REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kž–353/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, kao drugostupanjski sud u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj, kao predsjednice vijeća te Zdravka Garića i Virne Sarvan, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ive Ušić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ZČ, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 24. svibnja 2024., broj K-363/2024- 8 , nakon rasprave održane 9. travnja 2025., u prisutnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetništva u Puli-Pola, GČ, optuženog ZČ, branitelja optuženika Igora Cišpera, odvjetnika iz [adresa], dana 10. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj: K-363/2024-8 od 24. svibnja 2024., na način da se na temelju članka 544. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24; dalje: ZKP) stavlja izvan snage kazneni nalog tog suda broj K-470/17-2 od 18. travnja 2017., te je

optuženi OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], sin Z i ČČ, rođene G, rođen **.**.1951., u [adresa], općina [adresa], s prebivalištem u [adresa], državljanin Republike Hrvatske, pismen, sa završenim fakultetom, akademski muzičar, u mirovini, s mjesečnom mirovinom od 408,00 eura, bez imovine, oženjen, otac dvoje punoljetne djece, bez čina i odlikovanja, ne vodi se drugi kazneni postupak, neosuđivan,

k r i v

što je:

dana 9. rujna 2016., oko 17,00 sati, u Zagrebu, Martićeva bb, u nakani da ustraši ĐČ, nakon što je nezadovoljan njegovim načinom vožnje, svoj osobni automobil zaustavio ispred osobnog automobila kojim je upravljao TČ, izašao iz svog osobnog automobila te prišao ĐČ i istome rekao: „Idiote, kretenu, pička ti materina, đubre, svinjo, smeće! Ti si mi napravio štetu, daj mi policu osiguranja, plati mi štetu, treba ti oduzeti vozačku“, a kada mu je TČ odgovorio da makne svoje vozilo i omogući nesmetan promet vozilima, imenovanom rekao: „Ja sam u Turnju skinuo toliko glava, i tvoju ću“, a što je sve kod ĐČ izazvalo osjećaj straha i uznemirenosti za vlastiti život,

dakle, drugome ozbiljno prijetio da će ga usmrtiti,

čime je počinio kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnja iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11),

II. Na temelju članka 139. stavka 2. KZ/11 optuženi OČ osuđuje se

na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci

te se na temelju članka 56. KZ/11 izriče

uvjetna osuda

na način da se kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženi OČ u roku provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

III. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24; dalje: ZKP) optuženi OČ u cijelosti se oslobađa obveze podmirenja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP-a.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, od 24. svibnja 2024., broj K- 363/2024-8 , optuženik OČ, je nakon stavljanja izvan snage kaznenog naloga tog suda broj K-470/17-2 od 18. travnja 2017., na temelju članka 453. točka 3. ZKP-a, oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11, činjenično opisanog u izreci te presude te je na temelju članka 149. stavka 1. ZKP-a odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP-a te nužni izdaci optuženog i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 3. ZKP-a) te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 1. i 2. u vezi članka 467. točke 3. ZKP-a), s prijedlogom „da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači na način da optuženog proglasi krivim i osudi sukladno Zakonu.“

3. Odgovor na žalbu podnio je optuženi FČ putem branitelja Igora Cišpera, odvjetnika iz Zagreba, u kojem analizira navode žalbe državnog odvjetnika ukazujući na njihovu neosnovanost uz prijedlog da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavak 1. ZKP-a, dostavljen na razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola, te je isti vraćen bez očitovanja o osnovanosti žalbe.

5. U sjednici drugostupanjskog vijeća održanoj 26. studenog 2024., koja je održana bez prisutnosti redno izvještenih državnog odvjetnika, optuženog ZČ te njegovog branitelja Igora Cišpera, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, vijeće je ispitivanjem presude po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP-a, utvrdilo da je u pobijanoj presudi Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, od 24. svibnja 2024., broj K-363/2024-8 , ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a, jer je prvostupanjski sud u pisanom obrazloženju presude citirao obrane optuženika koje nisu sastavni dio zapisnika s rasprave od 24. svibnja 2024., na kojoj je donesena pobijana presuda i bile su iznošene u ranijem tijeku kaznenog postupka, dakle prije rasprave na kojoj je donesena pobijana presuda te je svoja utvrđenja temeljio na takvim obranama čime u obrazloženju presude postojala znatna proturječnost između onoga što se navodi o sadržaju zapisnika s rasprave na kojoj je donesena presuda i samih tih zapisnika, koji iskaze obrana optuženika uopće ne sadrže. Osim toga vijeće je ocijenilo i da je istaknutim žalbenim navodima iz žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik doveo u ozbiljnu sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu odlučne činjenice je li kritične zgode optuženik OČ oštećeniku uputio inkriminirane riječi.

5.1. Kako je u predmetnom kaznenopravnom slučaju ovaj drugostupanjski sud u četiri navrata ukidao presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, i to rješenjem od 2. travnja 2019., broj Kž–357/2018-6, rješenjem od 14. rujna 2020., broj Kž– 312/2019-7, rješenjem od 18. veljače 2021., broj Kž–384/2021 te rješenjem od 12. siječnja 2024., broj Kž–458/2023-7, i predmet vraćao prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te kako nakon 19. srpnja 2022., sukladno članku 46. Zakona izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 80/22) postoji zabrana dvostrukog ukidanja s obzirom na odredbu članka 484.a stavka 1. ZKP-a, ovaj drugostupanjski sud je sukladno odredbi članka 484.a stavka 2. ZKP-a proveo raspravu dana 9. travnja 2025., te dana 10. travnja 2025., i donio presudu .

6. Na raspravi pred drugostupanjskim sudom, nakon što je pročitana presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, od 24. svibnja 2024., broj K-363/2024-8, te zapisnik s rasprave od 24. svibnja 2024., državni odvjetnik je, u smislu odredbe članka 475. b. ZKP-a, obrazlažući svoju žalbu, izložio argumente kojim pobija prvostupanjsku presudu iz žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dok je odustao od pobijanja presude iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP-a.

6.1. Optuženi OČ je, također u smislu odredbe članka 475. b. ZKP-a, putem branitelja obrazložio odgovor na žalbu, nakon čega su u dokaznom postupku izvedeni dokazi čitanjem zapisnika o zaprimanju kaznene prijave od 16. rujna 2016., u dijelu koji se odnosi na podatke o podnositelju prijave, vremenu podnošenja prijave te nazivu tijela kojem je kaznena prijava podnesena ( listovi 7 i 8 spisa), prijedloga za progon (list 9 spisa), službene zabilješke o dojavi od 9. rujna 2016., u dijelu koji se odnosi na podatke o podnositelju dojave, vremenu dojave, nazivu tijela koje je zaprimilo dojavu te o poduzetim mjerama i radnjama (list 10 spisa), potvrde od 21. rujna 2016., u dijelu koji se odnosi na podatke o osobi koja je zahtijevala izdavanje potvrde, vremenu zahtjeva te nazivu tijela koje je izdalo potvrdu (list 113 spisa), zapisnika o pretrazi doma i drugih prostora od 17. rujna 2016 (listovi 16-18 spisa).

6.2. Obzirom da su stranke iskazale suglasnost s čitanjem svih zapisnika o ranijem ispitivanju svjedoka tijekom postupka, to su na temelju članka 431. stavka 1. točka 6. ZKP-a, pročitani iskazi oštećenika – svjedoka ĐČ od 2. ožujka 2017. (listovi 58 – 60 spisa), od 9. veljače 2018. (listovi 100-101 spisa) te od 21. siječnja 2021. (listovi 157-158 spisa), iskazi svjedokinje ŽČ od 14. studenog 2016. (listovi 39 - 42 spisa) te od 12. ožujka 2018. (listovi 105-106 spisa), iskazi svjedoka JČ od 16. studenog 2016, (listovi 43 – 45 spisa) te od 26. travnja 2018., (listovi 110-111 spisa), iskazi svjedokinje HČ od 2. ožujka 2017. (listovi 61 – 63 spisa) te od 26. travnja 2018. (listovi 111-112 spisa) dok su kao zadnji dokazi prije optuženikovog ispitivanju pročitani podaci iz kaznene evidencije za optuženika (listovi 64 i 86 spisa). Na kraju dokaznog postupka optuženik je izložio svoju obranu te je reproducirana snimka njegovog prvog ispitivanja od 17. studenog 2016., uz čitanje zapisnika o tom ispitivanju (listovi 47 – 50 spisa).

6.3. Stranke nisu imale primjedbe na izvedene dokaze, a niti dokaznih prijedloga.

7. Nakon izvedenih dokaza ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je svojim žalbenim prigovorima državni odvjetnik doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja te je nakon razmatranja žalbenih navoda prihvatio žalbu državnog odvjetnika i preinačio pobijanu presudu na način da je optuženika ZČ proglasio krivim za počinjenje kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11.

8. Naime, sud prvog stupnja donosi oslobađajuću presudu jer poklanja vjeru optuženiku ZČ da je kritične zgode zbog ponašanja oštećenika ĐČ u prometu bio doveden u takvu pogibeljnu situaciju koju je izbjegao zahvaljujući svojoj brzoj reakciji skretanjem vozila kojim je kritične prigode upravljao u desnu stranu tako da je zahvatio rinzol (rubnik, parapet) i vozilom završio na trotoaru oštetivši tako to svoje vozilo, da se potom tim vozilom uputio za oštećenikom koji je u neposrednoj blizini mjesta događaja parkirao svoje vozilo te je svoje vozilo zaustavio u neposrednoj blizini tako parkiranog vozila kako bi oštećeniku ukazao na prometnu situaciju koju je uzrokovao, na oštećenja na svom vozilu te s njim riješio pitanje naknade štete putem obveznog osiguranja, da je bio uzrujan, uplašen i zbog pogibeljne situacije kojoj je bio izložen nekontroliran, ali da se obraćajući oštećeniku nije koristio izrazima koji se navode u optužnici, a pogotovo da oštećeniku tom prilikom nije uputio inkriminirane riječi prijetećeg sadržaja, time da je mjesto Turanj spomenuo u kontekstu pogibeljnih situacija kojima je tijekom rata bio izložen i u kojima nije stradao, a da je sada zbog oštećenikovog ponašanja skoro „izgubio glavu“, nadalje, da je upravo na njegovo inzistiranje na mjesto događaja pozvana policija, nalazeći njegov iskaz potvrđen iskazima svjedoka JČ i HČ te dijelom i iskazom svjedokinje ŽČ.

8.1. S druge strane, sud prvog stupnja ne vjeruje oštećeniku ĐČ i u odlučujućem dijelu svjedokinji ŽČ na čijim se iskazima temelji optužba, ukazujući da su njihovi iskazi nedosljedni, međusobno proturječni i u kontradikciji s iskazima svjedoka JČ i LČ, ali većim dijelom i u međusobnoj kontradikciji, a uz to da su i nelogični. Do ovakve ocjene nevjerodostojnosti njihovih iskaza, prvostupanjski sud dolazi analizirajući i uspoređujući iskaze koje su oštećenik TČ i svjedokinja ŽČ iznosili tijekom postupka, pa uočava u njima brojne diskrepancije, počev od opisa samog početka neposrednog kontakta optuženika i oštećenika, riječi koje je optuženik kritične zgode izgovorio, ponašanja oštećenika i optuženika tijekom događaja, a posebno tijekom intervencije djelatnika policije na mjestu događaja i sl. Posebno sud prvog stupnja pod točkom 12. obrazloženja svoje presude navodi kako i sam oštećenik TČ dopušta da je „došlo do prometne nezgode, to jest do oštećenja vozila optuženog“, te da ne nalazi logičnim „da bi oštećena osoba, i to ne bilo koja oštećena osoba, već iskusan sudac Visokog prekršajnog suda, se trebao konzultirati s bilo kim o onome što će poduzeti nakon što bi čuo riječi "Ja sam u Turnju poskidao toliko glava i tvoju ću", i to iz razloga jer da su navedene riječi bile izgovorene oštećeni bi ih odmah prijavio, tim više što se sud sam uvjerio da je oštećeni vrlo odlučna osoba u svom kazivanju i da reagira vrlo promptno i bez ustezanja.“ Nadalje, sud prvog stupnja pod točkom 14. obrazloženja presude navodi i daljnje razloge zašto ne vjeruje oštećeniku ĐČ, pa ističe kako je nevjerojatno „da bi netko tko je bio prestravljen konkretnim riječima, a koje su svakako po svom sadržaju podobne izazvati strah i prepast za vlastiti život, i tko se zbog istih osjećao ugroženim, prije dolaska policije, koju je zvao upravo radi navodnog napada, onda otišao otkazivati termin kod zubara. Uslijed takvih utvrđenja sud ne vjeruje da je oštećeni bio prestravljen ili uplašen, već upravo suprotno kako su svi svjedoci i iskazali, proizlazi da je oštećeni bio smiren te da nije osjetio bilo kakav strah od oštećenog, jer bi u suprotnom odmah prijetnju prijavio, jer se o tome nema što razmišljati i konzultirati, budući da kolege oštećenog nisu bile prisutne tako da nisu niti mogle znati kako se oštećeni osjećao, no bila je prisutna svjedokinja ŽČ koja je jasno navela kako nije bilo razloga za zvanje policije, a s kojom se oštećeni na licu mjesto mogao konzultirati da je bilo potrebno, no očito nije bilo potrebe za tim, jer prijetnja nije bila izrečena, tako da se prijava prijetnje nakon sedam dana ne može smatrati logičnom, životnom i uvjerljivom, a i potpuno je nejasno što bi kolege mogle i trebale savjetovati oštećenog kao profesionalca u struci koji se u svojoj karijeri na svakodnevnoj bazi morao u svom radu susretati sa ovakvim događajima, kako u prometu, u remećenju javnog reda i mira, tako i zbog nasilja u prekršajnim postupcima koje je rješavao.“ Osim toga, sud prvog stupnja insinuira da je do ovog postupka došlo intervencijom samog oštećenika ĐČ koji je očito iskoristio svoj položaj predsjednika Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske (točke 12.2., 17. i 18. obrazloženja).

9. Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada u suštini tvrdi da prvostupanjski sud nije na ispravan način utvrdio činjenično stanje, propuštajući s jednakom pažnjom ispitati i utvrditi one činjenice koje idu u korist optuženika, ali i one koje ga eventualno terete. Ispravno žalitelj upućuje kako je prvostupanjski sud sve izvedene dokaze tumačio u korist optuženika. Pri tome je prvostupanjski sud otklonio iskaze oštećenog TČ i svjedokinje ŽČ koji su svjedočili kao očevici, ocjenjujući da iste ne prihvaća tumačeći njihove iskaze u prilog zaključku da se radi o nevjerodostojnim svjedocima. Osim toga, i da prvostupanjski sud upućuje i na činjenicu da je svjedokinja ŽČ u poznanstvu s oštećenikom što njezin iskaz čini suspektnim.

10. Prije svega, prvostupanjski sud pridaje preveliki značaj određenim odstupanjima u iskazima oštećenika ĐČ i svjedokinje ŽČ kada komparira njihove prethodne i naknadne iskaze, odnosno kada ih međusobno uspoređuje, zanemarujući da se oni u bitnim okolnostima opisivanja svih događaja koji su prethodili samoj inkriminaciji, kao i tijekom inkriminacije, pa i tijekom intervencije policijskih službenika zapravo podudaraju. Sud prvog stupnja zanemaruje mogućnost da bi istaknute razlike na koje ukazuje u svojoj presudi, a radi se o manje bitnim detaljima, mogle biti posljedica proteka vremena, odnosno pogrešne percepcije događaja zbog dinamike i traumatičnosti zbivanja, a ne posljedica namjernog neistinitog iskazivanja oštećenika i posebno svjedokinje ŽČ za koju tvrdi da je u pogledu njezine tvrdnje kako je čula da je optuženik kritične zgode oštećeniku rekao da je bio u Turnju i da je tamo poskidao više glava, pa može i oštećenome takvim iskazom kao „očigledno, ako ništa drugo, dobra poznanica oštećenog“, pogoduje.

10.1. Naime, zaključak prvostupanjskog suda o nevjerodostojnosti iskaza oštećenika ĐČ i u bitnom dijelu iskaza svjedokinje ŽČ izveden je bez dovoljno kritičnosti i analize svakog iskaza za sebe, kao i u njihovom međusobnom odnosu, te u vezi s drugim dokazima, a posebno obranom optuženika. Inzistiranje prvostupanjskog suda na potpunoj podudarnosti i preciznosti sadržaja u njihovim iskazima, a obzirom na protek vremena od inkriminiranog događaja, pa do davanja iskaza i objektivno promatrano moguće pogrešne percepcije događaja zbog dinamike i traumatičnosti zbivanja, sa stajališta životnog iskustva bilo bi nelogično i ukazivalo bi na karakter naučenih i prilagođenih iskaza, a što sud prvog stupnja nije uzeo u obzir.

11. Prije svega, i oštećenik TČ i svjedokinja ŽČ potpuno suglasno iskazuju o okolnostima pod kojima je došlo do zaustavljanja oštećenikovog vozila, koje se dijametralno suprotno prikazuju u obrani optuženika. Tako suglasno tvrde da je optuženik, nakon višekratno upućivanih zvučnih signala, svojim vozilom pretekao vozilo kojim je upravljao oštećeni TČ nakon čega je zaustavio vozilo na sredini kolnika ispred vozila u kojem su se nalazili onemogućivši im na taj način daljnje kretanje. Suglasno navode i da im je optuženik iz nepoznatih razloga davao zvučne signale te da oštećenik svojom vožnjom nije ugrozio promet, a pogotovo da bi optuženiku oduzeo prednost jer su se vozilom kretali ispred optuženikovog vozila i pravilno skrenuli u desnu stranu. Istovjetno opisuju daljnji slijed događaja tijekom kojeg optuženik vidno uzrujan uz različite uvrede prilazi vozačevom mjestu, odnosno oštećeniku ĐČ koji spušta staklo na vozačevoj strani vozila te se raspituje za razlog takvog ponašanja optuženika koji je uz daljnje uvrede naveo kako mu je oštećenik svojom vožnjom oduzeo prednost kretanja, kao i nakon toga inzistiranje oštećenika da vozila pomjere s kolnika i tako drugima omoguće neometano kretanje tim kolnikom što je i realizirano. Suglasno navode i da je sve vrijeme događaja do dolaska policijskih službenika optuženik oštećeniku upućivao razne uvrede, poput „idiote, kretenu“, i slične riječi koje je, kako navodi svjedokinja ŽČ “ponavljao kao neka pokvarena kazeta.“, kao i da je oštećeniku ĐČ uputio riječi „bio sam ja na Turnju poskidao sam ja tamo više glava, pa mogu i tvoju“. Posebno je u svom iskazu danom 14. studenog 2016., svjedokinja ŽČ navela kako ju je uzdrmalo kada je čula da je optuženik „rekao da je bio na Turnju gdje je poskidao više glava pa da može skinuti glavu i ĐČ“ te da nije čula da bi takvu rečenicu ponovio, iako je sve vrijeme ponavljao riječi „idiote, kretenu“ i slične uvrede „kao neka pokvarena kazeta.“ I oštećenik TČ i svjedokinja ŽČ potpuno su suglasno naveli kako je oštećenik putem mobitela pozvao policiju, na čemu je inače inzistirao optuženik koji je naveo kako je zaboravio mobitel i kako on osobno ne može pozvati policiju.

12. Ocjenjujući dokaznu snagu iskaza svjedokinje ŽČ prvostupanjski sud pod točkom 15. obrazloženja svoje presude, pored prethodno navedenog, smatra taj iskaz neistinitim navodeći da je kod ocjene njezinog svjedočkog iskaza uzeo u obzir da je na raspravi svjedočila kako je optuženi „spominjao nešto Turanj, vičući i galameći, dok je konkretne riječi prijetnje potvrdila tek nakon što joj je pročitan prvotni iskaz“ (onaj od 14. studenog 2016.), sugerirajući očito da se radi o naučenom i prilagođenom iskazu, zanemarujući pritom imati u vidu da je taj iskaz na raspravi ova svjedokinja dala gotovo dvije godine nakon inkriminiranog događaja (12. ožujka 2018.), za koji je navela da je bio grozan i da je u početku, kada je vidjela optuženika kako izlazi iz svog vozila i maše rukama, bila uznemirena i preplašena jer danas se svašta događa i nije znala što će optuženik učiniti te da se sjeća kako mislila „zašto ĐČ otvara staklo na suvozačevim vratima i zašto priča s tim muškarcem koji je djelovao agresivno.“ Osim toga svjedokinja je u tom svom iskazu u neometanom i slobodnom iskazivanju navela da je optuženi „spominjao nešto Turanj, vičući i galameći“ i nije ništa neobično i sporno što je nakon predočavanja joj dijela iskaza kojeg je dala 14. studenog 2016., dakle dva mjeseca nakon inkriminiranog događaja, ponovila dio tog iskaza u pogledu sadržaja inkriminiranih prijetnji. Svjedokinja u svom iskazu danom na raspravi nije u bitnom iskazivala ništa proturječno svom ranije danom iskazu, a niti je izjavila da se ne sjeća sadržaja inkriminiranih prijetnji, pa je decidirano i neopozivo tom ranijem iskazu potvrdila sadržaj inkriminiranih prijetnji koje je kritične zgode optuženik uputio oštećeniku, što uz njezin iskaz dan na raspravi kako je optuženi „spominjao nešto Turanj, vičući i galameći“, ukazuje neodrživima razloge iznesene u pobijanoj presudi kojim je iskaz svjedokinje ŽČ u ovom bitnom dijelu iskaza otklonjen kao nevjerodostojan. Tome svakako, uz protek vremena od iskazivanja na raspravi, valja dodati i činjenicu da se sam inkriminirani događaj nije odnosio na ovu svjedokinju, pa nije nelogično da se iskazujući na raspravi nije baš precizno i podudarno ranijem iskazu odmah prisjetila sadržaja prijetnje, premda je odmah taj sadržaj povezala s mjestom Turanj koje je i sadržano u inkriminiranoj prijetnji.

12.1. Uz navedeno valja istaknuti i da su na raspravi od 12. ožujka 2018., svjedokinji ŽČ predočavani i drugi dijelovi njezinog iskaza danog pred državnim odvjetnikom 14. studenog 2016., i to po branitelju optuženika, te da je svjedokinja jasno ukazala da određene navode u iskazu daje prema sjećanju i ukazujući na nesigurnost u pogledu pojedinih navoda s obzirom na protek vremena, za razliku od sadržaja inkriminirane prijetnje u pogledu koje je bila decidirana, što je i logično jer se radi o jednostavnoj i kratkoj rečeničnoj konstrukciji uobičajenoj za prijetnje (skidanje glave) koja ju je zbog prijetećeg sadržaja, kako je ova svjedokinja izričito izjavila, uzdrmala i zbog čega ju je očito memorirala.

12.2. Stoga po stajalištu ovog suda, kada se pravilno analizira iskaz svjedokinje ŽČ, sam za sebe, kao i u vezi s iskazom oštećenika ĐČ koji je u bitnom suglasan njezinom iskazu, te u vezu s iskazima svjedokinje HČ i svjedoka JČ, koji u niti jednom segmentu ne dovode u pitanje njezino svjedočenje, a što je prvostupanjski sud propustio učiniti, tada sa sigurnošću slijedi ocjena kako je iskaz svjedokinje ŽČ vjerodostojno dokazno sredstvo za utvrđenje činjeničnog stanja predmetne inkriminacije.

13. Žalitelj, državni odvjetnik, prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda uspješno je osporio i ocjenu prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti iskaza oštećenog ĐČ jer je žalbenim navodima opravdano ukazao kako je njegov iskaz pouzdan dokaz za utvrđenje odlučnih činjenica navedenih u pobijanoj presudi i kako, povezan s iskazom svjedokinje ŽČ, kojima ne proturječe iskazi svjedokinje HČ i svjedoka JČ i okolnosno tim iskazima korespondiraju, u potpunosti dezavuira obranu optuženika.

14. Naime, oštećenik, svjedok TČ, koji je tijekom postupka iskazivao u tri navrata, bio je izričit i dosljedan u svom opisu da mu je optuženik vidno uzrujan, ljut i agresivan, nakon što mu je prethodno svojim vozilom zapriječio daljnje kretanje kolnikom, prije dolaska policijskih službenika na mjesto događaja uz uvrede izgovorio i riječi inkriminiranog prijetećeg sadržaja. Također je bio dosljedan i izričit u tvrdnjama da je putem mobitela pozvao policiju na mjesto događaja, iako je i optuženik inzistirao na pozivanju policije koju osobno nije mogao pozvati jer da on navodno u tom trenutku nije imao mobitel kod sebe, a da je policiju pozvao prije svega zbog napada optuženika na njega ali i da „ukoliko je došlo do nekakve prometne nezgode djelatnici policije konstatiraju što se točno dogodilo.“, pa je on policiju pozvao nevezano za inzistiranje optuženika i neovisno o tomu bi li optuženi pozvao policiju ili ne. Oštećenik, svjedok TČ također je bio izričit i dosljedan u tvrdnji da je policijskim službenicima rekao za sadržaj upućene mu prijetnje od strane optuženika kao i da je, s obzirom na svoju tadašnju funkciju predsjednika Visokog prekršajnog suda i zbog svog položaja, nastojao smiriti situaciju te se kontrolirati kako ne bi bio uvučen u sukob s optuženikom, ali i zbog straha da optuženik fizički ne nasrne na njega, svjestan pritom kao pravosudni dužnosnik kakve sve konsekvence događaj može polučiti. Također je i naveo kako je kaznenu prijavu i prijedlog za progon podnio sedam dana nakon inkriminiranog događaja jer mu je trebao „izvjesni vremenski odmak da bi donio odluku i sazrio u tomu da je optuženik spreman ostvariti tu svoju prijetnju“, kako bi nadalje trezveno sagledao situaciju i na neki način participirao u sprječavanju nasilja i sličnih slučajeva koji se svakodnevno događaju, a sve i nakon konzultiranja s kolegama izričito osporavajući da je prije podnošenja kaznene prijave i prijedloga za progon optuženika kontaktirao nekoga u policiji ili da je poznavao nekog iz policijske postaje kojoj je podnio kaznenu prijavu.

14.1. Prethodno je već navedeno kako je iskaz (svi iskazi) oštećenika ĐČ u bitnom potvrđen iskazom svjedokinje ŽČ, a taj njegov iskaz (svi iskazi) korespondira iskazima svjedokinje HČ i svjedoka JČ.

14.2. Naime, svjedok SČ je u bitnom naveo kako oštećenik (tražitelj intervencije) i optuženik (ta druga muška osoba) tijekom policijske intervencije nisu komunicirali, osim što se optuženik obraćao oštećeniku govoreći mu da laže što je ovaj negirao, kako tijekom policijskog postupanja koje je trajalo oko pola sata nije čuo da bi optuženik oštećeniku upućivao bilo kakve prijetnje, a da je oštećenik spomenuo da mu je optuženik prije njegovog dolaska i dolaska HČ na mjesto događaja, uputio prijetnje, ali i da ih tada nije želio prijaviti. Također je naveo kako je optuženik bio uzrujan te je govorio povišenim tonom da je bio na Turnju i da tamo nije poginuo, a da je ovdje skoro zbog postupka optuženika poginuo te da unatoč takvom ponašanju optuženika nije stekao dojam da je oštećenik bio u strahu od optuženika.

14.3. Svjedokinja HČ je u bitnom potvrdila navode svjedoka JČ uz navode kako je tijekom intervencije na mjestu događaja stekla dojam da oštećeniku (tražitelju intervencije) nisu bila bitna „navodna oštećenja koja bi nastala“, već da je on policiju pozvao zbog prijetećih riječi koje mu je uputio optuženik, a ne radi trubljenja i cjelokupnog događaja prilikom vožnje. Uz to i da ona tijekom intervencije nije čula da bi optuženik uputio bilo kakve prijetnje oštećeniku te da optužni prijedlog nisu podnosili jer nije bilo neposrednih svjedoka događaja, a niti video nadzornih kamera, već isključivo navodi optuženika i oštećenika koji su bili oprečni, pa su oštećenika (tražitelja intervencije) uputili da podnese prijavu policijskoj postaji ukoliko smatra da su prijetnje koje su mu upućene od strane optuženika ozbiljne, „na što je on naveo da će razmisliti i da mu se to trenutno neda.“

14.4. Ono što je bitno iz iskaza navedenih dvoje svjedoka, a koje je sud prvog stupnja propustio pravilno i potpuno analizirati i dovesti ih u vezu s iskazom oštećenika i svjedokinje ŽČ kao i obranom optuženika, što će se u nastavku ove presude pobliže opisati, jeste da je oštećenik pozvao policiju radi intervencije, primarno zbog upućenih mu prijetnji u vezi navodnog prometnog incidenta, koje je policijskim službenicima predočio ukazujući im da mu je prijetnje uputio optuženik radi čega su ga policijski službenici i uputili na podnošenje kaznene prijave policijskoj postaji povodom čega je oštećenik izjavio kako će moguće naknadno podnijeti kaznenu prijavu protiv optuženika. Također i da ovi svjedoci nisu mogli utvrditi postojanje oštećenja na optuženikovom vozilu koja bi se dovela u vezu s navodnim prometnim incidentom na koji je ukazivao optuženik, a osporavao ga oštećenik te da je prema iskazu svjedoka JČ optuženik spomenuo mjesto Turanj, ali izvan konteksta sadržaja prijetnje.

14.5. Dakle, ovi svjedoci potvrđuju navode oštećenika da je policijskim službenicima prijavio prijetnje, zbog čega je primarno i pozvao policiju na mjesto događaja, da se tijekom cijelog događaja ponašao smireno i kontrolirano svjestan svoje funkcije pravosudnog dužnosnika te da je ukazao kako će razmisliti o podnošenju kaznene prijave protiv optuženika zbog upućenih mu prijetnji. Osim toga navodi iz iskaza ovih svjedoka kako nisu mogli utvrditi bilo kakva oštećenja na optuženikovom vozilu koja bi povezali s prometnim incidentom na koji je ukazivao optuženik, govori u prilog tvrdnji oštećenika kako se taj po optuženiku sugerirani prometni incident nije dogodio, zbog čega uostalom policijski službenici SČ i HČ nisu ni pozivali prometnu policiju.

14.6. Upravo iskazi svjedokinje ŽČ, HČ i svjedoka JČ sadrže sve relevantne podatke koji opravdavaju zaključak ovog suda da je iskaz oštećenika ĐČ vjerodostojan i prihvatljiv u pogledu svih relevantnih činjenica o terećenom događaju, a konkretno kako se prometna situacija kako ju je kroz svoju obranu rekonstruirao optuženik nije dogodila, kako je optuženik svojim vozilom onemogućio daljnje kretanje oštećeniku svojim vozilom i praktički ga prisilio na kontaktiranje s njime, kako je tijekom cijelog događaja optuženik bio agresivan i vidno uzrujan te kako je povišenim tonom sve do dolaska na mjesto događaja policijskih službenika, vrijeđao oštećenika te mu uputio prijetnje inkriminiranog sadržaja kao i da je oštećenik za sve vrijeme događaja, unatoč izgovorenim mu uvredama i prijetnji, bio smiren i kontroliran.

14.7. Stoga razlike u iskazima u odnosu na moment upućivanja oštećeniku prijetnje, kada je i koliko je vremena oštećenik bio odsutan kada je napustio mjesto događaja, koliko je vremena cijeli događaj trajao, zatim okolnosti da je oštećenik inkriminiranu prijetnju prijavio naknadno, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda uopće ne zahtijevaju poseban osvrt, jer su potpuno irelevantne za pravilnu ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenika ĐČ i svjedokinje ŽČ, a time i za utvrđenje činjeničnog stanja, opstojnost kaznenog djela prijetnje i kaznenu odgovornost optuženika za to djelo.

15. Nasuprot tome, ovaj drugostupanjski sud je ocijenio da je obrana optuženika ZČ neuvjerljiva, nelogična i kontradiktorna sama sebi te u suprotnosti s provedenim dokazima, a napose iskazima oštećenika ĐČ te svjedokinje ŽČ, a koju je obranu prvostupanjski sud i ovaj put bez potrebne kritičnosti olako i bezrezervno prihvatio analizirajući samo pojedine aspekte njegove obrane nalazeći ju suglasnim iskazima svjedokinje HČ i svjedoka JČ (točka 15. obrazloženja), i to samo stoga što su ovi svjedoci potvrdili da je optuženik tijekom njihove intervencije spomenuo mjesto Turanj u kontekstu njegove tvrdnje da je oštećeniku kritične zgode rekao kako glavu nije izgubio u Turnju, aludirajući na ratno vrijeme, a da će je zbog ponašanja oštećenika u prometu izgubiti, očito misleći u Zagrebu.

15.1. Prije svega, optuženik je u svojoj obrani prilikom prvog ispitivanja pred državnim odvjetnikom 17. studenog 2016., naveo kako je oštećenik, krećući se svojim vozilom lijevom prometnom trakom usporedno s njegovim vozilom, koje se kretalo desnom prometnom trakom, neposredno na križanju ulica naglo skrenuo udesno kako bi ušao u Martićevu ulicu (desno u odnosu na prethodni pravac kretanja) čime mu je presjekao pravac kretanja zbog čega je, radi izbjegavanja sudara, naglo skrenuo udesno, pa je s prednjim dijelom svog vozila, odnosno felgom, udario u rinzol koji je bio 30 do 40 cm povišen na tom mjestu te je s gumom strugao cca metar i pol po rubnom kamenu rinzola, a potom je izletio prednjim dijelom vozila na pločnik na kojem se i zaustavio. Uočio da se vozilo koje je uzrokovalo prometni incident nastavilo kretati po desnoj prometnoj traci Martićevom ulicom, pa je vozaču tog vozila nekoliko puta dao znak sirenom da se zaustavi, na što se on oglušio. Tvrdi nadalje da je izišao iz vozila da bi utvrdio stanje desnog kotača te je uočio oštećenje na felgi kao i zasjekotinu na pragu vozila, a kako je uočio da se sporno vozilo 40 m dalje parkiralo, to je krenuo na mjesto njegovog parkiranja kako bi od vozača zatražio policu osiguranja radi namirenja štete. On je zaustavio svoje vozilo 3 do 4 metra udaljeno od parkiranog vozila kojim je upravljao oštećenik, te je tada uočio kako desna prednja guma njegovog vozila nije probušena, ali i da je sastrugana. Bio je jako uplašen, tresao se, zujalo mu je u ušima te mu je svjetlucalo, pa je nekontroliranim glasom povikao na oštećenika govoreći mu „čovječe što radite, jeste li poludjeli, pa umalo me niste ubili.“ Oštećenik mu nije ništa odgovorio nekoliko sekundi, nakon čega je rekao da on nije ništa napravio, pa mu je on rekao da mu je svojim vozilom presjekao put i da ga je izgurao te da je zbog toga mogao nekoga pregaziti. Oštećenik je ponovio da nije ništa učinio, pa mu je on još jače povišenim tonom rekao „kako vas nije sram, kako možete lagati kao neki tinejdžer“, „čemu vam služi retrovizor, čemu vam služe oči.“ Tražio je od njega podatke, policu osiguranja da bih mogao namiriti štetu. Oštećenik to nije želio učiniti govoreći mu da nije ništa kriv. Kako kod sebe nije imao mobitel, to je zamolio oštećenika da nazove policiju, ali mu je on rekao da neće zvati, nego da ju on pozove, ali kako je oštećenik u nekoliko navrata nekoga pozivao skrivajući se od njega da ne vidi koga zove i što govori, pretpostavio je da je oštećenik ipak pozvao policiju. Ustvrdio je nadalje da se prije dolaska policije svojim vozilom preparkirao te da je uočio kako u jednom trenutku oštećenik napušta mjesto događaja, pa je suvozačicu spornog vozila koja je stajala pored vozila i koja mu je objasnila da je oštećenik otišao otkazati posjet zubaru i s kojom je vodio normalan razgovor ukazujući joj što se dogodilo pitajući je i zašto oštećenik neda policu kako bi se sporna situacija riješila. Ona mu je rekla da nije vidjela da bi oštećenik njega ugrozio. Kako je želio ostvariti svoje pravo uputio se u obližnju V Policijsku postaju gdje je čekao možda pet minuta, pa je policijskom službeniku s kojim je kontaktirao objasnio premetni problem, na što ga je on obavijestio da su već primili poziv i da su policijski službenici već upućeni na intervenciju. Na mjestu događaja je uredujućim policijskim službenicima objasnio što se dogodilo, ali mu je unatoč tome policijski službenik rekao da je obišao mjesto događaja, da kamera nije ništa snimala, da je on uočio oštećenja na vozilu za koja ne može znati kada su nastala, da nema svjedoka događaja, da je šteta minorna, da nitko nije ozlijeđen i da dalje stvar može rješavati s oštećenikom. Kako mu je oštećenik rekao da on nije ništa kriv i da nije oštećen te da je za njega stvar gotova, on mu je rekao da će od policije uzeti zapisnik, otići kod Hanžekovića i podići tužbu protiv njega pa će platiti štetu i sav strah koji je pretrpio milom ili putem suda, a sve stoga što mu nije htio dati policu. Posebno je istaknuo kako mu je oštećenik ultimativno naredio da prestane govoriti govorom mržnje i da će zažaliti dan kada se rodio, što nije shvatio kao prijetnju i tome nije pridavao posebnu pažnju. Optuženik je izričito na upit branitelj je li na mjestu događaja bilo govora o Karlovcu i Turnju naveo kako Turanj nije spomenut, nego samo Karlovac, i to samo dok je pričao s gospođom, a moguće da je Karlovac spomenuo i pred policajcem, ali sigurno ne i pred oštećenikom. Na koncu protiv oštećenika nije podigao tužbu radi naknade štete jer mu je po odvjetnicima kojima se obratio ukazano da će imati sudske troškove i da će teško dokazati krivnju oštećenika, a izričito je osporio i da bi oštećeniku uputio prijetnju, pa čak i uvredljive riječi jer u svom vokabularu nema takvih riječi.

15.2. Optuženik je tek u svojoj obrani danoj na raspravi od 18. svibnja 2018., naveo da je ipak spomenuo mjesto Turanj, i to dok je komunicirao sa svjedokinjom ŽČ, a isto i da je rekao pred oštećenim, dok je na raspravi od 16. rujna 2019., naveo kako u cijelosti ostaje kod obrane izložene na raspravi od 18. svibnja 2018., dok je pak u obrani izloženoj na raspravi od 23. ožujka 2023., naveo kako ostaje pri obranama danima na prethodnim raspravama ukratko prikazujući i tijekom događaja da bi u obrani izloženoj na raspravi od 24. svibnja 2024., naveo kako ostaje kod ranije iznesenih obrana uz kratak prikaz inkriminiranog događaja.

15.3. Na ovako navedene okolnosti, koje proizlaze iz obrane optuženika, prvostupanjski sud se uopće nije osvrnuo, pa tako da je optuženik izričito u svojoj obrani prilikom prvog ispitivanja bio decidiran u tvrdnji kako tijekom inkriminiranog događaja nije spominjao mjesto Turanj, nego samo mjesto Karlovac, i to isključivo pred svjedokinjom ŽČ, ali ne i pred oštećenikom, da bi tek nakon davanja iskaza oštećenika ĐČ i svjedokinje ŽČ u svojoj obrani naveo da je ipak spomenuo mjesto Turanj, ali sada i pred oštećenikom, i to ne u inkriminiranom kontekstu, što sve implicira da je iznoseći obranu na raspravi od 18. svibnja 2018., optuženik očito imao u vidu da je oštećenik već pred policijskim službenicima, ukazujući na prijetnju, prezentirao sadržaj prijetnje koju mu je uputio optuženik spominjući u tom kontekstu i mjesto Turanj, a svakako u vidu da su u svojim iskazima oštećenik TČ i svjedokinja ŽČ izričito u inkriminiranom kontekstu spomenuli mjesto Turanj, i da je tim okolnostima optuženik prilagodio svoju obranu, pa i spominjanje mjesta Turanj pred policijskim službenicima, očito nakon što je čuo što je oštećenik rekao policijskim službenicima. Uostalom ne postoji logično obrazloženje zašto bi oštećenik TČ i svjedokinja ŽČ, kojima je optuženik prije inkriminiranog događaja bio potpuno nepoznat, uopće optuženika dovodili u vezu upravo s mjestom Turanj da to mjesto optuženik nije spomenuo u inkriminiranom kontekstu, i zašto bi oštećenik TČ odmah na mjestu događaja policijskim službenicima ukazao da mu je optuženik prijetio.

15.4. Jednako tako, prilikom ocjene uvjerljivosti obrane optuženika, valja imati na umu da je sud prvog stupnja propustio cijeniti da je optuženik sve vrijeme inzistirao na dokazivanju kako mu je zbog nepropisnog ponašanja oštećenika u prometu na vozilu uzrokovana vidljiva šteta u vidu udubljenja na felgi, pragu i sastrugane gume koja je ostavila vidljive tragove na rubnom kamenu rinzola duljine cca metar i pol, zbog čega je od oštećenika u više navrata tražio policu osiguranja i druge podatke relevantne za obeštećenje uz prijetnju oštećeniku kako će ga tužiti, i to putem konkretne odvjetničke kancelarije, kako radi naknade štete tako i radi povrede prava osobnosti, sugerirajući pritom da je oštećenik namjerno umjesto prometne policije na mjesto događaja pozvao tzv. temeljnu policiju, a da unatoč tome nije inzistirao policijskim službenicima pozivanje prometne policije, pa čak i kada tvrdi da je osobno događaj prijavio policiji, ukazivao im na tragove, pogotovo one za koje tvrdi da su nastali struganjem gume po rubnom kamenu rinzola i koji su bili, kako je ustvrdio, vidljivi u duljini cca metar i pol i adekvatno tome vidljivi i na samoj gumi, koje čak nije ni fiksirao kada je to objektivno u kratkom vremenu nakon inkriminiranog događaja mogao učiniti, a posebno nije ništa poduzeo radi namirenja štete. Osim toga za ukazati je kako je svjedok SČ jasno ukazao kako nakon obilaska mjesta događaja na koje mu je ukazao optuženik nije uočio ili prikupio dokaze koji bi potvrdili navode optuženika o prometnom incidentu i kako je na optuženikovom vozilu uočio samo oštećenje na felgi za koje nije mogao utvrditi da je u vezi s prometnim incidentom i za koje je naveo da je bilo minorno, što objektivno promatrano dezavuira optuženikovu tvrdnju kako je prednjim dijelom vozila udario u rinzol visine 30 do 40 cm i pritom uz felgu i gumu oštetio prag vozila.

15.5. Prvostupanjski sud se ne osvrće niti na dio obrane optuženika u kojoj je naveo kako je zapravo njemu oštećenik zaprijetio rekavši mu, očito pred policijskim službenicima što oni ne potvrđuju, da će zažaliti dan kada se rodio, a što, kako tvrdi, nije shvatio kao prijetnju, a niti je tome pridavao posebnu pažnju, što objektivno promatrano proturječi cjelokupnom ponašanju optuženika na mjestu događaja, pogotovo ako se ima u vidu da je oštećenik policijskim službenicima prijavio prijetnju upućenu mu od optuženika, a niti se prvostupanjski sud osvrće na dio obrane u kojoj optuženik tvrdi da je osobno odlaskom u V policijsku postaju prijavio prometni incident, što proturječi tvrdnji svjedokinje ŽČ koja je izričito navela kako optuženik nije napuštao mjesto događaja i što uz činjenicu da je optuženik putem policije na njegov zahtjev preuzeo potvrdu o događaju u kojoj se samo navodi da je oštećenik TČ prijavio predmetni događaj, a ne i optuženik, te da je nelogično da bi optuženik napustio mjesto događaja uz rizik da oštećenik za to vrijeme ne pobjegne, dodatno govori u prilog ocjeni o neuvjerljivosti optuženikove obrane.

16. Prema svemu što je navedeno, prvostupanjski sud je neopravdano prihvatio optuženikovu obranu kao vjerodostojnu, posebno u dijelu u kojoj je osporio da je oštećeniku ĐČ uputo prijeteće riječi inkriminiranog sadržaja, jer je nasuprot tome na temelju iskaza oštećenika ĐČ i svjedokinje ŽČ i njima korespondirajućih iskaza svjedoka JČ i HČ utvrđeno da je kritične zgode uz uvredljive riječi optuženik oštećeniku rekao „Ja sam u Turnju skinuo toliko glava, i tvoju ću“, čime je ostvario sva obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11, jer je oštećeniku u izgled stavio ostvarenje konkretnog i realno ostvarivog zla usmrćenjem oštećenika koje su u danim okolnostima predmetnog događaja objektivno gledano ozbiljne i koje su kao takve ozbiljno shvaćene i po samom oštećeniku.

17. Ovdje svakako valja istaći da nisu prihvatljivi argumenti prvostupanjskog suda koji kod ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenika ĐČ navodi kako je nelogično da se oštećenik kao iskusan sudac Visokog prekršajnog suda trebao konzultirati radi podnošenja kaznene prijave koju je podnio tek nakon sedam dana sugerirajući pritom da je koristio svoju utjecaj suca kako kod policije tako i kod državnog odvjetnika koji je prethodno odbacio njegovu kaznenu prijavu, a potom je ipak pokrenuo kazneni progon optuženika, što govori u prilog njegove nevjerodostojnosti kao i da je na mjestu događaja oštećenik bio smiren te svojim ponašanjem ničim nije ukazao da mu je optuženik zaprijetio smrću.

17.1. Naime, ovaj sud je već u svojoj ukidnoj odluci od 14. rujna 2020., broj Kž– 312/2019-7, ukazao prvostupanjskom sudu da je oštećenik pozvao policiju i da se očito radilo o njegovoj autonomnoj odluci zbog cjelokupnog ponašanja optuženika kao i izgovorenih mu riječi, jer on nije morao uvažiti inzistiranje optuženika o pozivanju policije, a niti ga je ovaj na takvo što mogao prisiliti te da nije nelogično i neprihvatljivo da oštećenik koji se zbog izgovorenih prijetnji osjeća ugroženo inkriminirani događaj ne prijavi odmah, što nikako ne znači da oštećenik lažno tereti optuženika. To što oštećenik nije odmah protiv optuženika podnio kaznenu prijavu zbog prijetnje nikako ne upućuje na to da se isti događaj kako ga je prikazao oštećenik nije zbio, tim više što je oštećenik iznio razumljive i sasvim uvjerljive razloge zašto zbog upućene mu prijetnje, koju je odmah prijavio policijskim službenicima JČ i HČ i kojima je odmah rekao da će o podnošenju kaznene prijave razmisliti, nije odmah podnio kaznenu prijavu i time stavio prijedlog za poduzimanje kaznenog progona optuženika. Nije ništa neobično da pravosudni dužnosnici (suci, državni odvjetnici, pa i odvjetnici) koji su često izloženi prijetnjama uopće ne prijavljuju takve događaje ili ih prijavljuju naknadno. Životno je prihvatljivo i da je oštećenik TČ, s obzirom na svoju funkciju koju je u vrijeme inkriminiranog događaja obnašao, o podnošenju prijave zrelo promislio i donio odgovarajuće zaključke.

17.2. Prvostupanjski sud nije raspolagao stručnim znanjem za ocjenu je li manifestirano ponašanje oštećenika tijekom inkriminiranog događaja korespondira s njegovim psihičkim stanjem, pa to što je oštećenik tijekom tog događaja bio smiren i nije pokazivao znakove straha ili uznemirenosti ne mora ukazivati da zbog upućene mu prijetnje nije bio ustrašen ili uznemiren, nego može značiti upravo ono što je oštećenik i istakao u svom iskazu, a to da se sve vrijeme događaja kontrolirao kako ne bi bio uvučen u sukob svjestan svih konzekvenci koje bi u suprotnom mogle uslijediti. Ukoliko je u tom pogledu prvostupanjski sud imao dvojbu, mogao je zatražiti mišljenje vještaka psihijatrijske struke, a ne donositi ničim argumentirane zaključke.

17.3. Bez značaja su i u suprotnosti s izvedenim dokazima navodi prvostupanjskog suda pod točkom 18. obrazloženja pobijane presude „kako policija po izlasku na mjesto događaja nije utvrdila da bi došlo do počinjenja kaznenog djela, kao što do tog zaključka nije došao niti tužitelj koji je prvotno odbacio kaznenu prijavu, budući da nije našao osnovanim da je uistinu došlo do počinjenja kaznenog djela prijetnje. “ Prije svega policijskim službenicima JČ i HČ je odmah na mjestu događaja po oštećeniku ukazano da mu je optuženik prijetio povodom čega ga su ga uputili da prijetnje može prijaviti u policijskoj postaji, iz čega proizlazi da policijski službenici na mjestu događaja kraj postojanja oprečnih navoda nije utvrđivala da li je počinjeno kazneno djelo prijetnje, a niti je to bio njihov zadatak tim prije kada se radi o kaznenom djelu koje se pogoni na temelju prijedloga oštećene osobe. To što je državni odvjetnik inicijalno odbacio kaznenu prijavu oštećenika, a potom ipak pokrenuo kazneni postupak protiv optuženika za sud nema nikakvo značenje jer sud odlučujući o osnovanosti optužnice sudsku odluku donosi na temelju dokaza na kojima se temelji optužnica i drugih dokaza koji se izvedu tijekom dokaznog postupka i tu se radi o potpuno autonomnoj odluci državnog odvjetnika koji je sukladno članku 2. stavku 3. ZKP-a dužan pokrenuti kazneni postupak ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti, u ovom slučaju uz prijedlog oštećenika, a nema zakonskih smetnji za progon te osobe, pa preocjena dokaznog materijala ili dokaza u spoznajnom smislu od strane državnog odvjetnika nakon prethodnog odbacivanja kaznene prijave nije ništa neuobičajeno. Uostalom na to ukazuje i odredba članka 464. stavka 4. ZKP-a iz koje proizlazi da državni odvjetnik može tijekom cijelog postupka preuzeti progon od oštećenika kao tužitelja, što bi impliciralo da je inicijalno državni odvjetnik neosnovano odbacio kaznenu prijavu oštećenika. Konačno i ova drugostupanjska presuda ukazuje na osnovanost prijavljivanja optuženika za kazneno djelo prijetnje.

18. Cijeneći sve navedeno u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti prihvaćena je žalba državnog odvjetnika, pobijana presuda je preinačena i optuženik je, nakon stavljanja izvan snage kaznenog naloga Općinskog kaznenog suda broj K-470/17-2 od 18. travnja 2017., na temelju članka 544. stavka 1. ZKP-a, proglašen krivim za počinjenje terećenog mu kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11., jer je osim utvrđenih objektivnih elemenata predmetnog kaznenog djela, utvrđeno i da je optuženik svojim postupanjem ostvario i sve subjektivne elemente tog kaznenog djela jer je nesporno u vrijeme počinjenja djela bio ubrojiv, postupao je s izravnom namjerom na koju ukazuju osobna svojstva optuženika jer se radi o visoko obrazovanoj i životno iskusnoj osobi koja je u danim okolnostima očito izabrala one riječi kojima će promptno zastrašiti oštećenika, i to riječi koje ukazuju na usmrćenje i koje su izgovorene povišenim tonom i to sve nakon izgovorenih uvreda i za koje je znao da će pod okolnostima u kojima su izgovorene po oštećeniku, kao i po svakoj prosječnoj osobi u istim okolnostima, biti shvaćene ozbiljno, a koje je tako shvatila i svjedokinja ŽČ. Osobna svojstva optuženika izvan svake sumnje ukazuju i da je bio svjestan protupravnosti prijetnje, tim prije jer je opće poznato da je zabranjeno i kažnjivo prijetnjama ugrožavati osobnu sigurnost drugih osoba. Uz to u postupku nije utvrđeno postojanje ispričavajućih razloga na koje se optuženik uostalom nije ni pozivao.

19. Prilikom odlučivanja o kaznenoj sankciji drugostupanjski sud je imao u vidu sve odlučne činjenice vezano za vrstu i mjeru kazne koja se ima primijeniti na optuženika, imajući pritom u vidu odredbu članka 47. KZ/11 u kojoj su propisane sve okolnosti koje se trebaju cijeniti. Tako je optuženiku olakotnim cijenjena ranija neosuđivanost, kako kaznena tako i prekršajna, protek vremena od počinjenja kaznenog djela koji se ne može pripisati u krivnju optuženiku, a tijekom kojeg vremena optuženik nije osuđivan, a niti se protiv njega vodio ili vodi drugi kazneni postupak čime je ukazao kako je inkriminirani događaj eksces u njegovom inače primjerenom ponašanju te njegove osobne prilike, a to da se radi o umirovljeniku i obiteljskoj osobi koja je u aktualnoj dobi od 73 godine. Otegotnim je optuženiku cijenjena okolnost da je prijetnju oštećeniku izgovorio na javnom mjestu, a sve nakon što mu je prethodno onemogućio kretanje vozilom u prometu te mu uputio veći broj uvreda i k tome u prisutnosti oštećenikove radne kolegice te da je izgovorenom prijetnjom oštećeniku uzrokovao stanje straha i uznemirenosti, što inače nije obilježje predmetnog kaznenog djela. Stoga je optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

19.1. Međutim, ovaj sud smatra da je za očekivati da će se i samim upozorenjem uz prijetnju kaznom i bez njenog izvršenja dovoljno utjecati na optuženika da više ne čini kaznena djela te da izvršenje kazne i sa stajališta generalne prevencije nije neophodno, s obzirom da je od počinjenja kaznenog djela proteklo gotovo devet godina, a sama ličnost optuženika, njegov prijašnji život u skladu sa svim pozitivnim propisima i društvenim normama, njegove obiteljske prilike te ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, opravdavaju izricanje uvjetne osude na način da se izrečena kazna na koju je optuženik sada osuđen neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, a koji je rok provjeravanja u logičkom skladu s visinom izrečene kazne te dostatan za ostvarenje specijalnopreventivnog učinka.

20. Sud je na temelju članka 148. stavka 6. ZKP-a, optuženog ZČ u cijelosti oslobodio obveze podmirenja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP-a, jer je utvrđeno da je umirovljenik s mjesečnom mirovinom od 408,00 eura te da nema imovine slijedom čega je zaključeno kako je njegovo imovinsko stanje loše do te mjere da bi plaćanjem troškova postupka bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

21. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju članka 486. stavka 1. ZKP-a.

U Puli – Pola 10. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Dragana Kos Milevoj

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka otpravka presude. Žalba se podnosi u dovoljnom broju primjeraka putem Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki kazneni sud Republike Hrvatske.