REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Pn-444/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Mihovilu Joviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika SC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Santica & Đapić j.t.d. Split, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 26. veljače 2025. godine u nazočnosti tužitelja, pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 11. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 600,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos teku od podnošenja tužbe dana 2.studenog 2021.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se zahtjev tužitelja za više zatraženi iznos od 2.718,07 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1.svibnja 2020.godine do isplate, te više zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 600,00 EUR od 1.svibnja 2020.godine do 2.studenog 2021.godine zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 294,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 2.studenog 2021.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tijekom mjeseca travnja 2020. godine, tužitelj kao vlasnik i djelatnik doma za starije i nemoćne, a nakon što je radio u domu, samovoljno otišao u samoizolaciju u kuću u vlasništvu njegova brata a sve radi predostrožnosti zbog postojanja potencijalne opasnosti od virusa Covid-19. Nakon samoizolacije isti da je izvršio testiranje te da su nalazi pokazali kako nikada nije bolovao od navedenog virusa. Unatoč navedenom, tuženik da je, bez provjeravanja istinitosti, kao prvi susjed tužitelja, po mjestu u kojem žive, a i šire, proširio lažnu vijest kako tužitelj boluje od korone. Posebno naglašava činjenicu kako se ovo odigralo u vrijeme kada je Republikom Hrvatskom, kao i ostatkom svijeta vladao vrlo veliki strah od navedenog virusa obzirom je isti predstavljao potpunu nepoznanicu liječnicima. Navedeno postupanje tuženika u konkretnom slučaju da predstavlja zlonamjerno okaljavanje tužitelja, te da je puno neistinitih i neprovjerenih informacija koji je imalo isključivu namjeru oštetiti tužitelja. Naravno, kao posljedica navedenog postupanja tuženika, da se pojavljuju krajnje neugodne posljedice za osobu tužitelja, koji je doživio čitav niz neugodnosti, posebice imajući u vidu činjenicu da je isti vlasnik doma za starije i nemoćne osobe. K tome, tužiteljeva obitelj da je također trpjela značajne neugodnosti. O svemu navedenom da je obavještena i nadležna PP te da je protiv tuženika vođen i prekršajni postupak koji je okončan osuđujućom presudom protiv tuženika. Postupanje tuženika usmjereno na tužitelja da objektivno vrijeđa privatnost, čast, ugled i dostojanstvo istoga, posebice ako se u obzir uzme njegovu funkciju. Tužitelj da je radi ovog trpio i trpi teške duševne bolove, naime, prenošenje ovakvih informacija o tužitelju kao vlasniku doma koji na svoje štićenika prenosi korona virus da je bilo usmjereno isključivo na rušenje njegova ugleda. Ovakvim postupanjem tuženika, tužitelju da je povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje. Tužitelj smatra, a imajući u vidu težinu povrijeđenog prava, te posljedice koje uslijed ovog trpi, da bi bilo primjereno na ime naknade neimovinske štete dosuditi mu iznos od 25.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1.svibnja 2020.godine do isplate, pa ovaj iznos sa kamatama potražuje od tuženika. Ujedno potražuje i naknadu parničnog troška.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi navodima tužbe i tužbenom zahtjevu, navodi da nije točno kako je tuženik namjerno proširio lažnu vijest kako tužitelj boluje od korone, kako je time zlonamjerno okaljavao tužitelja te kako je imao isključivu namjeru oštetiti tužitelja vrijeđajući mu tako privatnost, čast, ugled i dostojanstvo te rušeći njegov ugled. Naime, tuženiku da je kao tužiteljevom susjedu poznato kako tužiteljeva obitelj drži dom za starije i nemoćne osobe u [adresa] i kako sam tužitelj ima veze s tim domom, ali da mu nije poznato da li je tužitelj vlasnik tog doma. U travnju 2020. godine, kada je pandemija koronavirusa bila u punom jeku, da je u cijeloj državi vladala opća panika, a mediji da su izvještavali gotovo isključivo o širenju tog virusa, pa da je tako tuženik iz medija doznao da se predmetnim domom za starije i nemoćne osobe proširio koronavirus. O tome da su izvještavale sve novine, portali i TV postaje, na način da su se oboljeli prebrojavali na dnevnoj bazi, što je općepoznata stvar. Informacije o koronavirusu u tom domu za starije i nemoćne u [adresa] da nisu potekle od tuženika, već da su o tome izvještavali svi mediji u RH i da je to bila top tema kako u [adresa] tako i u cijeloj RH, tako da je stres i sve ostalo što je tužitelju izazvalo pitanje koronavirusa proizlazilo iz tih događanja, a ne od tuženika. Sve što je tuženik sa bilo kim „u selu” razgovarao u svezi koronavirusa da je bilo u kontekstu izvještavanja medija o tom slučaju iz [adresa], a da je razumljivo da se tuženik koji se liječi zbog tromboze i astme, a ima i kronični rinitis (izrazito ugrožena skupina) u razdoblju kada je vladala panika zbog koronavirusa informirao o svemu u vezi toga jer je bio zabrinut za vlastito zdravlje te da niti jedan razgovor koji bi tuženik vodio s bilo kime nije bio usmjeren na bilo kakvu difamaciju tužitelja ili nanošenje njemu bilo kakve štete. Uz probleme s disanjem, embolijom i trombozom, tuženik kao Hrvatski ratni vojni invalid da ima PTSP i niz drugih zdravstvenih problema, pa da se isti u to vrijeme bojao za vlastiti život, što su mediji i vlast potencirali, a što je bio jedini razlog zbog kojeg je tuženik uopće razgovarao s bilo kime u svezi s događanjima u tužiteljevom domu za stare i nemoćne u Dicmu i u svezi koronavirusa. Glede priloženog novinskog članka, koji je samo kap u moru onoga što su mediji izvještavali o slučaju koronavirusa u tužiteljevom domu za starije i nemoćne osobe u [adresa], da treba reći i to kako je sam tužitelj inicirao taj članak i tako da je svoju situaciju na taj način učinio dostupnom velikom broju Ijudi, s čime tuženik nema ni kakve veze. Tuženik smatra kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete (štetna radnja, protupravnost, namjera, uzročna veza), a niti uvjeti iz čl. 1100. ZOO- a za dosuđivanje naknade. Naime, čak i ako se prihvati da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava osobnosti (što tuženik osporava), prema odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO za slučaj povrede prava osobnosti sud će, ako nade da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu. Ovdje okolnosti slučaja i težina eventualne povrede prava osobnosti da ne opravdavaju dosudu bilo kakve naknade, jer da nije tuženik taj koji je uzrokovao predmetnu histeriju oko koronavirusa, a problemi koje je možebitno imao tužitelj rezultat da su izvještavanja medija, konferencija za medije stožera. Psihijatrijski nałazi koji su sačinjeni dva mjeseca nakon predmetnih događaja da nisu u uzročnoj vezi s utuženim događajem. Slijedom svega iznijetog, tuženik predlaže Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i naložiti tužitelju naknadu parničnih troškova ovog postupka nastalih tuženiku.

Svojim podneskom od dana 26.studenog 2024.godine tužitelj uređuje tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 3.318,07 Eura sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. svibnja 2020. godine do isplate, navodi da pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Splitu, stalna služba [adresa] tuženik proglašen krivim za izmišljanje i širetnje lažne vijesti kojima se remeti mir i spokojstvo građana. Dakle, pitanje protupravnosti radnje tuženika da je ovom presudom utvrđeno i bilo kakav pokušaj marginalizacije iste da je potpuno deplasiran.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete koju bi mu širenjem lažne informacije prouzročio tuženik. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom predmeta Općinskog prekršajnog suda u Splitu 3 Pp J-1550/20; medicinske dokumentacije za tužitelja; novinskog članka autora ŽC od 5. lipnja 2020. godine; članaka autora ZC i IC od 13. travnja 2020. godine, 24. travnja 2020. godine i 23. travnja 2020. godine kao i 29. travnja 2020. godine; medicinske dokumentacije za tuženika; saslušanjem tužitelja i tuženika u svojstvu parničnih stranaka te saslušanjem svjedoka VC i KC.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Tužitelj, star 56 godina, po zanimanju vozač, nesrodan sa tuženikom, u svom iskazu navodi da nije vlasnik Doma za starije i nemoćne osobe u Dicmu sv. Ana, vlasnica da je njegova supruga Š, a da je on zaposlenik ustanove. Navodi da su općepoznate okolnosti u pogledu virusa Covid-19 i što se sve događalo, da je općepoznato kakva je bila klima vezano za navedeno, što se samog ovog problema tiče, navodi da je jednog dana, prije tužiteljeve samoizolacije, odnosno istog dana kada je pristupio samoizolaciji došlo do toga da su zbog sumnje na zarazu virusom u domu zvali intervenciju, da se moguće radilo o zaposlenicima bolnice, da su pristupile tri osobe u dom, te da su apsolutno svi testirani putem vađenja krvi i brisa iz nosa, navodi da je testiran i on kao i njegova supruga, navečer da mu je javljeno da nije pozitivan na koronu, da nije bila pozitivna ni njegova supruga, niti 9 štićenika doma, da je bilo pozitivno 11 štićenika doma. Prije toga da je je jedna zaposlenica doma bila pozitivna na covid 19, da je oboljela od tog virusa, a da je to dobila od svoje djece. Navodi da on nije imao nikakvih simptoma, kao ni njegova supruga, nitko od štićenika da taj dan nije imao povišenu tjelesnu temperaturu, iz bolnice da su ih zvali i kazali da će doći i sve ih u domu testirati. Navodi da je tako i bilo, da je zvao doktoricu S iz [adresa] koja inače ordinira u domu i ona da mu je preporučila da ode u samoizolaciju, da je odlučio ići u kuću njegovog pokojnog brata jer tamo nije bilo nikoga i u samoizolaciji da je bio ukupno 15 dana. Kada je on otišao u samoizolaciju, njegova supruga da je otišla raditi u dom, umjesto njega. Nakon par dana njegove samoizolacije, da ga je zvao sinovac ĐC i tražio da izađe ispred kuće, da je izašao vani i da mu je on kazao kako tuženik – SC hoda po selu i govori da je tužitelj pozitivan na covid, da mu je to kazala njegova supruga, SC, ista da radi u MUP-u, sinovac da je tužitelj kazao da SC ljudima govori da će ih sve zaraziti, čitavo selo, a ĐC da je tužitelju kazao da mu je to javio VC. Tužitelj da je nazvao kćer ĆC da nazove tuženikovu suprugu Ž i da mu priopći što to tuženik govori po selu, Ž da je navodno kazala ĆC da to nije istina i da njen suprug ne širi ove informacije. Tužitelju da je preporučeno da zove policiju što je i napravio, od policije da je saznao kako su tuženiku kazali da tužitelj nije pozitivan na Covid-19, da je tužitelj navečer da izjavu na policiji. Navodi da je nakon 15-20 dana tužiteljeva supruga imala krvarenje na debelom crijevu, tužitelj da je imao zdravstvenih problema zbog ovog i da se javio psihijatru dr. Glavina koji mu je propisao lijekove za smirenje koje je pio mjesec i po dana, nakon nekog vremena da je pretrpio srčani udar, a da su se problemi manifestirali u pogledu toga da su tužiteljevu djecu, dvije kćeri tjerali iz dućana van, kćer da su mu potjerali sa posla na hipodromu, tuženikov otac, stariji čovjek da je kantom po glavi udario tužiteljevu kćer, sve da je to evidentirano u spisu i prekršajnom postupku, svakako, ponavlja da je opisao postupanje tuženika i da on sa tuženikom osobno u pogledu ovoga nije kontaktirao, s njim da ne kontaktira ni danas, a prije ovog događaja da nisu imali nikakvih razmirica i problema. Članci u pogledu zaraze u Domu za starije i nemoćne osobe tužiteljeve supruge da su objavljeni prije tužiteljeve samoizolacije i ovog što je saznao da je tuženik govorio i o tome obavještava ljude. Na posebno pitanje pun. tužitelja, tužitelj navodi da ljudi iz njegovog okruženja odnosno mjesta i okoline smatraju da je on glavni u domu i da je on u biti vlasnik doma. Navodi nadalje da je nakon ovog bilo telefonskih poziva u dom, prijetnji, svakakvog govora, da su to zvale neke nepoznate osobe. Na posebno pitanje pun. tuženika zašto tužitelj nije zvao telefonom direktno tuženika kada mu je navodno nećak ĐC priopćio za navode tuženika, tužitelj navodi da on nije imao tuženikov telefonski broj. Navodi da se nije pokušao potruditi dobiti telefonski broj tuženika, da je znao da njegova kćer ĆC ima tuženikov telefonski broj i da je za to zadužio svoju kćer.

Tuženik, star 52 godine, vozač, bravarski tehničar, nesrodan sa tužiteljem, u svom iskazu navodi da je prvi susjed tužitelja jer njihove kuće dijeli samo cesta, a kuća tužiteljevog pokojnog brata da je od tuženikove kuće udaljena nekih 20-ak metara. Navodi da je poznato kakva je klima vladala u pogledu zaraze corona virusom, da je ljudima bilo ograničeno kretanje, a da mora kazati da je sa svojom suprugom u braku 20 godina, ona da je zaposlenica MUP-a u Sinju i da nikada sa njom ne priča o njenom poslu i onome što ona sazna na svom poslu, tako da vezano za tužitelja i njegovu obitelj, Dom za umirovljenike sv. Ana apsolutno ništa nije čuo od svoje supruge niti je sa njom o tome pričao. Tvrdi da je na programu HRT 4 vidio obraćanje ministra Z i I, iz stožera, i oni da su direktno u programu priopćili da u Domu u Dicmu ima 11 štićenika zaraženih covidom i da se 2 zaposlenika nalaze u izolaciji. Navodi da sam je znao da tužitelj i njegova supruga imaju dom u Dicmu, da je upravo tako rečeno na HRT 4 i da je to saznao upravo sa televizije. Navodi da je nakon toga osobno tužitelja vidio pokraj kuća stranaka odnosno na cesti, isti da je tuženikovu djecu V i K pitao imaju li upaljač, Đ sada pohađa 8. razred osnovne škole, a Ć da je tada imala 12 godina. Navodi da je nakon ove vijesti na HRT 4 osobno vidio tužitelja na ulici, nakon toga da je telefonskim putem odmah nazvao VC, pitao ga da je li tužitelj normalan, da hoda po selu, da mu je dom pun covida, da ga je vidio, dakle, da je to bilo ono što je VC kazao, da nije rekao VC da tužitelj ima covid, da je kazao da mu je dom pun covida i da je to vidio na televiziji, da je čuo i vidio to da su djelatnici doma u izolaciji i da je to jedino kazao VC. Sat ili dva vremena nakon toga da ga je zvala tužiteljeva kćer ĆC koja inače živi u drugom zaseoku – Poljaci i kazala mu da njen otac nema covid, da ga je verbalno napala, zvala tuženikovu suprugu, njoj da je isto tako kazala ovo što i tuženiku. Navodi da ga nije zvao tužitelj, da nemaju brojeve mobitela jedan od drugog, da prije toga nisu bili u nikakvim problemima. Navodi da se nakon ovog što je vidio na televiziji i tužitelja kraj svoje kuće jednostavno prepao, da spada su rizičnu skupinu, da ima trombozu vene, brojne zdravstvene probleme i da se zaista prestrašio. Dakle, da je poznato kakva je bila situaciji i da je ovo kazao VC, da nije nikome drugome to govorio, a da nije nakon ovog zvao VC jer ga je tužitelj dao u novine, prozvao i tuženika i tuženikovu suprugu, informacije da mu je supruga dala iz MUP-a i tome slično, kako je tužitelj ovo napravio, to da je smatrao da VC više ne treba niti zvati i da je poznato što se kasnije događalo i po pitanju tuženikovog oca, svih okolnosti ovog slučaja. Sud je nakon iskaza tuženika utvrđuje da je tuženik na početku iskaza naveo da nije znao kako se zove dom tužitelja i njegove supruge, naveo je da nije znao je li to jedini dom za umirovljenike u Dicmu, naveo je da je znao da tužitelj i njegova supruga imaju dom u Dicmu, a nakon toga je kazao, u nastavku iskaza da su na televiziji – HRT 4 kazali da se radi o Domu sv. Ana u Dicmu i da je on znao da tužitelj i njegova supruga imaju ovaj dom pod tim nazivom u Dicmu.

Na posebno pitanje pun. tužitelja tuženiku, tuženik navodi da je on tužitelja vidio ispred kuće nakon što je ovo vidio na televiziji, da nije osobno vidio tužitelja da od njegove djece pitaju upaljač nego da su mu to kazala djeca. Navodi da su mu djeca ovo kazala prije nego što je on nazvao VC. Navodi da, nakon što je osobno vidio tužitelja na ulici nije promislio da bi našao njegov broj mobitela i direktno ga nazvao, da je on nazvao VC i ovo kazao VC, VC da je i njegov i tužiteljev susjed, navodi da su i tužitelj i on sa VC u dobrim odnosima, a da je čak VC neki daljnji rod tuženika.

Svjedok VC, star 40 godina, stolar, nesrodan sa strankama, u svom iskazu navodi da osobno poznaje stranke, da je čitav život u mjestu [adresa], starosjedilac, te da su problemi vezano za epidemiju korone bili zaista veliki što je općepoznato. Navodi da se sjeća da je u jeku te epidemije, a da nije znao da je tužitelj vlasnik doma za starije osobe ili je to njegova supruga, mislio da tužitelj radi u nekom domu, da je vidio da tužitelj boravi u kući svog pokojnog brata koja je preko puta svjedokove kuće. Tužitelj da je kazao da je on u samoizolaciji i da je radi toga u toj kući, da je bio sam i da nikada u tom periodu koliko je u ovom kući boravio svjedok nije vidio da je bio sa nekim u društvu i u neposrednom kontaktu. Tužitelj da mu je kazao da nema koronu, da je testiran, ali da je u samoizolaciji u toj kući i da se sjeća da bi vidio tužitelj da izađe iz kuće vani zapaliti cigaretu, sam. Nakon toga svjedoku da je pristupio SC, također mještanin, življim tonom, iznerviran da mu je kazao da tužitelj ima koronu, da zašto se on druži sa tužiteljem, da će ih sve zaraziti, da svjedok ima stare roditelje i da će oni umrijeti, svakako, da se vidjelo da se tuženik zaista boji korone, da je bio iznerviran i svjedok da je, ne znajući što od njega želi, kazao da mu jedino može preporučiti da se on zatvori u kuću, pod stakleno zvono i da sa nikim ne komunicira, da svjedok ne zna što bih mu drugo preporučio i da ovo nije svjedokova stvar. Dva do tri puta da ga je vidio i unutar nekih 10-ak dana da mu je stalno ovo govorio, jedne prigode da ga je nazvao u 6,45 ujutro, telefonom, prije svjedokovog odlaska na posao, tu ga vrijeđao, ponovno govorio o tužitelju i koroni, svjedok da mu je ponovio isto što mu je i ranije kazao i prekinuo sa njim svaki kontakt jer se sa njim nije dalo razgovarati odnosno urazumiti ga. Nakon ovog, a tužitelja da nije osobno zvao i da nije nikome osim članova svoje obitelji kazao za ove tuženikove navode, sa tuženikom da je prekinuo kontakt i sa njim da ne komunicira, upravo zbog njegovog ponašanja prema svjedoku, svjedok da se tužitelju javi, da se pozdrave i da je to sve što ima sa tužiteljem. Na posebno pitanje pun. tužitelja, svjedok navodi da njih u ovom zaseoku ima nekoliko kuća, da on osobno nije kontaktirao sa mještanima, ali da po navodu svoje majke zna da se ova vijest proširila po selu. Navodi da ga nitko drugi od mještana ili trećih osoba nije zvao ni pitao za tužitelja i tuženika, za ovaj slučaj. Na posebno pitanje pun. tuženika, svjedok navodi da u ovo vrijeme kada se događalo ono što je opisao vezano za slučaj stranaka, osobno nije čuo za nikakve probleme u nekom domu za starije osobe, iz medija ili tome slično, vezano za koronu, da za tako nešto nije čuo. Navodi da mu ni SC nije ništa govorio o nekom domu.

Svjedok KC, star 45 godina, autoserviser, nesrodan sa strankama, iskazao je da osobno poznaje stranke, da je u mjesto [adresa] doselio 2011. godine i od tada da je stalno tu, da ima samostalni obrt u okviru svog zanimanja i da je u normalnim odnosima sa strankama. U vrijeme korone i svih problema vezanih za tu epidemiju, da se sjećam da mu je jedno jutro u garažu došao tuženik i počeo govoriti kako tužitelj ima koronu, da će ih sve zaraziti i da će svi umrijeti, da se svjedoku činilo da tuženik nije čist u glavi, a inače da sa njim i članovima njegove obitelji mještani imaju probleme, sa njima da su uvijek problemi, sa tužiteljem i članovima njegove obitelji da nikada nisu postojali problemi. Navodi da mu je tada kazao da on sa tim nema ništa, potjerao ga i da nije želio ovo dalje slušati, da nije nikome ništa o ovom razgovoru kazao, samo svojoj supruzi, da nije razgovarao ni sa tužiteljem niti da je uopće znao ima li tužitelj koronu ili nema. Tada da je držao da je ili tužitelj ili njegova supruga, vlasnik doma za starije osobe, misli u Dicmu, da ne zna tko je od njih vlasnik, da nije čuo u medijima da je bilo što javljeno za taj dom vezano za koronu, da to ne zna, svakako, da je ovo jedini njegov kontakt sa tuženikom u pogledu ovog problema, a nakon ovoga kontakta, da ne zna koliko vremena poslije, da je svjedočio tome da je tuženikov otac pokušao tući djecu tužitelja i da je svjedok tu pomogao odnosno to spriječio, uletio u taj problem i to spriječio. Sa tuženikom i članovima njegove obitelji da ima problema po pitanju septičke jame, kapije, kapija da mu je otvorena svjedokovoj strani, 10 puta da mu je kazao da to zatvori i da ga nikada nije htio poslušati. Navodi da ne zna imaju li drugi mještani s njim problema, ali ja je svjedok uvijek imao. Navodi da osobno nije sa tuženikom na sudu i da istog nije prijavljivao policiji. Na posebno pitanje pun. tuženika, svjedok navodi da je on stekao dojam da je SC ovo njemu kazao o tužitelju iz straha zbog korone, da je očito tome bilo tako.

Iz pribavljenog predmeta Općinskog prekršajnog suda u Splitu 3 Pp J-1550/20 proizlazi da je od strane Ministarstva unutarnjih poslova, PU Splitsko-dalmatinske, PP Sinj dana 15. svibnja 2020. godine dana pisana obavijest o počinitelju prekršaja- tuženiku, dana 19. svibnja 2020. godine protiv tuženika je od strane iste PP podnesen optužni prijedlog broj: 511-12-31/05-5-100-1/2020, što je dana 28. travnja 2020. godine u mjestu [adresa], remetio mir i spokojstvo građana na način da je širio lažne vijesti govoreći da tužitelj – ŠC ima COVID 19, iako to nije bilo istinito. Nakon provedenog postupka u ovom predmetu, dana 27. studenog 2020. godine donesena je presuda kojom je tuženik – SC kao okrivljenik proglašen krivim što je dana 28. travnja 2020. godine u mjestu [adresa], remetio mir i spokojstvo građana na način da je širio lažne vijesti govoreći da ŠC ima Covid 19 iako to nije bilo istina, izmišljao ili širio lažne vijesti kojima se remeti mir i spokojstvo građana, čime je počinio prekršaj iz čl. 16. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (NN 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), pa je istom izrečena novčana kazna u iznosu od 302,13 kn. Ta presuda je pravomoćna, u tom postupku tuženik kao okrivljeni je dao svoj iskaz te su kao svjedoci iskaze dali PC i ŠC (ovdje tužitelj).

Dakle, protiv tuženika je u prekršajnom postupku donesena pravomoćna presuda kojom je proglašen krivim što je dana 28. travnja 2020. godine širio lažne vijesti o tužitelju, dakle, sud drži da je utvrđeno kako je tuženik tužitelju ovim nanio štetu pa da mu je dužan štetu u opsegu i iznosu koliko mu je tuženik nanio i naknaditi, s sve temeljem odredbe čl.1045. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23, 155/23, dalje: ZOO). Tuženik je priložio svom odgovoru na tužbu novinske članke sa web-a – Slobodna Dalmacija od 13. travnja 2020. godine, 24. travnja 2020. godine, 23. travnja 2020. godine i 29. travnja 2020. godine, autora ZC i IC. Već u tim člancima navodi se Dom za starije i nemoćne "Sveta Ana" u Dicmu, u ovom prvom članku od 13. travnja 2020. godine navedeno je kako je provedenim testiranjem potvrđeno da su dva korisnika tog doma pozitivni na koronavirus. Navedeno je da je "prema riječima ravnatelja JC kapacitet doma 20 korisnika" te da su "već ranije dva korisnika bila upućena na bolničko liječenje". U ovom drugom članku od 24. travnja 2020. godine ponovno se spominje JC (tužitelj) kao vlasnik ovog doma te se navodi da je provedeno testiranje koje je pokazalo da je još 11 korisnika pozitivno na koronavirus. To se navodi i u članku od 23. travnja 2020. godine, a u članku od 29. travnja 2020. godine se piše o stanju u mjestu Dicmo, problemu sa koronavirusom … Ove članke je u svom odgovoru na tužbu priložio tuženik, pa se čitanjem tih članaka može precizno utvrditi sve ono što je u pogledu koronavirusa i stanja u Domu za starije i nemoćne osobe " MC" u [adresa] navedeno kao i što je tužitelj u pogledu toga naveo autorima članaka. Tužitelj je pak priložio svojoj tužbi novinski članak napisan od strane autora ŽC **.**.2020., tužitelju je u tom članku dano zaista dosta prostora da opiše sve okolnosti slučaja u navedenom domu, sve vezano za probleme tužitelja i njegove obitelji u pogledu stanja u tom domu i koronavirusa, pa je tako tužitelj kazivao i o tuženiku (objavljeni su tuženikovi inicijali), tužitelj je naveo što mu je tuženik napravio i prouzročio, ispričao je opsežno svoju stranu priče, pa je na ovakav način sa sebe u velikoj mjeri skinuo negativnu sliku koja je mogla biti stvorena kod čitatelja odnosno javnosti, po mišljenju ovog suda. Bitno je iz ovog članka da se navodi kako je sam tužitelj naveo: "Ja sam u Domu u Dicmu bio do, mislim 25. travnja i onda sam išao u samoizolaciju u bratovu kuću koja se nalazi blizu moje u [adresa], i tamo sam bio do 7. svibnja. Normalno sam nakon toga testiran na COVID- 19 i test je pokazao da sam negativan. Morao sam se testirati jer inače nisam mogao izići. Priča je počela kad sam ja ušao u samoizolaciju. Moj prvi susjed I. V. po selu je pronio glas da sam ja pozitivan na koronu, a neću ulaziti u to kako je došao do tog zaključka. Kad sam čuo da to priča, zvao sam policiju. Došli su i opomenuli ga da ne širi lažne priče.".

Dakle, sud zaključuje iz ovog članka da je tužitelj sam novinaru kazao da je u samoizolaciju u kuću svog brata otišao 25. travnja 2020. godine, a do tada da je bio u domu. Iz prekršajnog predmeta proizlazi da je tuženik proglašen krivim što je dana 28. travnja 2020. godine širio lažnu informaciju da tužitelj ima koronavirus. Ovo je logično i vremenski, jer, ako je tužitelj tada otišao u samoizolaciju, tuženik je shvatio da je tužitelj u bratovoj kući, a ne kući tužitelja, te kako su već ranije očito postojale informacije u javnosti da u Domu za starije i nemoćne "Sveta Ana" u Dicmu postoje korisnici pozitivni na koronavirus (članak autora ZC od 23. travnja 2020. godine), onda je jasno da je kod općepoznatog straha u javnosti od koronavirusa, tuženik očito zaključio da tužitelj ima koronu, a ne da je u samoizolaciji i da nije zaražen koronavirusom. Krivnja tuženika je u tome što nije tražio potpunu informaciju od tužitelja ili njegove kćeri, članova tužiteljeve obitelji, tuženik je podlegao strahu te sam zaključio ono što očito nije bilo točno i to kao istinu plasirao dalje, usmenom predajom, mještanima, uspaničen i očito na ratoboran način spram tužitelja. Dakle, tuženik nije sam i zlonamjerno izmislio probleme u Domu "Sveta Ana" u Dicmu, za to je očito saznao iz medija, ali je, na štetu tužitelja nadodao informaciju i istu kao jedinu istinu usmenom predajom na štetu tužitelja prenio mještanima, te u biti stvarao strah kod sumještana na štetu tužitelja. Na ovaj način se zaista bilo kome može nanijeti šteta, ali je kod određivanja visine naknade štete koju je tuženik dužan naknaditi tužitelju trebalo voditi računa o svim okolnostima slučaja, što je sud napravio i ovaj problem sagledao temeljem svih izvedenih dokaza, pravomoćne presude u prekršajnom postupku kojom je tuženik proglašen krivim, subjektivnih svojstava tužitelja i tuženika, zdravstvenog stanja obojice, pa je stava da je primjerena naknada štete koju je tuženik obvezan isplatiti tužitelju u iznosu od 600,00 EUR, a za više zatraženi iznos od dosuđenog zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. Dakle, kod presuđenja sud je uzeo u obzir da je tuženik osoba sa brojnim i velikim zdravstvenim problemima koji su kod njega, vezano za opće stanje straha kod građana radi virusa Covid 19, stvorili očito paniku i nerazumne reakcije, ovdje na štetu tužitelja. Sud je uzeo u obzir i okolnost da je domašaj informacija koje je plasirao tuženik u panici bio nevelikog opsega i da se radilo o usmenoj predaji u selu i okolici, da se već znalo da je Domu za starije osobe Sv.Ana, vlasnosti supruge tužitelja, u kojem je važnu ulogu odrađivao i tužitelj i bio angažiran u tom domu, postoji zaraza koronavirusom, pa su tako od strane tuženika priloženi članci sa web.a Slobodna Dalmacija od 13.travnja 2020.godine, 23.travnja 2020.godine i 24.travnja 2020.godine, u kojima se već navodi i naziv Doma Sv.Ana u Dicmu, tužitelj kao ravnatelj tog doma koji je dao izjave te je navedeno da u domu ima 11 zaraženih ovim virusom. Dakle, očito se u javnosti znalo za ovaj problem u Domu Sv.Ana u Dicmu, kao i ostalim takvim ustanovama u RH koje su bile pod posebnim mjerama obzirom na dob i bolesti štićenika, pa je to očito zaključio i sam tuženik, on je očito zaključio i to da tužitelj ima koronu i to je usmenom predajom proširio dalje, o čemu svjedoče svjedoci PC i KC, a zbog čega je tuženik i proglašen krivim u prekršajnom postupku. Za navesti je da je jednim dijelom tužitelju pružena prilika u istom mediju, članak od 29.travnja 2020.godine da pojasni čitateljstvu i javnosti sve okolnosti slučaja pa je tako i naveo tuženika (po inicijalima) kao osobu koja je ovo proširila, a očito to nije proširio samo tuženik jer je ta informacija o zaraženim osobama u ovom domu bila u medijima i bila je općepoznata. Ovdje je krivnja tuženika to što se nije suzdržao širenja panike na štetu tužitelja, pa je tako pogrešno naveo da tužitelj ima koronu, dok je pak tužitelj bio u samoizolaciji zbog korone u Domu Sv.Ana, što je velika razlika, u to vrijeme, a ovu informaciju je širio sumještanima na, po tužitelja, negativan način, bez da je se tuženik informirao kod tužitelja odnosno članova tužiteljeve obitelji prije ovog, pa je tako mogao i tražiti informacije od NZJZ i nadležnih institucija, pa i MUP-a. Ništa od onog što je mogao tuženik nije napravio, dok je držao zdravo za gotovo da je tužitelj zaražen koronavirusom, očito pogrešno, te je među mještanima širio takvu informaciju zbog čega je u konačnici i proglašen krivim i kažnjen u prekršajnom postupku.

Sagledavajući apsolutno sve okolnosti slučaja, sud drži da je tužitelj iskazao onako kako sagledava situaciju i osjeća, tuženik isto tako, iskazi svjedoka PC i KC su logični i uvjerljivi, pa je sud stava da tuženik jest pronošenjem netočne informacije, bez pokušaja pravilnog informiranja prije toga, prouzročio tužitelju štetu, ali ne u onom opsegu kako to navodi tužitelj nego da je to bio jedan dio tužiteljevog problema po pitanju koronavirusa i situacije oko Doma "Sveta Ana" i koronavirusa. Dakle, sud drži da iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je tuženik nanio tužitelju štetu, ali u znatno manjem omjeru od onoga koji navodi tužitelj, odnosno kod sagledavanja ovog u punom obimu tog problema, kod odmjeravanja visine iznosa koji na ime naknade neimovinske štete tuženik treba platiti tužitelju, sud je je vodio računa o svim okolnostima slučaja, i to općepoznatoj situaciji u pogledu ovog virusa Covid 19, atmosferi straha u to vrijeme i broju oboljelih i preminulih osoba od tog virusa, svih okolnosti slučaja vezanih za subjektivna svojstva tužitelja i tuženika, relativno neveliki domašaj informacije plasirane od strane tuženika usmenom predajom sumještanima, činjenicu da sud drži tužitelj pravilno strukturiranom i čvrstom osobom jer je takav dojam sud stekao tijekom postupka i saslušanjem tužitelja, subjektivnim svojstvima tuženika i njegovim zdravstvenim problemima koji su mogli dovesti do povećanog straha od koronavirusa, vremenskog intervala samoizolacije tužitelja i činjenice da je već o Domu " MC" javnosti pružena informacija u novinskom članku, činjenice da je tužitelju pružena mogućnost da u istom mediju navede sve okolnosti slučaja pa je prozvao i tuženika za širenje netočne informacije, činjenice da je tuženik već proglašen krivim i kažnjen u prekršajnom postupku, ovaj sud drži da je tuženik obvezan tužitelju naknaditi štetu koju mu je svojim postupanjem prouzročio i da tužitelju treba dosuditi iznos od 600,00 EUR kao primjeren svim okolnostima slučaja, a za više zatraženi iznos od 2.718,07 EUR odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Temeljem odredbe čl. 19. ZOO-a, svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim Zakonom, pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr..

Tužitelju je radi predmetnog štetnog događaja nastala šteta, temeljem odredbe čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

Odredba čl. 1100. ZOO-a propisuje da će u slučaju povrede prava osobnosti sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kada nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

Neimovinska šteta sastoji se u povredi prava osobnosti, temelj prava na naknadu štete je upravo povreda prava osobnosti, postupanjem tuženika tužitelju je povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje, pa tužitelju pripada na ime naknade neimovinske štete dosuđeni iznos od 600,00 EUR, kao primjeren svim okolnostima slučaja.

Na dosuđeni iznos neimovinske štete tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate, temeljem odredbe čl. 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon. Dakle, u ovom slučaju na dosuđeni iznos od 600,00 EUR tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe odnosno od 2.studenog 2021.godine do isplate, dok je za više zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos, od dosuđenih, zahtjev tužitelja također valjalo odbiti kao neosnovan.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju razmjeran je njegovom uspjehu u sporu od 59% (100% u osnovu i 18% u visini), tuženik je uspio za 41%, pa je od uspjeha tužitelja valjalo oduzeti uspjeh tuženika u sporu, te je konačno dobiveno 18% iznosa koji od ukupnog troška valja obistiniti tužitelju. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 26.studenog 2024.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 19.veljače 2024.godine, 22.ožujka 2024.godine, 22.listopada 2024.goidne i 26.veljače 2025.godine; za svaku radnju po 200,00 EUR. Na ukupan iznos od 1.200,00 EUR valjalo je dodati 25% PDV-a u iznosu od 300,00 EUR, trošak sudske pristojbe tužbe i presude od po 67,69 EUR, pa je tako dobiven iznos od 1.635,38 EUR. Od ovog iznosa valjalo je tužitelju dosuditi 18% razmjerno uspjehu u sporu, tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 294,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

U Splitu, 11. travnja 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika