1

                            Poslovni broj Gž-914/2023-3

                                                                      Poslovni broj Gž-914/2023

 

  U   I M E     R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od  sutkinja  Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća,  Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid  Bučković, članice vijeća, u parničnom postupku tužiteljice
J. P., (OIB:...) iz R., zastupane po punomoćnici N. Š., odvjetnici iz R., protiv tuženika Grada M. L. (OIB: .....) M. L., zastupanog po punomoćnici M. E., odvjetnici iz M.L., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o  žalbi tuženika izjavljenoj protiv  presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni  broj P-490/2022 od  20. siječnja 2023.,  u sjednici vijeća održanoj  8. studenoga 2023. 

 

p r e s u d i o    j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni  broj P-490/2022 od  20. siječnja 2023. u točki I. i II. izreke.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

             

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              "I. Utvrđuje se da je tužiteljica J. P. (OIB .....) iz R.,
kao pravna sljednica pok. I. K. – T. (OIB ....) iz V. L., vlasnica nekretnine označene kao k.č. .... upisane u z.k.ul. ..., k.o. V.L. u dijelu B-C-D-I sukladno skici lica mjesta izrađenoj po sudskom vještaku od svibnja 2015. te je tuženik dužan trpjeti da se u knjigama izvršiprijenos prava vlasništva sa njegova imena na ime tužiteljice.

II. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 5.491,33 €/41.374,43 kn (pettisućačetristodevedesetjedaneuraitridesettricenta/četrdesetjedna- tisućatristosedamdesetčetrikuneičetrdesetrilipe) sukladno priloženom troškovniku,  sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 (petnaest) dana. 

III. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova postupka iznosom od 3.133,62 €/23.610,26 kn (tritisućestotridesettrieuraišezdesetdvacenta /dvedeset- tritisuće šestodesetkuna i dvadesetšestlipa)."

              Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

              Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) nalazi u tome što je izreka presude proturječna sadržaju dokaza, odnosno isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku, presuda je nerazumljiva i proturječi razlozima, u obrazloženju iste  navedeni su nepotpuni i nejasni razlozi o odlučnim činjenicama koji međusobno proturječe te nisu sukladni stanju u spisu, zbog čega se presuda ne može ispitati.

U žalbi navodi da je još u odgovoru na  tužbu od  5. svibnja 2013. isticao da je pravna prednica  tuženice A.N. bila optant. Navodi da je rješenjem poslovni broj Z-1425/73 zabilježena zabrana otuđenja nekretnina A. N. rođ. B., bez odobrenja vlasti, a sve na temelju zahtjeva od  14. kolovoza 1974. broj O2/2-2539/1-1974 Općine C.-L.. Navodi da se radi o optanskoj imovini koja je u društveno vlasništvo prenesena 18. prosinca  1954.  na temelju čl. 1. Sporazuma o primjeni Sporazuma zaključenog između FNRJ i Republike Italije 18. prosinca 1954. (Službeni list  FNRJ 8/65). Slijedom navedenog, raspolaganje predmetnom nekretninom od strane  A. N. 29. listopada 1973. nije bilo pravno dopušteno te je stoga ništavo s obzirom da je njezina pravna prednica N. B., također bila optant, u kojem smislu je i doneseno rješenje Komiteta za privredu Općine C. L. od  20. srpnja 1987. Također navodi da sud prvog stupnja nije otklonio tuženikov prigovor koji se odnosi na valjanost ugovora o kupoprodaji nekretnine koji je prednica tužiteljice I. K.-T. sklopila sa M. I. kao punomoćnicom prodavateljice A. N.. Navodi, kako iz pečata Općine C.-L., ne proizlazi zaključak da je stvarno postojala punomoć potpisnice izdana od strane prodavateljice jer tada, kao i sada, postojanje pretpostavki za upis u zemljišnu knjigu procjenjuje sud, pa je vjerojatnije da predmetni ugovor nije mogao poslužiti kao jedina podloga za zemljišnoknjižnu promjenu zbog činjenice da ne postoji pravna poveznica prodavateljice u ugovoru sa potpisnikom ugovora, u obliku punomoći. Isto tako, tuženik navodi kako nije utvrđeno, niti je sud u obrazloženju presude naznačio odnosno obrazložio kako su prijenosi vlasništva sa N. B. na A. N. a zatim na I. K.– T. te  konačno tužiteljicu bili valjani ako je nekretnina po samom zakonu najkasnije 1954., temeljem Sporazuma  zaključenog između FNRJ i Republike I. od 18. prosinca 1954., na dan sklapanja tog sporazuma, prešla u društveno vlasništvo. Također da pobijana presuda nema razloga o tome kako je nekretnina u društvenom vlasništvu, kasnije u vlasništvu jedinice lokalne samouprave mogla biti predmetom dosijedanja do  17. studenoga 1999., uz primjenu roka dosjedanja u  trajanju od 20 godina, kada  iz dokaznog postupka jasno proizlazi da se radi o nezakonitom posjedu nekretnine u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, a koji je propisan rok stjecanja vlasništva u trajanju od  40 godina.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužiteljica u odgovoru na žalbu u bitnome ističe da je spornu nekretninu 1974. kupila od tadašnje vlasnice i nakon što ju je   uredila i renovirala na način  da ima pristojan dom, opravdano očekuje da nakon 55 godina od kada je počela koristiti nekretninu utvrdi vlasništvo nad njom. U odnosu na tvrdnje u vezi s optanskom imovinom,  ističe da je sud jasno i precizno obrazložio svoj stav, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda  Republike Hrvatske broj Revx-456/2017 od 2. veljače 2021.

Predlaže  žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu prema troškovniku specificiranom u  žalbi.

Žalba nije osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako  međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene  žalbe na postojanje  neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,  9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je ona kao pravna sljednica I. K.-T. vlasnik nekretnine označene kao k.č. br. .... upisane u zk. ul. br. .... k.o. V.L.u dijelu B-C-D-I sukladno skici lica  mjesta  izrađenoj po sudskom vještaku od svibnja  2015. te je  tuženik dužan trpjeti  da se u  knjigama izvrši prijenos vlasništva sa njegovog imena na ime tužiteljice.

U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je prema stanju zemljišne knjige, tuženik upisan kao vlasnik nekretnine iz zk. ul. .... k.o. V. L.,  č.zgr. br. ....,

-da iz povijesnog upisa za predmetnu nekretninu proizlazi da je   A. N. (N.) pravo vlasništva sporne nekretnine stekla temeljem nasljeđivanja iza N. B., da je njeno pravo vlasništva na spornoj nekretnini u zemljišnim knjigama upisano 17. listopada 1973; da je zabrana otuđenja nekretnine A. N. rođ. B., bez odobrenja vlasti izvršena u zemljišnim knjigama pod brojem  Z-1425/73 na temelju zahtjeva Općine .C-L. broj 02/2-2539/1-1974 od 14. kolovoza 1974., dok je društveno vlasništvo upisano temeljem rješenja Općine C.-L. broj 04/2-2-UP-610/87 od  20. srpnja 1987., s tim da je  rješenje zaprimljeno u zemljišnoknjižni odjel 15. rujna 1987.,

-da je 29. listopada  1973. između sada pok.  I. K.-T. kao kupca i A. N. kao prodavatelja zastupane po punomoćnici M. I., sklopljen kupoprodajni ugovor, a prema kojem je prednica tužiteljice kupila od  A. N. sporne nekretnine s tim da je prodavateljicu A. N. kod kupoprodaje zastupala M. I., što je potvrđeno od strane Općine C.-L., da je plaćen porez na promet nekretnina i da je navedena  Skupština općine potvrdila  da se može izvršiti gruntovni prijenos prava vlasništva nekretnina navedenih u kupoprodajnom ugovoru,

-da je saslušanjem prednice tužiteljice, tužiteljice i svjedoka utvrđeno da je I. K.-T., nakon što je po njezinom iskazu kuću počela koristiti  1965., sve do zaključenja kupoprodajnog ugovora plaćala stanarinu A. N., a putem izvjesne osobe po imenu D., da je tužiteljica renovirala kuću i uredila  tavan; stavila novi krov u kuću, uvela struju i vodu, kuću priključila na kanalizaciju, napravila prozore na kući, a s obzirom da je kuća prije tih radova bila ruševina; da je ranija tužiteljica I. K.-T. također iskazala da nije znala da   A. N. ne smije prodavati spornu nekretninu, da je ona svoju nekretninu kupila istovremeno kada  su od  A. N. nekretninu kupili i I.  H. i V. H.,

-da je prednica  tužiteljice, sada pok. I.K.-T., sporne nekretnine koristila i  osam godina prije nego ih je kupila, pa imajući u vidu činjenicu da joj nikad nitko nije prigovarao što uređuje nekretninu i koristi je, I.K.-T. opravdano smatra da  je nekretninu kupila od vlasnice A. N., te da je ima pravo koristiti,

-da je provedenim očevidom na licu mjesta i geodetskim vještačenjem utvrđeno da se sporna  nekretnina nalazi u V. L., da se u naravi radi o kući na adresi S. br. ... sa ograđenim dvorištem  između  jugozapadnog pročelja te vrta koji se nalazi  jugozapadno od kuće, a nakon betonskog prolaza koji je ograđen kamenim betonskim zidovima i na kojem se nalazi jednostavni objekt spremište,

- da je vještak spornu nekretninu identificirao katastarskim oznakama č.zgr. ... k.o. V. L., a koju čini  kuća broj 27 sa pripadajućim dvorištem,   što je nedvojbeno kuća i dvorište tužiteljice ali da isti  dio nekretnine u naravi je dio ulice koja služi kao prilaz kućama jugoistočno od kuće tužiteljice,

- da je  tužiteljica na očevidu pokazala da ona i njezina prednica isključivo samostalno posjeduju dio g.zgr. ... za koju je vještačenjem utvrđeno da je dio ulice, a vještak na skici lica mjesta istaknuo slovima A-B-I-D-E-H-A,

- da je  rješenjem o nasljeđivanju iza  I. K. T.  poslovnim brojem O-2262/16-8 UPP/OS-114/16 od 24. kolovoza 2016. utvrđeno da je prvotnu tužiteljicu I.K.T.naslijedila sadašnja tužiteljica J. P.,

-da je presudom  Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-396/2022-3 od 16. ožujka 2022. odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P-2864/2018-18 od 11. studenoga 2021. u točki I. izreke kojom je utvrđeno da je tužiteljica J. P. kao pravna sljednica pok. I.K.-T. vlasnica nekretnine označene kao k.č. br.  ..... vrt upisane u  zk. ul. broj .... k.o. V.L., te da je tuženik  dužan trpjeti da se u zemljišnim knjiga izvrši prijenos prava vlasništva sa njegovog imena na ime tužiteljice, temeljem te presude,

- da je rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-396/2022-3 od 16. ožujka 2022. ukinuta presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P-2864/2018-18 od 11. studenoga 2021. u točki II. izreke kojom je tužiteljica  odbijena sa tužbenim zahtjevom radi utvrđenja prava vlasništva u odnosu na nekretninu č. zgr. .... u zk. ul. broj ....k.o. V.L.,  a kako bi se utvrdilo da li sporni dio č.zgr. .... k.o. V. L. predstavlja javnu cestu, odnosno da li  je put nešto  što već po svojoj prirodi ima svojstvo javnog puta,

-da je tužiteljica u nastavku postupka uredila tužbeni zahtjev na način da je zatražila da se utvrdi da je vlasnica nekretnine označene kao č.zgr. .....upisane u z.k. ul. br. ....k.o. V. L. u dijelu B-C-D-I sukladno skici lica mjesta izrađene po sudskom vještaku od 15. svibnja 2015., dakle odustala je od  zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva na dijelu nekretnine koja u naravi predstavlja dio ulice koji služi kao prilaz kućama jugoistočno od kuće tužiteljice, na skici istog vještaka, označena slobima A-B-I-D-E-H-A.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je prednica tužiteljice I. K.-T. računajući njezin zakonit, istinit i pošten posjed koji je trajao od  29. listopada 1973. do 17. studenoga 1999. bila kvalificirani posjednik nekretnine  26 godina.  Stoga, da je prednica tužiteljice sada pok. I. K.-T.  17. studenoga 1999. stekla uvjete za stjecanje prava vlasništva  sporne nekretnine dosjelošću u smislu odredbe čl. 159. st. 1., 2. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, 81/15, 94/17– dalje: ZV) u vezi s čl. 388. ZV-a.

Naime, prvostupanjski sud smatra, da se vrijeme posjedovanja nekretnine u društvenom vlasništvu, a u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a uračunavalo i u odnosu na nekretnine u društvenom vlasništvu, sve dok odredba čl. 388. st. 4. ZV-a  nije ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, a što je utvrđeno presudama Europskog suda za ljudska prava donesenim u postupcima "Trgo protiv  Hrvatske, Radomilja i dr., te  Jakeljić protiv Hrvatske".

Glede istaknutog prigovora tuženika navodi da postojanje i istinitost punomoći kojom je  A. N. ovlastila svoju  šogoricu M. I. da I.K.-T. proda sporne nekretnine nisu dovedene u pitanje nikakvim dokazima, a sud iz pečata Općina C.-L., dakle pravnog prednika tuženika utvrđuje da je M. I. potpisala navedeni ugovor, te da je ispunjen uvjet za gruntovni  prijenos vlasništva sa  A. N. rođ. B.  na kupca I. K.-T..

Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

Naime, prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a u  žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se  žalba može izjaviti.

U konkretnom slučaju tuženik je tijekom  žalbenog postupka, točnije uz žalbu dostavio zahtjev od 14. kolovoza 1974. za zabranu otuđenja nekretnina  A.N. rođ. B., kao i  rješenje Komiteta za privredu Općine C.-L.broj 04/2-2UP-610/1987 od  20. srpnja 1987. kojim se utvrđuje da se sva imovina talijanskih optanat koji se ne nalaze na spisku osoba čija je imovina u smislu čl. 1. Sporazuma sa Italijom od  3. srpnja 1965. ostavljena u njihovom vlasništvu odnosno korištenju prenosi u društveno vlasništvo, pa tako i nekretnine A. N. rođ. B., između kojih je nekretnina upisana u zk. ul. br. ....k.o. V.L., č. zgr. ..... u cijelosti. Dakle, prilaže nove dokaze koji ne mogu  biti predmet razmatranja u žalbenom postupku.

Međutim, sve i kada bi se uzelo da nije riječ o novim dokazima ni tada isti ne bi doveli do drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari.

Naime,  odredbom čl. 159. st. 4. ZV-a  propisano je da samostalni  posjednik stvari u vlasništvu RH, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica  područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba, koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću u vlasništvo tih stvari, tek pošto je njihov zakonit,  istinit pošten, ili barem pošten samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka  2. i 3. ovoga članka.

Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja, posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja, a posjed je pošten ako posjednik koji ga je  stekao nije znao niti s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (čl. 18. ZV-a).

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da postoje pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću, budući da je utvrđeno da je prednica tužiteljice, I. K. T. bila u zakonitom posjedu predmetne nekretnine od  1973. Naime, zakonitost posjeda prednice tužiteljice sada pok. I. K.-T.  proizlazi iz činjenice da je predmetnu nekretninu kupila  29. listopada 1973., te platila  porez na promet nekretnina  15. svibnja 1974. u kojem trenutku u zemljišnim knjigama nije bila zabilježena zabrana otuđenja, da je do tada  cijela nekretnina bila u posjedu A. N., a od  1973. u posjedu prednice tužiteljice, te da prednica tužiteljice je isplatila kupoprodajnu cijenu i stupila u posjed cijele nekretnine.

Naime, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je  prednica tužiteljice I.K.-T. bila pošteni posjednik sporne nekretnine jer iz njezinog iskaza proizlazi kako je prije sklapanja ugovora o kupoprodaji koristila predmetnu nekretninu kao najmoprimac od  1965. te  plaćala najamninu (stanarinu) A.N. putem osobe po imenu D., a koja je bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica nekretnine. U trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora te u vrijeme kada je plaćala najamninu, prednici tužiteljice nekretnina je predana u posjed od strane prodavateljice, a koja je do tada očito imala i posjed odnosno  posjedovala nekretninu kao svoju jer je nekretninu dala u najam, a što  tuženik nije osporavao.

Dakle, u postupku nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da bi prednica  tužiteljice znala i imala mogućnosti saznanja da predmetne nekretnine koje posjeduje nisu njezine, već naprotiv činjenice koje su utvrđene daju osnove  za zaključak da je prednica  tužiteljice osnovano smatrala da je nekretnina njezina, dakle da je njen posjed pošten u odnosu na  tuženika.

Neosnovano tuženik u žalbi ističe nedostatak ovlasti M. I. za zastupanje A.N. prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora sa prednicom tužiteljice, sada pok. I. K. – T.,  budući da se iz okolnosti njezina  ponašanja,  može zaključiti da je taj posao naknadno odobrila. Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju iz  ponašanja A. N., a posebice obzirom na nespornu činjenicu da je prednica  tužiteljice upravo temeljem tog ugovora nalazila se u samostalnom i nesmetanom  posjedu kupljene nekretnine  te A.N.isplatila ugovorenu kupoprodajnu cijenu, proizlazi da je primila  ispunjenje, te  ukazuje na zaključak da je A. N., ukoliko se i radilo o nedostatku ovlasti, naknadno odobrila predmetni ugovor koji stoga proizvodi pravne učinke.

 

U odnosu na uračunavanje vremena posjedovanja koje je proteklo prije 8. listopada  1991. Europski sud za ljudska prava (dalje ESLJP) izrazio je shvaćanje u odluci "Trgo protiv Hrvatske" a koje se odnosi na primjenu i učinak odredbe čl. 388.
st. 4. ZV-a, prema kojoj se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8.
listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje stvarnih prava na tim
nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana
(odredba ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-158/97 od 17.
studenoga 1999.).

Suprotno navodima žalbe, kod stjecanja prava vlasništva na stvari koja je prije 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu, treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđa vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekli na temelju odredbe čl. 388. st. 5. ZV-a nego na temelju odredbi drugog zakona.

Naime, odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91) stavljen je izvan snage članak 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je branio stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu.

Nadalje, u čl. 388. st. 4. ZV-a bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje se bile na dan 8. listopada 1991. u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.

Dana 17. studenog 1999. Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je čl. 388. st. 4. ZV-a (Odluka broj U-I-58/1997 i dr. Narodne novine broj 137/99 od 4. prosinca 1999.), što znači da je razdoblje od 1991. do 1999. bilo dopušteno da se u rok dosjedanja uračunava i vrijeme koje je proteklo prije 8. listopada 1991.

U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda u kojima je zauzeo pravno shvaćanje: "U tim okolnostima, sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice, greške koje je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao na temelju dosjelosti na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni pravni interes".

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske glede tog pitanja zauzeo pravno shvaćanje: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvari koja je prije 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a nego na temelju drugih odredbi istog Zakona.

Rizik bilo kakve greške koju počine državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni pravni interes trećih osoba."

U konkretnom slučaju  prednica tužiteljice bila je zakonit i pošteni posjednik predmetne nekretnine od 1973. godine, nikada nitko istu nije smetao u posjedu, niti osporavao vlasništvo te nekretnine s tim da nekretnina predstavlja kuću i dvorište. Stoga su na strani prednice tužitelja ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću iz odredbe čl. 159. st. 4. ZV-a jer je prednica tužitelja u posjedu predmetne nekretnine ne samo za 20 nego i 40 godina računajući od 1973. do 2013.

Dakle, tužiteljica  je osnovu za stjecanja vlasništva predmetne nekretnine stekla nasljeđivanjem od stvarne vlasnice (čl. 114. ZV-a).

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog suda potvrditi u točki I. i II. izreke,  a kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava odgovora na  žalbu budući da isti nije bio  potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Presuda suda prvog stupnja u točki III izreke kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

 

 

                                                        U Rijeci  8. studenoga 2023.

                                                                                                                PREDSJEDNICA VIJEĆA

                                                                                                                Milena Vukelić Margan v.r.