poštom od dana 10. lipnja 2024. obaviješten od strane Luka Rijeka d.d. da je preostali kukuruz od 1345 metričkih tona u iznimno lošem stanju i naložio tužitelju da predmetni kukuruz isprazni iz silosa Luke Rijeka radi sprječavanja zaraze najkasnije do 17. lipnja 2024., tužitelj je Ugovorom o prodaji od dana 11. lipnja 2024. sklopljenim između tužitelja kao prodavatelja i OE vlasnika obrta [obrt] kao kupca, prodao i preostalih 1345 tona kukuruza koji je otpremljen i predan u posjed kupcu.

10. U međuvremenu, tijekom ovog postupka, i ovdje tuženik je protiv tužitelja podnio tužbu kojom je zatražio predaju u posjed 2260,48 metričkih tona ukrajinskog kukuruza u rasutom stanju, uskladištenog u silosu riječke luke. U tom postupku, koji se vodi pod poslovnim brojem P-238/23 tuženik (ovdje tužitelj) je podnio protutužbu kojom je zatražio da se utvrdi kako on (ovdje tužitelj) ima pravo zadržati predmetni kukuruz (pravo zadržanja) sve dok mu tuženik ne isplati tražbinu koja je predmet ovog postupka te da se utvrdi kako tužitelj ima pravo zaloga na 2260,48 mt ukrajinskog kukuruza. Na ročištu održanom u tom postupku 29. travnja 2024. taj predmet (P-238/23) spojen je na ovaj predmet (P-330/2023) radi zajedničkog raspravljanja, a sukladno odredbi čl. 313. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje: ZPP) s obzirom na međusobnu činjeničnu i pravnu povezanost navedenih postupaka te potrebu provođenja istih dokaza. Podneskom od 24. siječnja 2025. ovdje tuženik je u tom postupku kao tužitelj preinačio tužbu s obzirom na to da je (ovdje) tužitelj prodao kukuruz te je po toj osnovi postavio zahtjev za naknadu štete u iznosu od 757.260,80 eura i eventualni tužbeni zahtjev kojim je zatražio da se tuženiku (ovdje tužitelju) naloži staviti ovdje tuženiku na raspolaganje 2260,48 metričkih tona ukrajinskog kukuruza. S obzirom na ovakvu preinaku tužbe, što posljedično dovodi do potrebe provođenja daljnjih postupovnih radnji u postupku P-238/23 koji je spojen na ovaj postupak (rješenjem od 29. travnja 2024.) te uvažavajući okolnost prema kojoj je zahtjev po tužbi ovdje tužitelja radi isplate naknade prema Ugovorima i Aneksima sklopljenim među strankama u dovoljnoj mjeri raspravljen te stranke u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sud je na ročištu održanom 4. veljače 2025. radi ekonomičnosti postupka razdvojio raspravljanje po tužbi u ovom postupku u odnosu na postupak P-238/23 i zaključio glavnu raspravu.

11. Sud je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu. Tijekom postupka saslušan je svjedok KE i zastupnik po zakonu tužitelja FE.

12. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

13. U ovoj pravnoj stvari nije sporno te proizlazi iz isprava u spisu:

- da su stranke sklopile Ugovor o uslugama pretovara 26. svibnja 2022. i 12. lipnja 2022. i to tuženik kao naručitelj, a tužitelj kao otpremnik (stranica 6 do 25 spisa),

- da je sukladno odredbama Ugovora, tuženik platio tužitelju ukupno 148.783,50 eura (135.000,00 eura na ime avansa – depozita te daljnjih 13.783,50 eura). Navedene činjenice je tužitelj isticao još u tužbi, a tuženik ih nije osporavao, niti je tvrdio da je platio drugi iznos,

- da su stranke sklopile i Ugovor o naknadi europskog poreza i PDV-a i osiguranju 1. srpnja 2022. kojim se tužitelj obvezao djelovati kao jamac za tuženika pred europskim Poreznim tijelima, vezano za prekrcaj ne gmo poljoprivrednih proizvoda iz Ukrajine (stranica 300 – 302 spisa),

- da je u rujnu 2022. u Luku Rijeka dopremljeno 7.180,41 metričkih tona kukuruza, u studenome 2022. je dio te robe prodan te je preostalo 2.260,48 metričkih tona kukuruza koje tužitelj nije predao tuženiku u posjed već je isti prodao kupcu OE vl. [obrt] i to dana 29. travnja 2024. količinu od 915 m/t kukuruza po cijeni od 129 eura/mt i dana 11. lipnja 2024. količinu od 1345 m/t po cijeni od 70 eura/mt (stranica 379 do 401 spisa).

14. Sporno je, jesu li stranke sukladno Ugovorima o uslugama pretovara ugovorile minimalni mjesečni iznos koji se tuženik obvezao platiti tužitelju, a koji se obračunava prema minimalnoj količini ukrajinskog kukuruza koji je trebao biti otpremljen posredstvom tužitelja kao otpremnika preko Luke Rijeka, odnosno radi li se o tzv. obvezujućoj kvoti od 30.000 tona kukuruza u spornom razdoblju (svibanj – kolovoz 2022.) po cijeni od 18,00 eura/ tona (kako je to tvrdio tužitelj) ili su stranke ugovorile plaćanje naknade sukladno uslugama koje je tužitelj pružio, a koje se obračunavaju s obzirom na stvarnu količinu kukuruza kojom je tužitelj manipulirao po nalogu tuženika. Posljedično tome, sporno je, je li tuženik dužan platiti tužitelju tražbinu po računu broj S-2023-I-2-HC u iznosu od 300.364,164 eura koju potražuje na ime razlike isplaćene i neisplaćene minimalne kvote za razdoblje od svibnja do kolovoza 2022. Sporno je, jesu li između stranaka sklopljeni Aneks 1. i Aneks 2. Ugovora, odnosno jesu li predmetni Aneksi sklopljeni primjenom odredbe čl. 265. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO). Sporno je, je li osnovana tužiteljeva tražbina prema tuženiku po računu broj S-2023-1-HC kojim je obračunao skladištenje kukuruza u silosima za prosinac 2022. po cijeni od 0,50 eura po m/t na dan.

15. Uvidom u Ugovore o uslugama pretovara sklopljene među strankama utvrđeno je da se prema sadržaju tih Ugovora tužitelj, kao otpremnik, za tuženika kao naručitelja, obvezao organizirati otpremu njegovih pošiljki ne-gmo kukuruza (iz Ukrajine) i u tom smislu organizirati prihvat vagona za istovar u silos Luke Rijeka, obavijestiti tuženika o količini robe koja se skladišti, obaviti sve carinske i druge formalnosti prilikom utovara tereta, koordinirati ukrcaj tereta na brod s Lukom Rijeka i havarijskim procjeniteljem, pribaviti sve potrebne dokumente vezane uz utovar/otpremu na brod te obaviti sve ostale uobičajene poslove i radnje u svrhu pravilnog izvršavanja naloga naručitelja i zaštite njegovih interesa (čl. 2. i 3. oba Ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju se radi o ugovoru o otpremi (špediciji) iz čl. 849. ZOO-a. Odredbom čl. 8. (oba) Ugovora ugovoreni su uvjeti plaćanja na način da se polog plaća u visini od 25% minimalnog mjesečnog iznosa ponude koji će biti fakturiran prema minimalno obvezujućoj kvoti naručitelja (tuženika) najkasnije na dan stupanja na snagu Ugovora, a ostalih 75 % (fakturirano prema minimalno obvezujućoj kvoti) biti će fakturirano razmjerno prema dolasku tereta. Dodatne usluge i troškove stranke su predvidjele odredbama čl. 6. i 7. Ugovora, a odnose se na naknadu za izdavanje fitosanitarnog certifikata (čl. 6. Ugovora), naknadu za pretovar, troškove tretmana zaraze tereta te troškove skladištenja (čl. 7. Ugovora).

16. Ocjenom svih dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, uzimajući u obzir kontekst poslovnog odnosa stranaka te tumačeći sporne odredbe Ugovora u kontekstu zajedničke namjere ugovaratelja (čl. 319. st. 2. ZOO-a), u ovom postupku je utvrđeno da su stranke ugovorile minimalni iznos robe (ukrajinskog kukuruza) koju se tuženik obvezao dopremiti u riječku luku i platiti tužitelju kao otpremniku naknadu za ugovorenu minimalnu količinu robe (tzv. minimalne kvote). Na navedeni zaključak upućuje prije svega odredba čl. 8. Ugovora kojom se tuženik obvezao platiti predujam u visini od 25% minimalnog mjesečnog iznosa (naknade) koji će biti obračunat po minimalno obvezujućoj tuženikovoj kvoti koju se obvezao otpremiti posredstvom tuženika. Tuženik je nesporno platio taj predujam (polog) u visini od ugovorenih 25% koji je obračunat na iznos od 540.000,00 eura, a predstavlja ukupnu kvotu od 30.000 tona kukuruza koji je trebao biti dopremljen u Luku Rijeka i otpremeljen posredstvom tužitelja u razdoblju od svibnja do kolovoza 2022. po cijeni od 18,00 eura/tona. Tuženik nije osporavao da je platio 25% predujma, niti je osporavao činjenicu prema kojoj je taj predujam obračunat upravo na navedeni način, prema (minimalnoj) kvoti robe koju se tuženik obvezao otpremiti putem tužitelja. Ovdje se dodaje da, ne samo da je tuženik na opisani način platio predujam naknade, već je posebno platio naknadu za stvarno izvršene usluge pretovara ukupne količine od 1023,85 m/t u visini od 13.783,505 eura koje usluge se obvezao (zasebno) platiti čl. 7. Ugovora. Naime, prema toj odredbi tuženik se obvezao platiti pretovar kukuruza kroz silos za cijenu od 20,00 eura po toni za količinu do 5.000 tona, odnosno 18,00 eura po toni za količinu od 10.000 tona ili više pri čemu navedene cijene uključuju vaganje robe prilikom skladištenja u silosu i prilikom otpreme iz silosa, vrijeme čekanja radne snage i tehničke opreme prilikom utovara plovila zbog kiše ili drugih loših vremenskih uvjeta (čl. 7. st. 2. Ugovora). Činjenica prema kojoj je tuženik posebno platio naknadu za pretovar 1023,85 m/t kukuruza također upućuje na zaključak o tome da su stranke ugovorile plaćanje obveznog minimalnog iznosa naknade, pored plaćanja naknade za dodatne usluge i troškove iz čl. 6. i 7. Ugovora.

17. Da su u konkretnom slučaju stranke ugovorile tzv. minimalnu kvotu robe, a posljedično i minimalni iznos naknade koju je obvezan platiti tuženik proizlazi i iz prepiske stranaka vođene putem elektronske pošte. Tako se, primjerice, u dopisu od 6. rujna 2022., tuženik obratio tužitelju, ističući da su odlučili prekinuti isporuke u Hrvatsku dok tržišne okolnosti ne postanu povoljnije i omoguće postizanje primjerenih marži pri čemu je postavio upit u vezi rješenja kvote pretovara, predlažući pri tom mogućnost pregovaranja o povratu uplaćenog predujma ili mogućnost preprodaje preostale kvote drugim otpremnicima (stranica 272 spisa). Prijedlog za preprodaju preostale (neizvršene, minimalne) kvote drugim otpremnicima upućuje na zaključak o tome da su stranke ugovorile tzv. minimalnu kvotu i plaćanje naknade za tu kvotu jer u protivnom, tuženik ne bi imao interesa u tome da tužitelj kao otpremnik proda drugom nalogodavcu preostalu (neiskorištenu) kvotu. Ovdje se dodaje da, unatoč tome što je tuženik najavio prekid isporuke robe (dopis od 6. rujna 2022.), on je ipak, koristeći se uslugama tužitelja, tijekom rujna (nakon dopisa tuženika od 6. rujna 2022.) dopremio u Luku Rijeka 7.180,41 mt kukuruza koji su uskladišteni u skladišnim prostorima Luke Rijeka d.d. (koje činjenice su među strankama nesporne, a proizlaze i iz potvrda o uskladištenju na stranicama 307 do 320 spisa). Iz poruka putem elektronske pošte koje su uslijedile proizlazi da su stranke (ipak) nastavile svoj poslovni odnos, a na što osobito upućuje e-mail prepiska između FE, zastupnika po zakonu tužitelja od 27. listopada 2022., koji ukazuje tuženiku na produljenje ugovorene kvote najkasnije do 31. listopada 2022. kako bi se omogućilo dodatno vrijeme za prodaju i utovar tereta, na što je tuženik odgovorio e-mailom od 28. listopada 2022. u kojem je naveo kako se čini da idu u dobrom smjeru te namjeravaju prilagoditi svoj program na odgovarajući način kako bi se povećao uspostavljeni tijek iz Ukrajine (stranica 266 i 268 spisa). Iz navedene prepiske proizlazi također da su stranke ugovorile minimalnu kvotu (mail tužitelja od 27. listopada 2022. – stranica 268 i 269 spisa). Nadalje, napominje se da je prvi Ugovor o uslugama pretovara između stranaka obuhvaćao razdoblje od 20. svibnja 2022. do 30. lipnja 2022. (Ugovor od 26. svibnja 2022.) u kojem razdoblju je prva roba trebala stići u Luku Rijeka. Međutim, kako roba nije u tom razdoblju stigla (što također predstavlja nespornu činjenicu među strankama, a o kojoj su iskazivali i svjedok KE koji je na strani tuženika bio voditelj projekta i obavljao je poslove vezane uz otpremu robe i tužiteljev zastupnik po zakonu FE), stranke su sklopile i drugi Ugovor za razdoblje od 30. lipnja do 26. kolovoza 2022. (Ugovor od 12. lipnja 2022.). Međutim, ni u tom razdoblju nije dopremljena sva roba iz Ukrajine već tek dio (prema iskazu svjedoka ZE koji je naveo da je prvi dio robe stigao tek u srpnju 2022.), a što proizlazi i iz potvrda o uskladištenju na stranicama 321 do 323 spisa. Roba je dopremljena nakon isteka drugog Ugovora, u razdoblju od 5. do 26. rujna 2022. što je vidljivo iz potvrda o uskladištenju na stanicama 307 do 329 spisa. U odnosu na trajanje poslovnog odnosa između stranaka, napominje se da iz iskaza svjedoka EE (koji je sudjelovao u tom poslovnom odnosu neposredno, na strani tuženika) proizlazi da su stranke produljile trajanje Ugovora što je i sam potvrdio iskazujući „logično da to produljimo jer je roba bila na putu“. O produljenju poslovnog odnosa među strankama, izvan roka predviđenog Ugovorom o poslovnoj suradnji, svjedoči i činjenica prema kojoj je tuženikova roba pristigla u Luku Rijeka nakon isteka drugog Ugovora te je tužitelj u tom razdoblju manipulirao tuženikovom robom, uskladištio je u prostoru Luke Rijeka, a potom je oko 5000 mt kukuruza prodano talijanskom društvu Cofco (o čemu su svjedočili svjedok EE i zastupnik po zakonu tuženika), s time da je kupoprodajna cijena za tu robu isplaćena u korist tuženika (o čemu su također oboje iskazali). Nakon toga je u skladištima Luke Rijeka preostalo 2.260,48 mt tuženikovog kukuruza koje činjenice također nisu sporne među strankama. Prema tome, poslovna suradnja stranaka nastavila se i nakon isteka roka na koji je drugi Ugovor sklopljen.

18. Iz provedenih dokaza sud je utvrdio i da su stranke sklopile i Aneks 1. i 2. Ugovora. Naime, poslovni odnos stranaka započeo je u svibnju 2022., sklapanjem prvog Ugovora o uslugama pretovara. Taj poslovni odnos je trajao kontinuirano i intenzivno od svibnja 2022., a odvijao se na način kakao je to opisano u točki 17. ove presude i odnosio se na istu robu (tuženikov ne – gmo kukuruz). Pri tom, prema shvaćanju ovog suda, na zaključak o tome da je predmetni poslovni odnos predstavljao stalnu poslovnu vezu među strankama upućuje intenzivnost posla u spornom periodu, kao i činjenica prema kojoj se radilo o istoj vrsti robe u odnosu na koju su stranke poslovale. Prema tome, zaključak je ovog suda da su stranke sklopile i Aneks 1. i Aneks 2. Ugovora, sukladno odredbi čl. 265. st. 3. ZOO-a, neovisno o tome što predmetni Aneksi nisu potpisani od strane tuženika. Ovdje se pojašnjava da je tužitelj putem elektronske pošte poslao tuženiku Aneks 1. dana 23. rujna 2022, (stranica 257 spisa), a potom je tuženiku, 20. listopada 2022. poslan i Aneks 2. te iznova i Aneks 1. uz napomenu da će se predmetni Aneksi smatrati prihvaćenima, osim ako tuženik ne obavijesti tužitelja o suprotnome (stranica 255 spisa). Za napomenuti je i da ni u međuvremenu, a niti nakon primitka e-maila s Aneksom 1. i 2. (20. listopada 2022.) tuženik nije izrijekom, pisanim putem odbio sklapanje predmetnih Aneksa, dok činjenicu koju ističe - kako je odbio sklapanje predmetnih Aneksa telefonskim putem, tuženik nije dokazao, a s obzirom na to da je jedini dokaz na te okolnosti iskaz svjedoka ŽE koji je u suprotnosti s iskazom zastupnika po zakonu tužitelja te ne korespondira ni jednom drugom izvedenom dokazu (ispravama u spisu) koje bi ukazivale na tuženikovo odbijanje potpisivanja Aneksa. Pri tom se napominje da je tuženikova roba pristizala u Luku Rijeka i tijekom rujna 2022. (što proizlazi i iz dispozicija na stanicama 575 do 583 spisa), a namjera stranaka bila je i daljnje sustavno i kontinuirano poslovanje, kako je to iskazao i svjedok SE. Konačno, napominje se i da je prema neosporenim činjeničnim navodima tužitelja, Ugovor o naknadi europskog poreza i PDV-a i osiguranju (koji je sklopljen kao prateći Ugovor Ugovorima o otpremi i Aneksima) raskinut u prosincu 2022., što također upućuje na zaključak o tome da su stranke postigle suglasnost volja i u odnosu na Anekse Ugovora jer bi u protivnom (i) ovaj Ugovor bio raskinut prije prosinca 2022., odnosno prije sklapanja Aneksa.

19. Prema tome, zaključak je ovog suda da su uslijed intenzivnog i kontinuiranog poslovnog odnosa, a koji se ticao otpremničkih poslova vezanih uz istu robu (ukrajinski kukuruz), među strankama, primjenom odredbe čl. 265. st. 3. ZOO-a, sklopljeni Aneks 1. i Aneks 2. Ugovora. Navedenim Aneksima produljeno je vrijeme trajanja Ugovora i to Aneksom 1. do 30. rujna 2022. (čl. 3.), a Aneksom 2. do 31. listopada 2022. (čl. 3.). Isto tako, predmetnim Aneksima je ugovoreno da uvjeti plaćanja ostaju u skladu s prethodnim Ugovorima, osim što će se prije utovara plovila za izvoz morati podmiriti svi preostali troškovi, uključujući i kvotu (čl. 7. Aneksa 1. i 2.). Dovodeći u vezu navedene odredbe Aneksa sa čl. 8. osnovnih Ugovora (kojima je propisan iznos avansa koji se određuje u postotku od minimalne obvezujuće kvote), pisanom prepiskom među strankama i iskazima svjedoka ŽE i zastupnika po zakonu tužitelja te uzimajući u obzir činjenicu prema kojoj je tuženik predlagao preprodaju preostale (neiskorištene) kvote (e mail tuženika 6. rujna 2022.), ovaj sud je utvrdio da su stranke ugovorile obvezujuće minimalne kvote roba koje je trebala biti isporučena, a potom i otpremljena dalje iz Luke Rijeka posredstvom tužitelja te da se za tu minimalnu količinu tuženik obvezao platiti naknadu tužitelju. Istražujući zajedničku namjeru ugovaratelja u smislu odredbe čl. 319. st. 2. ZOO-a, ovaj sud je uzeo u obzir i logičnost ugovaranja ovakvog posla po sistemu tzv. „minimalne kvote“. Naime, u ovakvom poslovnom odnosu sudjeluje više sudionika (lučka uprava, skladištari, brodari, pomorski agenti, prijevoznici, osiguravajuća društva, carinska inspekcija i dr.) pa je tako tužitelj kao otpremnik dužan (među ostalim) organizirati skladištenje tuženikove robe u Luci Rijeka i u tom smislu organizirati skladišne kapacitete (u luci) za određenu količinu robe. Organizacijom skladišnih kapaciteta koji premašuju stvarno isporučenu količinu robe i plaćanjem otpremniku naknade (samo) za stvarno isporučenu količinu robe (koja je isporučena u manjoj količini od rezerviranih kapaciteta skladišta), otpremnik bi ostao uskraćen za naknadu koju bi ostvario za usluge koje je mogao pružiti drugom nalogodavcu za količinu robe koja bi popunila „rezervirane“ skladišne kapacitete. Drugim riječima, tužitelj je dužan organizirati cjelokupnu manipulaciju robom kao da se radi o robi u ugovorenoj (minimalnoj) količini pa mu je tuženik za tu ugovorenu (minimalnu) količinu robe, dužan platiti i ugovorenu naknadu.

20. Ukupna količina ugovorene minimalne kvote za sporno razdoblje iznosila je 30000 mt, a da se radi o toj količini proizlazi prije svega iz sadržaja Ugovora (prema čl. 7. Ugovora od 26. svibnja 2022. – 10.000 tona, a prema istoj odredbi Ugovora od 12. lipnja 2022. – 20000 tona.). Osim toga, tuženik je platio ukupno 25% minimalne kvote koju se obvezao otpremiti posredstvom tužitelja, odnosno iznos do 135.000,00 eura što predstavlja upravo 25% od 540.000,00 eura koliko iznosi ugovorena naknada za 30000 m/t robe po cijeni od 18,00 eura po toni, sukladno Ugovorima. O minimalnoj kvoti za sporno razdoblje (svibanj – kolovoz 2022.) svjedoči i e-mail tužitelja od 2. rujna 2022. (stranica 273 spisa) u kojem je tužitelj naveo količinu robe ugovorene za svibanj, lipanj, (10000 t) te srpanj i kolovoz (20000 t), s time da su kvote za svibanj i lipanj prebačene na srpanj i kolovoz (jer je tijekom svibnja i lipnja izostala isporuka robe od strane tuženika), a na koji mail se nadovezuje poruka tuženika od 6. rujna 2022. (stranica 272 spisa) u kojem tuženik ne osporava ugovorene (minimalne) kvote već predlaže donošenje rješenja za kvote pretovara i eventualnu preprodaju preostalih kvota drugim otpremnicima.

21. Prema tome, a kako je tuženik na ime minimalne kvote platio tužitelju 135.000,00 eura, a ukupan iznos minimalne kvote je 540.000,00 eura, na ime minimalne kvote je tuženik ostao dužan platiti tužitelju i više od utuženih 300.364,16 eura po računu broj S 2023 I 2 HC.

22. U odnosu na troškove skladištenja kukuruza za prosinac koje tužitelj potražuje po računu S 2023 1 HC od 3. siječnja 2023., napominje se da su stranke Ugovorile troškove skladištenja u iznosu od 0,25 eura po nedjeljivom danu, sukladno sklopljenim Ugovorima (čl. 7. Ugovora), a nakon 31. listopada 2022. u iznosu od 0,50 eura po nedjeljivom danu i to samo u ekstremnim slučajevima i uz izričitu suglasnost Luke Rijeka (čl. 6. b Aneksa 2. Ugovora). Ovdje se napominje da nije sporno kako je tuženikov kukuruz u količini od preostalih 2260,48 mt bio uskladišten u prostoru Luke Rijeka (što proizlazi i iz spisa ovog suda poslovni broj R1-81/2023 u kojem je ovdje tuženik tražio predaju u posjed predmetne količine kukuruza uskladištenog u silosima Luke Rijeka, a koju činjenicu priznaje i tuženik u podnesku od 28. studenoga 2024. – stranica 587 spisa). Ta količina kukuruza bila je uskladištena u ime i za račun tuženika te je tuženik dužan platiti i troškove skladištenja sukladno Ugovoru i Aneksima, ali ne u iznosu u kojem te troškove potražuje tužitelj već u iznosu od 17.518,72 eura, što umanjeno za iznos od 1.130,24 eura (koji iznos umanjenja je predviđen i u samom računu) iznosi 16.388,48 eura. Naime, tužitelj nije dokazao da je postojala izričita suglasnost Luke Rijeka naplaćivati troškove skladištenja u visini od 0,50 eura po danu kako je to predviđeno Aneksom 2. Ugovora pa je tuženik za tu količinu uskladištenog kukuruza dužan platiti iznos od 0,25 eura po toni i nedjeljivom danu, sukladno 6. a Aneksa 1. i 2. te čl. 7. osnovnog Ugovora. Kako se radilo o količini od 2260,48 mt, po tom računu tuženik je dužan platiti 16.388,48 eura (17.518,72 eura – 1.130,24 eura), dok je u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev koji proizlazi iz tog računa odbijen kao neosnovan (točka II. izreke presude). Ovdje se dodaje da tuženik nije osporio tražbinu po tom računu u iznosu od 16.388,48 eura, već je, naprotiv, i sam ukazao na osnovanost te tražbine (podnesak od 28. studenoga 2024. – stranica 537 spisa).

23. Na kraju, napominje se i da činjenica prema kojoj je tužitelj tijekom ovog postupka prodao kupcu OE vl. [obrt] preostali kukuruz za ukupnu cijenu od 213.185,00 eura (kako to proizlazi iz Ugovora o prodaji robe na stranicama 383 i 398 spisa) ne utječe na postojanje tužiteljeve tražbine prema tuženiku, tj. na namirenje (dijela) utužene tražbine. Navedeno zato jer je ostvarena cijena po tim Ugovorima isplaćena Luci Rijeka d.d. Rijeka prema Sporazumima o uputama na stranicama 385 i 400 spisa radi podmirenja troškova skladištenja tuženikovog kukuruza u silosima Luke Rijeka d.d. Rijeka. Navedenu činjenicu tuženik nije posebno osporio, a da je iz cijene ostvarene za preostali kukuruz tužitelj podmirio troškove prema Luci Rijeka d.d. proizlazi i iz dopisa Luke Rijeka d.d. od 11. lipnja 2024. upućenog punomoćniku tužitelja (stranica 394 spisa). Iz navedenog se zaključuje da tužitelj ostvarenom kupoprodajnom cijenom za preostali kukuruz (u odnosu na koji se koristio pravom retencije s obzirom na to da mu tuženik nije platio tražbinu po Ugovorima i Aneksima) nije (niti djelomično) namirio svoju tražbinu koja je predmet ovog postupka.

24. Slijedom navedenog, a kako rezultati dokaznog postupka upućuju na zaključak o tome da su stranke ugovorile minimalne kvote otpreme tuženikove robe, da je tuženik platio dio te kvote avansno, dužan je platiti tužitelju iznos od 300.364,164 eura prema računu na stranici 55 spisa, a na ime ugovorene naknade za minimalnu kvotu iz Ugovora o uslugama pretovara (koju je tužitelj umanjio za iznos plaćenog avansa na ime minimalne kvote i za iznos od 13.783,505 eura koji je tuženik platio na ime usluge pretovara robe). Isto tako, tuženik je dužan platiti i troškove skladištenja po računu S 2023 1 HC od 3. siječnja 2023., ali ne u utuženom iznosu, već u iznosu od 16.388,48 eura, kako je to obrazloženo u točki 22. obrazloženja ove presude. Zato je primjenom odredbe čl. 850. ZOO-a kao, čl. 319. st. 2. ZOO-a, kao i primjenom odgovarajućih odredbi Ugovora sklopljenog među strankama, odlučeno kao u točkama I. i II. izreke presude. O zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice odlučeno je sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

25. Odluku o troškovima postupka (točka III. izreke presude) sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a. S obzirom na to da tužitelj tek u neznatnom dijelu nije uspio sa svojim zahtjevom (5,24 %), troškove postupka dužan mu je naknaditi tuženik. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od po 5.030,00 eura za sastav prijedloga za izdavanje platnog naloga (tužbe) sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), za sastav obrazloženih podnesaka od 10. srpnja 2023., 9. studenoga 2023., 2. siječnja 2024. i 1. listopada 2024. (Tbr. 8. t. 1. Tarife) te za pristup ročištima od 29. travnja 2024., 15. listopada 2024. i 4. veljače 2025. (Tbr. 9. t. 1. Tarife), iznos od po 50,00 eura za sastav podnesaka od 21. ožujka 2023. i 9. rujna 2024. (Tbr. 8. t. 4. Tarife), iznos od 100,00 eura za pristup ročištu od 10. listopada 2023. (Tbr. 9. t. 5. Tarife), pripadajući PDV u visini od 10.110,00 eura (Tbr. 42. Tarife), iznos od 331,81 eura na ime pristojbe na tužbu te 663,62 eura na ime pristojbe na presudu (Tar. br. 1. i 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi – „Narodne novine“ broj 37/23), odnosno ukupno 51.545,43 eura. Zato je odlučeno kao u točki III. izreke presude. Kamata na trošak parničnog postupka određena je sukladno odredbi čl. 151. st. 2. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Rijeci 11. travnja 2025.

Sutkinja:

Ema Brdovčak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.