Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-759/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja GP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po pun. Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupan po pun. Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 13. ožujka 2025. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), 11. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 7. st. 2. Ugovora kreditu br. 9012193935, sklopljenog 27.12.2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 28.12.2006. po javnom bilježniku Mandici Popović iz Valpova pod poslovnim brojem

OU-581/06-1, u dijelu odredbe koji glasi:

„…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...“

II. N a l a ž e s e tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju GP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 1.661,26 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od:

2,90 € tekućom od 15.04.2008.

14,92 € tekućom od 15.11.2008.

2,44 € tekućom od 15.12.2008.

76,60 € tekućom od 15.01.2009.

17,84 € tekućom od 15.02.2009.

18,74 € tekućom od 15.03.2009.

15,93 € tekućom od 15.04.2009.

16,37 € tekućom od 15.05.2009.

12,71 € tekućom od 15.06.2009.

9,58 € tekućom od 15.07.2009.

10,28 € tekućom od 15.08.2009.

12,08 € tekućom od 15.09.2009.

11,88 € tekućom od 15.10.2009.

10,16 € tekućom od 15.11.2009.

13,38 € tekućom od 15.12.2009.

15,73 € tekućom od 15.01.2010.

80,18 € tekućom od 15.02.2010.

18,52 € tekućom od 15.03.2010.

23,39 € tekućom od 15.04.2010.

22,33 € tekućom od 15.05.2010.

24,55 € tekućom od 15.06.2010.

39,31 € tekućom od 15.07.2010.

36,16 € tekućom od 15.08.2010.

44,67 € tekućom od 15.09.2010.

41,93 € tekućom od 15.10.2010

36,14 € tekućom od 15.11.2010.

46,52 € tekućom od 15.12.2010.

121,44 € tekućom od 15.01.2011.

50,78 € tekućom od 15.02.2011.

54,20 € tekućom od 15.03.2011.

49,60 € tekućom od 15.04.2011.

50,29 € tekućom od 15.05.2011.

67,78 € tekućom od 15.06.2011.

69,00 € tekućom od 15.07.2011.

84,62 € tekućom od 15.08.2011.

76,14 € tekućom od 15.09.2011.

67,89 € tekućom od 15.10.2011.

66,86 € tekućom od 15.11.2011.

66,13 € tekućom od 15.12.2011.

132,17 € tekućom od 15.01.2012.

29,12 € tekućom od 15.02.2012. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj o d b i j a s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 3.328,70 € zajedno sa zateznom kamatom na iznos od: 44,44 € tekućom od 15.02.2012.

73,85 € tekućom od 15.03.2012.

71,30 € tekućom od 15.04.2012.

72,56 € tekućom od 15.05.2012.

73,76 € tekućom od 15.06.2012.

71,86 € tekućom od 15.07.2012.

72,51 € tekućom od 15.08.2012.

71,43 € tekućom od 15.09.2012.

68,71 € tekućom od 15.10.2012.

71,58 € tekućom od 15.11.2012.

73,16 € tekućom od 15.12.2012.

135,24 € tekućom od 15.01.2013.

66,47 € tekućom od 15.02.2013.

71,71 € tekućom od 15.03.2013.

71,95 € tekućom od 15.04.2013.

69,75 € tekućom od 15.05.2013.

63,90 € tekućom od 15.06.2013.

63,74 € tekućom od 15.07.2013.

65,00 € tekućom od 15.08.2013.

67,37 € tekućom od 15.09.2013.

70,99 € tekućom od 15.10.2013.

69,13 € tekućom od 15.11.2013.

70,20 € tekućom od 15.12.2013.

134,74 € tekućom od 15.01.2014.

67,34 € tekućom od 15.02.2014.

68,85 € tekućom od 15.03.2014.

68,39 € tekućom od 15.04.2014.

66,62 € tekućom od 15.05.2014.

65,90 € tekućom od 15.06.2014.

66,09 € tekućom od 15.07.2014.

68,38 € tekućom od 15.08.2014.

70,05 € tekućom od 15.09.2014.

69,67 € tekućom od 15.10.2014.

71,26 € tekućom od 15.11.2014.

72,37 € tekućom od 15.12.2014.

135,29 € tekućom od 15.01.2015.

72,57 € tekućom od 15.02.2015.

72,57 € tekućom od 15.03.2015.

72,58 € tekućom od 15.04.2015.

72,57 € tekućom od 15.05.2015.

72,57 € tekućom od 15.06.2015.

72,57 € tekućom od 15.07.2015.

72,57 € tekućom od 15.08.2015.

72,57 € tekućom od 15.09.2015.

72,57 € tekućom od 15.10.2015.

II. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.226,54 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja tj. 10. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 1.039,06 € o d b i j a .

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9012193935, a potvrđenog 28.12.2006. po javnom bilježniku Mandici Popović iz Valpova pod br. OU-581/06, prema kojem mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 40.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važee na u valuti CHF. Tuženik mu prilikom zaključenja Ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa ugovorenom valutnom klauzulom u valuti CHF.

1.1. Navodi da pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17-10 od 14.06.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu 1-7 točaka izreke kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Ističe da mu je tuženik sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR, a koji je prijedlog prihvatio te s tuženikom zaključio Aneks Ugovora o kreditu. Unatoč provedenoj konverziji, tuženik mu nije u cijelosti vratio preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. Naime, u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka VTS RH, broj: Pž- 6632/2017-10 od dana 14.06.2018., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu Franak jest ta da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog Ugovora ugovoren kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u predmetnom Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik mu je od 15.04.2007. osim iznosa priznatog u konverziji, naplatio iznos za koji ne postoji valjana pravna osnova. Navodi da točan iznos preplate nije u mogućnosti odrediti jer nema svu potrebnu dokumentaciju, a koju mu je tuženik odbio dostaviti.

1.3. S obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. - 31.12.2008. kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008.g., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, dalje u tekstu ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

1.4. Navodi da je prema čl. 1111.st.1. ZOO-a propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Sukladno st. 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Čl. 1115. propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

1.5. Odredbom čl. 502. C ZPP-a, propisano je i da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

1.6. Prema čl. 6.st.3. Zakona o sudovima (NN 28/13) propisano je da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, a budući da tuženik isto odbija, predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Nakon obavljenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u podnesku od 31. listopada 2024. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev, opisan kao u izreci presude, a sukladno pravnom shvaćanju VSRH iz presude od 18. prosinca 2023., br. Rev- 549/2023., predlažući da ga sud usvoji u cijelosti.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare.

3.1. Budući je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, osporava osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju samog ZID ZPK te ističe da sukladno odredbi čl. 19.b ZID ZPK, konverzijom se izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita u CHF, odobren odgovarajući kredit u EUR, dakle konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc), dakle, nakon konverzije treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR. Pravna posljedica navedenog zaključka je da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nisu u položaju uopće se pozivati na nepoštene odredbe iz izvornog ugovora, odnosno nemaju pravni interes po toj osnovi tražiti dodatno obeštećenje jer je konverzijom potrošač s konvertiranim CHF kreditom jednak (isto) što i potrošač s EUR kreditom. Tužitelj je kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, pa bi usvajanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi došlo do dvostruke naplate. Svako eventualno dodatno obeštećenje potrošača s konvertiranim CHF kreditom dovodi do diskriminacije i neravnopravnosti potrošača s EUR kreditom, što nije bila namjera predlagatelja zakona koji je u Prijedlogu ZID ZPK istaknuo da se vodi „načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR“ te da „uzimajući u obzir sve prethodno navedeno i sagledavajući činjenice, ravnotežu odnosa, stvarno uložena sredstva te vodeći računa o ravnopravnom položaju dužnika u CHF u odnosu na dužnike u drugim valutama, ovim Zakonom se provodi konverzija kredita s ugovorenim zaštitnim mehanizmom u CHF u kredit sa ugovorenim zaštitnim mehanizmom u EUR, koji odgovara stvarnoj valuti izvora sredstava kojom su vjerovnici raspolagali, te odgovara valuti u kojoj su denominirana tržišta nekretnina i drugih roba koje su najvećim dijelom nabavljane navedenim kreditima.“.

Stoga, inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH i odredbama prava Europske Unije. S obzirom da je nesporno da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, pa ne postoji osnova po kojoj bi Sud konverziju izostavio iz primjene jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF jer se nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na potrošače s kreditom denominiranim u CHF.

3.2. Navodi kako presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja.

3.3. Ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim toga, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, općepoznata je činjenica da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena.

3.4. Stoga predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

5. Tužitelj GP iskazala je da je zaključila ugovor o kreditu 27. prosinca 2006. s tuženikom jer joj je trebao novac za adaptaciju i dovršenje kuće. Odlučila se za tu banku jer su ona i suprug imali otvorene tekuće račune u toj banci. Djelatnik banke ponudio joj je samo kredit u CHF kao najpovoljniji kredit i ona je to prihvatila jer je vjerovala djelatnicima banke i mislima je da je CHF stabilna valuta budući da tečaj CHF nije rastao u vrijeme kada je sklapala ugovor. Navela je da ju djelatnik banke nije upozorio da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što to čini u odnosu na eur i nije ju upozorio na posljedice koje bi za nju mogle nastati sklapanjem takvog ugovora. Nije mislila da će joj rate kredita toliko rasti pa je prihvatila konverziju ugovora o kreditu kako bi smanjila rate kredita. Kredit je u cijelosti otplatila 2022. Ističe da prilikom sklapanja ugovora o kreditu djelatnik banke joj nije rekao koji parametri utječu na promjenu kamatne stope. Da joj je djelatnik banke pojasnio koliko mogu narasti rate kredita (početna rata 1.400,00 kn povećala se do 2.200,00 kn) zasigurno ne bi zaključila takav ugovor, a ne bi ga mogla ni dobiti s obzirom na visinu plaće. Prilikom sklapanja konverzije nije potpisala nikakvu izjavu da se odriče bilo kakvih potraživanja prema banci s osnove osnovnog ugovora o kreditu. Nije mogla utjecati na izmjenu bilo koje odredbe ugovora o kreditu, a ugovor je pripremila banka. Pročitala je ugovor prije potpisivanja no kako nije bankarske struke nije sve razumjela. Sredstva dobivena kreditom iskoristila je za uređenje potkrovlja kuće. Kuća je isključivo korištena za stanovanje i nikada nije iznajmljivana, a kako su ona i suprug u radnom odnosu nikada nisu imali otvoren obrt.

6. Iz zaključka pismenog nalaza i mišljenja vještakinje Dajane Vuković od 29. listopada 2024. zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, razvidno je da tečajna razlika kao razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike iznosi 4.961,51 €, a smo pozitivna tečajna razlika iznosi 4.989,96 €, a negativna razlika iznosi 28,45 €. Vještakinja je utvrdila da je tuženik uzeo u obzir sve iznose koji su plaćeni u korist partije računa i da je konverzija u cijelosti provedena sukladno čl.19 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je u Dodatku ugovora navedeno da "Ugovorne stranke suglasno utvrđuju da iznos preplate iznosi 3.328,70 EUR-a." Vještakinja ističe kako je utvrđena tečajna razlika (4.989,96 €) viša od priznate preplate u konverziji (3.328,70 €) pa tužitelj provođenjem konverzije nije u cijelosti namiren.

7. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje vještakinje jer je dan po pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu, a na koji nalaz stranke nisu imale primjedbe, osim tuženikovih prigovora pravne prirode.

8. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su tužitelj i tuženik zaključili 27.12.2006. Ugovor o kreditu br. 9012193935 na iznos od 40.000 CHF u protuvrijednosti u kunama na dan korištenja kredita po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,25 %;

- da je kredit namijenjen za adaptaciju stambenog objekta;

- da se kredit otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja;

- da je potpisom Ugovora korisnik kredita izjavio da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja;

- da je između stranaka zaključen 10.12.2015. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012193935 kojim je utvrđena preplata u iznosu od 3.328,70 €;

- da je kredit otplaćen 2022.

9. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetne navedene odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli;

- da li tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi a s obzirom da je između stranaka zaključen Dodatak ugovora o kreditu 10.12.2015.;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja.

10. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra djelomično osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a.

12. Sporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužitelja, kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužitelj kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njegovo neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač.

12.1. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za banku kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju.

13. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati s tužiteljem, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj je doveden u izrazito nepovoljan položaj.

13.1. Sud smatra da tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.

14. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za kupnju automobila pa je banka u konkretnom slučaju jača strana koja određuje pravila igre.

15. Prema odredbi čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014.

16. Ni odredbe ZZP-a ni Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja.

17. U čl. 4. ZOO-a samo je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa, sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti poštenja.

17.1. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese druge strane, vodeći pri tome računa u smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja uzima se u obzir kako bi se ponašao prosječan čovjek, s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik, s druge strane.

18. Odredbom čl. 138.a ZZP-a (NN 79/09) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

20. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

22. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.g. u toč. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da su banke povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

23. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

24. Slijedom navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda RH svoje mišljenje da je nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanje kamate, tako je po osnovi dizanja tečaja od strane banke pa su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne, a tako i u odnosu na Dodatak ugovoru.

25. Takav stav Vrhovni sud RH zauzima i u odluci Rev 18/2018-2 od 26.05.2020., Rev 809/2021 od 21.12.2022. i Rev 57/2024 od 23.01.2024.

26. Stoga činjenica da je prijeporni ugovor raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a što je i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013.

27. U odnosu na provedenu konverziju i način izračuna konverzije kredita čl. 19.c. ZID ZPK propisuje:

"(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

– ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

(2) Stavak 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu."

28. Sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu i izračunata sukladno Zakonu, a što navodi i vještakinja u svom nalazu, te je mišljenja da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule. Dodatak ugovoru je sačinjen isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik, a tužitelj nije imao mogućnosti nego uvjete prihvatiti ili plaćati povećanu ratu kredita.

29. Kako je uslijed ništetnosti takvih odredbi tužitelj oštećen, pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a pa je sud djelomično usvojio preinačeni tužbeni zahtjev opisan kao izreci ove presude u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća VSRH istaknutog u postupku VSRH posl. broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. koji glasi "Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelj temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate."

30. Sud je dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190.st.3. ZPP-a jer je to svrsishodno za konačno rješenje cjelokupnog odnosa među strankama.

31. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim jer sud prihvaća stav tužitelja da je tuženik, s pravnog stajališta, stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala, i to tek pravomoćnošću presude CHF (14.06.2018.) kojom je utvrđena ništetnost odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezivanjem glavnice uz valutu CHF. Od pravomoćnosti te presude teče zastarni rok za isticanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata tečajne razlike, a navršava se dana 14.06.2023. Naime, u konkretnom slučaju isprepliću se instituti ništetnosti i stjecanja bez osnove. Onog trenutka kada je presuda u predmetu Franak postala pravomoćna u dijelu koji se tiče konkretnog spora, sve ono što je tuženik stekao od tužitelja ugovaranjem sporne odredbe, ujedno je za tuženika postala „osnova koja je kasnije otpala“. Prema stavu suda zastarni rok od 5 godina, sukladno čl. 220 ZPP-a u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2018. te su potrošači ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. U svezi s tim tužitelj se s pravom poziva na odluku Vrhovnost suda RH br. Rev- 2245/2017 iz čijeg stajališta nedvojbeno proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara njena potraživanja.

31.1. Stoga sud smatra da se zastara smatra prekinutom danom podnošenja tužbe u kolektivnom sporu u predmetu Franak (4. travnja 2012.) sve u skladu sa čl. 241. i 245 ZOO-a a do pravomoćne odluke (14.6.2018.) ista zastara je bila u prekidu. Jednom prekinuta zastara počinje teći ispočetka, što bi značilo da nije u zastari sve što je uplaćivano unazad 5 godina od dana podnošenja kolektivne tužbe.

31.2. Isto tako prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

32. Sud je odbio tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva preko iznosa od 1.661,26 €. Naime, tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještakinje potražuje pozitivnu razliku preplaćenog tečaja u visini od 4.989,96 €. S obzirom da sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu i izračunata sukladno Zakonu te je utvrđena preplata u iznosu od 3.328,70 €, tužitelju još pripada iznos od 1.661,26 € kao razlika između zahtijevanog potraživanja na ime ništetnosti valutne klauzule u iznosu od 4.989,96 € te priznate preplate u konverziji u iznosu od 3.328,70 € jer priznatim iznosom preplate u konverziji nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli.

33. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

34. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

35. Tužitelj zahtijeva troškove postupka u iznosu od 1.706,81 €, a tuženik u iznosu od 1.250,00 €.

36. Tužitelju su priznati zahtijevani troškovi u iznosu od 2.265,60 € koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), dva iznosa od po 200,00 € na ime sastava podneska po punomoćniku od 10.11.2023. i 31.10.2024. po Tbr.8/1. Tarife, tri iznosa od po 50,00 € na ime sastava podneska po punomoćniku od 7.7.2023., 30.10.2023. i 14.10.2024. sve po Tbr. 8/4. Tarife, tri iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 18.12.2023., 27.02.2024. i 13.03.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 362,50 € na ime 25 % PDV- a na iznos od 1.450,00 €, iznosa od 400,00 € na ime troškova vještačenja te iznosa od 53,10 € na ime pristojbe na tužbu.

37. Tuženiku su priznati zahtijevani troškovi u iznosu od 1.250,00 € koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime odgovora na tužbu po punomoćniku po Tbr. 8/1. Tarife, dva iznosa od po 200,00 € na ime obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 14.11.2023. i 16.12.2024. sve po Tbr. 8/1. Tarife, dva iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 18.12.2023. i 27.02.2024. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 250,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 1.000,00 €.

38. Tužitelju su u cijelosti priznati troškovi vještačenja u iznosu od 400,00 € jer su isti nastali neovisno o omjeru uspjeha stranaka u postupku.

39. Kako je tužitelj u cijelosti (100 %) uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, a u odnosu na dosuđeni novčani iznos i specificirani tužbeni zahtjev uspio s 33,29 %, odn. sa 66,65 % (133,29/2) priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 1.643,42 €.

40. Tuženik je u parnici uspio s 33,35 % pa s obzirom na uspjeh u parnici uspio s troškovima postupka u iznosu od 416,88 €.

41. Međusobnim prebijanjem navedenih troškova tuženik je dužan tužitelju isplatiti troškove postupka u iznosu od 1.226,54 € (1.643,42-416,88), pa je sud tužitelja s preostalim dijelom zahtijeva za naknadom troškova u iznosu od 1.039,06 € odbio.

42. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 11. travnja 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika