Poslovni broj: P-1094/2024-9

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Draganu Ramljaku, u pravnoj stvari tužitelja HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mariu Skejiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika "Addiko Bank" d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 1403633387, zastupano po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva "Kožul i Petrinović" d.o.o., nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom Mario Skejić, odvjetnik u Splitu a u izočnosti uredno pozvanog tuženika na ročištu za objavu, 10. travnja 2025..

p r e s u d i o  j e

„I/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike u iznosima kamata isplatiti tužitelju ukupan iznos od 2.623,62 EUR-a isplatiti tužitelju ukupan iznos od 2.652,40 EUR i to sa kamatom na pojedine mjesečne iznose od po:

- 8,17 € koja teče od 30. rujan 2007.

- 8,04 € koja teče od 31. listopad 2007.

- 8,18 € koja teče od 30. studeni 2007.

- 7,99 € koja teče od 31. prosinac 2007.

- 8,20 € koja teče od 31. siječanj 2008.

- 8,10 € koja teče od 29. veljača 2008.

- 31,23 € koja teče od 31. ožujak 2008.

- 30,42 € koja teče od 30. travanj 2008.

- 29,63 € koja teče od 31. svibanj 2008.

- 29,68 € koja teče od 30. lipanj 2008.

- 29,51 € koja teče od 31. srpanj 2008.

- 29,09 € koja teče od 31. kolovoz 2008.

- 29,25 € koja teče od 30. rujan 2008.

- 47,49 € koja teče od 31. listopad 2008.

- 47,50 € koja teče od 30. studeni 2008.

- 47,40 € koja teče od 31. prosinac 2008.

- 50,01 € koja teče od 31. siječanj 2009.

- 49,74 € koja teče od 28. veljača 2009.

- 48,34 € koja teče od 31. ožujak 2009.

- 48,27 € koja teče od 30. travanj 2009.

- 47,05 € koja teče od 31. svibanj 2009.

- 46,39 € koja teče od 30. lipanj 2009.

- 46,38 € koja teče od 31. srpanj 2009.

- 46,05 € koja teče od 31. kolovoz 2009.

- 45,85 € koja teče od 30. rujan 2009.

- 45,22 € koja teče od 31. listopad 2009.

- 45,62 € koja teče od 30. studeni 2009.

- 44,87 € koja teče od 31. prosinac 2009.

- 45,88 € koja teče od 31. siječanj 2010.

- 45,65 € koja teče od 28. veljača 2010.

- 46,44 € koja teče od 31. ožujak 2010.

- 45,72 € koja teče od 30. travanj 2010.

- 46,46 € koja teče od 31. svibanj 2010.

- 46,68 € koja teče od 30. lipanj 2010.

- 47,28 € koja teče od 31. srpanj 2010.

- 48,36 € koja teče od 31. kolovoz 2010.

- 47,44 € koja teče od 30. rujan 2010.

- 47,13 € koja teče od 31. listopad 2010.

- 46,81 € koja teče od 30. studeni 2010.

- 40,71 € koja teče od 31. prosinac 2010.

- 40,33 € koja teče od 31. siječanj 2011.

- 39,36 € koja teče od 28. veljača 2011.

- 39,68 € koja teče od 31. ožujak 2011.

- 39,11 € koja teče od 30. travanj 2011.

- 40,67 € koja teče od 31. svibanj 2011.

- 41,06 € koja teče od 30. lipanj 2011.

- 42,81 € koja teče od 31. srpanj 2011.

- 43,09 € koja teče od 31. kolovoz 2011.

- 39,84 € koja teče od 30. rujan 2011.

- 33,36 € koja teče od 31. listopad 2011.

- 32,95 € koja teče od 30. studeni 2011.

- 33,01 € koja teče od 31. prosinac 2011.

- 32,61 € koja teče od 31. siječanj 2012.

- 32,52 € koja teče od 29. veljača 2012.

- 32,15 € koja teče od 31. ožujak 2012.

- 31,80 € koja teče od 30. travanj 2012.

- 31,62 € koja teče od 31. svibanj 2012.

- 30,95 € koja teče od 30. lipanj 2012.

- 30,65 € koja teče od 31. srpanj 2012.

- 30,22 € koja teče od 31. kolovoz 2012.

- 29,79 € koja teče od 30. rujan 2012.

- 29,31 € koja teče od 31. listopad 2012.

- 28,96 € koja teče od 30. studeni 2012.

- 28,34 € koja teče od 31. prosinac 2012.

- 27,58 € koja teče od 31. siječanj 2013.

- 27,04 € koja teče od 28. veljača 2013.

- 26,89 € koja teče od 31. ožujak 2013.

- 26,60 € koja teče od 30. travanj 2013.

- 25,37 € koja teče od 31. svibanj 2013.

- 24,88 € koja teče od 30. lipanj 2013.

- 24,46 € koja teče od 31. srpanj 2013.

- 24,14 € koja teče od 31. kolovoz 2013.

- 23,83 € koja teče od 30. rujan 2013.

- 23,40 € koja teče od 31. listopad 2013.

- 23,05 € koja teče od 30. studeni 2013.

- 22,71 € koja teče od 31. prosinac 2013. do 31.prosinac 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.siječanj 2023. do 31.prosinac 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.siječanj 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a zadrugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike glavnice uslijed povećanja kamatnih stopa isplatiti tužitelju ukupan iznos od 612,46 EUR i to s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od po:

- 3,37 € koja teče od 30. rujan 2007.

- 3,29 € koja teče od 31. listopad 2007.

- 3,32 € koja teče od 30. studeni 2007.

- 3,22 € koja teče od 31. prosinac 2007.

- 3,28 € koja teče od 31. siječanj 2008.

- 3,22 € koja teče od 29. veljača 2008.

- 12,66 € koja teče od 31. ožujak 2008.

- 12,23 € koja teče od 30. travanj 2008.

- 11,82 € koja teče od 31. svibanj 2008.

- 11,74 € koja teče od 30. lipanj 2008.

- 11,58 € koja teče od 31. srpanj 2008.

- 11,31 € koja teče od 31. kolovoz 2008.

- 11,27 € koja teče od 30. rujan 2008.

- 18,56 € koja teče od 31. listopad 2008.

- 18,40 € koja teče od 30. studeni 2008.

- 18,19 € koja teče od 31. prosinac 2008.

- 19,01 € koja teče od 31. siječanj 2009.

- 18,72 € koja teče od 28. veljača 2009.

- 18,01 € koja teče od 31. ožujak 2009.

- 17,79 € koja teče od 30. travanj 2009.

- 17,15 € koja teče od 31. svibanj 2009.

- 16,72 € koja teče od 30. lipanj 2009.

- 16,52 € koja teče od 31. srpanj 2009.

- 16,20 € koja teče od 31. kolovoz 2009.

- 15,93 € koja teče od 30. rujan 2009.

- 15,50 € koja teče od 31. listopad 2009.

- 15,43 € koja teče od 30. studeni 2009.

- 14,96 € koja teče od 31. prosinac 2009.

- 15,07 € koja teče od 31. siječanj 2010.

- 14,77 € koja teče od 28. veljača 2010.

- 14,78 € koja teče od 31. ožujak 2010.

- 14,31 € koja teče od 30. travanj 2010.

- 14,29 € koja teče od 31. svibanj 2010.

- 14,10 € koja teče od 30. lipanj 2010.

- 14,01 € koja teče od 31. srpanj 2010.

- 14,04 € koja teče od 31. kolovoz 2010.

- 13,49 € koja teče od 30. rujan 2010.

- 13,10 € koja teče od 31. listopad 2010.

- 12,71 € koja teče od 30. studeni 2010.

- 9,56 € koja teče od 31. prosinac 2010.

- 9,19 € koja teče od 31. siječanj 2011.

- 8,67 € koja teče od 28. veljača 2011.

- 8,44 € koja teče od 31. ožujak 2011.

- 8,01 € koja teče od 30. travanj 2011.

- 8,01 € koja teče od 31. svibanj 2011.

- 7,74 € koja teče od 30. lipanj 2011.

- 7,70 € koja teče od 31. srpanj 2011.

- 7,37 € koja teče od 31. kolovoz 2011.

- 6,45 € koja teče od 30. rujan 2011.

- 3,46 € koja teče od 31. listopad 2011.

- 3,07 € koja teče od 30. studeni 2011.

- 2,72 € koja teče od 31. prosinac 2011.

- 2,33 € koja teče od 31. siječanj 2012.

- 1,95 € koja teče od 29. veljača 2012.

- 1,54 € koja teče od 31. ožujak 2012.

- 1,13 € koja teče od 30. travanj 2012.

- 0,72 € koja teče od 31. svibanj 2012.

- 0,30 € koja teče od 30. lipanj 2012. do 31.prosinac 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.siječanj 2023. do 31.prosinac 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.siječanj 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a zadrugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.801,72 eura uvećan za zakonsku kamatu tekuću od dana donošenja presude 10. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 16. travnja 2019. zaprimljena je tužba u kojoj tužitelj navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 216-445/2004, 31.12.2004.g., koji je solemniziran dana 31.12.2004. g. pred javnim bilježnikom Zojom Puljiz u Splitu, pod brojem OU-871/04. Temeljem tog ugovora tužena je odobrila stambeni kredit u iznosu od 80.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Ugovorena je kamatna stopa od 5,25 % godišnje. Bez posebnog ugovaranja i pregovora je jednostrano za sebe pridržaja pravo za vrijeme trajanja ugovora primijeniti promjenjivu kamatnu stopu i način obračuna i naplate u skladu s jednostranim interenim odlukama banke. Protivno ugovoru i itplatnom planu, temeljem jednostranih odluka tužene, tužitelju su povećani anuitete uslijed protupravnog povećanja kamate, te je tužena naplatila veći iznos od onog kojeg je bila ovlaštena naplatiti temeljem pravnog posla koje je sklopljen među strankama.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26 P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g. u pravnoj stvari tužitelja POTROŠAČ-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženikh banaka, među kojima je i tužena iz ove parnice, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g. utvrđeno je da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promijeniva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je određeno da je odredba ništetna. Naposlijetku, Sud ističe da je u slučaju u kojem banka nije ispunila te obveze, pa se posljedično može ispitivati nepoštenost spporne ugovorne odredbe, na nacionalnom sudu da provjeri, s jedne strane, moguće bankino nepoštovanje zahtjeva postupanja u dobroj vjeri i, s druge strane postojanje moguće znatne neravnoteže izmneđu ugovornig stranaka. Tu ocjenu treba provesti s obzirom na trenutak sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja banke u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o kreditu u stranoj valuti. U tom smislu Sud naglašava da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu među strankama koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora. Korisnici kredita, potrošači u pojedinačnim sporovima ovlašteni su radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljm odredbe čl. 131. st. 1 u vezi čl. 138.a mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava.

PREDMETNI KREDIT OTPLAĆEN JE U CIJELOSTI PRIJE KONVERZIJE!!!!

.U prilogu tvrdnjama tužitelja govori i najnovija sudska praksa naslovnog suda koja se doostavlja. Odredbom iz čl. 104.st.1. i 3. ZOO-a/91 odnonsno odredbom iz čl. 323.st.1. i 2. ZOO-a/96 propisane su posljedice ništetnosti, pa je temeljem ove pravne osnove u slučaju ništetnosti pravnog posla ili djelomične ništetnosti pravnog posla kojeg su stranke sklopile svaka strana dužna vratiti ono što je temeljem ništetnog posla primila. Ako se radi o novčanoj obvezi i ako se radi o tome da je jedna ugovorna strana nesavjesna, osim obveze vraćanja primljenog nesavjesna stana je dužna nadoknaditi štetu protivnoj strani. U postupku kolektivne zaštite, te u

presudi Europskog suda, utvrđeno je da su banke nesavjesne stranke u ovom slučaju pa korisnici kredita imaju pravo i na naknadu štete kao i na kamatu koja teče od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi iz čl. 214.ZOO-a/91 odnosno odredbi č. 1115.ZOO-a/96. Prema Ugovoru o kreditu i pravom otplatnom planu, stranke su ugovorile mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan plaćanja. Temeljem jednostrane odluke tužene, na osnovi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promijenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljica je bila prisiljena plaćati u razdoblju od 30. rujna 2007.g. do 01.siječnja 2014. g. bitno veće iznose od ugovorenih, te je iz te osnovi oštećena za iznos od 4.639,15 CHF na dan 01. siječnja 2014.g.Prema računu razlike kamata iz ugovora o kreditu i plaćenih iznosa tužena je dužna tužitelju vratiti kun sku protuvrijednost prema srednjem tečaju tužene koja vrijedi zadnji dan mjeseca u kojem dospijeva anuiitet, sa zakonskomm kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate osnovom odredbe članka 104.st.1. i 3 ZOO-a/91, odnosno odredbe čl. 323.st.1 i 2 ZOO-a/96 u svezi s odredbom iz članka 214. ZOO-a/91 odnosno čl. 1115.ZOO-a/96.Prema izračunu razlike kamata iz ugovora o kreditu i plaćenih iznosa tužena je dužna tužitelju vratiti kunsku protuvrijednost razlike uvećanja glavnice prema srednjem tečaju tužene koja vrijedi zadnji dan mjeseca, sa zakonskom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate osnovom odredbe članka 104.st.1. i 3. ZOO-a/91, odnosno odredbe čl.323.st. 1 i 2. ZOO-1/96 u svezi o odredbom iz članka 214.ZOO-a/91, odnosno čl. 1115.ZOO-a/96.

2. U svom odgovoru na tužbu zaprimljenom na ovom sudu dana 27. rujna 2019. tuženik navodi da tužitelj u tužbi traži isplatu iznosa od 4.639,15 CHF temeljm ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu br. 216-445/2004 (dalje u tekstu:_ Ugovor o kredidtu) kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tuženik uvodno ističpe kako je tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c. Zakona o parničnom postupku.Dodatno citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakono o zaštiti ppotrošača i članka 502.c. Zakona o parničnom postupaku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom sluačju potpuno je bespredmetno. Tuženik uvodno ističe kako je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vvrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno svim važačim kogentnim propisima. Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potupnosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. U skladu sa svima iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna, s obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovaralo stvarnoj volji ugovornih strana te je, suprotno tužiteljevim navodima, predmetni Ugovor o kreditu sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamtna stopa mogla izmijeniti, odnosno tuženik je pri sklapanju istoga postupao sukladno svim važaćim prisilnim propisima, a posljedično čemu činidba iz predmetnog Ugovora o kreditu zadovoljava

sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu tužbu u cijelosti odbaciti zbog neurednosti, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova postupka i nakvaditi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijeskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

3.Tijekom dokazanog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao Ugovor o kreditu od 31. prosinca 2004. godine,pregled obavijesti o promjeni kamatne stope od 05. runja 2007. godine 12. ožujka 20 08. godine 27. listopada 2008. 14. studenoga 2010. godine 09. rujna 2011. godine, pregled izračuna pretplate, nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića te iskaz tužitelja HR.

4.Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Punomoćnici parničnih stranaka su potpisali trošak.

6.Iz ovako provedenog dokaznog postupak među parničnim strankama da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu 31. prosinca 2004. godine na iznos od 80.000 CHF.

7.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama se ukazalo spornim da li je tuženi u obvezi isplatiti tužitelju, pretplaćene kamate kao i pretplaćeni iznos glavnice a s obzirom da je glavnica ugovorena u valuti švicarskih franaka.

8.Predmetni ugovor je otplaćen u cijelosti prije konverzije.

9.Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tamo "peto tužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom peto tužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku peto tužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena Hypo Alpe- Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to

čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.".

10.Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015.

11.Što je bitno u konkretnom slučaju, a što je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno, da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljenom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takva ništetna.

12.Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

13.Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

14.Prema odredbama čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

15.Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u čl. 96. tog Zakona.

16.Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

17.Među strankama nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke (čl. 4. predmetnog Ugovora) te da se promjena kamatnih stopa smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa za predmetni Ugovor, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na Ugovoru.

18.Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno, u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

19.Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita".

20.Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.

21.Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, a prema odredbama članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koju tužitelj nije mogao utjecati. Svaka odluka banke o promjeni kamatne stope je bila samovoljna te neprecizno definirana, čime se tuženik nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope, tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj.

Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o istome prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

22.Nadalje stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim se odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

23. Isto tako stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.

24.Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu kod tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile su nepoštene, pa su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne.

25.Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale tužene banke, između ostalog ovdje tuženik, u spornom razdoblju s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu ubuduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene.

26.Odredba čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) navodi: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke a) ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa".

27.Odredba čl. 11. a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar, i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili - NRS ili - prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. ... Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11. b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11. b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim ne smiju se zaračunati korisniku kredita.".

28.Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

29.Na temelju svega navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan u ovom predmetu, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu Ugovora o kreditu sklopljenim između tuženika i tužitelja, da su samim tim navedene odredbe, odnosno dijelovi odredbi, nepošteni te da je sukladno tome u tom dijelu Ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

30.Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, kao neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt 575/2016-5 od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene), time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a polazeći od ukidne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016., određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

31.Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena.

32.Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i otplati glavnice kredita i ugovornih kamata obračunatih u CHF, a naplaćenih u kunama po važećem tečaju HNB-a, tužitelj je stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku koja mu nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanja otplate glavnice i kamata za švicarski franak, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora, s tim da je švicarski franak tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. No, međutim, uslijed drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom dovelo je kod tužitelja do preplate anuiteta po osnovi jednostrano povećane kamate i tečajne razlike švicarskog franka.

33.Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, i to stoga što prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donese povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Nadalje se navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice imao na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Revizijski sud je stajališta da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Isto tako, prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c Zakona o parničnom postupku). Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13/EEZ.

34.Stoga u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).

35.Odredbom čl. 502. b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a istog Zakona, dok je čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, propisan

učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa je tom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, pa je sud u smislu tih utvrđenja odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem predloženih svjedoka (Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

36.U svom nalazu i mišljenju sudski vještak Marijan Jović je naveo da je vještvo napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 05. prosinca 2019. godine, u predmetu koji se void pod brojem P-1689-2019. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.Na osnovi podataka I izvršenog obaračuna mišljenja je:Tužitelj (kao korisnik) I Tuženik (kao davatelj) su sklopili ugovor o kreditu broj 216-445/2004 dana 30.12.2004. godine. U razdoblju od 01. rujna 2007. do 01. siječnja 2014. tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 30.09.2007. do 31.12.2013. platio veći iznos na ime kamate ukupno 3.719,42 CHF, odnosno 19.984,53 kn.Kao posljedicu promjene otplatnog plana na dan 30.06.2012. Tužitelj je tuženiku dugovao veći iznos glavnice od početno ugovorenog ukupno 919,73 CHF, odnosno 4.614,58 kn.

37.Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka Marijana Jovića iz razloga što je isto vještvo stručno i argumentirano i isto je u suglasnosti s dokumentacijom dostavljenom u sudski spis , a i stranke nisu imale primjedbi na vještvo.

38.Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

39. U svom iskazu tužitelj HR je naveo:

Mogu kazati da sam ja 2004 god odlučio rješiti svoje stambeno pitanje i kupiti stan u [adresa] .Pronašao sam stan u [adresa] na adresi [adresa]. Jedan dio novca sam imao ušteđen u gotovini a za ostatak sam trebao predignuti kredit,. Mogu kazati i to da sam ja odabrao Hypo banku iz razloga što je ona tada reklamirala kredite u CHF kao najpovoljnije kredite te sam otišao u poslovnicu prednika tuženika u Poljičkoj ulici. Mogu kazati i to d aj kredit zakljućen 31.12.2004 god, na iznos od 80.000,00 CHF. i kredit je bio na 12 god, Mogu kazati i to da sam ja kredit prijevremeno otplatio u cjelosti 2013 god te platio banci neki iznos od 26.000,00 eura za zatvaranje kredita. N e mogu se sjetiti da li sam platio bilo kakvu naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita a li mislim da jesam .Mogu kazati da kada ja dolazim u poslovnicu banke 31¸12.2004 god mene je dočekao već gotovo ugovor . Radilo se o tipskom ugovoru, nije se moglo pregovarati o pojedinim odredbama ugovora Ja sa ugovor pročitao a djelatnik banke koji je obrađivao ugovor je bio gosp.H Mene djelatnik banke nije upozorio na rizike promjenjive kamatne stope kao i nam rizike promjene tečaja,.On mi je kazao da je to najpovoljniji kredit što se tiće tečaja iz razloga što je tečaj CHF do tada bio stabilan,. a rekao mi je da se neće mjenjati kamatna stopa naviše. Mogu kazati da sam ja nakon toga otišao kod javnog bilježnika zajedno s mojim ocem ĐR i suprugom HRI i mi smo svi otišli kod javnog bilježnika radi solemizacije ugovora i zasnivanja založenog prava. Moja supruga je bila sudužnik a otac je bio založni dužnik i dao je u zalog svoj stan na adresi [adresa], 24. Mogu kazati da je javni bilježnik Zoja Odak nije meni pročitala predmetni ugovr niti me upozorila na rizike promjenjive kamatne stope i valutne klauzule . Mogu kazati da predmetni stan se nikad a nije iznajmljivao u turističke svrhe niti se davao u najam drugim osobama i oduvijek se koristi za stanovanje mene i moje obitelji. Isto tako mogu kazati i to da je meni prva rata bila nekih 3,500,00 kn da bi narasla na iznos od 5.150,00 kn . Mogu kazati da u vrijeme zakljućenja ugovora nisam imao u vlasništvu obrt niti udio u trgovačkom društvu i bio sam zaposlenik tvrtke Konstruktor inženjering. dd. Mogu kazati da predmetni ugovor o kreditu ja nisam konvertirao,.

40. Sud u cjelosti poklanja vjeru iskazu tužitelja iz kojeg bi iskaza proizlazilo da je njemu bio ponuđen samo kredit u valuti CHF te da je kredit otplaćen u cjelosti. Isto tako je naveo da ga niti djelatnik banke niti javni bilježnik nije upozorio na rizike promjenjive kamatne stope i promjene tečaja CHF:

41.Slijedom izloženog, temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi člankom 1111. i člankom 1115. istog Zakona, te članka 502. c Zakona o parničnom postupku i članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, odlučeno je kao u izreci presude.

42.Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stav 1 ZPP-a a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe, zastupanja ročištu od 05.12.2019, sastava podneska od 02.06.2020, sastava podneska od 24.11.2020, zastupanje na ročištu od 22.03.2021, svaka radnja po 200,00 eura, pristup objavi presude 100,00 eura, sastav podneska od 02.09.2024-200,00 eura zastupanje na ročištu od 12.12.2024-200,00 eura, zastupanje naročištu od 28.02.2025-200,00 eura, pristup objavi presude-100,00 eura odnosno ukupno 1.800,00 eura koji iznos jeuvećan naime 25% PDV-a odnosno 450,00 eura, troškova vještačenja 265,45 eura, pristojbe tužbe-86,27 eura, pristojbe presude- 200,00 eura pa zbrajajući te iznose dolazi se do iznosa do 2.801.72 eura koji iznos je i naveden u izreci ove presude.

U Splitu, 10. travnja 2025.

S U D A C

DRAGAN RAMLJAK

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u 3 primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. u spis