REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-370/2023-53
I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 21. siječnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Dorotee Diminić, odvjetnice u Labinu i zamjenice punomoćnika tuženika Ane Gortan, odvjetnice u Puli, 11. travnja 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 112-50-2660008 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 10.02.2005., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1. koja glasi: „… tečaju kreditora na dan korištenja.“, u odredbi čl. 7. koje glase: „... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, „Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke.“, pa stoga navedene odredbe ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužitelju ZR, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 1.302,67 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče
na iznos od 0,63 EUR od 14.11.2008. do isplate,
na iznos od 4,16 EUR od 19.1.2009. do isplate,
na iznos od 6,71 EUR od 21.2.2009. do isplate,
na iznos od 7,87 EUR od 23.3.2009. do isplate,
na iznos od 4,76 EUR od 20.4.2009. do isplate,
na iznos od 5,38 EUR od 18.5.2009. do isplate,
na iznos od 0,45 EUR od 24.6.2009. do isplate,
na iznos od 1,23 EUR od 23.12.2009. do isplate,
na iznos od 4,14 EUR od 21.1.2010. do isplate,
na iznos od 8,27 EUR od 20.2.2010. do isplate,
na iznos od 7,32 EUR od 19.3.2010. do isplate,
na iznos od 12,94 EUR od 17.4.2010. do isplate,
na iznos od 11,87 EUR od 11.5.2010. do isplate,
na iznos od 13,95 EUR od 9.6.2010. do isplate,
na iznos od 31,92 EUR od 17.7.2010. do isplate,
na iznos od 28,22 EUR od 19.8.2010. do isplate,
na iznos od 39,52 EUR od 18.9.2010. do isplate,
na iznos od 35,61 EUR od 21.10.2010. do isplate,
na iznos od 29,33 EUR od 22.11.2010. do isplate,
na iznos od 42,58 EUR od 20.12.2010. do isplate,
na iznos od 59,44 EUR od 22.1.2011. do isplate,
na iznos od 47,50 EUR od 12.2.2011. do isplate,
na iznos od 51,69 EUR od 19.3.2011. do isplate,
na iznos od 46,37 EUR od 23.4.2011. do isplate,
na iznos od 47,32 EUR od 21.5.2011. do isplate,
na iznos od 69,92 EUR od 13.6.2011. do isplate,
na iznos od 72,12 EUR od 21.7.2011. do isplate,
na iznos od 90,91 EUR od 22.8.2011. do isplate,
na iznos od 81,22 EUR od 22.9.2011. do isplate,
na iznos od 70,62 EUR od 22.10.2011. do isplate,
na iznos od 69,48 EUR od 19.11.2011. do isplate,
na iznos od 68,66 EUR od 21.12.2011. do isplate,
na iznos od 73,72 EUR od 23.1.2012. do isplate,
na iznos od 78,13 EUR od 23.2.2012. do isplate,
na iznos od 78,71 EUR od 15.3.2012. do isplate,
po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena za period do 31.07.2015. (NN 35/05), od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužitelju ZR, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.347,44 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11. travnja 2025. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.
V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika navodeći da je 10. veljače 2005. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 112-50-2660008, a kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.175,47 CHF. Ističe da je predmetnim ugovorom određeno da se isti otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan dospijeća, a sve prema otplatnom planu, kao i da je prema početnom otplatnom planu mjesečni anuitet trebao biti 395,04 CHF. Ukazuje kako je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe da se od početka otplate kredita tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Pri tome, ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Navedena odluka potvrđena je i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Smatra da se radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti tečaj švicarskog franka koji je tužitelju bio poznat u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredba čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 112-50-2660008 u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica i anuiteti kredita vežu uz valutu švicarski franak, te s time u vezi predlaže da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 13.4833,07 kuna zajedno sa zateznim kamata koje teku na pojedinačne mjesečne dijelove tog iznosa teku od njihova dospijeća pa do isplate i to u razdoblju od ožujka 2005. do ožujka 2012., s time da će tužitelj po primitku izračuna tuženika ili financijskog vještačenja urediti tužbeni zahtjev. Potražuje i parnični trošak.
1.1. Tužitelj je u postupku, a nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, uredio svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu, na način da po osnovi valutne klauzule potražuje iznos od 9.814,86 kuna, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je podneskom od 16. siječnja 2025. tužitelj uredio tužbeni zahtjev na način da je predmetnu tražbinu iskazao u valuti EUR u skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj i to u iznosu od 1.302,67 EUR.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, te je nadalje u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe kako tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF te da u tužbi tužitelj tvrdi da su nepoštene i ništetne klauzule o promjenjivoj valutnoj klauzuli, za koje da je Trgovački sud u Zagrebu presudom poslovni broj P – 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrdio da predstavljaju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a koja presuda da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž – 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž – 6632/2017 od 14. lipnja 2018., ali ukazuje kako se granice pravomoćnosti predmetnih presuda ne protežu se na predmet ovog spora budući da se iste odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF, dok je predmetni kredit podignut za kupnju motornog vozila. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Predlaže tuženi zahtjev odbiti, te postavlja zahtjev za naknadom parničnog troška.
3. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-1944/2019-11 od 22. rujna 2020. sud je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, a koja odluka je potvrđena rješenjem Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-891/20 od 3. prosinca 2020.
4. Sud je u ovoj pravnoj stvari donio presudu i rješenje poslovni broj P-1944/2019-32 od 22. travnja 2022., kojom je utvrdio ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 112- 50-2660008 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 10.02.2005., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, te je tuženiku naložio da tužitelju isplati iznos od 9.814,86 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Ujedno je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 21. prosinca 2021., te je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 12.071,87 kuna uvećano za zatezne kamate, dok je u cijelosti odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.
4.1. Dopunskom presudom poslovni broj P-1944/2019-40 od 23. prosinca 2022. ovaj sud je odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom iznosa od 3.668,21 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na svakomjesečne iznose.
4.2. Povodom žalbe tuženika Županijski sud u Varaždinu je rješenjem poslovni broj Gž-914/2022-4 od 26. travnja 2023. ukinuo presudu Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1944/2019-32 od 22. travnja 2022., te je predmet vratio na ponovno odlučivanje. Ujedno je ukinuo rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva, bez vraćanja na ponovno odlučivanje.
5. U dokaznom postupku pročitan je Ugovor o kreditu, otplatni plan, knjigovodstvena kartica, promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila, nalaz i mišljenje vještaka od 13. studenog 2021., iskaz tužitelja.
5.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka SR (osobnog bankara) jer je na ročištu održanom 16. siječnja 2024. tuženik odustao od navedenog dokaznog prijedloga.
6. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23
– dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
7. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj: 112-50-2660008, koji je solemniziran 14. veljače 2005. kod javnog bilježika OR iz [adresa] pod po brojem OU-180/05, i to u kunskoj protuvrijednosti od 27.175,47 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora), te da je namjena kredita bila kupnja motornog vozila. Nesporno je da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća prema otplatnom planu (čl. 7. Ugovora).
8. Između parničnih stranaka je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a vezano uz navedeno i je li tuženik obvezan (i u kojem iznosu) isplatiti tužitelju novčane iznose koje tužitelj potražuje. S time u vezi sporno je može li se tužitelj kao individualni potrošač pozvati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.
9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).
9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u čl. 1. i 7. sadrži upravo spornu odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.
9.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
9.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.
9.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
9.6. Slijedom navedenog, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, sud je navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koje se tužitelj pozvao, utvrdio ništetnima.
9.7. Pri tome valja ukazati kako su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
9.8. Tuženik neosnovano negira da se učinak presude donesene u kolektivnom sporu ne odnosi na predmetni Ugovor o kreditu, jer se radi o kreditu radi kupnje vozila, dok je presuda u kolektivnom sporu donesena u odnosu na stambene kredite. To uopće ne proizlazi iz izreke presude donesene u kolektivnom sporu. Upravo suprotno, izreka presude donesene u kolektivnom sporu odnosi se općenito na ugovore o potrošačkom kreditiranju – ugovore o kreditu, bez da se pri tome radi razlika između stambenih i drugih vrsta kredita.
10. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule.
10.1. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
10.2. Navedeno je utvrđeno i iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužitelj iskazivao detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu, a iz kojeg iskaza je utvrđeno da su tužitelju u banci rekli da je za njega to najpovoljniji kredit u CHF te da je ta valuta najstabilnija, a iz kojeg je utvrđeno da tužitelj prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF.
10.3. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u točci I izreke ove presude.
11. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
11.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli od strane tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.
11.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
12. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli), s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacija u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj, kao jedino valjano određeno a time i pošteno.
12.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš, koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je korisnik kredita trebao plaćati uzimajući u obzir početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 27.175,47 CHF te da je početni tečaj na dan puštanja kredita u otplatu bio 1 CHF = 4,833124 HRK.
12.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata razlika preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 9.814,86 kuna (Tablica 5 - Nalaza i mišljenja vještaka – list 160-162 spisa).
12.3. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka s obzirom da je sačinjen objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda, a na isti primjedbe nije imao tužitelj, niti je tuženik imao primjedbe na matematički izračun vještaka.
13. Slijedom navedenog, kako je tužitelj uredio svoj tužbeni zahtjev za isplatu s osnova preplaćenog tečaja u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, istoga je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO te odlučiti kao u točci II izreke ove presude te tuženiku naložiti da tužitelju isplati iznos od 1.302,67 EUR (uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450) na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja. Naime, radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužitelju prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove.
14. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod poslovni broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna donošenjem odluke poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 13. prosinca 2019., nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.
15. Tužitelju su dosuđeni parnični troškovi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa), prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, i to za zastupanje po punomoćniku u postupku i to za sastav tužbe u iznosu od 150,00 EUR prema Tbr. 7/1 Tarife u vezi s Tbr. 54. Tarife, za zastupanje na ročištima 3. rujna 2021., 10. ožujka 2022., 16. siječnja 2025. i 21. siječnja 2025. iznos od 150,00 EUR za svako prema Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 54. Tarife, za zastupanje na ročištu od 14. svibnja 2020. iznos od 37,50 EUR prema Tbr. 9/5 u vezi s Tbr. 54 Tarife, za zastupanje na ročištu 15. rujna 2020. iznos od 75,00 EUR prema Tbr. 9/2 u vezi s Tbr. 54 Tarife, za zastupanje na ročištu od 10. ožujka 2022. iznos od 75,00 EUR prema Tbr. 9/3 u vezi s Tbr. 54 Tarife, za sastav podnesaka od 7. srpnja 2020., 21. prosinca 2021. i 16. siječnja 2025. iznos od 150,00 EUR za svaki prema Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 54. Tarife, za sastav podnesaka od 4. rujna 2020. i 24. siječnja 2022. iznos od 75,00 EUR za svaki prema Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 54. Tarife te trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 75,00 EUR prema Tbr. 9/3 u vezi s Tbr. 54. Tarife, što sve uz pripadajući iznos PDV-a od 25% iznosi ukupno 2.015,63 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u uplaćenom iznosu od 66,36 EUR te predujam za vještačenje u iznosu od 265,45 EUR, dok će neutrošeni iznos predujma biti vraćen tužitelju. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za priznanje parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen, a odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu od 10. studenog 2020. jer se ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje predmetne parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.
15.1. Tuženik nije uspio u sporu, pa je u cijelosti odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan, a tako i zahtjev za naknadu troškova vezano uz povučeni dio tužbenog zahtjeva jer u odnosu na isti u postupku nisu provođeni posebni dokazi niti su tuženiku vezano uz isti nastali posebni troškovi.
U Puli 11. travnja 2025.
Sutkinja
Tamara Dagostin Mušković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. tužiteljici po pun.
2. tuženiku po pun.
