REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 3
Pr-37/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Bjelovaru po sucu toga suda Sanjinu Miloševiću kao sucu pojedincu, u parničnom postupku tužitelja ŠĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Klaudiju Čurinu, odvjetniku u Zagrebu, Ilica 29, protiv tuženika Hidroregulacija d.o.o. OIB: 54088531631, Bjelovar, Ulica Blajburških žrtava 24, radi naknade štete, dana 11. travnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Hidroregulacija, društvo s ograničenom odgovornošću za graditeljstvo i hidrogradnju OIB: 54088531631, Bjelovar, Ulica Blajburških žrtava 24, da isplati tužitelju ŠĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], neto iznos od 2.500,00 Eura, sa zateznom kamatom tekućom od 11. travnja 2025. godine, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Hidroregulacija, društvo s ograničenom odgovornošću za graditeljstvo i hidrogradnju OIB: 54088531631, Bjelovar, Ulica Blajburških žrtava 24, da nadoknadi tužitelju ŠĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 375,00 Eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana 11. travnja 2025. godine, do isplate, time da se zatezna kamata obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, preko dosuđenog iznosa od 375,00 Eura, do zatraženog iznosa od 625,00 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 250,00 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos od dana 11. travnja 2025. godine.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika, podnio tužbu radi naknade štete.
2. U tužbi u bitnome tvrdi da je bio zaposlen kod tuženika na poslovima strojara građevinskog stroja, te da mu je tijekom 2024. godine, tuženik naložio rad na kombiniranom stroju – bageru i utovarivaču, a za koji tužitelj nije prošao nikakvu obuku za upravljanje, time da se rad u to vrijeme obavljao na lokaciji u Bjelovaru, na kružnom toku – raskrižju Ulice Vladimira Nazora, te Trga Stjepana Radića i Trga hrvatskih branitelja. Tužitelj tvrdi da je obzirom na činjenicu kako je bio nesposoban za rad na tom stroju na kojem mu je naloženo da radi, obavijestio tuženika da ne može obavljati zadane radne zadatke na stroju za koji nije osposobljen, a što je bilo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, budući da bi upravljanjem strojem za koji nema odgovarajuću obuku, mogao ugroziti sebe i druge, te nanijeti tužitelju imovinsku štetu. Međutim, tužitelj ističe da je nakon takve obavijesti tuženika od strane tužitelja, odnosno odbijanja obavljanja navedenog posla, direktor tužitelja povišenim tonom vikao na tužitelja, pred više prolaznika, te mu prijetio otkazom ugovora o radu, što je na tužitelja ostavilo stresne posljedice u vidu pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede njegove časti i dostojanstva.
3. Tužitelj je napomenuo u tužbi da je čl. 28. st. 3. ZR propisana obveza poslodavca da osposobi radnika za rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika, te sprječava nastanak nesreća, pa smatra da je njegovo opisano postupanje, prilikom kojeg je odbio rad kada poslodavac nije postupio u skladu sa svojom zakonskom obvezom da radnika osposobi za rad na siguran način, bilo u skladu sa savjesnim obavljanjem rada. Nadalje, navodi tužitelj i neovisno o toj obvezi, te neovisno čak i o eventualnoj (ne)opravdanosti razloga zbog kojih radnik odbija preuzeti naloženi posao, poslodavac u svakom slučaju ima dužnost poštivati dostojanstvo radnika, u skladu čl. 7. st. 5. ZR, te nema ovlaštenja vikati, derati se ili na bilo koji drugi način ponižavati radnika, osobito ne pred trećim osobama, već eventualne povrede obveza iz radnog odnosa, treba sankcionirati na Zakonom predviđene načine. Zbog toga, tužitelj smatra kako je u konkretnom slučaju jasno da je postupanjem direktora tuženika došlo do teške povrede tužiteljeva dostojanstva, a uslijed čega je tužitelj pretrpio duševne boli i strah, te je zbog navedenog i potražio liječničku pomoć.
4. Tužitelj u tužbi tvrdi, pored navedenog, da je tuženik u radne strojeve ugradio video nadzor koji kontinuirano snima unutrašnjost radnih strojeva, a bez da je za to udovoljio svim potrebnim uvjetima propisanim odredbama čl. 29. ZR, čl. 43. st. 4. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 71/2014, 118/2014, 154/2014, 102/2015, 94/2018, 96/2018 – u daljnjem tekstu: ZZR), te čl. 30. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine“ br. 42/2018).
5.Tužitelj tvrdi da je kontinuirano snimanje unutrašnjosti stroja nezakonito, te ne postoji nikakav pravni temelj za takvo snimanje, uslijed čega je došlo do teškog narušavanja privatnosti tužitelja, koju je tuženik kao poslodavac dužan štititi u skladu s čl. 29. ZR. Pravo na privatnost je jedno od temeljnih ljudskih prava (čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, „Narodne novine – međunarodni ugovori“ br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010, 13/2017), te povreda prava na privatnost predstavlja povredu prava osobnosti tužitelja, u smislu odredbe čl. 19. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.
6. Tuženik po osnovi neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, na čast i ugled, te zaštitu od svakog uznemiravanja na radu, a zbog pretrpljenih duševnih boli i straha ima pravo na pravičnu naknadu u skladu s čl. 1100. ZOO i smatra da je primjerena pravična naknada, s obzirom na sve okolnosti slučaja, najmanje 2.500,00 Eura, te si pridržava pravo s obzirom na rezultate postupka taj iznos povisiti. Tvrdi da se obratio tuženiku sa zahtjevom za zaštitu dostojanstva, no da je tuženik dopisom od 04. listopada 2024. godine, otklonio taj zahtjev tužitelja. Shodno tome, predlaže da se tuženika obveže da mu nadoknadi štetu u iznosu od 2.500,00 Eura sa zateznom kamatom, za koju nije naveo od kojeg datuma ju potražuje
7. Tuženik je dopisom od 27. veljače 2025. godine, pozvan dostaviti pisani odgovor na tužbu u roku od 15 dana, no tuženik nije dostavio pisani odgovor na tužbu u dodijeljenom roku, iako je bio u tom pozivu upozoren da će se u tom slučaju donijeti presuda zbog ogluhe.
8. Shodno tome, kako je u ovom slučaju po uvjerenju ovoga suda bio ispunjen uvjet za donošenje presude zbog ogluhe iz čl. 331.b Zakona o parničnom postupku, valjalo je odlučiti kao u izreci, obzirom da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz bitnih činjenica navedenih u tužbi, da je tužba upućena tuženiku sa pozivom za davanje odgovora na tužbu, uredno dostavljena tuženiku dana 07. ožujka 2025. godine (povratnica na listu 14 u spisu), te obzirom da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti sa dokazima koje je tužitelj dostavio uz tužbu, a ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, tim više što je teoretski moguće kako tuženik zbog smanjenja parničnih troškova nije dostavljao odgovor na tužbu i osporavao tužbeni zahtjev ni u pogledu osnove ili visine, procijenivši da bi taj zahtjev nakon izvedenih dokaza, mogao biti istaknut i u većem novčanom iznosu od sada istaknutog.
9. Iako je tužitelj potraživao zateznu kamatu u vezi naknade troškova postupka od dana presuđenja, a tu kamatu nije na određen način na glavni utuženi iznos tražio od nekog određenog datuma ili dana presuđenja, sud je s obzirom na egzistirajući zahtjev tužitelja u vezi zatezne kamatu, dosudio tužitelju zateznu kamatu od dana donošenja ove odluke i u vezi dosuđenog iznosa od 2.500,00 Eura.
10. Kako je tužitelj potraživao naknadu troškova postupka, valjalo je u smislu čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku, obvezati tuženika da nadoknadi tužitelju cjelokupni opravdani parnični trošak koji je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora, sukladno troškovniku odvjetnika tužitelja, primjenom odredaba važeće Odvjetničke tarife.
11. Zbog toga je tužitelju u vezi troškova nastalih u povodu ovog postupka u smislu čl. 151.st.1. Zakona o parničnom postupku, priznat iznos od 100,00 Eura za sastavljanje podneska kojeg se odvjetnik tužitelja sjetio datirati sa rujnom 2024. godine (list 8-10 spisa), a kojim je tužitelj podnio tuženiku, zahtjev za zaštitu dostojanstva, te je tužitelju za sastav tužbe priznat iznos od 200,00 Eura, a na ove opravdane troškove u iznosu od 300,00 Eura je tužitelju priznat iznos od 75,00 Eura u vezi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, pa je tužitelju dosuđen ukupan iznos od 375,00 Eura, na ime naknade opravdanih troškova, zajedno sa opravdano zatraženom zateznom kamatom na taj iznos od dana donošenja ove odluke.
12. Tužitelju u smislu čl. 155. Zakona o parničnom postupku, nije priznat kao opravdan trošak za ovu parnicu, trošak u vezi sastavljanja podneska od 09. travnja 2025. godine jer je tim podneskom odvjetnik tužitelja predložio donošenje presude zbog ogluha, nalazeći potrebnim obrazlagati takav prijedlog. Naime, svaki odvjetnik u Republici Hrvatskoj, prije svega treba znati da se sudu ne trebaju bespotrebno slati podnesci kako bi se na temelju činjenice da su poslani mogla potraživati naknada za taj podnesak ili da nije dopušteno slati sudu podnesak kad god se to odvjetnik stranke, baš sjeti jer bez zahtjeva za dopuštenje za dostavljanje podnesaka, stranci koja od strane suda nije niti pozvana da dostavi neki podnesak, nije dopušteno samoinicijativno niti slati sudu podneske, odnosno sud ih ne može tretirati dopuštenim u smislu Zakona o parničnom postupku.
13. Kako je navedeni podnesak odvjetnik tužitelja, dostavio sudu uz zahtjev za naknadu troška za sastavljanje tog podneska, bez da ga je sud uopće pozvao da dostavi bilo kakav podnesak i bez da je odvjetnik tužitelja zatražio dopuštenje za dostavljanje tog podneska sudu, taj podnesak je bio i nepotreban i nedopušten, pa nije uvažen zahtjev tužitelja za naknadu troška u vezi sastavljanje tog podneska tužitelja, kao opravdanog parničnog troška. Naime, jasno je da je odvjetnik tužitelj tim nedopuštenim podneskom, namjeravao za sebe ušićariti dodatna novčana sredstva pod krinkom naknade parničnih troškova, a što sud ne može i ne smije dopustiti, tim više što je ponajmanje bitno za donošenje presude zbog ogluhe da tako nešto predloži tužitelj jer sud takvu odluku donosi, neovisno o prijedlogu tužitelja, ukoliko je za donošenje iste ispunjen zakonski uvjet.
U Bjelovaru, 11. travnja 2025. godine.
S u d a c
Sanjin Milošević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka ovom sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud. Presuda zbog ogluhe se ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
U Bjelovaru, dana 11. travnja 2025. godine
Sudac:
