REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-179/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Velimiru Galiću odvjetniku iz Požege, D. Lermana 6, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija br. 6., OIB:14036333877, zastupanog po opunomoćenicima OD Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1/A, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, v.p.s. 1.661,56 EUR, nakon glavne rasprave zaključene 5. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, opunomoćenika tužitelja odvjetnika Velimira Galića i zamjenika opunomoćenika tuženika odvjetnika Dominika Brekala, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, dana 10. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se, da su ništetne odredbe članka 2., i 4. Ugovora o kreditu, broj 166- 114/2008, koji je tužitelj FI, [adresa], zaključio sa tuženikom Addiko bankom, d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, dana 21.04.2005. godine, koje glase: "Članak 2.

Iznos, namjena i korištenje kredita

Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.508,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF, Hypo-Alpe-Adria Bank, d.d. važećem na dan korištenja kredita i to pod niže navedenim uvjetima:

Članak 4.

Otplata kredita

Kredit se otplaćuje u 120 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 586,19 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank. d.d. na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ako se plaćanja vrši prije isteka roka.

II Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju FI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 194,88 EUR, na ime stečenog bez osnove sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos počevši od 29.11.2011., do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5% poena, a od 1. kolovoza 2015. godine, do 31. srpnja 2022. godine, po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, a u roku od 15 dana.

III Nalaže se tužitelju FI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB:14036333877, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 408,95 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 10. travnja 2025. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužbeni zahtjev tužitelja FI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu koji glasi :"Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu br. 166-114-2008, koji je tužitelj FI zaključio s tuženikom Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB:14036333877, dana 21.4.2005., a koja glasi: prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, te u dijelu koji glasi "Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB:14036333877 da tužitelju FI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 756,62 EUR sa z.z. kamatom počevši od 24.8.2008. pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj FI podnio je dana 27. svibnja 2023. tužbu protiv tuženika Addiko Bank banke d.d. Zagreb u kojoj navodi da je s prednikom tuženika, Hypo-Alpe-Adria- Bank, d.d. Osijek. dana 21. travnja 2008. godine, zaključio Ugovor o kreditu, broj 166- 114/2008, u kunskoj u protuvrijednosti od 50.508,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo-Aple-adria Bank važećem na dan korištenja kredita, na rok vraćanja od 10 godina te su stranke zatim, tako sačinjenu privatnu ispravu, podnijeli na potvrdu kod Javnog bilježnika Milke Čergar, Sesvete, pod brojem OV-9328//08 dana, 22. travnja 2008. godina.

1.1. Tužitelj podnosi tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica i redovna kamata – švicarski franak, pa stoga smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Također, takvim postupanjem je tuženik doveo do nerazmjera u pravima i obvezama, tj. da nije savjesno i pošteno da sklopljeni pravni posao dovede jednu ugovornu stranu do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda. Takvo ponašanje tuženika je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu te načelu savjesnosti i poštenja.

1.2. Tužitelj se poziva i na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 03.09.2019. godine, posl.broj Rev 2221/2018-11, gdje je nesporno zaključeno, da su banke, a tako i sam tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se om tome nije pojedinačno pregovaralo.

1.3. Zbog navedenoga, tužitelj predlaže da se utvrde kao ništetne odredbe članka 2. i 4. Ugovora o kreditu, kao i da mu tuženik Addiko Bank d.d. Zagreb isplati novčani iznos od 1.661,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

1.4. Podneskom od 23. ožujka 2024., (list br. 230) nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je specificirao konačno postavljeni tužbeni zahtjev tako da pored zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. i 4. Ugovora, zahtjeva i utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. Ugovora te potražuje isplatu iznosa od 851,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose sa datumima dospijeća i to iznosa od 194,88 EUR s osnova ništetnih odredbi čl. 2. i 4. Ugovora i iznosa od 756,62 EUR temeljem ništetne odredbe čl. 5. Ugovora.

1.5. Kako je tužitelj navedenim podneskom, nakon zaključenja prethodnog postupka preinačio tužbeni zahtjev na način da zahtjeva i utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. Ugovora koja odredba se odnosi na jednokratne troškove obrade kredita, u iznosu od 1,50 % iznosa kredita te isplatu iznosa od 756,62 EUR s tog osnova, sud tu preinaku ocjenjuje nedopuštenom te je odbacio navedene dijelove tužbenog zahtjeva, odlučivši kao u izreci rješenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu od 20. listopada 2023. (list br. 47-155) ističe kako tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa budući da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu čija namjena je kupnja poljoprivredne mehanizacije. Dakle, iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da tužitelj i tuženik nisu sklopili potrošački ugovor te se na navedeni ugovor ne primjenjuje potrošačko zakonodavstvo, odnosno na predmetni Ugovor o kreditu se ne odnose presude donesene u okviru postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača u tzv. slučaju Franak na koji se tužitelj poziva.

2.2. Također, navodi kako je namjena predmetnog Ugovora o kreditu bila izgradnja poslovnog objekta te je razvidno kako nije u pitanju potrošački ugovor. Dakle, tužitelj se ne može pozivati na odluke koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno na zakonske odredbe ZZP/03, ZZP/07 i ZZP/09 koje se primjenjuju isključivo na potrošače, a koje tužitelj citira u tužbi. Naime, u odredbi čl. 1. ZZP/03 je jasno navedeno kako se navedenim zakonima uređuje zaštita osnovnih prava potrošača dok je u odredbi čl. 3. ZZP/03 jasno naznačeno kako se potrošačem smatra isključivo fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

2.3. Dakle, tužitelj se ne može pozivati na odluke koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno na zakonske odredbe ZZP/03, ZZP/07 i ZZP/09 koje se primjenjuju isključivo na potrošače, a koje tužitelj citira u tužbi. Naime, u odredbi čl. 1. ZZP/03 je jasno navedeno kako se navedenim zakonima uređuje zaštita osnovnih prava potrošača dok je u odredbi čl. 3. ZZP/03 jasno naznačeno kako se potrošačem smatra isključivo fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

2.4. Isto tako, tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102.. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita.

2.5. Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda.

2.6. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja švicarskog franka za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu.

2.7. Iz navedenog proizlazi kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe kako čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP- 10 a, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika. Tuženik ističe kako je nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a upravo zbog neočekivanog rasta tečaja švicarskog franka, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit što samo potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno, u skladu sa dobrim trgovačkim običajima, pravilima morala i poštenom poslovnom praksom.

2.8. Tuženik ističe prigovor zastare sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22,156/22 i 155/23), dalje: ZOO).

2.9. Zbog svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

2.10. Tuženik se u podnesku od 4.4.2024. (list br. 235) protivi sniženju tužbenog zahtjeva, odnosno djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, jer tužitelj tužbom podražuje isplatu iznosa od 1.661,56 EUR, dok uređenim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 851,50 EUR. Predlaže da sud tužitelja odbije s tim dijelom tužbenog zahtjeva i sukladno uspjehu u sporu dosudi troškove postupka.

3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu, tužitelj u podnesku od 29. listopada 2023. (list br. 156-157) navodi da je iz priložene dokumentacije vidljivo, da su stranke zaključile ugovor o kreditu, koji je takav pravni posao u kojem se jedna ugovorna strana, (ovdje tuženik) obavezuje drugoj, (ovdje tužitelj) staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok se druga ugovorna strana obavezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je to ugovoreno, kao i svaki drugi pravni posao, koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnom poslu.

3.1. Izmjenama i dopunama ZIDPK/12 .uvedena je zaštitna ugovorna odredba kojom se potrošač štiti od npr, prekomjernog rasta kamatnih stopa. Naime, tim izmjenama i dopunama uređuje se potrošačko kreditiranje, koje pružaju vjerovnici (osim kreditnih institucija, kreditnih unija, te leasing društava i ostalih), na način da ono mora biti namjensko, te da potrošačko kreditiranje tim vjerovnicima ne može biti osnovna djelatnost, nego se potrošački krediti daju u svrhu obavljanja osnovne djelatnosti tog vjerovnika. Sa druge strane, potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenim Zakonom o potrošačkom kreditiranju djeluje izvan poslovne djelatnosti i slobodnog zanimanja. Sve gore navedeno tužitelj je dokazao na temelju priložene dokumentacije uz svoju tužbu, pa je stoga u potpunosti neosnovana tvrdnja iz podneska da tužitelj nije dokazao da je potrošač.

3.2. Tužitelj je tužio za ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, jer je pretplatio tužitelju, a kamate mu pripadaju od dana kada je to pretplatio, odnosno prema članku 1115. Zakona o obveznim odnosima, određeno je, da kada dio imovine neke osobe prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Kada se vraća nešto što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten onda od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

3.3. Vezano za prigovor zastare, tužitelj ističe, da je nesporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu pokrenut dana 4.travnja 2012 godine, radi utvrđenja ništetnosti odredbi i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava između ostalih banaka i tog tužitelja, a koji postupak se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu, u predmetu pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenjem presude tog suda koja je donesena 13.lipnja 2014 godine, pod brojem Pž-7129/13, odnosno pod brojem Pž-6632/2017. Kako je nesporno da je postupak kod Trgovačkog suda u Zagrebu, pokrenut 4.travnja 2014 godine, jasno je da je neosnovan prigovor zastare na koju se poziva tuženik u svom odgovoru jer za potraživanje tužitelja na ime pretplaćene glavnice kredita zbog povećanja tečaja švicarskog franka za period od 1.10.2007 godine do povrata kredita tužitelja, tj do 1.12.2013 godine.

3.4. Obzirom na svoje navode koje je ranije istakao u svojoj tužbi, jasno je da iz naprijed navedenih presuda trgovačkog suda i Vrhovnog suda proizlazi da je ništetna odredba ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli, a o kojoj ugovorne strane u tom kreditnom odnosu nisu pregovarale niti je tužitelj kao korisnik kredita imao utjecaj na njihov sadržaj i takva odredba ugovora o kreditu protivna je načelu savjesnosti i poštenja i ništetna.

3.5. Vezano za navode u odgovoru na tužbu, a posebice o informiranosti tužitelja, tužitelj je dokazao da njemu kao potrošaču prije zaključenja predmetnih ugovora nisu u cijelosti pružene informacije o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je time od strane tužne banke postupano protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Jasno je da tužena nije dala sve potrebne informacije tj. tužitelju na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, dok je specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata bankama.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u specifikaciju plana, Otplatni plan za kredit, Ugovor o kreditu od 21. travnja 2008., pregled prometa za klijenta (list br. 6-44), Nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 22. veljače 2024. (list br. 214-226). Sud je saslušao tužitelja na ročištu od 25. travnja 2024. (list br. 246).

5. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio dio tužbenog zahtjeva osnovanim, dok je dio tužbenog zahtjeva odbacio, odlučivši kao u izreci presude i rješenja.

6. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 21. travnja 2008. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 50.508,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

7. Sporna je međutim osnova, visina tužbenog zahtjeva, tijek zakonske zatezne kamate, zastara potraživanja te je li tužitelj imao svojstvo potrošača.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

8.4. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu broj 166-114/2008 od 21. travnja 2008., utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 50.508,00 CHF prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. n dan korištenja kredita, na rok vraćanja od 10 godina, uz otplatu 120 mjesečnih anuiteta.

8.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te način otplate.

8.6. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao 2008. godine u svrhu kupnje traktora jer se namjeravao baviti poljoprivredom i otvorio je OPG prije desetak godina, a traktor sada koristi za potrebe OPG-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu trebao mu je traktor jer je imao krave i prodavao mlijeko te za obradu zemlje. Nadalje, kada je dizao kredit u CHF znao je da je CHF bio popularan, da je EUR bio nestabilan te je obišao više banaka i svi su mu rekli da je najpovoljniji kredit u CHF, tako da se odlučio za taj kredit u Hypo banci, obzirom da je firma koja mu je prodala traktor surađivala s Hypo bankom, a ta firma i savjetodavna služba su mu savjetovale da digne kredit u CHF. Došao je po već unaprijed pripremljene ugovore u banku, te ih je odnio na ovjeru kod javnog bilježnika. Kada je došao po ugovore nitko mu ništa nije objašnjavao, niti da postoji mogućnost rizika tečaja CHF, nije mu je rečeno da HNB ne štiti CHF kao što štiti EUR, a nije znao niti je mogao misliti da bi se toliko mogle povećati rate, jer je to bila najstabilnija valuta. Ne sjeća se koliko je iznosila rata, ali zna da se povećala za duplo, tako da sigurno ne bi pod takvim uvjetima digao kredit i ne sjeća se da je čitao ugovor prije potpisivanja, jer je to sve firma dogovorila s bankom, a znao je koji iznos diže i kolika je rata, što mu je bilo bitno. Nitko mu nije ni u banci niti kod bilježnika govorio da bi tečaj CHF mogao toliko otići, a bilježnik ga je upozorio na posljedice ugovora ukoliko ne bi izvršavao svoje obveze. Nije ga upozoravao na rizike ugovora zaključenog u CHF. U drugim bankama su mu nudili kredite i u EUR i kunama, ali je ovaj bio najpovoljniji. Prije toga nije imao nikakav kredit.

9.1. Navedenom iskazu sud u cijelosti poklanja vjeru, a iz kojeg iskaza proizlazi da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za Eur, budući se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

9.2.Tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor koji je sadržavao unaprijed od strane banke formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku. Iz navedenog proizlazi da su dijelovi navedenih ugovornih odredbi u kojima je ugovorena valuta vezana za CHF ništetni.

10. Nadalje iz iskaza tužitelja, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 2.) vidljivo je da je namjena kredita kupnja poljoprivredne mehanizacije, a iz provedenog dokaznog postupka proizlazi kako je tim kreditom tužitelj kupio traktor za vlastite potrebe, a koji traktor je naknadno počeo koristiti i za potrebe svog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva čime je tužitelj imao status potrošača u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

11. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu osnovan.

12. Uvažavajući gore navedene dokaze i iskaz tužitelja kao vjerodostojne i istinite, sud je prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti članka Ugovora kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i način otplate, odlučivši kao u točki I izreke.

12.1. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

13. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

15. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbe, te je sukladno istom i specificirao tužbeni zahtjev, dok je tuženik u podnesku od 23. travnja 2024. (list br. 238-243) istaknuo prigovor u odnosu na metodu kojom je izvršen izračun spomenute razlike kao i samom provedenom izračunu. Tuženik ističe kako je Nalaz i mišljenje promašeno i zbog okolnosti da je kao temelj izračuna primijenjena početna kamatna stopa koja je vrijedila u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

15.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka proizlazi da zbog primjene prodajnog tečaja za devize kreditora za CHF za kune u otplati kredita, u odnosu da je primijenjen prodajni tečaj za devize kreditora za CHF za kune na dan isplate kredita i to više plaćene razlike iznose 194,88 EUR, te je sud prihvatio tužbeni zahtjev radi isplate navedenog iznosa, odlučivši kao u izreci presude pod točkom II.

15.2. Neosnovan je istaknuti prigovor tuženika da je sud trebao uračunati iznose kada je tečaj CHF bio niži od onog u vrijeme zaključenja ugovora iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kako je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome, tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što se od njega potraživalo. Stoga, nema stjecanja bez osnove tužitelja jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanje. Odredba čl. 232. st. 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.

16. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

16.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Isto je potkrijepljeno pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., da posljedice ništetnosti ugovora počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, obzirom da tužitelj u tužbi traži utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovora o kreditu.

16.2. Rok zastare počinje teći od 15. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnesena 27. svibnja 2023., to prigovor zastare nije osnovan.

17. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužitelja po kreditu jer tuženik nije određeno naveo koji su to iznosi i kada dospijevaju, a niti istakao prijeboj odnosno protutužbu za manje plaćene iznose.

18. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 2. i 3. ZPP-a u svezi s odredbom članka 155. ZPP.

18.1. Tužitelj je uspio s 12 % tužbenog zahtjeva (194,88 EUR : 1.661,56 EUR), dok je tuženik uspio sa 88 % tužbenog zahtjeva. Sud je sukladno čl. 154. stavak 2. ZPP-a od postotka stranke koja je u većoj mjeri uspjela odbio postotak stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, dakle odbio je postotak tužitelja od 12 %, od postotka tuženika koji iznosi 88 %, te je odmjerio troškove postupka tuženiku u visini od 76 %.

18.2. Sud je priznao tuženiku nagradu za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 15.12.2023. (list br. 158) u iznosu od 50,00 EUR (Tbr.8. točka 3 OT), nagradu za sastav podneska od 23.4.2024. (list br. 238) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na ročištu od 25.4.2024. u iznosu od 200,00 EUR i nagradu za zastupanje na ročištu od 5.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR. Ukupno priznati troškovi tuženika s PDV-om iznose 1.062,50 EUR, te je sukladno uspjehu u parnici od 76 % tuženiku dosuđen trošak u iznosu od 807,50 EUR.

18.3. Sukladno čl. 154. stavak 3. ZPP-a sud je tužitelju priznao trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR u cijelosti, obzirom da je navedeni trošak bio nužan za vođenje parnice, odnosno utvrđenje visine tužbenog zahtjeva.

18.4. Sud je izvršio prijeboj priznatih troškova te naložio tužitelju da tuženiku na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 408,95 EUR.

19. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi, 10. travnja 2025.

Sudac

Snježana Polgar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Velimir Galić, odvjetnik u Požegi

2. OD Šavorić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1/A