P o s l o v n i b r o j : P - 2 4 0 6 / 2 0 2 2 - 1 8

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

S P L I T

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovoga suda Draganu Ramljaku kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice HI iz [adresa], sportska 1, OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćnici Sandri Wagner odvjetnici u [adresa]. Andrije Hebranga 6 protiv tuženika OTP banka d.d., iz Splita, Domovinskog rata 61 OIB: 52508873833 zastupane po punomoćniku odvjetnicima iz OD "Anić & Anić" radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana, 24. veljače 2025 u nazočnosti tužiteljice osobno sa punomoćnikom Sandrom Wagner, odvjetnicom iz Metkovića te punomoćnika tuženika Dražena Čuljka , odvjetnika u Splitu na ročištu za objavu dana 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 7 Ugovora o kreditu br. 139/07 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao banka, sklopili dana 06. travnja 2007 god i solemizirali dana 11. travnja 2007 godine kod javnog bilježnika Vlade Nikolića iz Metkovića, pod br. OV-2454/2007.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 1., čl. 6. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 139/07 – kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka sklopili dana 06. travnja 2007 godine i solemnizirali dana 11. travnja 2007 kod javnog bilježnika Vlade Nikolića iz Metkovića pod br. OV-2454/07 u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita ) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF):

III. Nalaže se tuženiku da na ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu isplati tužiteljici novčani iznos od 15.961,06 EUR, uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se do 31.prosinca 2007.g. određuju po stopi od 15% godišnje, od 01.siječnja 2008.g. do 31.srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:

-na iznos od 53,70 EUR počevši od 28.rujna 2007.g. do isplate,

-na iznos od 31,75 EUR počevši od 28.prosinca 2007.g. do isplate,

-na iznos od 139,83 EUR počevši od 31.ožujka 2008.g. do isplate,

-na iznos od 109,44 EUR počevši od 30.lipnja 2008.g. do isplate,

-na iznos od 64,43 EUR počevši od 30.rujna 2008.g. do isplate,

-na iznos od 292,10 EUR počevši od 31.prosinca 2008.g. do isplate,

-na iznos od 297,84 EUR počevši od 31.ožujka 2009.g. do isplate,

-na iznos od 218,35 EUR počevši od 30.lipnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 242,64 EUR počevši od 30.rujna 2009.g. do isplate,

-na iznos od 348,88 EUR počevši od 31.prosinca 2009.g. do isplate,

-na iznos od 359,21 EUR počevši od 31.ožujka 2010.g. do isplate,

-na iznos od 579,43 EUR počevši od 30.lipnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 624,52 EUR počevši od 30.rujna 2010.g. do isplate,

-na iznos od 817,82 EUR počevši od 29.prosinca 2010.g. do isplate,

-na iznos od 719,89 EUR počevši od 29.ožujka 2011.g. do isplate,

-na iznos od 942,44 EUR počevši od 29.lipnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 890,88 EUR počevši od 29.rujna 2011.g. do isplate,

-na iznos od 886,57 EUR počevši od 29.prosinca 2011.g. do isplate,

-na iznos od 917,00 EUR počevši od 29.ožujka 2012.g. do isplate,

-na iznos od 914,66 EUR počevši od 29.lipnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 830,80 EUR počevši od 01.listopada 2012.g. do isplate,

-na iznos od 850,95 EUR počevši od 31.prosinca 2012.g. do isplate,

-na iznos od 850,21 EUR počevši od 29.ožujka 2013.g. do isplate,

-na iznos od 744,55 EUR počevši od 1.srpnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 801,45 EUR počevši od 30.rujna 2013.g. do isplate,

-na iznos od 817,85 EUR počevši od 30.prosinca 2013.g. do isplate,

-na iznos od 822,39 EUR počevši od 31.ožujka 2014.g. do isplate, te

-na iznos od 791,49 EUR počevši od 30.lipnja 2014.g. do isplate,

sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV. Dužna je tužena u roku od 15 dana i po d prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 5.300,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. travnja 2025 pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 30. svibnja 2019 tužiteljica je navela da je s tuženikom zaključila ugovor o kreditu na iznos od 84.000,00 CHF te da je naknadno zaključen i dodatak ugovora o kreditu te da je tuženik ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF i promjenjivu kamatnu stopu. da je zbog ovakvog protupravnog postupanja vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012. iz koje presude bi bilo razvidno da je tuženik ugovorio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako ja navedeno da je predmetni kredit konvertiran nakon što je sačinjen izračun konverzije.

2.U svom odgovoru na tužbu od 08.06.2020 tuženik je naveo:

Tuženik ovim putem podnosi ovaj pisani odgovor na tužbu, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka, a za slučaj da Sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan ističe i prigovor radi prebijanja.

Tužbeni zahtjev u cijelosti je neosnovan, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc.

Na okolnost postojanja pravnog interesa i eventualno tužiteljevo pozivanje na odluku Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/2018, Vrhovni sud je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik ne predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, nego predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, pravno shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12.02.2019.g., irelevantno je u ovoj pravnoj stvari.Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR.

Tuženik upućuje na odredbu članka 19. a st. 1. alineja 3. ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu, (podcrtao tuženik) denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s

važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni

ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi članka 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom dana 25.01.2016.g. sklopio Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu, kojim je konverzija i provedena. (dalje: Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu). U skladu s odredbom članka 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom uCHF, dakle ex tunc.Sklapanjem Dodatka br. 1 dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz člana 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već je izmijenjena i početno ugovorena

kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope)zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br. 1 konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena:

- utvrđena preplata u ukupnom iznosu od 73.458,45 kn, koja je u skladu s odredbom čl. 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK-a u cijelosti iskorištena za podmirenje 50% anuiteta nakon konverzije zaključno s danom 01.05.2018.g., te je;

- utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR.

Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno kolika je visina preplate, jer je mogao biti utvrđen i dug po konverziji, već je bitno to, da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1 primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope su tužitelju bile poznate.

Također, u prilog tome da je tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti treba navesti činjenicu da je tuženik prije sklapanja Dodatka br. 1 dopisom od 13.11.2015.g. predočio tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, informativni izračun konverzije za potrebe provjere izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje tužitelj može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije, te pregled uplata po originalnom CHF kreditu, te simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR na dan 30.09.2015.g., a iz kojeg je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati prihvaćanjem konverzije, i to sve u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK (NN 102/15) kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu.

Tuženik posebno ističe da odredbe ZPK (NN 102/15) o konverziji kredita predstavljaju lex specialis, pa stoga imaju prednost pred drugim normama hrvatskog pravnog sustava, pa tako i općim odredbama ZOO-a o ništetnosti ugovora i bilo kojim drugim pravilima koja bi bila u izravnoj koliziji s pravilima ZPK o konverziji kredita. Ovo stoga što je zakonodavac radi ostvarenja zaštite korisnika CHF kredita to mogao postići donošenjem ovog Zakona i s retoraktivnom primjenom, a što je zakonodavac detaljno obrazložio u konačnom prijedlogu Zakona br. 899 od 10.09.2015.g.

Kako dakle nije sporno da je između stranaka predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br. 1 ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, to sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa stoga tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.

. Tuženik posebno ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom članka 248. st. 1. ZOO-a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi.

U ovom konkretnom slučaju tuženik je u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br. 1 o konverziji kredita. Da tužitelj nije prihvatio izračun konverzije i da nije sklopilo Dodatak br. 1, odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima (čl. 19.e st. 6. ZPK).

Međutim, kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu.

Prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Dodatka br. 1 ugovora o kreditu i sporazuma o korištenju preplate tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a, a sklopljeni Dodatak br. 1 izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s Ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZPK.

Nastavno na sve naprijed navedeno tuženik upućuje i na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud zauzeo u presudi Rev-1172/18 od 19.03.2019.g. Naime, Vrhovni sud RH je u ovoj odluci zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:

U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim:

Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.” Uostalom mogućnost izmjene ništetnih ugovornih odredbi voljom stranaka ili odlukom suda izrijekom je predviđena i u ZOO-u, npr. kod zelenaških ugovora, koji su također ništetni i na koje se primjenjuju odredbe ZOO-a o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti, ali sukladno odredbi stavka 3. članka 329. ukoliko oštećena strana zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u kojem slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi, time da izmjena vrijedi od trenutka sklapanja ugovora.

.Kako je u međuvremenu Ustavni sud RH donio rješenje broj: U-I-3685/2015 i dr. od 04.04.2017.g. kojim nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK (NN 102/15), valja ukazati da je Ustavni sud ovom odlukom potvrdio shvaćanje tuženika da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak. Kako su svi predlagatelji za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK (NN 102/15) prigovarali da zakoni sukladno članku 90. st. 4. Ustava RH, ne mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje, to je Ustavni sud utvrdio “.... da je ZIDZoPK u suglasnosti s člankom 90. Ustava.” jer se u ovom slučaju radi o tzv. “prividnoj retroaktivnosti” budući se isti primjenjuje na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali nisu dovršeni, te da se cilj koji se donošenjem tog Zakona htio postići, nije mogao ostvariti na drugi

način, te ističe “… da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu neophodno za postizanje željenog cilja.” Ustavni sud je u naprijed citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak, “ … dok je konverzija prisilna za vjerovnike (kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju.” Dosljedno naprijed navedenome Ustavni sud je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora “…. ne provodi po sili zakona – ex lege učinkom – nego tek u provedbi budućih (novih, odnosno izmijenjenih)

ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika-potrošača…”

Upravo s obzirom na naprijed navedeno, na ovaj slučaj nije moguće primijeniti niti odluku Europskog suda u predmetu H, C-118/17 od 14.03.2019.g. jer se radi o bitno različitoj situaciji, kako činjeničnoj tako i pravnoj. Naime, u predmetu H radilo se o primjeni različitog tečaja kod plasiranja i vraćanja kredita, a mađarski zakonodavac je donio zakon s ex lege učinkom za sve ugovorne stranke kojim je ugovoreni tečaj zamijenio službenim tečajem koji je za odgovarajuću stranu valutu odredila Mađarska narodna banka.Isto je potvrdio i Vrhovni sud RH u obrazloženju Rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od04.03.2020.g. navodeći kako: „temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.”

Tuženik ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka br. 1 proveo u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) te da je sklapanjem ovog ugovora konverzija kredita provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19. b po kojem je položaj potrošača- ovdje tužitelja kao korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da niti jednim zakonskim propisom tužitelj nije bio ograničen u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi pro futuro, ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, ali kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristao ne može se više pozivati na eventualnu ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer pravno one više niti ne postoje.. Konačno, a postupajući u oglednom postupku pokrenutom po prijedlogu Općinskog suda u Pazinu, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je dana 04.03.2020.g. rješenje broj: Gos-1/2019 (dalje: Rješenje), kojim je odgovorio na postavljeno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava na način da „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“.

Nakon donošenja ovog rješenja i zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, više nema nikakve dvojbe da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen,„predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“

Također valja istaknuti da je Vrhovni sud RH na jasan i nedvosmislen način dao odgovor i na pitanje postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa glede zahtjeva koji se temelje na ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a bez obzira na sklopljeni sporazum o konverziji kredita, i pozivanje tužitelja na ranije doneseno rješenje Vrhovnog suda RH, posl. br.: Rev-2868/2018 od 12.02.2019.g.

Naime, u obrazloženju Rješenja broj: Gos-1/2019, Vrhovni sud, a imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a, jasno ističe da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva, ne može načelno isključiti. Vrhovni sud nadalje ističe da se pravni interes za takvo traženje ne bi mogao isključiti u slučaju postojanja onih razloga koji izviru iz općeg obveznog uređenja (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK (NN 102/15), kao što pravni interes za isticanje takvih zahtjeva postoji i u slučaju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima kod kojih voljom potrošača nije sklopljen sporazum o konverziji kredita (o čemu je VSRH već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.).

U vezi s prethodnim, a u odnosu na rješenje VSRH posl. br. Rev-18/18, ističe se kako je ono doneseno je u postupku koji glede činjeničnog i pravnog stanja nije istovjetan ovom sporu za rješenje kojeg je ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem iz rješenja VSRH broj: Gos- 1/19 koja odluka je donesena u oglednom postupku i u kojoj odluci je Vrhovni sud obrazložio smisao i svrhu instituta oglednog postupka, ali je dodatno pojasnio i svoju odluku broj: Rev- 2868/18 od 12.02.2019.g.

Slijedom naprijed navedenoga, a budući da za svaki postavljeni zahtjev tužitelj, kako bi u konačnici uspio u parnici, mora imati pravni interes, utvrđivanje kojeg se kod kondemnatornih zahtjeva svodi na pravila o teretu dokazivanja, tuženik je osnovano istaknuo da je tužbeni zahtjev neosnovan jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je tuženik predloženim dokazima potkrijepio svoje navode da je između stranaka sklopljen sporazum o konverziji koji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti i ovaj spor. Zaključno tuženik ističe da je u obrazloženju Rješenja istaknuta i svrha oglednog postupka i donošenja ovog Rješenja, a to je „da se u većem broju istovrsnih parničnih sporova koji su već pokrenuti ili se njihovo pokretanje očekuje u kraćem razdoblju.... donese jedinstvena odluka u kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje o postavljenom pravnom pitanju“, a sudovi su u skladu s odredbom čl. 502.n st. 1. ZPP-a vezani zauzetim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH.

.U vezi s prethodnim tuženik ističe da se u postupcima koji se temelje na istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu (provedena konverzija kredita) donose presude kojima se pravomoćno odbijaju tužbeni zahtjevu i to upravo s izričitim upućivanje na pravna shvaćanja zauzeta u rješenju Vrhovnog suda RH broj: Gos-1/2019, pa tuženik ukazuje na neke od njih:

- Županijski sud u Puli, posl. br. Gž-925/17 od 20.03.2020.g.

- Županijski sud u Karlovcu posl. br. Gž-73/19 od 28.04.2020.g.

- Županijski sud u Splitu posl. br. Gž-2427/18 od 10.06.2020.g.

- Županijski sud u Varaždinu posl. br. Gž-1658/18 od 07.12.2020.g.

Za potvrdu svojih navoda tuženik upućuje i na presudu Suda Europske unije broj C- 452/18 od 09.07.2020.g., u kojoj odluci je sud u postupku, koji se doduše ne temelji naistovjetnom činjeničnom i pravnom stanju kao i ovaj spor, uzimajući u obzir pravo Unije(Direktivu 93/13) i svoju dosadašnju praksu zauzeo stav:

- da pravo na djelotvornu zaštitu potrošača, a uzimajući u obzir njegovu volju, podrazumijeva i mogućnost potrošača da odustane od ostvarenja svojih prava i da Direktiva 93/13 ne ide tako daleko da sustav zaštite protiv korištenja prodavatelja robe ili pružatelja usluga nepoštenih odredaba koji je uspostavila u koristpotrošača čini obvezatnim.

Polazeći od naprijed navedenih stavova Sud Europske unije je u ovoj presudi odgovorio na ključno postavljeno pitanje zauzevši pravno shvaćanje, da unatoč odredbi Španjolskog građanskog zakonika da je obnova ništava, ako je ništava i prvotna obveza, da i ugovor koji sadržava nepoštene ugovorne odredbe može valjano biti predmetom ugovora o obnovi, a što je na nacionalnom sudu da provjeri. U vezi s prethodnim za istaknuti je da je u rješenju posl. broj: Gos-1/2019 Vrhovni sud RH, kao najviši nacionalni sud u RH, zauzeo je pravno shvaćanje da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH, pa da u skladu s time valja riješiti spor među strankama.

Dakle, prema mišljenju tuženika ne bi trebale postojati dvojbe oko valjanosti sklopljenog Dodatka Ugovora o kreditu, kao niti oko učinaka predmetnog Dodatka, koje je tuženik prethodno detaljno razložio.. Iako je s obzirom na sklopljeni sporazum o konverziji ovog kredita bezpredmetno

raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, tuženik ipak, opreza radi, osporava i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe da nije jasno kojom je metodologijom tužitelj došao do utuženog iznosa.

PRIGOVOR RADI PREBIJANJA

Na posljetku, opreza radi, za slučaj da Sud ignorira sve tuženikove navode potvrđene i od strane Vrhovnog suda i odluči ne postupiti u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjima zauzetima u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos-1/2019 od 04.03.2020.g., te prihvati tužbeni zahtjev na isplatu, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine a po osnovu utvrđene i iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 73.458,45 kn uvećano za zatezne kamate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na navedeni iznos teče od 02.05.2018.g. pa do konačne isplate.

.Slijedom naprijed navedenoga tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2.Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi članka 338. st. 3. ZPP- a.

:

Također je u odgovoru na tužbu navedeno da tužiteljica nema status potrošača iz razloga što je predmetni stan kupljen za potrebe stomatološke ordinacije.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu od 11. travnja 2007, dodatak ugovora o kreditu, amortizacijski plan , obavijest o dospjeću obroka i redovne kamate , prometa i redovne kamate sa promjenama kamatne stope, promete po računu, izračun konverzije, prigovor na izračun konverzije, financijski izračun, nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana

Jovića te iskaz tužiteljice HI

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.Stranke su popisale parnični trošak.

6. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su stranke zaključile ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa t eda je predmetni ugovor nije konvertiran.

7.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama se ukazalo spornim da li tužiteljica ima pravo potraživati isplatu razlike zbog ugovorene promjenjive kamatne stope i mjenjanja tečaja CHF s obzirom da je predmetni kredit konvertiran.

8. Tužitelj u uvodu ističe kako ističe kako je za tumačenje smisla i ciljeva zaštite potrošača ostvarene kroz Zakon o zaštiti potrošača relevantno pravo Europske unije i to na način da sama Direktiva 93/13 nije u skladu s odlukom Suda unije, C-567/2020, izravno primjenjiva na ugovore zaključene prije pristupanja Europskoj unije, već je zajedno sa svim drugim propisima Unije relevantna za tumačenje smisla i ciljeva zaštite potrošača ostvarene kroz Zakon o zaštiti potrošača i to stoga što je Direktiva 93/13 implementirana u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o zaštiti potrošača, što je uostalom i propisani način primjene direktiva EU, sve sukladno čl. 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje UFEU).

. Pošto je direktiva prenesena u nacionalno zakonodavstvo i postala njegov dio, ovdje Direktiva 93/13, njezin najznačajniji učinak, kao uostalom svih direktiva, jest njezin interpretativni učinak u nacionalnom pravu koji znači to da su nacionalni sudovi dužni interpretirati nacionalno pravo u skladu sa Direktivom, a kako je to već Sud Europske unije obrazložio u svom predmetu C-106/89, R, u kojem jasno navodi: odnosno u predmetu, C-282/10, E, u kojem navodi:

Tužitelj posebno ukazuje kako iz stajališta Suda unije proizlazi dužnost interpretacije svog nacionalnog prava u skladu s pravom Unije kako bi se postigao cilj i djelotvornost direktive u pitanju i to bez obzira jesu li odredbe o kojima je riječ donesene prije iliposlije direktive.

O tome pak koji je to cilj Direktive 93/13 ukazuje se na presudu Suda unije, C-269/19, Banca B, t. 37. u kojoj se navodi kako je cilj i svrha konkretne Direktive visoka razina zaštite potrošača:

.Prema tome, ne bi trebalo biti sporno kako je i ovaj konkretan predmet u dosegu prava Unije iako su ugovori o kreditima o kojima se raspravlja sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, odnosno kako svaki sud mora primjenjivati pravo Unije upravo u interpretativne svrhe i nacionalno pravo tumačiti usklađeno sa pravom Unije, dakle usklađeno sa presudama Suda unije kao najvišeg interpretatora i tumača normi prava Unije, a što je u svojoj praksi dosad Vrhovni sud i poštovao te kakvo je stajalište uostalom revizijski sud već zauzeo u sporu kolektivne pravne zaštite, u presudi VSRH poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015. godine u kojoj se navodi: a istovjetno tumačenje imaju i Županijski sudovi, primjerice Županijsku sud u Sisku, u presudi poslovni broj Gž-834/20-3 od 5.5.2022.:

ili Županijski sud u Varaždinu, poslovni broj Gž-1447/2022-2 od 23.3.2023.:

9. U tom smislu, tužitelj ukazuje kako je 14.3.2019. godine Sud Europske unije donio je obvezujuću presudu C-118/17, H, kojom je utvrđeno kako konverzija kredita ne smije i ne može biti prepreka za potpuno obeštećenje potrošača temeljem Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13), implementirane u Zakon o zaštiti potrošača, te je jasno ustvrdio kako je svako drugačije postupanje kršenje odredbi prava Unije.

10. Sud Europske unije tako u presudi H, navodi sljedeće:

te u pogledu zakona kojim se provodi konverzija navodi kako se potrošač, ovdje tužitelj,mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna ugovorna odredba, i to sa posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac, ovdje tuženik, neopravdano stekao, što je jasno iskazano u točki 44. presude:

U prilogu: Presuda Suda EU, C-118/17, H

11. Prema tome, Vrhovni sud jasno navodi kako je pravni učinak ugovora o kreditu bio upravo to što je tužitelj plaćao, a tuženi stjecao novčane iznose, temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

12. Zadržavanje takve stečene koristi od strane nepoštenog trgovca, ovdje tuženika, a usprkos zahtjevu tužitelja na povrat, protivno je pravu Europske unije i Zakonu o zaštiti potrošača.

13. Dakle, sukladno jasnim i obvezujućim stajalištima kako Suda Europske unije, tako i Vrhovnog suda RH sasvim je jasno da tužitelj ima pravni interes te ima pravo na potpuno obeštećenje koje potpuno obeštećenje nije dobio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu.

14. Tužitelj je naime slijedom nepoštenih ugovornih odredbi oštećen i to do provedbe konverzije i uvažavajući provedenu konverziju, upravo za utuženi iznos i to za iznos 177.214,74 kuna na ime više naplaćenog po anuitetima od zaključenja ugovora do provedbe konverzije i za iznos od 70.483,91 kuna koji se iznos odnosi na razliku u glavnici kredita, odnosno razliku između glavnice kako je postavljena nakon provedene konverzije i glavnice kako je stvarno trebala iznositi na dan provedbe konverzije ukoliko eliminiramo primjenu nepoštenih ugovornih odredbi o kamati i valuti.

15. Tužitelj primjećuje kako se tuženik u dijelu odgovora na tužbu u kojem iznosi shvaćanje o tome kako je navodno konverzijom „sve riješeno“, kako je navodno „ugovor pravno prestao postojati“ i kako tužitelj „nema pravnog osnova“ i „nema pravni interes“, ne poziva na niti jednu odredbu bilo kojeg zakona koja bi potvrdila takav njegov zaključak, odnosno poziva se na odredbe ZID ZPK 2015 koje nigdje ne navode to što tvrdi tuženik.

16. Zakon o obveznim odnosima jasno regulira kako ništetna ugovorna odredba i ništetan ugovor ne mogu konvalidirati, dakle ne može se stvoriti nikakva „nova prava osnova“ iz ništetne pravne osnove.

17. Tome je tako stoga što se sukladno Zakonu o obveznim odnosima (dalje ZOO), čl. 322. i 326., ništetnost utvrđuje ex tunc, dakle prosuđuje i utvrđuje s obzirom na sam trenutak zaključenja ugovora te je odredbom čl. 326. ZOO izričito propisano:

Članak 326.

(1) Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

18. Niti ništetan ugovor postaje valjan naknadnim nestankom uzroka ništetnosti, niti može to postati obnovom ugovora (čl. 145. ZOO) pa ne može postati valjan niti nagodbom (čl. 158. st. 2. ZOO-a), ma kako da pravno kvalificiramo Dodatak ugovoru kojeg su stranke sklopile, a tuženik ga konkretno ne kvalificira nikako jer je svjestan da konvalidacija nije moguća.

19. Na ovo, pored citirane odredbe čl. 326. ZOO-a, ukazuju, odredbe čl. 148. st. 1. ZOO-a koja navodi kako je obnova bez učinka ukoliko je prijašnja obveza bila ništetna te čl. 158. st. 2., ZOO-a koja navodi kako je ništetna nagodba o ništetnom pravnom poslu.

20. Dakle, stvaranje „nove pravne osnove“ naziva se obnova, a stvaranje nove pravne osnove iz ništetne pravne osnove je bez pravnog učinka. Time što tuženik preskače „stvaranje nove pravne osnove“ nazvati njezinim imenom – obnova ili novacija, ne može se izbjeći primjena čl. 148. ZOO-a.

21. Ovo stoga što je zakonodavac izričito regulirao da ukoliko je ugovor bio ništetan ili ukoliko je bilo koja odredba ugovora bila ništetna, stranke ne mogu sklopiti nikakav (obnova, nagodba itd.) kojim bi te ništetne odredbe pravno osnažili, izmijenili ili učinili pravno valjanim jer se to protivi i čl. 322. ZOO-a sukladno kojem se smatra da ništetni pravni posao nije ni nastao.

22. Ukoliko pravni posao nije niti nastao, sasvim je jasno da ne može biti predmetom bilo kojeg ugovornog odnosa, konverzije ili bilo čega te da bilo kakav dodatak ugovora u vidu naknadnih disponiranja stranaka, pa makar taj dodatak naknadno i uklonio razlog ništetnosti, ne utječe, niti može utjecati na činjenicu ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe. Radi se naime o temeljenom pravilu obveznog prava o nemogućnosti konvalidacije ništetnih ugovora koji svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavljaju povredu javnih interesa koja se ne može ozdraviti protekom vremena.

23. Zbog toga, čak i ukoliko bi naknadno nestao uzrok ništetnosti, a što u konkretnom

predmetu uopće ni nije slučaj, stranka, konkretno ovdje tužitelj ima svako pravo zahtijevati donošenje deklaratorne presude kojim se utvrđuje ništetnost ugovora ili ništetnost pojedinih odredbi ugovora te restituciju danog temeljem ništetne odredbe.

24. Kod ništetnosti se pritom radi o takvoj povredi prava da je sukladno čl. 327. ZOO-a sam sud ex officio dužan paziti i utvrditi ništetnost ugovora pa sve da tužitelj i nije postavio nikakav zahtjev, a razina zaštite javnih interesa koju je zakonodavac propisao izražena je i kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koji navodi kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

25. Tužitelj je već gore ukazao na ključnu odluku u predmetu H, a ukazuje i na daljnja obvezujuća pravna shvaćanja Suda EU koji je primjerice u predmetu C- 421/14, Banco Primus/Gutierrez, jasno naveo kako pravilo prema kojem nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača ima rang odredbe javnog prava na što je sud dužan paziti po službenoj dužnosti:

26. Štoviše Sud EU u predmetu C-154/15, V, jasno navodi kako je nacionalni sud dužan odbiti primjenu nepoštene odredbe kako ona ne bi obvezivala potrošača te kako nacionalni sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora jer se sankcija prema nepoštenom sastavljaču ugovora sastoji upravo u tome da nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača te se ima smatrati kako nepoštene ugovorne odredbe nikada nisu postojale:

27. U pogledu ustaljene sudske prakse u RH tužitelj je već gore ukazao na konačno pravno stajalište Vrhovnog suda RH o postojanju pravnog interesa tužitelja kod konvertiranih kredita, a prije takve odluke postojao je čitav niz drugostupanjskih odluka sa istim stajalištem pa se primjerice ukazuje na odluku Županijskog suda u Zadru, u istovjetnom predmetu, koji u svojoj presudi poslovni broj Gž- 931/16 od 13.4.2018.,

28. Također Županijski sud u Zadru istovjetno navodi i u presudi Gž-1365/2016 od 16.3.2018.godine u kojoj zauzima pravno stajalište:

29. Istovjetno pravno stajalište zauzima i Županijski sud u Zagrebu i to u čitavom nizu svojih odluka pa tako navodi u presudi posl. broj Gž-1106/2017 od 19.9.2017.:

30. Županijski sud u Zagrebu, u presudi posl. broj Gž-1215/2017 od 19.9.2017.

31. Županijski sud u Zagrebu, u presudi posl. broj Gž- 5117/17 od 27.3.2018.

32. Županijski sud u Zagrebu navodi u presudi poslovni broj Gž 3784/2016 od 6.2.2018. godine:

33. Sukladno iznijetom sasvim je jasno da tužitelj ima pravni interes i ima osnov potraživati potpuno obeštećenje i povrat sve koristi koju je tuženik neosnovano stekao, pritom kao referentnu vrijednost uvažavajući uvijek kredit bez primjene dvaju nepoštenih i ništetnih odredbi time da tužitelj ističe kako ne osporava činjenicu provedbe konverzije kredita i učinak konverzije koji učinak je u smanjenju glavnice tužitelj već uvažio u tužbi pa je svejedno tužitelj još uvijek oštećen za 247.698,65 kn koliko je platio više nego li je trebao platiti.

34. Preplata, kao razlika u višku ili manjku, a koja je utvrđena sukladno čl. 19. c ZID ZPK 2015, ne predstavlja neosnovano stečeno u odnosu na nepoštenu odredbu o kamati i nepoštenu odredbu o valuti, već dakle predstavlja razliku u plaćenom između kredita u švicarskim francima upravo sa nepoštenim i ništetnim odredbama o valuti švicarski franak i nezakonitoj kamatnoj stopi i fiktivnog euro kredita.

35. Nota bene, to nije faktički bilo moguće jer je kamatna stopa koja je korištena u ovoj simulaciji ista ona jednostrano promjenjiva kamatna stopa koja je u sporu kolektivne pravne zaštite utvrđena nezakonitom, nepoštenom i ništetnom, odnosno i u tom fiktivnom euro kreditu su ponovno korištene nepoštene i ništetne kamatne stope koje je banka mijenjala jednostranom odlukom.

36. Naime, jedina i osnovna svrha konverzije je bila da se simulacijom otplate kredita u fiktivnom Euro kreditu dobije iznos nove glavnice u Euru, u protuvrijednosti u kunama, dakle jedino s ciljem izjednačavanja položaja korisnika kredita s onim položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti Euro, što je uostalom jasno propisano čl. 19.b. ZID ZPK2015., a što je uostalom jasno i već utvrdio sam Vrhovni sud RH, u odluci Rev-2868/18-2 od 12.2.2019. u kojoj navodi:

„Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu

("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

37. Tužitelj ističe kako je 17.9.2019. godine Vrhovni sud RH, u postupku kolektivne pravne zaštite, tzv. „slučaju Franak“, donio odluku pod poslovnim brojem Rev-2221/18-11 kojom je potvrdio presudu VTS RH pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. godine, a kojom je već ranije potvrđena presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. godine te je pravomoćno presuđeno kako je valutna klauzula u švicarskimfrancima nezakonita i ništetna.

38. Konkretno izreka presude u odnosu na tuženika glasi:

„Utvrđuje se da je šestotuženik OTP banka d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju jevezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnimza donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezizaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i

obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećegZakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštitipotrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“

39. Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502.c (dalje ZPP) te Zakonu o zaštiti potrošača čl. 138.a (sada čl. 118., dalje ZZP), ovakva presuda obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan uz pravno utvrđenje ove presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima.

40. Tužitelj u ovom postupku naime ima zakonom ustanovljeno pravo koristiti beneficije iz čl. 138. a ZZP-a (numeracija ZZP 09), odnosno čl. 502.c ZPP-a pošto sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima, ovdje tužitelju, olakša zaštitu od nezakonitog postupanja, pogotovo takvog koje traje kontinuirano i na masovnoj razini, kao što je i ovdje slučaj. Kako ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači te osobe ovlaštene za vođenje tih sporova nisu ovlaštene tražiti kompenzaciju za pojedinog potrošača, upravo zbog toga su i propisane odredbe čl. 138. a ZZP-a, odnosno čl. 502. c ZPP-a, i to na način da nakon završenog postupka u kojem je utvrđena povreda interesa potrošača isti potrošači, ovdje tužitelj, imaju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz tih presuda.

41. Pravno utvrđenje presude poslovni broj P-1410/12, i to pravomoćno, jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet ovog postupka i to odredbe o valuti kredita iskazanoj kao švicarski franak i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnojstopi, a kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz čl. 12. ZPP-a, a koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova.

42. Suprotno tumačenje koje promovira tuženik i način na koji bi tuženik vodio ovaj postupak dovodi naprotiv do apsurdnih zaključaka kako zaštita u kolektivnom sporu nema apsolutno nikakvo značenje za potrošača, koji bi sada pored pravomoćne odluke valjda imao ponovno voditi identičan postupak i utvrđivati i dokazivati sve ono što je dokazano u sporu kolektivne pravne zaštite, što je izigravanje i ignoriranje smisla i svrhe samog propisa.

Zakonske odredbe nisu same sebi svrha već se iste donose u svrhu i cilju uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa se one trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže, s svrha i cilj propisa kolektivne pravne zaštite je upravo u zaštiti potrošača i obvezujućoj snazi presude kojom je utvrđena povreda na strani trgovca.

43. Na ovo jasno ukazuju odredbe ZPP-a koje propisuju:

Članak 502.c

Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju:

Obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove

Članak 118.

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

44. O primjeni ovih odredbi u praksi očitovali su se i sudovi u sporu kolektivne pravne zaštite pa tako VTS RH u svojoj presudi poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. jasno navodi:

„Ovo je posebno bitno zbog činjenice da se potrošači u pojedinačnim sporovima koje su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa kao što je npr. naknada štete mogu pozvati na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača jer odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP-a 09 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer se povreda odnosi samo na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kad je utvrđeno da je povreda počinjena.“ te navodi:

„Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, a ujedno je i naglašena činjenica da kolektivna pravna zaštita prema ZZP-u 09 nema kompenzacijski karakter.“

45. Vrhovni sud RH štoviše u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine, jasno ukazuje na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredabaZakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu.

46. Istovjetno Vrhovni sud RH utvrđuje i u svojoj revizijskoj odluci poslovni broj Rev-18/2018- 2 od 26.5.2020. u kojoj jasno navodi:

47. U konačnici izravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite potvrđen je i od strane Ustavnog suda RH i to odlukom U-III-2233/2019 od 10.6.2020. po tužbi

Raiffeisenbank Austria d.d. i u kojoj odluci je Ustavni sud potvrdio pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH o izravnom učinku presude iz spora kolektivne pravne zaštite te stajalište kako u pojedinačnim parnicama nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih dokaza osim dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

U prilogu: Odluka Ustavnog suda RH broj U-III-2233/2019

48. Pojednostavljeno rečeno, presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, u svom pravomoćnom dijelu, kojim je utvrđena ništetnost odredbe o valutne klauzule švicarski franak i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na tuženika, a to je defacto cijela presuda, obvezujuća je za ovaj sud.

49. Ova presuda potvrđena je odlukom VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017 u kojom je potvrđeno nezakonito postupanje tuženika u dijelu u kojem je u ugovor o kreditu ugradio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak koja je cjelokupnu obvezu tužitelja, kako mjesečnu tako i obvezu povrata glavnice, vezala uz špekulativnu valutu švicarski franak, odnosno već je ranije u sporu kolektivne pravne zaštite sudski okončana priča o odredbi o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama te je također pravomoćno utvrđeno kako je i ta odredba o kamati, kao cijeni kredita, nezakonita i ništetna, a što je utvrđeno pravomoćnom odlukom VTSRH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.

50. Ovom je pak presudom nesporno utvrđeno kako je tuženik unaprijed pripremio i sastavio takav ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja kamatnu stopu kao cijenu i bitan sastojak ugovora o kreditu te je na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time, protivno ugovoru, usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla i s osnova vezivanja otplate kredita uz valutu švicarski franak, a takvim povećanjem glavnice se povećala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice, a sve to je novčano iskazano kao razlika koja je predmet ovog postupka i što daje upravo iznos od kojije tuženik neosnovano stekao od tužitelja.

51. Kako tuženik nije ničim osporio nepoštenost i ništetnost odredbi o valuti švicarski franak to tužitelj na navode tužbe samo nadodaje to kako je u ugovorni odnos s tuženikom, kao visoko stručnom kreditnom institucijom specijaliziranom za poslovanje s novcem,pristupio s načelom povjerenja te ističe kako tada nije imao razloga posumnjati u namjere tuženika pa je s povjerenjem prihvatio informacije koje mu je tuženik pružio u predugovornoj i ugovornoj fazi ovog odnosa, a tuženik u pogledu sporne odredbe ugovorakojom se kunska protuvrijednost kredita vezuje uz švicarski franak, kao i uostalomodredbe o kamatnoj stopi, nije tužitelju, baš kao niti jednom potrošaču, nije prezentiraonikakav poseban rizik.

52. Naprotiv, tuženik se tužitelju kao potrošaču prije svega obratio putem sredstava javnog priopćavanja te reklama za sporni kredit. Radilo se pritom, to ne bi trebalo biti sporno, o organiziranoj medijskoj kampanji u rečenom periodu i to na način da je tuženik ovakav kredit prezentirao kao najbolji i najpovoljniji način rješenja financiranja bilo stambenog pitanja2, a tužitelj putem komunikacije koju je tuženik plasirao kroz medije i od strane službenika banke, nije dobio nikakve, a kamoli precizne i potpune informacije, koje bi se odnosile na valutu švicarski franak kao takvu, odnosno tužitelju nije pojašnjeno da se radi o visoko rizičnom proizvodu u kojem je sav rizik prebačen na leđa tužitelja, a niti jedan rizik na stranu tuženika, premda je upravo potpuno informiranje osnovni preduvjet donošenja valjane i informirane odluke koja bi onda jedino kao takva mogla biti valjana podloga za zaključenje ovakvog ugovora.3

53. Sva informacija koju je u ovom smislu tužitelj dobio bila je ta da je ovaj kredit isti kao i bilo koji drugi kredit, kredit vezan uz Euro ili kunski. Tužitelju je izričito i rečeno da je kredit siguran te da nema razlog za brigu, a tužitelj naglašava kako je upravo tuženik ocjenjivao i kreditnu sposobnost tuženika dok je istovremeno bio isključivi kreator svih usluga, njihova sadržaja i cijena te je onda opet sam na temelju tih kriterija određivao da li je tužitelj kreditno sposoban i koji kredit je za njega najpovoljniji. Nije se dakle niti u ovom pogledu radilo o nekim vanjskih, objektivnim i nepristranim parametrima i kriterijima nekog tijela već o poslovnom potezu tuženika koji se određujući sam parametre svih proizvoda koje nudi na temelju njih usmjeravao korisnike, pa tako i tužitelja, na određeni proizvod, ovdje CHF indeksirani kredit, a koji je sam tuženik kreirao kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć,a pritom tvrdeći kako je taj kredit „ista stvar“ kao i bilo koji drugi jer će tužitelju ionako biti isplaćene kune koje mu trebaju.

54. Izjednačavanje svih kredita pritom je bilo očito kako kroz reklamnu kampanju tako i individualni pristup tužitelju iako, a s obzirom na rizičnost ovakve vrste kreditiranja, ovakav kredit nikada realno nije mogao imati ovoliku kamatu stopu. Naime, ukoliko je kamatna stopa i odraz rizičnosti klijenta u smislu povrata kredita4, tada je kamatna stopana ovom i ovakvim kreditima imala biti znatno veća, dakle realno se nije smjela dogoditi.

Sporni krediti plasirani su na tržište sistematski i tempirano, uz prateću, pomno planiranu i organiziranu,medijsku kampanju. Sukladno provedenim nezavisnim istraživanjima u spornom periodu oglašavanje ovakvih kredita od strane osam poslovnih banaka koje su ih plasirale na tržište pokriva ukupno 3.914 oglasa u svim medijima. Oglašavanje samo po sebi dakako nije zabranjeno no ovdje su ovakvi toksični proizvodi kroz zavaravajuću praksu građanima predočavani kao ugovori bez ikakvih rizika, odnosno rizik je trivijaliziran svodeći sve kredite u „isti koš“, izjednačavajući ove kredite npr. sa kunskim kreditima sa valutnom klauzulom u Eurima.

55. Pritom se ističe da je upravo visina kamatne stopa bila i odlučujući element kod ocjene kreditne sposobnosti tužitelja pa u konačnici i kod definiranja cijene kredita pa je samo iz ovog poteza tuženika jasno da je cijeli taj postupak bio lažan kao i da je lažna bila cijena ovog kredita i prezentacija rizičnosti istog kroz nisku, bolje reći nižu kamatnu stopu.

56. Da je naprotiv tuženik tužitelju tada pružio iti jednu pa makar i minimalnu i relevantnu informaciju o švicarskom franku i što implementiranje takve klauzule u Ugovor znači, tužitelj sasvim sigurno takav ugovor ne bi „ni u ludilu“ sklopio, a zasigurno ne bi ni ostalih najmanje sto tisuća korisnika ovakvih kredita. Kao izvrstan primjer na koji način je tuženik tužitelja morao informirati o rizičnosti ovog proizvoda navodi se Austrijska Narodna Banka (OeNB) te FMA (regulatornu agencija) koje su još 2006. godine jasno i nedvosmisleno, u tiskanoj brošuri Informativni letak o rizicima deviznih kredita koja je bila obvezna za prezentirati građanima prije zaključenja bilo kakvih ugovora o kreditu koji bi bio vezan uz švicarski franak, upozoravali građane na sve rizike i posljedice zaključenja takvih ugovora. Brošura je tiskana u 300.000 primjeraka, a Republika Austrija slijedom gore iznesenog postupanja Austrijske Narodne Banke još 2008. godine zabranila bankama izdavanje kredita vezanih uz CHF.

57. Ovdje se ponovno napominje kako je tuženik, kao trgovac profesionalac, u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a na što ga uostalom obvezuje i čl. 10. ZOO-a. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanja u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, ovdje konkretno pogotovo uzevši u obzir neravnopravan položaj dvaju ugovornih strana, kako s aspekta ekonomske moći tako i ekonomskog znanja. Izostanak pružanja relevantnih informacija, a kao informacija ključnih za formiranje i stvaranje informirane odluke tužitelja prema tome teško je kršenje načela ovakvog postupanja. Dovoljno je samo pogledati priloženi Informativni letak i količinu barem osnovnih informacija koje je tužiteljica naprosto morala imati pa ih usporediti sa informativnim materijalima koje je tuženik pružao da bi bilo jasno kako je tuženik teško prekršio i postupao suprotno standardima koji se od njega traže. Navedena upozorenja centralne banke Austrije navode već u prvoj rečenici:

„Devizni kredit poseban je oblik devizne špekulacije.

Sukladno tome raznoliki i visoki su rizici koji ga prate…“

58. Ovaj Informativni letak o rizicima deviznih kredita (OeNB, FMA) zapravo sažima sve ono što je tuženik bio dužan prezentirati, a nije. Riječima izvršnog direktora FMA Dr. B:

„Letak na jasan, koncizan i LAKO RAZUMLJIV NAČIN otkriva rizike povezane s deviznim kreditima. U liberaliziranom financijskom tržištu nije rješenje zabraniti određene proizvode (ipak su već 2008. godine zabranili kredite s VK svakom tko nema primanja u toj valuti, op.tuž.). Tonaravno uključuje i obvezu posebno za kućanstva, dati im fer i potpunu informaciju o rizicima, povezanim s određenim proizvodima. Svaki devizni kredit nije ništa drugo do valutnašpekulacija. Informativni letak je značajan doprinos jačanju svijesti o riziku među dužnicima.“

59. Tužitelj posebno ukazuje kako mu nikada nije prezentiran nikakav, a kamoli realan pregled kretanja tečaja švicarskog franka u odnosu kunu, odnosno na Euro, a kamoli da mu je objašnjeno da se ovdje radi zapravo o posrednoj vezanosti kune za švicarski franak, a preko Eura, i to na način da švicarski franak mijenja vrijednost prema Euru, a onda tek posljedično prema kuni te de je moguće da švicarski franak poraste prema kuni, a da vrijednost kune kao valute te njen odnos prema svim ostalim valutama ostane nepromijenjen. Tuženik je bio dužan prije svega tužitelju pružiti informaciju, i to ključnu, kako je odnos švicarskog franka i kune u periodu kreditiranja bio na povijesnom minimumu. Konkretno tečaj CHF za kunu je vrijeme podizanja kredita bio oko 4,505 kn, odnosno oko 0,60 za Euro, što je bila najniža razina unatrag 10 godina za tu valutu. Jedan pogled na povijesni graf kretanja švicarskog franka jasno ukazuje na stalan rast vrijednosti ove valute sa velikom volatilnošću još od 70-ih godina prošlog stoljeća do danas pa je jasno da plasiranje kredita na dugi period tuženiku znači jedino i isključivo dobit, a za tužitelja

jedino i isključivo ogroman rizik. Ovo je također tuženik bio dužan prezentirati tužitelju.

60. Povijesno gledano, švicarski franak je u odnosu na američki dolar doživio primjenu od 493,49 %, u odnosu na eurozonu doživio primjenu od 317,09 %, od uvođenja eura 1.1.1999. do danas 71,18%, od uvođenja kune 30.5.1994. do danas sa skokovima 96,75% ili od dana uzimanja kredita do danas sa skokovima do 80,08 %! Toliko o stabilnoj valuti.6

U prilogu: Graf povijesnog kretanja odnosa CHF-Euro, CHF-Kuna

61. Sve ono što je navodio viceguverner HNB-a te direktor nadzornog tijela nad kreditnim institucijama u Austriji, znao je naravno i sam tuženik, baš kao i svaka visoko specijalizirana kredita institucija, banka, koja posluje u Republici Hrvatskoj, a koja, ponovno svaka, ima odjel riznice banke koji „upravlja valutnom i kamatnom pozicijom Banke te trguje vrijednosnim papirima i drugim derivativnim instrumentima, kako na domaćim tako i na svim svjetskim tržištima kapitala, sa svrhom zarade i upravljanja rizicima.

Javno dostupni podaci HNB-a - tečajna lista

62. O svim ovim pitanjima u konačnici se u svojoj presudi Pž-6632/17 izjasnio i VTSRH te je jasno naveo kako potrošačima nisu objašnjeni ni razlozi ni kriteriji na temelju kojih bi oni mogli predvidjeti ukupne ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz ovog ugovaranja, pa tako VTSRH navodi:

„Među strankama nije sporno da u samim ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.“ …

Ni jedan od tuženika utvrđenu činjenicu postojanja opisanog rizika vezanog za valutu švicarski franak nije osporio, neki tuženici su ustvrdili i da su o postojanju tog rizika pisali u svom internom glasilu i u novinama, što su i dokazali i što nije sporno. No, treba naglasiti da je glasilo Hypo bank interno glasilo i da većini potrošača nije dostupno pa se objava navedenih informacija u tom mediju ne može usporediti s objavama informacija u oglasima i reklamama, kao ni objave ostalih tuženika koje su se, iako su objavljene u javnim medijima (novine), dogodile pojedinačno,jedanput ili dvaput. To znači da prosječni potrošač od strane od tuženika nije o postojećem

riziku obaviješten uredno ni u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe. …. 63. Kako tuženik ničim nije ni osporio nepoštenost i ništetnost odredbe o

jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj u tom smislu nema što dodatno argumentirati izvan onog iznijetog u tužbi i ovom podnesku.

64. Tuženik prigovara i zastari koji prigovor je također neosnovan

65. Tužitelj ističe kako je Vrhovni sud RH dana 30.1.2020. zauzeo pravno shvaćanje o tome da zastarni rok kod restitucije stečenog temeljem utvrđene ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, odnosno to shvaćanje glasi:

U prilogu: Pravno shvaćanje VSRH

66. Ovo u bitnom znači da pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe čl. 323. stavak 1. ZOO-a, zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke, a kojom se utvrđuje nepoštenom i ništetnom odredba valuti i odredba o kamati koja se mijenja odlukom banke.

67. Sasvim je jasno stoga da zastare u ovom predmetu nema.

68. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe i prigovor radi prebijanja koji prigovor je u potpunosti promašen i to na način da je i pogrešno postavljen i potpuno neosnovan.

69. Kao prvo, da bi prijeboj bio osnovan moraju postojati barem dva obvezno pravna odnosa iz kojih proizlaze tražbine dvaju strana, dakle može se u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) čl. 195. i 197. ZOO-a, uzajamno obračunavati samo tražbina iz jednog obveznog odnosa sa tražbinom iz drugog obveznog odnosa, a to ovdje nije slučaj pošto postoji samo jedan obveznopravni odnos, onaj između tužitelja i tuženika po ugovoru o kreditu po kojom se i vodi ovaj predmet.

70. Kao drugo, tuženik uopće nema nikakvo dospjelo potraživanje prema tužitelju, što je pretpostavka prebijanja u skladu s čl. 195. ZOO-a, pa nije jasno ni što bi htio prebijati.

71. Prema tome ne može tuženik prebijati potraživanje tužitelja sa potraživanjem tužitelja jer je to pogrešno-

72. Kao treće, sve i da postoji nekakvo potraživanje tuženika prema tužitelju, a ne postoji, ono je u zastari.

73. Kao četvrto, sve i da postoji nekakvo potraživanje tuženika prema tužitelju, tuženik bi pravo na zateznu kamatu na taj iznos od 2018. godine imao jedino u slučaju da ne postoji Zakon o obveznim odnosima.

74. Nažalost po tuženika postoji Zakon o obveznim odnosima kao što postoji i odredba čl. 1115. ZOO-a koja propisuje:

Članak 1115.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

75. Tužitelj ni u kojem slučaju nije nikakav nepošteni stjecatelj ičega pa nije jasno odakle tuženiku uopće ideja da bi, pored činjenice što prebija nešto čega nema, na to još i naplatio zateznu kamatu.

76. U svom nalazu i mišljenju od 17. siječnja 2024 sudski vještak Marijan Jović je naveo:

NALAZ

Dana 30.05.2019. tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja

ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni kamatne stope i tečaja švicarskog franka od strane kreditora.

Kredit pod brojem 139/07 je ugovoren dana 06.04.2007. godine između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=84.000,00 na rok od 28 tromjesečnih rata. Iskorišten je u iznosu od CHF=84.000,00. Isplaćen je u kunama 17.05.2007. prema tečaju 1CHF=4,395 Kn, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja. Ugovorena je promjenljiva kamatna stopa na način da se ista sastoji od fiksnog dijela od 3 postotna poena uvećano za tromjesečni LIBOR za CHF. Međutim nije jasno pojašnjeno u samom ugovoru na koji se datum određuje LIBOR za svaki naredni anuitet. Tuženik se nije pridržavao ugovora pri obračunu kamate, te ju nije umanjio nakon što je tromjesečni LIBOR od studenog 2008. pao na gotovo nula postotnih poena, međutim tužbeni zahtjev je postavljen na način da tužitelj zahtjeva obračun po početnoj kamatnoj stopi. S obzirom kako je prvi anuitet naplaćen po kamatnoj stopi od 5,7%, da bih izvršio izračun prema tužbenom zahtjevu, početni sam otplatni plan s fiksnom kamatnom stopom izradio po navedenoj stopi i usporedio ga sa stvarno provedenim otplatnim planom. Prva rata je dospjela 28.09.2007. godine. Rate su otplaćivane u iznosima od 3000,00 CHF svakih tri mjeseca, uvećano za obračunatu kamatu uz stalnu promjenu kamatne stope. Kredit je otplaćen u redovnom roku.

Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun rata koje bi bile naplaćene uz fiksnu kamatnu stopu, kao i rata koje su naplaćene. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja rata koje je tužitelj uredno plaćao. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukadno promjeni tečaja švicarskog franka.

U tablici koja prileži ovom nalazu je prikazan obračun plaćanja kredita

usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope. Povećanje iznosa rata zbog promjene kamatne stope su prikazani u stupcu br 12, a kunska je protuvrijednost dobivena umnoškom razlike anuiteta s tečajem na dan plaćanja u stupcu 16. Više plaćene rate zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazane u stupcu br. 17, a dobivene su razlikom umnoška početne rate uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška početne rate uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Zbirni je iznos ukupne razlike anuiteta prikazan u stupcu broj 18. tablice. Izračunata je u Eur protuvrijednost preplate po fiksnom tečaju konverzije. Za vrijeme otplate nije bilo tzv. negativnih razlika za koje je tuženik tražio da se uvrste u izračun.

Datumi od kojeg je tužitelj preplatio rate su po mišljenju vještaka datumi dospijeća rate čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem sam obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja rate je primijenjeni tečaj važeći na dan plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

M I Š LJ E NJ E

Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od od 13. studenog 2024. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-2406/2022. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam:

Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 139/07. U razdoblju otplate tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na početnu, te je za plaćanje anuiteta korišten prodajni tečaj CHF/KN tuženika važeći na dan plaćanja.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 28.12.2007. do 30.06.2014. platio veće iznose rata od rata koje bi bile plaćene da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno obračunata kamatna stopa u ukupnom iznosu Kn=3.781,77 (Eur=501,93). Navedeni iznos je kumulativ tromjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose rata od rata koje bi bile plaćene da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu Kn=116.476,83 (Eur=15.459,13).

Zbirni iznos preplate rata iznosi Kn=120.258,60 (Eur=15.961,06). Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

77.U pogledu negativnih tečajnih razlika kao perioda u kojima nije bilo preplate tužitelja po valuti tužitelj se bilo kakvom izračunu na te okolnosti protivi pošto je to nedopušteno u situaciji u kojoj ne postoji nikakav zahtjev tuženika u tom smjeru.

.Bilo kakvo odbijanje tzv. negativnih tečajnih razlika nije moguće.

78. Tuženik za taj iznos u ovom postupku niti je iskazao postojanje ikakvog potraživanja, nije isticao nikakav prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev za taj iznos pa je uopće bilo kakvo raspravljanje i odlučivanje o toj tražbini u skladu s ovom činjenicom, potpunobespredmetno, sve kad bi i tuženik imao pravo na nekakva potraživanja s tog osnova – a nema.

79. Sukladno tome ne postoji ikakav osnov da bi se vršilo ikakvo prebijanje ili umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem nepoštene ugovorne odredbe o valuti švicarski franak i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužitelja, odnosno takvo samoinicijativno prebijanje nije mogao vršiti niti sudski vještak niti sud pošto je takvo postupanje protuzakonito i protivno čl. 323. ZOO-a koji regulira pitanje restitucije kod ništetnosti kod ništetnosti pretpostavlja prije svega postojanje restitucijskog zahtjeva tuženika – KOJEG NEMA.

80. Restitucijski zahtjev tuženika ne postoji.

81 S druge strane, sve i da takav zahtjev postoji – a ne postoji, isti bi bio potpuno neosnovan pa i zastario i to iz jednostavnog razloga što na strani tužitelja nema nikakvog stjecanja bez osnova pa da bi tužitelj imao nešto vraćati tuženiku jer je sva plaćanja vršio tužitelj, a ne tuženik, odnosno radilo bi se o potraživanjima tuženika s osnova manje plaćenih anuiteta za što je propisan zastarni rok od tri godine.

82 Jedini tko je neosnovano stjecao novčane iznose i dužan ih je stoga vratiti je bio upravo tuženik.

83. U tom smislu ukazuje se na upravo doneseno pravno shvaćanje proširenog vijeća Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-549/2023 od 18.12.2013. godine kojim je o ovom pravnom pitanju odlučeno:

84. Osim toga o ovom pitanju ukazuje se na relevantnu sudsku praksu primjerice odluke odluku Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-650/2023-2 od 27.9.2023. godine Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-1003/21-3 od 6.3.2023. ,: Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-755/2021-2 od 13.10.2021.

85. U svom iskazu tužiteljica HI je navela:

Mogu kazati da sam ja bila stomatolog i morali smo zbog reforme zdravstva postati privatnici te sam ja odlučila kupiti jedna stan u [adresa] i u njemu otvoriti stomatološko ordinaciju.Nisam imala novca za to nego sam odlučila predignuti kredit. Mogu kazati i to da sam ja otišla upravo u poslovnicu OTP banke u Metkoviću tada Splitske banke iz razloga što sam kod njih imala tekući račun a imala sam i druge kredite kod Splitske banke,. Ja sam zaključila ugovor o kreditu dana 06.04.2007 na 84.000,00 CHF odnosno 50.000,00 Eura na rok od 7 godina.Mogu kazati da je banka tada reklamirala da su tada najpovoljniji kreditu valuti CHF: Isto tako mogu kazati da osoba koja je obrađivala kredit je meni dala već gotovi ugovor i ja sam ugovor pročitala.Nije se moglo pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. Ja sam izabrala kreditu u valuti CHF iz razloga što je to najpovoljniji kredit,. Isto tako mogu kazati da se ne sjećam da mi je javni bilježnik pročitao ugovor ,ovjerila sam potpis kod javnog bilježnika. Mogu kazati da sam ja kredit plaćala tromjesečno ,da min je prva rata bila nekih 5.000,00 kn da bi kasnije narasla 21.000,00 kn. Mogu kazati da sma taj stan koristila za stanovanje i koristim ga dan danas. U njemu nikada niej bila stomatološka ambulanta. Mogu kazati da nisam imala u vlasništvu obrt niti udjel u trgovačkom društvu. Mogu kazati da stan nikada nisam iznajmljivala u turističke svrhe nego sam ga koristila isključivo za stanovanje. Mogu kazati da nisam znala ub trenutku zaključenja ugovora što su pojmovi promjenjiva kamatna stopa niti valutna klauzula nitri su me o tome obavijestili iz banke niti upozorili na te rizike. Mogu kazati da me nitko nijeupozorio da bi se na više mogla mjenjati kamatna stopa i tečaj CHF. Mogu kazati da koliko se ja sjećam meni ništa nije dolazilo od banke odnosno nisu mi dolazile bilo kakve obavijesti da je došlo do promjene kamatne stope i tečaja CHF:

Na posebno pitanje pun.tužitelja gdje je tužiteljica obavljala stomatološku djelatnost i da li je obavljala u tom stanu. Tužiteljica navod da je stomatološku praksu u vrijeme zaključenja ugovora obavljala u Domu zdravlja u ruševnoj zgradi da bi kasnije ta zgrada bila srušena i sagrađena nova i tu sam ja u toj novoj zgradi obavljala stomatološku djelatnost i zakup plaćala Domu zdravlja.

N a posebno pitanje pun.tužitelja ka da je tužiteljica otplatila predmetni kredit. Tužiteljica odgovara da je otplatila u 6 mj,. 2014.

Na posebno pitanje pun.tužitelja oid kojih sredstava je tužiteljica plačala kredit. Tužiteljica odgovara da je umanjila sebi osobni dohodak i tako vraćala kredit i to je bilo od plače.

Na posebno pitanje pun.tužitelja da li je stomatološka ambulanta tužiteljica imala poseban OIB. Tužiteljica navodi d aj e imala poseban OIB i radila sam sama koliko je meni trebalo da zaradim plaću.

Na posebno pitanje pun.tužitelja da li je posebno bila glavarina posebno drugi dohodak kojeg je obavljala privatno. Tužiteljica odgovara da je glavarina bila posebna a dohodak koji sam ostvarivala je bio moj dohodak koji sam zaradila.

N a posebno pitanje pun. tuženika gdje se nalazi stan koji je kupljen kreditom. Tužiteljica odgovara da je novcem od kredita kupila stanu [adresa] i tu nikada nije bila stomatološka ordinacija.

Na posebno pitanje pun.tuženika gdje je tužiteljica obavljala stomatološku praksu dok je bila srušena stara zgrada. Tužiteljica odgovara da se prvo napravila nova zgrada Doma Zdravlja a nakon toga se srušila stara zgrada i mi smo svi preselili u novu zgradu doma zdravlja i tu sam obavljala stomatološku djelatnost do umirovljenja.

86 Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka Marijana Jovića kao i dopuni tog vještva iz razloga što je to vještvo stručno i argumentirano a u dopuni vještva sudski vještak Marijan Jović je otklonio sve prigovore stranaka.

87.Sud u cjelosti poklanja vjeru iskazu tužiteljice koja je u svom iskazu navela da se radi o stambenom kreditu , da se radi o nekretnini koja služi za stanovanje a ne u komercijalne svrhe te da joj je ponuđen isključivo kredit u valuti CHF te da nine upozorena na rizike promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. a predmetni stan se tek odnedavno iznamljuje u turističke svrhe te da se predmetni stan nije koristio nikad kao stomatološka ordinacija.

88.Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

89. .Odluka o trošku temelju se na odredbi članak 154 st. 1 ZPP-a., a isti troškove se sastoje od sastava tužbe 500,00 eura, pristupa na ročište od 09.05.2022,13.11.2023,27.11.2024,24.02.2025,sastava

podneska

od

02.05.2022,05.06.2024,04.10.2024 svaka radnja po 500,00 eura odnosno ukupno 4.000,00 eura sve uvećano na ime 25% PDV-a te troškova vještačenja 300,00 eura pa zbrajajući te iznose dolazi se do iznosa od 5.300,00 eura koji iznos je i naveden u izreci ove presude.

U Splitu, 10. travnja 2025.

S U D A C

Dragan Ramljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u 3 primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. u spis