REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-1081/2021-43

(ranije spis br. P-1024/2020)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužiteljice ME OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], II- tužiteljice TE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], te III- tužiteljice ĆE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], svi osobno, ali i kao nasljednici pok. RE iz [adresa], te svi zastupani po punomoćniku Nenadu Dianiću, odvjetniku u Ivanić-Gradu, Savska 28, protiv tužene OE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Radovanu Dožudiću, odvjetniku Odvjetničkog ureda Marijane Habijančić sa sjedištum u Čazmi, radi iseljenja i predaje u posjed, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 19. veljače 2025. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, punomoćnika tuženika i zastupnice umješača na strani tuženika Republike Hrvatske, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 10. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj OE OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], da preda u posjed tužiteljicama ME OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], TE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i ĆE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], poslovni prostor sa prostorijom WC-a koji se nalazi iza tog poslovnog prostora, te skladišni prostor, koje prostorije se nalaze na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] kuća, gospodarski objekti i dvorište u [adresa] sa 230 čhv, ali i da te prostorije preda tužiteljicama potpuno slobodne od osoba i stvari, kao i da tužiteljicama kao solidarnim vjerovnicima naknadi parnični trošak u iznosu od 3.056,18 Eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 10. travnja 2025. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje u smislu čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

(ranije spis br. P-1024/2020)

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljica kojim je zatraženo da tužena iseli iz nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] kuća, gospodarski objekti i dvorište u [adresa] sa 230 čhv, ali i u dijelu kojim je zatraženo da tužena preda u posjed tužiteljicama dio predmetne nekretnine koji koriste tužiteljice i to potpuno slobodnu od osoba i svojih stvari (dakle, sve ostalo u vezi predmetne nekretnine i to kako u vezi zemljišta, tako i u vezi objekata koje tužena ne koristi, izuzev navedenog u točci I. izreke ove presude).

III. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužiteljica u vezi naknade parničnih troškova i to preko dosuđenog iznosa od 3.056,18 Eura, do zatraženog iznosa od 3.656,18 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 600,00 Eura, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos od 10. travnja 2025. godine, pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelji ME, TE, RE i ĆE su protiv tužene OE, dana 07. studenog 2020. godine, podnijeli tužbu radi iseljenja i predaje u posjed nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] kuća, gospodarski objekti i dvorište u [adresa] sa 230 čhv.

2. Tužitelji tvrde da je na navedenoj nekretnini uknjižena osobna služnost prava doživotnog plodouživanja za korist RE (tužitelja u vrijeme pokretanja parnice, a sada pokojne osobe) i tužiteljice ĆE, koje dvije osobe su inače roditelji preostalih tužiteljica ME i TE. Nadalje, tužitelji su istakli kako se na navedenoj nekretnini i to samo u dijelu iste, neosnovano i bez ikakve osnove nalazi tužena, koja je u nezakonitom i neosnovanom posjedu dijela predmetne nekretnine. Tvrde da je tužiteljica inače u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, pod brojem P-942/2016, vodila protiv tadašnjih vlasnika, RE i ĆE, parnicu radi utvrđenja vlasništva nad dijelom nekretnine opisane u ovoj tužbi, time da je presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici 6 Gž-133/2019 tužena pravomoćno izgubila tu parnicu radi utvrđenja prava vlasništva.

3. Tužitelji navode da su RE i ĆE osobe starije životne dobi, darovnim ugovorom darovali tu svoju nekretninu kćerkama ME i TE, svakoj u ½ dijela, te su sebi pridržali osobnu služnost - pravo doživotnog plodouživanja.

4. Kako tužena neovlašteno i bez ikakve osnove koristi navedenu nekretninu tužitelja, tužitelji su predložili da se tužena odmah i bez odgode iseli iz navedene nekretnine, te da istu slobodnu od osoba i svojih stvari preda tužiteljima u isključivi posjed. Tužitelji su dopisom još u travnju 2020. godine, pozvali tuženu na predaju navedene nekretnine u posjed, no do podnošenja tužbe, tužena nije dio navedene nekretnine koju posjeduje prepustila u posjed tužiteljima.

5. U odgovoru na tužbu iz podneska od 03. prosinca 2020. godine, tužena je osporila tužbeni zahtjev, te je istakla da je potpuno netočno da bi ona bez ikakve pravne osnove posjedovala poslovni prostor, koji se nalazi, i to kao etažno i faktički poseban dio nekretnine, na kč. br. [katastarska čestica] kuća, gospodarski objekt i dvorište u ulici (ranije spis br. P-1024/2020)

ŠE upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Također je istakla da ne posjeduje u cijelosti navedenu katastarsku česticu, već samo dio te čestice i to poslovni prostor na toj čestici, koji je kupila na sudskoj javnoj dražbi, te da se radi samo o dijelu u zemljišnim knjigama zabilježene katastarske čestice. Smatra da je ta činjenica u vezi posjedovanja dijela te nekretnine – poslovnog prostora kojeg je kupila na javnoj dražbi, važna s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva kojim se traži predaja u posjed nekretnine u cijelosti, tim više što je i u dvije ranije prvostupanjske presude utvrđeno da je tužena vlasnica navedenog poslovnog prostora, dakle dijela navedene predmetne nekretnine, ali nikako ne cijele nekretnine. Napomenula je da je zadnja od tih navedenih presuda bila ona križevačke službe ovoga suda broj P-942/2016 od 09. srpnja 2018. godine, kojom je utvrđeno da je OE izvanknjižni vlasnik posebnog dijela nekretnine koji se odnosi na poslovni prostor – lokal površine 32 m2 i skladišni prostor od 8 m2, a koji se nalaze prizemno u stambenom i dvorišnom objektu kuće u [adresa] u [adresa], izgrađenoj na čestici broj 1418/3 upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

6. Nadalje, tužena je navela kako je ta presuda od 09. srpnja 2018. godine, bila preinačena, a upravo takvu presudu o preinaci navedene prvostupanjske odluke su tužitelji priložili svojoj predmetnoj tužbi, time da je tom preinačujućom odlukom odbijen tužbeni zahtjev OE i to od strane Županijskog suda u Velikoj Gorici pod brojem Gž-133/19 od 05. veljače 2020. godine. Protiv te presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, u tom predmetu tužiteljica, a sada tuženica OE, podnijela je prijedlog za dopuštenje revizije, o kojem još nije odlučeno, a ujedno je protiv iste presude podnijela i ustavnu tužbu, ali je obaviješću Ustavnog suda Republike Hrvatske rečeno da će se o ustavnoj tužbi rješavati tek nakon donošenja odluke Vrhovnog suda RH, povodom izjavljenog pravnog lijeka – prijedloga za dopuštenje revizije, a o kojem još nije odlučeno.

7. Prema tome, tužena ističe da je u okviru postojećih navedenih sudskih postupaka nedvojbeno:

- da je između tužitelja i njihovih pravnih prednika još dana 25. veljače 1992. godine, sklopljena sudska nagodba kojom tadašnji vlasnici poslovnog prostora, a kojeg je tuženica sada vlasnik i posjednik priznaju pravo vlasništva tadašnje pravne prednice Moslavina d.d., Slavija OOUR Moslavina Čazma, toj istoj pravnoj osobi na poslovnom prostoru koji se nalazi u objektu, još uvijek na predmetnoj nekretnini;

- da je navedeni poslovni prostor ušao u pretvorbenu masu, sukladno propisima o pretvorbi;

- da je Moslavina d.d. [adresa], kasnije u stečaju postala vlasnik navedenog poslovnog prostora;

- da je, nakon što je otvoren stečajni postupak nad tvrtkom Moslavina d.d. [adresa] - u stečaju utvrđen navedeni poslovni prostor pred stečajnim sudom – Trgovačkim sudom u Bjelovaru, kao nekretnina koja se prodaje na javnoj dražbi;

- da je raspisan natječaj za prodaju tog prostora, natječaj objavljen putem javnih medija;

- da je, sukladno odredbama Stečajnog zakona, zakazana javna dražba koju je proveo javni bilježnik Ljerko Torbašinović iz [adresa], te da je u tom postupku tuženica kupila taj poslovni prostor i stupila u posjed te nekretnine koja je bila oglašena, te je prema tome zakonit i pošten posjednik iste, od trenutka kupoprodaje do danas. (ranije spis br. P-1024/2020)

8. Tužena tvrdi da je izvan knjižna vlasnica predmetne nekretnine, pa tako i dijela iste, poslovnog prostora – lokala. Niti iz tog dijela nekretnine (misli se na poslovni prostor), a pogotovo ne sa cijele nekretnine, kako se tužbenim zahtjevom traži, tužena nije dužna iseliti, a ujedno ponovo naglašava kako ne posjeduje cijelu nekretninu, već samo dio kojeg je kupila u sudskom postupku provedenom sukladno odredbama Stečajnog zakona. Dakle, sporni poslovni prostor je nekretnina koju je tužena kupila na sudskoj javnoj dražbi, provedenoj putem javnog bilježnika, te je stupila u njezin posjed, a koji posjed traje do danas. Predmetni poslovni prostor je pravni prednik tužene stekao, a što mu je priznato i u pravnom postupku pretvorbe, uz očitovanje tužitelja i njihovih pravnih prednika, te je taj poslovni prostor nesporno ušao u imovinu pravnog prednika tužene.

9. Ako vezano uz gore navedenu tvrdnju tužene nije tako, a očigledno jest, tužena smatra da bi to značilo, da je Republika Hrvatska u stečajnom postupku, posredstvom Trgovačkog suda u Bjelovaru, prodala tuženoj dio nekretnine – poslovni prostor, suprotno postojećih pravnih propisa, što bi bio razlog za ništetnost ugovora, te bi u tom slučaju Republika Hrvatska odgovarala za štetu – naknadu, koja bi tuženoj pripadala. Zbog toga je tužena i predložila da se na njezinoj procesnoj strani umiješa u ovu parnicu Republika Hrvatska, posredstvom nadležnog zakonskog zastupnika, jer za to postoji neposredni pravni interes.

10. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u neslužbenu kopiju izvatka iz zemljišne knjige (list 4), presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-133/2019-2 od 05.02.2020.g. (list 5-9), presudu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima broj P-942/2016-40 od 09.07.2018.g. (list 10- 19), prijedlog za dopuštenje revizije (list 42-46), ustavnu tužbu (list 48-50), dopis Ustavnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: USRH, list 51-52), smrtni list za bivšeg tužitelja RE (list 68), rješenje o nasljeđivanju iza pok. RE broj O-2513/2020 od 07.05.2021.g. (list 73-74), ugovor o kupoprodaji od 22.02.2010.g. (list 103-105), zapisnik o potvrđivanju usmene javne dražbe javnog bilježnika Ljerka Torbašinovića od 12.02.2010.g. (list 106-109), uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje geodetskog vještaka Damira Mlinarića, dana 20.09.2024.g. (list 113-123), te uvidom u pisani nalaz i mišljenje vještaka Damira Mlinarića od 12.11.2024.g., sa skicom izmjere i fotografijama lica mjesta (list 133-139). Također, izvršen je uvid u priloženi spis Općinskog suda u Bjelovaru broj P-942/2016.

11. Izvedeni su dokazi saslušanjem tužiteljice ME (list 98-99), te tužene OE (list 99-101).

12. Izvedeni dokazi su ocijenjeni u smislu čl. 8. ZPP.

13. Tužbeni zahtjev tužiteljica je osnovan.

14. Između stranaka nije sporno da su u zemljišnoj knjizi kao vlasnici predmetne nekretnine upisani JE iz [adresa] i TE iz [adresa] u jednakim suvlasničkim omjerima od ½ dijela, te da je na toj predmetnoj nekretnini pod brojem 1418/3 kuća, gospodarski objekti i dvorište u [adresa] sa 230 čhv u zemljišnoj knjizi u teretovnici - listu "C" upisana uknjižba osobne služnosti plodouživanja u korist RE i ĆE, oboje iz [adresa].

(ranije spis br. P-1024/2020)

15. Između stranaka nije sporno, a to je uostalom utvrđeno i održanim uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje geodetskog vještaka Damira Mlinarića, na što upućuju i fotografije koje je vještak slikao na licu mjesta prilikom uviđaja, da tužena doista na predmetnoj nekretnini, odmah do ceste posjeduje i koristi poslovni prostor koji ima poseban mjerni uređaj za potrošnju plina (s pogledom na cestu, od kojeg poslovnog prostora tužena ima ključ – fotografija poslovnog prostora je na listu 135) za držanje nekih stvari, te da isti nije sada namijenjen nekoj konkretnoj trgovačkoj djelatnosti, kao i da tužena posjeduje iza tog poslovnog prostora, jedan manji skladišni prostor (list 136, fotografija ulaza u skladište), koji se nalazi bočno od tog poslovnog prostora, sa lijeve strane stambeno-poslovnog objekta, gledajući od ceste, dok preostali dio objekta i pomoćnih zgrada (u okviru kojeg objekta se nalazi kuća i poslovni prostor sa skladištem) tužena ne koristi, već ključeve od toga stambenog prostora u okviru kuće imaju tužitelji, a taj stambeni prostor je iznad poslovnog prostora (što je vidljivo na fotografijama vještaka s lista 135 i 137).

16. Nesporno je bilo između stranaka, na koji način je tužena stekla pravo na posjed navedenog poslovnog prostora na nekretnini tužitelja, a na to direktno upućuje sadržaj kupoprodajnog ugovora od 22. veljače 2010. godine (list 103-105), te zapisnik o potvrđivanju usmene javne dražbe javnog bilježnika Ljerka Torbašinovića od 12.02.2010. godine (list 106-109), te je nesporno da je tijekom ove parnice umro dana **.**.2020., tužitelj RE, zbog čega je parnica bila prekinuta sve dok njegovi nasljednici (ĆE i TE), nisu preuzeli ovu parnicu na strani tužitelja, umjesto pokojnog RE.

17. Također između stranaka nije bilo sporno da je OE inicirala parnicu, tužbom koju je podnijela Općinskom sudu u Ivanić Gradu, Stalnoj službi u Čazmi, dana 23. srpnja 2010. godine, protiv tuženika RE i ĆE, radi utvrđenja suvlasništva u ½ dijela čkbr. [katastarska čestica] iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te utvrđenja da je tužiteljica vlasnica posebnog dijele te nekretnine i to poslovnog prostora – lokala površine 32 m2 i skladišnog prostora površine 8 m2, odnosno da je tijekom tog postupka tužbeni zahtjev tužiteljice o kojem je odlučeno presudom bio isključivo usmjeren na utvrđenje da je OE izvan knjižna vlasnica posebnog dijela predmetne nekretnine i to poslovnog prostora sa površinom od 32 m2 i skladišnog prostora sa površinom od 8m2, koji se nalaze na čestici broj 1418/3 upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te da je taj postupak završio pravomoćnim odbijanjem tog tužbenog zahtjeva tužiteljice OE (u spis su tužitelji dostavili kao prilog svojoj predmetnoj tužbi, preslike prvostupanjske i drugostupanjske odluke iz tog postupka vođenog pod brojem P-942/2016 pred križevačkom službom ovoga suda – list 5-19 spisa).

18. Nesporno je da je tužiteljica OE u navedenom predmetu broj P- 942/2016, podnijela prijedlog za dopuštenje revizije i ustavnu tužbu (list 42-50 spisa) protiv drugostupanjske odluke – Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-133/2019- 2 od 05. veljače 2020. godine, o kojoj reviziji i ustavnoj tužbi nije još bilo odlučeno na dan pokretanja ove parnice (ova parnica je pokrenuta dana 09. studenog 2020. godine).

19. Između stranaka je u ovome predmetu bilo sporno tko ima jače pravo na posjed u vezi spornih nekretnina, odnosno dijela nekretnine koji koristi tužena (poslovni prostor sa jednim wc-om i skladištem), te da li tužena ima opravdan razlog ili pravo (ranije spis br. P-1024/2020)

koje nju ovlašćuje da odbije tužiteljicama predati posjed navedenog poslovnog prostora i skladišta koji se nalaze na predmetnoj nekretnini ili tužiteljice imaju opravdan razlog da traže da im tužena preda posjed tih prostorija, odnosno da oslobodi od osoba i stvari te prostorije.

napusti dio njihove nekretnine (poslovni prostor i skladišni prostor).

20. Iako o navedenom prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljice iz navedenog spisa broj P-942/2016, OE i ustavnoj tužbi iste tužiteljice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-133/2019-2 od 05. veljače 2020. godine (list 5-9, 42-46 i 48-50), doista nisu bile donesene odluke od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske na dan kada su tužitelji podnijeli ovu predmetnu tužbu, protiv tužene OE, tijekom ove parnice je dana 21. srpnja 2021. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odbacio prijedlog OE za dopuštenje revizije u spisu broj P-942/2016 (list 383-383 priloženog spisa broj P-942/2016), dok je 25. listopada 2023. godine, Ustavni sud Republike Hrvatske, odbacio ustavnu tužbu, OE (list 387-390 priloženog spisa P- 942/2016).

21. U vezi spornog pitanja ovaj sud smatra da tužiteljice ME i TE, kao zk. suvlasnice predmetne nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to čkbr. [katastarska čestica] kuća, gospodarski objekti i dvorište u [adresa]. M sa 230 čhv, a analogno tome i ĆE, kao korisnica prava osobne služnosti – prava plodouživanja, imaju jače pravo na posjed te nekretnine na kojoj se nalazi i navedeni poslovni prostor koji koristi tužena, odnosno od kojeg tužena posjeduje ključ i skladišni prostor od 8m2, a od kojeg također tužena posjeduje ključ, a sve sukladno čl. 30.st.1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZV).

22. Naime, tim člankom je između ostalog propisano da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog nositelja da s tom svari i koristima od nje čini što ga je volja, te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije suprotno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, te da u granicama iz stavka 1. tog članka, vlasnik ima pravo na posjedovanje, uporabu i korištenje i raspolaganja svojom stvarju.

23. Zemljišnoknjižne suvlasnice predmetne nekretnine (na kojoj je izgrađena kuća u okviru koje se nalazi i sporni poslovni prostor sa skladišnom prostorijom od kojih objekata unutar navedene zgrade tužena posjeduje ključeve i koristi ih od kupnje na dražbi dana **.**.2010.), ME i TE u smislu čl. 30.st.1. i 2. ZV, nedvojbeno po uvjerenju suda imaju jače pravo od tužene na posjed spornog poslovnog prostora i skladišnog prostora jer se ta dva prostora nalaze na nekretnini koja je u zemljišnoknjižnom suvlasništvu ME i TE, a te dvije vlasnice u okviru svojih vlasničkih ovlaštenja imaju pravo sa svojom nekretninom činiti što ih je volja, pa tako i da tuženu isključe od posjedovanja jer imaju kao suvlasnice i pravo na suposjed na tim spornim prostorijama (poslovnom prostoru i skladištu).

24. Sud smatra da to pravo navedenih zk. suvlasnica u vezi prava na suposjed i pravo da isključe tuženu od posjedovanja tih prostorija unutar stambeno – poslovnog objekta izgrađenog na nekretnini suvlasnica, nije protivno pravima tužene u smislu čl. 30.st.1. ZV, niti zakonskim ograničenjima. Naime, već iz sadržaja drugostupanjske (ranije spis br. P-1024/2020)

odluke u predmetu broj P-942/2016 (presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-133/2019-2 od 05. veljače 2020. godine) je bilo razvidno zbog čega je bio odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev OE u vezi utvrđenja izvan knjižnog vlasništva na posebnom dijelu predmetne nekretnine (navedenom poslovnom prostoru i skladištu koji se nalaze prizemno u stambenom i dvorišnom objektu kuće u [adresa] u [adresa], izgrađenoj na čkbr. [katastarska čestica]), a to je bilo stoga što samo jedna prostorija u kući (poslovni prostor od 32 m2) i dio dvorišnog objekta (skladišni prostor od 8 m2) ne mogu biti samostalnim objektom stvarnih prava, dakle niti predmetom kupoprodaje. Na to direktno upućuje i čl. 6.st.1.ZV.

25. Također i čl. 2.st.1. ZV, ukazuje da ne mogu biti predmet prava vlasništva ili stvarnih prava, stvari koje nisu za to sposobne, a stavkom 3., toga članka je propisano što su nekretnine (čestice zemljišne površine, zajedno sa svime što je sa zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje, ako zakonom nije drugačije određeno), dok je čl. 9.st.1. ZV, propisano što čini pojedinačnu nekretninu, pa i iz te odredbe se analogijom može zaključiti da samo jedna prostorija u kući (koja u naravi predstavlja poslovni prostor) i u dvorišnom objektu (skladište), ne može biti samostalni objekt prava vlasništva ili pojedinačna nekretnina sukladno čl. 9.st.1. ZV.

26. Nedvojbeno je da ta kuća u [adresa] u okviru koje se nalazi navedeni poslovni prostor nije etažirana u smislu da bi kao posebna cjelina bio povezan sa zemljištem dio kuće koji se sastoji od poslovnog prostora i skladišta, dok bi preostali dio kuće također bio povezan sa zemljištem.

27. U kontekstu tih činjenica koje se odnose na pitanje sposobnosti ili nesposobnosti navedenog poslovnog prostora i navedenog skladišta koji se nalaze kao dio objekta izgrađenog na predmetnoj nekretnini, da budu predmetom samostalnog stjecanja prava vlasništva, sud dopušta da je upravo ta činjenica kako nije bilo moguće prodavati samo poslovni prostor i skladište (kao dijelove kuće izgrađene na predmetnoj nekretnini), javni bilježnik Ljerko Torbašinović, prodao na zahtjev stečajnog upravitelja Moslavina d.d. u stečaju Čazma, UE, dipl. oecc., cijelu nekretninu, tj. cijelu zemljišnoknjižnu česticu broj 1418/3 kuću, gospodarski objekt i dvorište u [adresa] M upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao suvlasništvo LE i ĆE, dana 12. veljače 2010. godine (list 106- 107 spisa), a na što upućuje sadržaj zapisnika o potvrđivanju činjenica o usmenoj javnoj dražbi radi prodaje imovine stečajnog dužnika, na temelju kojeg zapisnika je ta cijela nekretnina prodana HE za iznos od 70.226,11 kuna, bez obzira što iz istog zapisnika proizlazi da je na toj dražbi UE upozorio prisutnu OE na činjenicu da je predmet prodaje samo dio objekta u kojem se na dan prodaje nalazila prodavaonica rezervnih dijelova.

28. Osim toga, da je predmet prodaje ipak bila cijela nekretnina, a ne samo dio iste, tj. poslovni prostor i skladište, jasno upućuje i ugovor o kupoprodaji nekretnina od 22. veljače 2010. godine, odnosno čl. 2., tog Ugovora, time da je čl. 3. Ugovora, OE koja je bila upoznata sa činjenicom da su na toj prodanoj joj nekretnini broj 1418/3, upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u zemljišnoj knjizi upisani kao suvlasnici RE i ĆE, preuzela obvezu ishoditi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime o svom trošku.

(ranije spis br. P-1024/2020)

29. Neovisno o tome, što sukladno navedenim pozitivnim propisima nije bilo moguće prodati na javnoj dražbi samo dvije prostorije kuće (bez obzira što se u naravi radilo o poslovnom prostoru i skladištu) stečajnog dužnika Moslavina d.d. u stečaju, Čazma ili što nije bilo moguće u stečajnom postupku u vezi tog navedenog stečajnog dužnika, prodavati i imovinu LE i ĆE (dakle, njihovu nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] i to čkbr. [katastarska čestica] kuću, gospodarski objekti i dvorište u [adresa] sa 230 čhv), na javnoj dražbi je prema navedenim materijalnim dokazima u vidu istaknutog zapisnika od 12. veljače 2010. godine, te ugovora o kupoprodaji nekretnina od 22. veljače 2010. godine, prodana cijela nekretnina sukladno onome kako je upisana u zemljišnoj knjizi, kao suvlasništvo LE i ĆE, iako tužena smatra da je na toj dražbi njoj prodan samo istaknuti poslovni prostor i skladište.

30. Naime, tužena je i prilikom saslušanja u svojstvu stranke navela da je u stečajnom postupku nad Moslavinom kupila poslovni prostor i skladište, a koja tvrdnja ne odgovara materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu u vezi te kupnje.

31. Također, nije zanemarivo da tužena iz ove parnice nije uspjela u svojstvu tužiteljice u parnici koju je inicirala radi utvrđenja (izvanknjižnog) prava vlasništva na navedenom poslovnom prostoru i skladištu, te da je pravomoćnom sudskom odlukom, navedenom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici od 05. veljače 2020. godine, odbijen kao neosnovan takav zahtjev OE uz obrazloženje da poslovni prostor i skladište koji nisu fizički određeni, niti označeni kao posebni dio cijele nekretnine, ne mogu biti predmetom vlasništva ili presude koja može steći svojstvo ovršne isprave, te da OE kao posjednica navedenog poslovnog prostora i skladišta nije mogla steći dosjelošću pravo vlasništva na tim dijelovima nekretnine koja se sastoji od zemljišnoknjižne čestice i svega onoga što je na njoj izgrađeno.

32. Prema tome, kako je navedenom pravomoćnom drugostupanjskom odlukom utvrđeno da OE, nije niti izvanknjižni vlasnik spornog poslovnog prostora i spornog skladišta, od kojih prostorija posjeduje ključeve, te koje prostorije tužiteljice kao suvlasnice cijele nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi, uopće ne koriste i ne posjeduju, ocijenjen je osnovanim dio tužbenog zahtjeva tužiteljica ME i TE radi predaje u posjed samo dijela navedene predmetne nekretnine, odnosno navedenog poslovnog prostora sa wc prostorijom i skladišta koje koristi tužena jer tužena nema pravnu osnovu za držanje dijela tih tuđih stvari, odnosno dijela nekretnine tužiteljica ME i TE.

33. Sukladno čl.161.st.1. ZV., udovoljeno je dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljica ME i TE, radi predaje u posjed navedenog poslovnog prostora s prostorom WC-a i skladišta koji se nalaze na nekretnini broj 1418/3 i to slobodnih od osoba i svih stvari jer su tužiteljice u ovom postupku dokazale u smislu čl. 162.st.1. ZV, da su ME i TE suvlasnice nekretnine broj 1418/3 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i da se dio te nekretnine u okviru kuće, a radi se o poslovnom prostoru i WC-u, te skladištu, nalazi u posjedu tužene jer tužena raspolaže ključevima od poslovnog prostora i skladišta i drži svoje stvari u tim prostorijama, a ključeve od tih prostorija tužiteljice nemaju i ne mogu koristiti stoga te prostorije.

34. Sud smatra da je tužiteljica ĆE u čiju korist je upisano u zemljišnoj knjizi na predmetnoj nekretnini kao cijeloj zemljišnoknjižnoj čestici pravo osobne služnosti, odnosno pravo plodouživanja, dakle i u vezi poslovnog prostora i skladišta u (ranije spis br. P-1024/2020)

procesnoj funkciji izjednačena sa preostale dvije tužiteljice koje su suvlasnice cijele nekretnine, premda je tužbeni zahtjev ĆE utemeljen na čl. 233.st.1. i čl. 234.st.1. ZV, pa kako je tijekom ove parnice dokazano da je ĆE ovlaštena štititi svoje pravo osobne služnosti plodouživanja iz čl. 203.st.1. ZV, te da joj tužena to sprječava i brani držanjem svojih stvari u poslovnom prostoru i skladištu i držanjem ključa od tih prostorija, tužiteljica ĆE je dokazala da su ispunjeni uvjeti iz čl. 234. ZV, da se udovolji njezinom tužbenom zahtjevu. Zbog toga je udovoljeno i tužbenom zahtjevu ĆE jer se njezino upisano pravo plodoživanja, kao osobna služnost može vršiti posredstvom korištenja prostora i skladišta, a to joj tužena onemogućuje s obzirom da drži svoje stvari u tim prostorijama i posjeduje ključeve od istih, pa tužiteljica ĆE ne može ostvarivati sadržaj svoje upisane osobne služnosti, a ima jače pravo (upisano u zemljišnoj knjizi) od tužene da koristi taj prostor i skladište u smislu ostvarenja svog knjižnog prava.

35. U drugu ruku, tijekom ove parnice, ali i parnice koja se vodila kod ovoga suda pod brojem P-942/2016, OE nije dokazala niti da je vlasnica spornog poslovnog prostora i skladišta, niti da je izvan knjižna vlasnica tih prostorija, te da stoga nema pravo na posjed tog poslovnog prostora i skladišta ili pravo koje ju ovlašćuje da koristi i posjeduje te prostorije. Činjenica da je tužena stekla kupoprodajom u stečajnom postupku nad čazmanskim stečajnim dužnikom Moslavina d.d. u stečaju, na opisani način (kada je predmetom prodaje bila cijela nekretnina u vlasništvu fizičkih osoba, dakle ne u vlasništvu stečajnog dužnika) koji nije bio zemljišnoknjižno provediv, ključ od poslovnog prostora i navedenog skladišta i time pravo da koristi te prostorije, koje je i koristila od 2010. godine, tuženoj nije omogućilo da postane vlasnica tih prostorija dosjelošću, odnosno da postane izvanknjižni vlasnik jer poslovni prostor i skladište nisu nikada bili samostalna cjelina na kojima se može stjecati pravo vlasništva, a time tužena nema pravo u smislu čl. 163. ZV, da u ovakvoj parnici s uspjehom osporava tužiteljima tužbeni zahtjev u vezi predaje u posjed navedenog prostora i navedenog skladišta, slobodnog od osoba i stvari.

36. Zbog navedenog je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužiteljica samo djelomično jer je teško dokučivo zbog čega su uopće tužiteljice posredstvom odvjetnika, potraživale da se tužena iseli sa cijele nekretnine, kao da tamo živi i kao da uopće može živjeti u poslovnom prostoru i skladištu od kojih ima ključeve (u pravno smislu je vrlo jednostavno razlikovati zahtjev za iseljenje, od zahtjeva radi predaje u posjed – opaska suca), odnosno zbog čega su uopće tražile da im se preda u posjed cijela nekretnina – čestica broj 1418/3, dakle i dio predmetne nekretnine koju upravo tužiteljice posjeduju i povremeno koriste, kada je između stranaka nesporno, a to je utvrđeno i prilikom održanog uviđaja na licu mjesta, da je na zemljištu predmetne nekretnine izgrađena kuća katnica br. 40 u okviru koje se u prizemlju nalazi poslovni prostor sa vratima koja gledaju na cestu (od kojeg tužena posjeduje ključ), a iza kojeg poslovnog prostora se nalazi prostorija – WC, a iza stambeno poslovnog prostora se nalazi zidani objekt – skladište (od kojeg tužena posjeduje ključ i to su jedine prostorije koje posjeduje tužena uz WC koji se nalazi iza poslovnog prostora), time da se s druge strane predmetne nekretnine nalazi dvorište, a iza kuće pomoćna zgrada (ljetna kuhinja, podrum i ostava) od prostorija od kojih ključeve posjeduju tužiteljice, nakon čega se u produžetku nalazi garaža, spremište, radionica i još jedna velika garaža, kao i voćnjak sa vrtom koji koriste tužiteljice i jedan betonirani objekt – podrum, te staklenik. Pored toga, ulaskom u kuću je stepenicama koje vode na kat kuće utvrđeno da se na prvom katu od objekata koje posjeduju tužiteljice nalazi stambena jedinica koja se (ranije spis br. P-1024/2020)

sastoji od spavaće sobe, dnevnog boravka, kupatila kuhinje s trpezarijom, te špajze, a taj kat ima i balkon, dok se na drugom katu također nalazi stambena jedinica od 2 sobe, kupatila, kuhinje, te dva balkona.

37. Kako tužbeni zahtjev tužiteljica ME i TE u smislu vlasničkog zahtjeva za povrat stvari ili zahtjeva ĆE, kao ovlaštenice prava osobne služnosti, za predajom stvari radi omogućavanja izvršavanja sadržaja knjižnog prava služnosti ne može biti istaknut u odnosu na tuženu u vezi dijela predmetne nekretnine koji posjeduju tužiteljice, niti je moguće tražiti iseljenje iz kuće (koja se nalazi na predmetnoj nekretnini) u kojoj tužena ne živi, valjalo je odbiti kao neosnovan dio zahtjeva za predaju u posjed cijele nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to čkbr. [katastarska čestica], preko usvojenog dijela u vezi poslovnog prostora i prostorije wc-a koji se nalazi iza poslovnog prostora, ali i prostorije skladišta, a valjalo je odbiti i zahtjev za iseljenje jer taj zahtjev podrazumijeva da je tužena uselila na predmetnu nekretninu na kojoj se nalazi kuća, te da u njoj ili u poslovnom prostoru u okviru kuće živi, pa je i taj nesretno i nespretno sročeni zahtjev tužiteljica valjalo odbiti.

38. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.5. ZPP. Naime, sud smatra da je u konkretnom slučaju neuspjeh tužiteljica bio samo razmjerno neznatan (imajući u vidu da je osnovna svrha tužbe tužiteljica bila da im tužena preda posjed prostorija unutar objekta koje koristi i posjeduje – poslovni prostor, WC i skladište, slobodan od osoba i stvari) i da u vezi tog neznatnog neuspjeha tužiteljica, nisu nastali u ovoj parnici neki posebni troškovi, zbog čega je obvezao tuženu da nadoknadi cjelokupne opravdane troškove tužiteljicama, obzirom da je tužena osporavala pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljicama u cijelosti.

39. Parnični troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora, sukladno troškovniku odvjetnika tužiteljica, a primjenom odredaba važeće Odvjetničke tarife.

40. Shodno tome, tužiteljicama je za sastav tužbe priznat iznos od 200,00 eura, za sastavljanje obrazloženog podneska od 09. prosinca 2020. godine (kojim su se tužitelji očitovali, između ostalog, i o odgovoru na tužbu tužene), priznat je isti iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 11. srpnja 2021. godine (kojim je samo predloženo da se prekinuti postupak nastavi), priznat je iznos od 50,00 Eura, za sastav obrazloženog podneska od 13. siječnja 2022. godine, priznat je iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 11. veljače 2024. godine, priznat je iznos od 50,00 Eura, za sastav podneska od 24. studenog 2024. godine (kojim su se očitovale o nalazu vještaka), tužiteljicama je priznat iznos od 200,00 Eura. Pored toga, tužiteljicama je u vezi zastupanja po odvjetniku na ročištima održanim dana 25. travnja 2022. godine, 09. veljače 2024. godine, te 19. veljače 2025. godine, ali i na održanom uviđaju dana 20. rujna 2024. godine, priznat ukupan iznos od 800,00 Eura ili 200,00 Eura za svako zastupanje.

41. Na navedene opravdane troškove tužitelja u ukupnom iznosu od 1.700,00 Eura, priznato je tužiteljicama još 340,00 Eura za zastupanje više osoba (još dvije uz jednu tužiteljicu) u smislu Tbr. 40 Odvjetničke tarife, sukladno zahtjevu tužiteljica, dok je u vezi tih opravdanih troškova u iznosu od 2.040,00 Eura, priznat tužiteljicama pripadajući porez na dodanu vrijednost od 510,00 Eura.

(ranije spis br. P-1024/2020)

42. Tužiteljicama je pored toga, valjalo kao opravdan trošak, priznati i trošak u vezi sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 106,18 Eura (obzirom da su tužiteljice polovicu te svote dužne platiti u vezi pristojbe na tužbu, a drugu polovicu u vezi pristojbe na presudu), ali i zatraženi trošak od 400,00 Eura u vezi troškova financijskog vještačenja, koji trošak su financirale tužiteljice, naravno, odlučujući u granicama zahtjeva tužiteljica, obzirom da je ukupan trošak predmetnog vještačenja po geodetskom vještaku, ali i trošak održavanja uviđaja na licu mjesta iznosio 471,36 Eura.

43. Kada se matematički zbroje svi navedeni opravdani troškovi tužiteljica, odlučujući u granicama zahtjeva tužiteljica za naknadu parničnih troškova, utvrđuje se da njihov opravdan trošak iznosi 3.056,18 Eura, koja svota im je i dosuđena, odnosno koju svotu je tužena dužna isplatiti tužiteljicama, kao solidarnim vjerovnicima, zajedno sa opravdano zatraženom i dosuđenom zateznom kamatom na taj iznos, počevši od dana donošenja ove odluke.

44. Preko tog dosuđenog iznosa je odbijen zahtjev tužiteljica u vezi naknade troškova, kao neosnovan, pri čemu su nepotrebnim za parnicu u smislu čl. 155. ZPP, ocijenjeni troškovi za sastav podnesaka tužiteljica od 02. siječnja 2025. godine, ali i od 04. ožujka 2024. godine (tužiteljice su posredstvom odvjetnika u vezi tog zadnje navedenog podneska potraživale trošak za sastav nepostojećeg podneska od 05. ožujka 2024. godina) kojim su izvijestile sud o plaćanju zatraženog predujma za vještačenje (što inače tužiteljice nisu pozvane da obavještavaju sud i inače nisu dužne činiti jer računovodstvo suda uvijek u slučaju uplate bilo kakvog predujma u formi službene bilješke, obavijesti sudski spis), pa su troškovi za sastav tih dvaju podnesaka ocijenjeni nepotrebnim za ovu parnicu.

45. Zbog svega navedenog je valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Bjelovaru, 10. travnja 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 11. travnja 2025. godine, a putem ovoga suda.