REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-84/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić kao izvjestiteljice i članice vijeća i Berislava Devčić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Ivan Kalauz, odvjetnik u Vinkovcima, I. Gundulića 2, protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-9945/2023-16 od 19. prosinca 2024. na sjednici vijeća održanoj dana 11. travnja 2025.

p r e s u d i o  je

I Odbija se žalba tuženice ... [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 9945/2023-16 od 19. prosinca 2024. u točkama I i II.

II Žalba tuženice ... [adresa] djelomično se prihvaća te se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 9945/2023-16 od 19. prosinca 2024. u točki III i sudi:

"III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.303,08 eura (umjesto 1.365,58 EUR) sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana."

III Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 9945/2023-16 od 19. prosinca 2024. suđeno je:

" I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj: 138-50-3530219, od 20. lipnja 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja nosi naziv NAKNADA i koja glasi: ''3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.'' II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 335,92 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. lipnja 2006. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.365,58 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana."

2. Protiv presude tuženica je pravovremeno podnijela žalbu zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka jer je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 326.a ZPP u vezi s čl. 186.c ZPP. Naslovni sud smatra, a kako se dodatno obrazlaže u toč. 32. do 35. ove žalbe, da tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka. Prihvaćanjem takvog stajališta Naslovni je sud tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, što Naslovni sud nije učinio, niti obrazlaže zašto nije učinio. Apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka – čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP su počinjene jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. U Odnosu na primjenu Direktive 93/13 i praksu Suda EU tuženik prvenstveno ističe da je u postupku C-567/20 Sud EU izričito istaknuo da se odredbe Direktive ne primjenjuju na ugovore o kreditu zaključene prije 1.7.2013., odnosno prije ulaska RH u Europsku uniju. Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka zaključen je 20.6.2006., dakle također znatno prije ulaska RH u EU zbog čega se na predmetni spor ne mogu primijeniti odredbe Direktive niti praksa Suda EU. Tuženik smatra da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi 3,30% od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Tužitelj je nedvojbeno ugovor o kreditu potpisao, dakle pristao je na navedenu ugovornu odredbu. Naslovni sud tek paušalno navodi da ista uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača.

2.1. Nadalje, tuženica navodi da sud tužitelju dosuđuje zateznu kamatu koja teče od 28.6.2006. smatrajući tuženika nesavjesnim stjecateljem, jer je tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i da je ta ista odredba nametnuta potrošaču. Naslovni sud uopće nije ispitao savjesnost postupanja tuženika u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naslovni se sud poziva na odredbu čl. 96. ZZP-a, a da uopće ne provodi test poštenosti kako je naprijed naznačeno jer ne navodi u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP. Predmetni ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen, a tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne, dakle radi se eventualno o zabrani manjeg značaja.

2.2. Tuženik pobija odluku o troškovima. Tuženik smatra da podnesak tužitelja od 29.2.2024. nije bio nužan za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP-a jer su navodi iz podneska mogli biti izneseni na ročištu održanom sedam dana nakon slanja predmetnog podneska. Osim toga, Naslovni sud tužitelju dosuđuje i trošak sastava podneska od 26.2.2024. dok isti nije ni dostavljen tuženiku. Predlaže se da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbene zahtjeve u cijelosti te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka, kao i trošak ove žalbe, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava. Traži troškove žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavka glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

4.1. Nije sporno da je tuženik s tužiteljem sklopio u Zadru 20. lipnja 2006. Ugovor o kreditu, broj: 138-50-3530219. Sporna je ništetnost navedenog uglavka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost, dok nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Istaknut je prigovor zastare.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno:

- da je uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 138-50-3530219, od 20. lipnja 2006. (list 5-8) utvrđeno je da je isti sklopljen u Zadru između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužitelja, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, u svezi kredita u iznosu 16.527,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1.);

- da je glede kamatne stope ugovorena je redovna kamata od 5,20% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja istog Ugovora iznosi 15% godišnja, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem istog Ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima (čl. 2.);

- da je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita (čl. 3.);

- da je ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (čl. 4.);

- da je ugovorena namjena: Adria Lada d.o.o. -krediti za kupnju novih automobila marke Lada (čl. 6.);

- da je ugovoren je način otplate i to otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, koji je vrijedio na dan dospijeća, a po otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita te anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu i prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. listopada 2006. te uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke (čl. 7.)

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije s tuženikom pregovarao o odredbama Ugovora, da je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da mu je ponuđen kredit isključivo u CHF, da nije pitao bankara o tome na što se odnosi ista ulazna naknada, da je pročitao Ugovor prije potpisa istoga, odnosno pročitao je najvažnije dijelove Ugovora, kao što su visina kamate, razdoblje otplate i sl., da se ne sjeća je li pročitao odredbu kojom je definirano plaćanje naknade za obradu kredita, ali u globalu su odredbe Ugovora tužitelju bile jasne, da je tužitelj shvatio da treba platiti istu naknadu i rekao sam sebi "što je tu je, donekle je podnošljivo", međutim, tek kasnije je postao problem kada se povisio anuitet kredita.

7. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje temeljem izvedenih dokaza da tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornoj odredbi. Tuženik je propustio razjasniti tužitelju odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, odnosno strukturi i načinu obračuna tzv. ulazne naknade te isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, kao što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

7.1. Prvostupanjski sud je, također, pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika. U ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

8. Pogrešno je tumačenje tuženika u dijelu u kojem ističe da tužiteljeva tražbina nije niti dospjela a s obzirom da je ništetnost ugovorne odredbe utvrđena u ovom postupku jer predmet spora jest utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe te posljedično isplata s osnova takove ništetne odredbe.

9. Također pravilno sud zaključuje da je predmetna odredba jasna i razumljiva međutim ista je iz svih naprijed navedenih razloga nepoštena, a ista se ne može podvesti u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive.

10. Mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom. Spornom ugovornom odredbom, unatoč tome što je određena u postotku, u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP). Zaključno, kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, to je time ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nepoštena, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužitelja, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

11. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora, sud je pravilno odlučio kao pod toč. I. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, pravilno prihvatio i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa 335,92 EUR (s obzirom na fiksni tečaj konverzije) za trošak obrade kredita, to tim više što ista visina nije sporna (list 17), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 28. lipnja 2006., kao dana nakon dana isplate kredita i ujedno naplate iste naknade (list 11), s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

12. Kako svojim žalbenim navodima tuženica nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude u točkama I i II sud je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u točki I izreke presude.

13. U pogledu troškova postupka sud je pravilno odlučio sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT), osim u pogledu troška od 26.veljače 2024. kojim podneskom tužitelj traži odobrenje suda za podnošenje pismenog očitovanja na tuženikov odgovor na tužbu. Navedeni trošak sastava podneska nije bio potreban za vođenje ovog parničnog postupka (čl. 155. ZPP-a), dok je trošak sastava podneska od 26.2.2024. sud pravilno priznao sukladno Tbr 8/1 OT. Ostali troškovi pravilno su izračunati.

13.1. Zbog navedenog, presuda je u dijelu odluke o troškovima preinačena u skladu sa odredbom čl. 380.st.3. ZPP-a, te je dosuđeni trošak umanjen za trošak sastava podneska od 26.2.2024. i pdv na isti.

14. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom uspio samo u neznatnom dijelu, temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a.

U Požegi, 11. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević