Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-64/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stjepanu Čaljkušiću, odvjetniku iz Podstrane, protiv tuženika Grada Splita, Obala kneza Branimira 17, Split, OIB: OIB:78755598868, zastupanog po punomoćnici ŽR dipl. iur., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5247/19 od 7. srpnja 2023., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

Žalbe stranaka se djelomično uvažavaju, a djelomično odbijaju kao neosnovane te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5247/19 od 7. srpnja 2023.:

- potvrđuje u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 22.267,12 EUR (dvadeset dvije tisuće dvjesto šezdeset sedam eura i dvanaest centi) sa zateznim kamatama od 26. studenog 2019. do isplate

- potvrđuje u dijelu u kojem je odbijen dio tužiteljevog zahtjeva za plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos od 3.696,55 EUR (tri tisuće šesto devedeset šest eura i pedeset pet centi) u razdoblju od 25. siječnja 2013. do 26. studenog 2019. te u dijelu u kojem je odbijen dio tužiteljevog zahtjeva za plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos od 1.596,00 EUR (tisuću petsto devedeset šest eura) u razdoblju od 2. veljače 2013. do 26. studenog 2019.

- preinačuje u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 5.292,55 EUR (pet tisuća dvjesto devedeset dva eura i pedeset pet centi) sa zateznim kamatama od 26. studenog 2019. do isplate na način da se taj dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva odbija

- preinačuje u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju na dosuđeni dio plati zatezne kamate i to od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena na način da se tuženiku nalaže da tužitelju na dosuđeni dio plati zatezne kamate i to od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena

- ukida u dijelu kojim je tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na više zatražene zakonske zatezne kamate na iznos od 22.267,12 EUR (dvadeset dvije tisuće dvjesto šezdeset sedam eura i dvanaest centi) odbijen i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 27.559,67 Eur (207.648,34 Kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku od 26. studenog 2019. god., do 31. prosinca 2022. god., a od 01.siječnja. 2023. god., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude i pod prijetnjom ovrhe.

U odnosu na više zatražene zakonske zatezne kamate, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

II Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 4.699,29 Eur / 35.406,83 Kn.»

2. Protiv presude žale se obje stranke.

2.1. Tužitelj se žali protiv presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na više zatražene zakonske zatezne kamate i to zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijani dio presude preinači.

2.2. Tuženik se žali protiv presude zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova spora kao i troškove žalbenog postupka, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe su djelomično osnovane.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je rješenjem tuženika od 23. siječnja 2009. utvrđen iznos komunalne naknade za poslovni prostor tužitelja. Tužitelj je protiv tog rješenja uložio žalbu, a kasnije je pokretao i upravni spor te je to rješenje u konačnici poništeno. Međutim, u međuvremenu je na temelju tog rješenja tuženik proveo postupak ovrhe protiv tužitelja u kojem je tužitelju na ime plaćanja komunalne naknade naplaćen ukupni iznos od 22.267,12 eura, a također mu je naplaćen ukupni iznos od 5.292,55 eura na ime naknade za uređenje voda na temelju rješenja koje je naknadno poništeno.

6.1. Prvostupanjski sud je zaključio da je na opisani način tuženik stekao gore navedene iznose po osnovi koja je kasnije otpala pa je stoga na temelju članka 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11.; dalje: ZOO) dužan navedene iznose vratiti tužitelju. Stoga je pobijanom presudom prvostupanjski sud tuženiku naložio da tužitelju isplati iznos od 27.559,67 eura što predstavlja ukupni iznos koji je tuženiku u ovršnom postupku naplaćen po osnovi komunalne naknade te po osnovi naknade za uređenje voda.

6.2. Tužitelju su također dosuđene zatezne kamate i to na temelju članka 1115. ZOO- a, a koje je prvostupanjski sud tužitelju dosudio od 26. studenog 2019. kao dana kada je tužitelj preporučenom poštanskom pošiljkom poslao tuženiku zahtjev da mu namiri predmetni dug.

6.3. Tužitelj se žali protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva da se tuženiku naloži da tužitelju plati zakonske zatezne kamate na glavnicu duga u razdoblju od 25. siječnja 2013., od kada je tužitelj zatražio dosudu zateznih kamata pa do 26. studenog 2019. od kada su tužitelju dosuđene zatezne kamate.

6.4. Prvostupanjski sud je taj dio tužbenog zahtjeva odbio primjenom članka 1115. ZOO smatrajući da tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana kada je tuženiku podnio zahtjev za povrat stečenog bez osnove budući da je tuženik u trenutku stjecanja bio pošteni stjecatelj.

6.5. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svom rješenju poslovni broj Rev-688/2021-2 od 26. ožujka 2024. iznio slijedeće pravno shvaćanje:

„U odluci broj Rev-1630/1998-2 od 2. studenoga 2003. navedeno je:

"U ovoj je pravnoj stvari pravna osnova za plaćanje novčane kazne postojala, ali je poništenjem rješenja kojim je izrečena i naplaćena novčana kazna otpala osnova za prijelaz tužiteljeve imovine u imovinu tuženice. Prestanak pravne osnove za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženice nastala je obveza tuženice na povrat iznosa naplaćene kazne tužitelju. Saznanjem tuženika da je otpala pravna osnova za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženice prestala je, po ocjeni ovoga suda, savjesnost tuženice, pa je od tog trenutka tuženica postala nesavjestan stjecatelj. Zbog toga bi za ocjenu od kada je tuženica dužna platiti zakonske zatezne kamate tužitelju na iznos naplaćene kazne, po rješenju koje je naknadno poništeno, bilo potrebno utvrditi kada je odluka Upravnog suda Republike Hrvatske kojom su poništena rješenja prekršajnih tijela dostavljena tuženici.

Prestanak pravne osnove za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženice nastala je obveza tuženice na povrat iznosa naplaćene kazne tužitelju.

Saznanjem tuženika da je otpala pravna osnova za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženice prestala je, po ocjeni ovoga suda, savjesnost tuženice, pa je od tog trenutka tuženica postala nesavjestan stjecatelj.

Zbog toga bi za ocjenu od kada je tuženica dužna platiti zakonske zatezne kamate tužitelju na iznos naplaćene kazne, po rješenju koje je naknadno poništeno, bilo potrebno utvrditi kada je odluka kojom je utvrđena nedopuštenom predmetna ovrha dostavljena tuženici."

Vijeće ovog suda priklanja se pravnom shvaćanju iznesenom u odluci Rev-1630/1998- 2 od 2. studenoga 2003., jer je prema utvrđenju ovog vijeća ono u cijelosti sukladno s odredbama čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, jer je prestankom pravne osnove za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženika nastala obveza tuženika na povrat iznosa naplaćene u ovršnom postupku, a tek trenutkom saznanjem tuženika da je otpala pravna osnova za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženika prestala je, po ocjeni ovoga suda, savjesnost tuženika, te je od tog trenutka tuženik postao nesavjestan stjecatelj. Upravo zbog toga je za ocjenu od kada je tuženik dužan platiti zakonske zatezne kamate tužitelju, sukladno odredbama čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, na iznos koji je primio u ovršnom postupku, nakon što je proglašena nedopuštena ovrha Općinskog suda u Dubrovniku broj Ovr-1868/05, bilo potrebno utvrditi kada je odluka kojom je utvrđena nedopuštenom predmetna ovrha dostavljena tuženiku.

Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Pravnom subjektu, čija su novčana sredstva prisilno naplaćena u ovršnom postupku za koji je naknadno u pravomoćnom sudskom postupku utvrđen da je nedopušten, pravo na isplatu kamata na prisilno naplaćeni novčani iznos pripada od dana saznanja tuženika da je otpala pravna osnova za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženika jer je tim trenutkom prestala, po ocjeni ovoga suda, savjesnost tuženika, pa je od tog trenutka tuženik postao nesavjestan stjecatelj.“

6.6. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a kojeg prihvaća i ovaj sud, tužitelju bi na iznos komunalne naknade koji mu je prisilno naplaćen u ovršnom postupku pripadale zatezne kamate od dana kada je tuženik saznao da je ukinuta ovršna isprava na temelju koje je vođen ovršni postupak jer je tim danom tuženik postao nesavjesni stjecatelj. Prvostupanjski sud nije utvrdio kada je tuženiku dostavljena odluka kojom je ukinuta ovršna isprava na temelju koje je vođen navedeni ovršni postupak pa je stoga činjenično stanje u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za plaćanje zateznih kamata na iznos od 22.267,12 eura, koji se odnosi na povrat iznosa prisilno naplaćene komunalne naknade, za sada nepotpuno utvrđeno zbog čega je odbijajući dio prvostupanjske presude u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva ukinut na temelju članka 370. ZPP-a i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u kojem je potrebno utvrditi kada je tuženiku dostavljena odluka kojom je ukinuta ovršna isprava na temelju koje je vođen ovršni postupak i kada je tuženik postao nesavjesni stjecatelj te nakon toga donijeti novu odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva.

6.7. Tuženik se žali protiv dijela prvostupanjske presude kojim mu je naloženo da tužitelju plati iznos od 27.559,67 eura. Taj iznos se sastoji od dva dijela i to iznosa od 22.267,12 eura koji je tužitelju u ovrsi prisilno naplaćen na ime komunalne naknade te iznosa od 5.292,55 eura koji mu je prisilno naplaćen na ime naknade za uređenje voda.

6.8. Iako se tuženik žali i protiv dijela prvostupanjske presude kojim mu je naloženo da tužitelju plati iznos od 27.559,67 eura koji se odnosi na prisilno naplaćenu komunalnu naknadu, u žalbi ne obrazlaže ništa posebno u odnosu na taj dio. Budući da je utvrđeno da je otpala pravna osnova za naplatu tog iznosa, prvostupanjski sud je pravilno primijenio članak 1111. stavak 3. ZOO-a kada je tuženiku naložio da tužitelju vrati taj iznos pa je taj dio prvostupanjske presude potvrđen na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

6.9. Što se tiče iznosa od 5.292,55 eura koji je tužitelju prisilno naplaćen na ime naknade za uređenje voda, taj iznos je tužitelju naplaćen u dva navrata na način da mu je u ovrsi 24. siječnja 2013. naplaćen iznos od 3.696,55 eura, a 1. veljače 2013. mu je naplaćen iznos od 1.596,00 eura. Tuženik se žali tvrdeći da on nije pasivno legitimiran za povrat tog iznosa jer je on samo vršio naplatu tog iznosa, ali ne za sebe već za Hrvatske vode kojima je dostavljen taj iznos nakon naplate.

7. Prvostupanjski sud je ocijenio da tuženikov prigovor da nije pasivno legitimiran za povrat prisilno naplaćene naknade za uređenje voda nije osnovan jer je iznos te naknade u ovrsi prenesen na tuženikov račun, a ne na račun Hrvatskih voda, a daljnja sudbina tog iznosa je u domeni međusobnih odnosa tuženika i Hrvatskih voda.

7.1. Člankom 17. stavak 1. Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva ("Narodne novine" br. 153/09., 90/11.) koji je bio na snazi u vrijeme kada je u ovršnom postupku tužitelju prisilno naplaćena naknada za uređenje voda je bilo propisano da na nekretnine na koje se obračunava i naplaćuje komunalna naknada prema propisima o komunalnom gospodarstvu, jedinice lokalne samouprave, uz tu naknadu, naplaćuju i naknadu za uređenje voda, stavkom 2. je bilo propisano da se naknada za uređenje voda iz stavka 1. toga članka obračunava prema podacima iz očevidnika za obračun komunalne naknade, stavkom 3. je bilo propisano da jedinica lokalne samouprave dostavlja obveznicima i rješenje o obračunu naknade iz članka 16. stavka 2. ovoga Zakona, stavkom 4. je bilo propisano da jedinica lokalne samouprave naplaćuje naknadu za uređenje voda putem uplatnica za komunalnu naknadu, uz koje zasebno iskazuje iznos, obračunske elemente i način obračuna naknade za uređenje voda, a stavkom 5. je bilo propisano da jedinica lokalne samouprave doznačuje naplaćene iznose naknade za uređenje voda jednom tjedno na uplatne račune Hrvatskih voda.

7.2. Iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da tuženik kao jedinica lokalne samouprave vrši naplatu naknade za uređenje voda, ali ne za svoj račun već za račun Hrvatskih voda kojima je dužan jednom tjedno uplatiti iznose koji su naplaćeni. Stoga se ne može smatrati da je iznos od 5.292,55 eura, koji je tužitelju naplaćen na ime naknade za uređenje voda, u smislu članka 1111. stavak 1. ZOO-a prešao u imovinu tuženika. Iako je taj iznos privremeno bio na računu tuženika, ne radi se o tuženikovoj imovini već o imovini Hrvatskih voda koju je tuženik proslijedio Hrvatskim vodama pa stoga na strani tuženika nije došlo do stjecanja bez osnove tog iznosa. Slijedom toga je na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđena pobijana presuda u dijelu u kojem je odbijen dio tužiteljevog zahtjeva za plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos od 3.696,55 eura u razdoblju od 25. siječnja 2013. do 26. studenog 2019. te u dijelu u kojem je odbijen dio tužiteljevog zahtjeva za plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos od 1.596,00 eura u razdoblju od 2. veljače 2013. do 26. studenog 2019., a na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a je preinačen dio prvostupanjske presude kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 5.292,55 eura sa zateznim kamatama od 26. studenog 2019. do isplate na način da je taj dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva odbijen.

7.3. Tuženik se nadalje žali smatrajući da su zatezne kamate tužitelju na temelju članka 1115. ZOO-a trebale biti dosuđene od dana donošenja presude. Gore je već, govoreći o žalbi tužitelja, rečeno da tužitelj ima pravo na dosudu zateznih kamata od časa kada je tuženik postao nesavjesni stjecatelj tako da taj žalbeni razlog nije osnovan zbog čega je na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđena pobijana presuda u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 22.267,12 eura sa zateznim kamatama od 26. studenog 2019. do isplate.

7.4. Tuženik se nadalje žali zbog toga što mu je naloženo da zateznu kamatu u razdoblju od 1. siječnja 2023. do isplate plati po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena. Tuženik tvrdi da bi navedenu kamatnu stopu trebalo uvećati za tri postotna poena, a ne za pet postotnih poena kako je to određeno pobijanom presudom. Člankom 29. stavak 2. ZOO-a je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena. Stoga je i tuženik dužan platiti zatezne kamate po stopi uvećanoj za tri postotna poena, a ne pet, kako je to određeno prvostupanjskom presudom pa je stoga taj dio pobijane presude preinačen na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a na način da je određeno da se kamatna stopa uvećava za tri postotna poena, a ne za pet postotnih poena.

Koprivnica, 10. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić