P-3725/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužiteljice: PT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica iz Splita, Tolstojeva 37, protiv tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o., OIB: 18736141210, Zagreb, Heinzelova 33, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 27. veljače 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja LT, odvjetničke vježbenice kod Martine Radić Šunjić, odvjetnice iz Splita i punomoćnika tuženika Dina Miljka, odvjetnika u OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, 10. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 2.244,87 eura zajedno sa zateznom kamatom koja se do 31. srpnja 2015. računa u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja kamata teče na iznos od:

- 13,71 eura od 5. studenog 2008.

-

4,12 eura od 3. prosinca 2008.

- 13,74 eura od 17. siječnja 2009.

- 16,81 eura od 18. veljače 2009.

-

9,72 eura od 16. ožujka 2009.

- 12,73 eura od 20. travnja 2009.

- 12,61 eura od 14. svibnja 2009.

- 10,48 eura od 9. lipnja 2009.

-

8,79 eura od 9. srpnja 2009.

- 10,04 eura od 13. kolovoza 2009.

- 11,41 eura od 9. rujna 2009.

-

9,59 eura od 12. listopada 2009.

-

8,94 eura od 5. studenog 2009.

- 11,55 eura od 9. prosinca 2009.

-

13,88 eura od 12. siječnja 2010.

- 15,96 eura od 9. veljače 2010.

- 15,32 eura od 9. ožujka 2010.

- 19,26 eura od 9. travnja 2010.

- 21,39 eura od 12. svibnja 2010.

- 19,87 eura od 9. lipnja 2010.

- 30,63 eura od 8. srpnja 2010.

- 28,07 eura od 9. kolovoza 2010.

- 36,94 eura od 10. rujna 2010.

- 32,03 eura od 11. listopada 2010.

- 28,07 eura od 10. studenog 2010.

- 40,14 eura od 8. prosinca 2010.

- 45,97 eura od 10. siječnja 2011.

- 37,26 eura od 10. veljače 2011.

- 42,04 eura od 9. ožujka 2011.

- 36,44 eura od 12. travnja 2011.

- 40,17 eura od 10. svibnja 2011.

- 51,28 eura od 8. lipnja 2011.

- 53,58 eura od 7. srpnja 2011.

- 66,62 eura od 9. kolovoza 2011.

- 61,44 eura od 8. rujna 2011.

- 52,18 eura od 11. listopada 2011.

- 50,37 eura od 11. studenog 2011.

- 50,56 eura od 9. prosinca 2011.

- 53,62 eura od 9. siječnja 2012.

- 56,68 eura od 10. veljače 2012.

- 56,92 eura od 9. ožujka 2012.

- 55,85 eura od 10. travnja 2012.

- 56,58 eura od 10. svibnja 2012.

- 57,61 eura od 11. lipnja 2012.

- 56,13 eura od 11. srpnja 2012.

- 56,65 eura od 7. kolovoza 2012.

- 55,15 eura od 11. rujna 2012.

- 55,54 eura od 9. listopada 2012.

- 55,72 eura od 12. studenog 2012.

- 56,49 eura od 11. prosinca 2012.

- 56,79 eura od 10. siječnja 2013.

- 52,75 eura od 12. veljače 2013.

- 52,75 eura od 12. ožujka 2013.

- 55,99 eura od 10. travnja 2013.

- 51,15 eura od 13. svibnja 2013.

- 50,91 eura od 12. lipnja 2013.

- 49,83 eura od 10. srpnja 2013.

- 50,85 eura od 12. kolovoza 2013.

- 53,14 eura od 11. rujna 2013.

- 54,06 eura od 11. listopada 2013.

Za više traženo na ime potraživanja zatezni kamata od svakog prvog u mjesecu do dana plaćanja, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika spram tužiteljice s osnove razlike u jamčevini u iznosu od 661,13 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 23. listopada 2013. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 3.223,45 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, dakle od 10. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 899,56 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 13. lipnja 2019., se navodi kako je tužiteljica ustala protiv tuženika radi isplate neodređenog, ali odredivog novčanog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom, sve osnovom nezakonitih odredbi Ugovora o operativnom leasingu broj 0113178 od 29. rujna 2008. (dalje Ugovor) o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnom tečaju i isplaćenoj marži. U bitnom navodi kako joj je temeljem citiranog Ugovora tuženik odobrio leasing za kupnju vozila u iznosu od 19.217,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Zagrebačke banke d.d. na dan uplate leasinga, kako je otplata ugovorena u 60 jednakih mjesečnih obroka čiju visinu određuje tuženik, kako se plaćanje obavljalo u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Zagrebačke banke d.d. na dan plaćanja, kako je tuženik bez posebnog pregovaranja pridržao pravo u tijeku trajanja Ugovora primijeniti promjenjivu kamatnu stopu te način obračuna i naplate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama ili drugom svom aktu. Slijedom toga i temeljem jednostranih odluka tuženika, mjesečni obroci povećani su zbog protupravnog povećanja kamate i uslijed povećanja marže, a osim toga i zbog promjene tečaja strane valute, uz dodatak kako nije bila jasno obaviještena o činjenici da se sklapajući ovaj pravni posao izlaže tečajnom riziku koji će ekonomski teško snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S tim u vezi smatra kako su u Ugovor unesene odredbe koje za posljedicu imaju neravnotežu među njegovim sudionicima i koja se očituje u tijeku njegovog ispunjenja, a na tu okolnost se poziva na sudsku praksu Europskog suda i parnični postupak koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 radi kolektivne zaštite interesa potrošača, koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Naime, u tom postupku je utvrđeno nezakonito postupanje banaka prilikom sklapanja ugovora o kreditu kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima u kojima je sadržana ništetna i nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena kamatna stopa koja je u tijeku ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, radi čega se poziva na odredbu iz čl. 502. c Zakona o parničnom postupku prema kojoj se fizičke i pravne osobe u posebnim postupcima mogu pozivati na pravno utvrđenje iz te presude.

S obzirom na to da tuženik raspolaže potrebnim ispravama predlaže, a na temelju članka 186. b. stavak 1 i 2 ZPP-a da se tuženiku naloži da dostavi svu potrebnu dokumentaciju nakon lega će tužiteljica postaviti određen tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 7. listopada 2021., tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na članak 17.11. Općih uvjeta Ugovora o operativnom leasingu broj: 26030/08 od 29. rujna 2008. kojim je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u Zagrebu. Kako je sud čija je nadležnost sporazumom određena i sud čija je nadležnost ustanovljena zakonom istovjetan, to je u konkretnom slučaju nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

Tužitelj ničim nije dokazao ispunjenje pretpostavki za podnošenje stupnjevite tužbe, odnosno da je prije podnošenja tužbe od tuženika zatražio potrebne isprave. Institut stupnjevite tužbe koristi se u situaciji kada tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev u vidu njegove određenosti jer tuženik ili ne želi položiti račun ili ne želi dati podatke kojim raspolaže. Tuženik je tijekom trajanja ugovornog odnosa dostavio tužiteljici sve isprave vezane za predmetni ugovor. dakle, razvidno je da je tužiteljev manifestacijski zahtjev neosnovan.

Tuženik je istaknuo prigovor zastare pozivajući se na petogodišnji zastrani rok. Opreza radi ističe da i u slučaju kada bi bio osnovana tužiteljeva tražbina tužitelj bi imao pravo potraživati kamate tek od postavljanja tužbenog zahtjeva. Naime, člankom 214 ZOO-a propisano j eda kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od podnošenja zahtjeva. Tužitelj je tek podnošenjem tužbe postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se treba smatrati savjesnim, a kako to i proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.

Nadalje, tužitelj se nema pravo pozivati na utvrđenja presude Visokog Trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014, kao niti ostvariti prava koja bi mu pripadala na temelju članka 138 a Zakona o zaštiti potrošača- ZZP/2007. Naime, kolektivni postupak se vodio vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima i odredbu kojom se kamatna stopa mijenja sukladno odlukama banke vezano za ugovore o kreditu u CHF i to protiv osam tuženih banaka, dok predmet tog postupka u niti jednom dijelu nije bio niti jedan ugovor o leasingu (bilo financijski, bilo operativni), niti je bilo koje leasing društvo, a kamoli tuženik bio stranka tog postupka. Odredbom 138. a ZZP/2007. propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, uvjet za proširene granice subjektivne pravomoćnosti iz kolektivnog postupka jest da se kolektivni postupak vodio protiv ovdje tuženika te da su predmetom tog kolektivnog postupka bili ugovori o leasingu koje ugovara tuženik. Ne postoje identitet između ugovora o leasingu i ugovora o kreditu. Naime, ugovor o leasingu je ugovor sui generis kojim davatelj leasinga pribavlja objekt leasinga na način da od dobavljača objekta leasinga kupnjom stekne pravo vlasništva na objektu leasinga te primatelju leasinga odobrava korištenje tog objekta leasinga kroz određeno vrijeme, a primatelj leasinga se obvezuje za to plaćati naknadu, dok kod ugovora o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Stoga je, uzimajući u obzir naprijed iznesene navode, u potpunosti razvidno da su neosnovani navodi tužitelja iz tužbe kako se na ovaj ugovorni odnos mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda u kolektivnom postupku odnosno tužitelj se neosnovano poziva na te odluke jer nema mjesta primjeni istih na ovaj ugovorni odnos.

Tužitelj neosnovano smatra da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna, jer je člankom 26. stavak 1. ZOO-a jasno propisano da je dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Dodatno, tuženik ističe da u vrijeme ugovaranja ovog Ugovora o operativnom leasingu i po tada važećem Zakonu o leasingu (“Narodne novine” broj: 135/2006; dalje: ZL/2006.) nisu postojala nikakva ograničenja oko ugovaranja promjenjive kamatne stope. Člankom 322. ZOO-a propisano je da je ništetan/ništetna ugovor/odredba koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Slijedom navedenog, a obzirom da je bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope te obzirom da nisu postojala nikakva ograničenja kod ugovaranja promjenjive kamatne stope ni po posebnom zakonu kojim se uređuje rad leasing društava, utoliko su neosnovani navodi tužitelja da bi odredbe Ugovora o leasing u kojima se spominje promjenjiva kamatna stopa bile ništetne. Kao sastavni dio Ugovora o operativnom leasingu tužitelju su predani Opći uvjeti i to opći uvjeti ugovora o operativnom leasingu verzija: 02-2008-promjenjiva kamata; Otplatni plan i zapisnik o preuzimanju objekta leasinga te se tužitelj mogao upoznati sa svim odredbama Ugovora. Tužitelj je tuženiku predao Ponudu za operativni leasing broj 0113178 od 29. rujna 2008. čiji sastavni dio čini i Ponuda/kalkulacija broj 0113178 od 29. rujna 2008. u kojoj je kao iznos kamatne stope naveden iznos od 9,7500. Tuženik je tužitelju tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa usklađivao kamatnu stopu sukladno kretanju 6M LIBOR-a te je uzimajući u obzir te promjene vršio korekciju kamatne stope koju je tužitelj bio u obvezi platiti kao dio leasing rate. Tužitelj nikad tijekom trajanja ugovornog odnosa nije imao primjedbi na izmjenu kamatne stope odnosno na izmjenu leasing rate kao posljedicu izmjene kamatne stope. Osim toga u članku 17.1. Općih uvjeta je bilo jasno naznačeno da se usklađivanje visine jamčevine, leasing rate ili drugih plaćanja iz ugovora o leasingu uslijed promjene valutnih tečajeva, promjene valute plaćanja, uvjeta refinanciranja, kamatne stope ne smatraju izmjenom ili dopunom ugovora i za takva usklađivanja nije potrebna suglasnost primatelja leasinga. Tuženik je upravo sukladno tim ugovornim uvjetima postupao i usklađivao kamatnu stopu pa tako i ratu koju je tužitelj bio dužan otplaćivati.

Konačno i u pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati. Slijedom svega navedenog, razvidno je da je tužitelj bio upoznat sa svim odredbama ugovora i općih uvjeta, da je tuženik sukladno ugovorenim uvjetima vršio usklađivanje kamatne stope, pa da je stoga potraživanje tužitelja u cijelosti promašeno. Tuženik je usklađivao kamatnu stopu na način da je vršio korekciju referentne kamatne stope 6M LIBOR, dok uopće nije mijenjao početno ugovorenu maržu. Općepoznato je da je 6M LIBOR tijekom 2007. i 2008. padao do te mjere da je čak dosegao vrijednosti od -0,9533%. Tuženik je i dalje postupao sukladno svojoj obvezi te je tužitelju uskladio kamatnu stopu uzimajući u obzir i tu vrijednost, tako da je kamatna stopa koju je tužitelj otplaćivao tijekom trajanja ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika bila značajno niža od one koja je bila početno ugovorena. Drugim riječima, promatranjem ukupne otplate i usklađivanja kamatnih stopa, razvidno je da je tužitelj u ukupnosti platio rate po nižim kamatnim stopama, nego što bi to bio slučaj da je ostala u primjeni početno ugovorena kamatna stopa od 9,75%. U tom smislu, ističe se da tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je sukladno ugovorenim uvjetima u dobroj vjeri vršio usklađivanja kamatne stope, a tijekom otplate leasinga tužitelj nije doveden u bilo kakav neravnopravan položaj te je isti u ukupnosti platio manje kamata nego što bi to bio dužan platiti po početnim parametrima.

Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. Rješenjem ovog suda od 3. studenog 2021. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti suda, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Gž-155/2022. od 5. travnja 2022.

4. Podneskom od 22. rujna 2022. tužiteljica ističe ništetnost odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak jer su iste nerazumljive, nepoštene jer tužiteljici nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je tuženik kao trgovac bio svjestan rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog leasinga uz primjenu valutne klauzule u CHF.

4.1. Podneskom od 24. listopada 2022. tuženik se usprotivio objektivnoj preinaci navodeći da je tužiteljica svojim podneskom od 22. rujna 2022. tražila i isplatu po osnovi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli što predstavlja objektivnu preinaku tužbe. Ujedno ističe da odredbe o valutnoj klauzuli nisu ništetne jer je ugovaranje valutne klauzule dopušteno na temelju zakona.

4.1.1. Podneskom od 24. listopada 2022. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine sa tražbinom tužiteljice s osnove razlike u jamčevini koja je u trenutku kada je isplaćena tužiteljici iznosila 661,13 eura više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o leasingu.

5. Podneskom od 25. travnja 2023., a nakon provedenog vještačenja, tužiteljica je postavila određen tužbeni zahtjev na način da je zahtijevala isplatu iznosa od 2.244,87 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od svakog prvog u mjesecu do isplate, a zbog pretplaćenih iznosa preračunatih po fiksnom tečaju konverzije kune u euro zbog rasta tečaja.

6. Presudom od 19. veljače 2024. pod poslovnim brojem P-4128/2019. ovaj sud je izvršio prebijanje tražbine tužiteljice, koju je prethodno utvrdio u iznosu od 207,88 eura, sa tražbinom tuženika u iznosu od 661,13 eura radi čega je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

6.1. Županijski sud u Varaždinu je u cijelosti ukinuo presudu ovog suda pod poslovnim brojem P-4128/2019. od 19. veljače 2024. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu pred novim sucem pojedincem na ponovno suđenje.

7. Tijekom postupka izveden je dokaza čitanjem Ugovora o operativnom leasingu broj 26030/08 od 29. rujna 2008., otplatnog plana od 29. rujna 2008., računa od 1. ožujka i 1. rujna 2010., 1. ožujka i 1. rujna 2011., ponude od 29. rujna 2008., Općih uvjeta Ugovora o operativnom leasingu, prometa po isplatama od 5. listopada 2022., promjena kamatne stope od 4. listopada 2022., financijskim vještačenjem po Centar za vještačenja d.o.o., saslušanjem tužiteljice.

8. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

9. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

10. Među strankama nije sporno:

- da je između tužiteljice i tuženika 29. rujna 2008. sklopljen Ugovor o operativnom leasingu broj 26030/08, na temelju kojeg je odobrena isplata iznosa od 19.217,89 CHF

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je inicijalno iznosila 9,75% uz otplatu u 60 jednakih mjesečnih obroka u iznosu od 203,63 CHF

- da je ugovorena jamčevina u visini 20% nabavne vrijednosti te je iznosila 3.213,18 CHF

11. Sporno je:

-

je li odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi ju činilo ništetnom, kao i je li ništetna odredba Ugovora o valutnoj klauzuli o čemu ovisi osnovanost tužiteljičinog zahtjeva za isplatom

- je li potraživanje tužiteljice zastarjelo

- je li osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja

- je li tuženik vratio tužiteljici ukupan iznos uplaćene jamčevine

- je li utvrđenja iz kolektivnog spora protiv osam banak obvezuju tuženika u ovom postupku

12. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra djelomično osnovanim.

13. Tako, tužiteljica je navela kako je prije sklapanja predmetnog ugovora prihvatila ponudu auto kuće za kupnjom vozila marke Suzuki, čiji su je zaposlenici uputili na sklapanje ugovora s tuženikom kao kreditorom. Kod tuženika joj je ponuđen tipizirani ugovor bez mogućnosti pregovora o njegovim odredbama, već joj je po načelu "uzmi ili ostavi" ponuđen unaprijed sastavljen sadržaj u kojem je bila označena valuta CHF i mjesečni obroci.

14. U konkretnom slučaju je predmetna ugovorna odredba omogućila tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice. Osim što tužiteljica nije mogla utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogla provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imala nikakvih egzaktnih kriterija. Osim toga, tuženik se kao financijska institucija koja bi trebala uvažavati interese potrošača nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužiteljicu u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a.

14.1. S obzirom na to da je tuženik ugovorio promjenjivu kamatnu stopu, isti je bio dužan u ugovoru o kreditu ugovoriti i jasne parametre po kojima se kamatna stopa mijenjala, na način da je bio dužan jasno navesti i definirati u samom tekstu ugovora fiksnu kamatnu maržu kao i referentni promjenjivi dio te jasne parametre o kojima ovisi promjena tog dijela. Koje je parametre tuženik koristio za izračun anuiteta, odnosno dijela anuiteta koji se odnosi na kamatnu stopu na kredit tuženika, nije poznato niti je isto ugovoreno.

14.2. Upravo je tako primjenjivana zakonska regulativa, a koju je tuženik primjenjivao pri sklapanju potrošačkih ugovora, ocijenjena kao nepoštena, a način mijenjanja kamatne stope u takvim ugovorima ocijenjen ništetnim, dok su takve odredbe odlukom Visokog Trgovačkog suda ocijenjene kao nerazumljive.

14.3. Međutim, neovisno o utvrđenjima iz kolektivnog spora, u ovom slučaju se evidentno radi o tipskom ugovoru u koji su uglavljene odredbe koje definiraju promjenu kamatne stope, iako ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze.

15. U odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz Ugovora vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, niti o navedenim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, o čemu je i tužiteljica iskazivala, što znači da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik nije kao trgovac tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je tuženiku, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako tuženik tužiteljicu kao profesionalac o tome ni na koji način nije informirao, tužiteljica kao potrošač nije i ne može biti svjesna rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik zna, ali ga prešućuje, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da tuženik zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna.

16. Nadalje, s obzirom da se na predmetni ugovor o kreditu primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju, prema članku 11. a) stavak 5. navedenog Zakona za sve postojeće ugovore u kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovog Zakona, u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, propisana je obveza vjerovnika definirati parametre promjene kamatne stope, fiksni dio kamatne stope te razdoblja promjena kamatnih stopa. Sukladno odredbama spomenutog Zakona o potrošačkom kreditiranju (Prijelazne i završne odredbe "Narodne novine" broj: 143/2013.) tuženik je bio obvezan o tome izvijestiti dužnika te spomenute parametre uskladiti s dužnikom, a što je tuženik u ovom slučaju očito propustio učiniti. Iz navedenog jasno proizlazi kako je tuženik jednostranim određivanjem parametara i načina promjene kamatne stope, postupio suprotno zakonskim odredbama te je u ovom slučaju očigledno kako je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe.

17. Člankom 49. (ex. 81.) Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj:

79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.; dalje: ZZP) nepoštenom ugovornom odredbom smatra se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane poslodavca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17.1. Suprotno navodima tuženika o teretu dokazivanja, ističe se kako je stavkom 4. označenog članka propisano kako je teret dokaza u ovoj pravnoj stvari upravo na tuženiku pa je tako propisano:

“Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.”

17.2. Dakle, u ovom slučaju je evidentno kako se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, koji je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu, na što tužiteljica nije mogla utjecati, a koji ugovor sadrži nepoštene ugovorne odredbe u kojima parametar kamatne stope nije ugovoren. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da se o predmetnoj odredbi ugovora pregovaralo, da je tužiteljici objasnio značaj ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, mogući rizik i posljedice ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, niti je predložio nikakve dokaze, zbog čega se sukladno spomenutom članku Zakona o zaštiti potrošača pretpostavlja da se o predmetnim odredbama nije pregovaralo.

18. Zaključno, tužiteljica nije imala mogućnost izbora između fiksne i promjenjive kamatne stope, niti joj je bilo što bilo objašnjavano prilikom sklapanja ugovora, a s obzirom na to da joj je prilikom sklapanja ugovora bio predočen tipski ugovor o kreditu, bez ugovorenih parametara. Teret dokaza sukladno članku 49. (ex. 81.) Zakona o zaštiti potrošača je na tuženiku, a tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljici nudio bilo kakav drugi ugovor o kreditu, niti da joj je pojašnjavao uvjete po kojima se kamatna stopa mijenja, niti joj je objasnio značenje ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, pogotovo ne i moguće rizike podizanja takvog kredita.

19. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

19.1. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po Centru za vještačenja te je sudska vještakinja Ines Lozić 4. travnja 2023. izradila pisani nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda koji je stručan, temeljit i objektivan te ga u cijelosti kao takvog prihvaća i ovaj sud. Niti stranke u konačnici nisu imale primjedbi na isto.

19.2. Pregledom financijskog nalaza sudske vještakinje Ines Lozić od 4. travnja 2023. razvidno je kako je Ugovor od 29. rujna 2008. sklopljen s nabavnom vrijednosti objekta leasinga u iznosu od 16.065,91 CHF (bez PDV), kako je ugovorena jamčevina u iznosu od 20% nabavne vrijednosti, odnosno u iznosu od 3.213,18 CHF, kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je početno iznosila 9,75% godišnje uz otplatu u 60 istih mjesečni obroka u iznosu od 203,63 CHF. Vještakinja je utvrdila kako se u tijeku otplate kamatna stopa mijenjala, tako da je do 1. prosinca 2008. iznosila 9,75% godišnje, do 1. studenog 2009. iznosila 8,3109% godišnje, do 1. veljače 2010. iznosila 7,4625% godišnje, do 1. kolovoza 2010. iznosila 7,1342% godišnje, do 1. veljače 2011. iznosila 7,0459% godišnje, do 1. kolovoza 2011. iznosila 7,0575% godišnje, do 1. prosinca 2011. iznosila 6,8609% godišnje, do 1. veljače 2012. iznosila 7,8609% godišnje, do 1. kolovoza 2012. iznosila 7,9575% godišnje, do 1. veljače 2013. iznosila 7,9722% godišnje, a do kraja otplate kredita iznosila 7,9046% godišnje. Posljedica toga je da je tužiteljici za cijelo razdoblje plaćanja iznos mjesečnog leasinga, odnosno obrok bio niži od ugovorenog 203,63 CHF, tako da je padao do 192,08 CHF kao najnižeg. Istodobno je tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora, a ukupne razlike koje je tužiteljica plaćala više i niže od početne vrijednosti posljedica su promjene kamatne stope i tečaja. Ovome dodaje kako se u tijeku otplate stopa PDV mijenjala, tako da je prilikom sklapanja Ugovora iznosila 22%, od 1. kolovoza 2009. iznosila 23% i od 1. ožujka 2012. iznosila je 25%.

Na temelju iznesenih utvrđenja vještakinja zaključuje kako je, pod pretpostavkom da se u razdoblju operativnog leasinga vezanog uz valutu CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, tužiteljica zbog rasta anuiteta uslijed rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora, preplatila ukupno 2.244,87 eura, a kao posljedicu pada kamatne stope u odnosu na početnu, platila manje iznos od 522,87 eura, što daje razliku u iznosu od 1.722,00 eura. U odnosu na jamčevinu, navodi kako je tužiteljica 1. listopada 2008. uplatila ugovoreni iznos od 3.213,18 CHF, a tuženik je prema njegovim tvrdnjama dana 23. listopada 2013. vratio iznos od 19.377,94 kn, što daje razliku od 4.981,28 kn, odnosno 661,13 eura.

19.3. Slijedom iznesenog, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 2.244,87 eura pa je odlučeno kao u izreci presude.

20. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni Ugovor o kreditu, tužiteljica ni u kojem slučaju nije izgubila pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a

21. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž Zd-1477/2016-4).

Dakle, tužiteljici pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja, a ne od svakog prvog u mjesecu radi čega je i odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanje kamata od svakog prvog u mjesecu do dana isplate svakog pojedinačnog iznosa.

22. U postupku je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu. Tužiteljica je predmetni ugovor sklopila kao potrošač radi kupnje automobila. Prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač nije osnovan. Sukladno pravilu o teretu dokazivanja tuženik je dužan nedvojbeno dokazati tu svoju tvrdnju. Članak 7. stavak 1., članak 219. stavak 1., članak 221. a) i članak 220. stavak 2. ZPP- a propisuju da kada stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava kojim nedvojbeno dokazuje svoju tvrdnju, sud treba uzeti da nije istinita takva tvrdnja stranke (svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano – idem est non esse aut non probari). (Tako i VSRH u svojoj odluci Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020).

Naime, predmetni ugovor o kreditu tužiteljica je sklopila kao fizička osoba. Odredba članka 3. stavak 1. ZPP-a propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kod činjenice da su stranke sklopile ugovor o kreditu radi kupovine automobila, da je cilj i svrha ugovora razvidna iz sklopljenog ugovora, samo osporavanja svojstva potrošača tužiteljice u ovoj pravnoj stvari je neprimjerena i nelogična. Naime, po stavu ovog suda tuženik nije doveo u sumnju svrhu, odnosno cilj sklopljenog ugovora samim svojim navodima pa da bi time ovaj sud posumnjao je li ispunjen i drugi uvjet iz citirane zakonske odredbe da bi se moglo raditi o potrošačkom ugovoru – da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u osobne nekomercijalne svrhe.

Stoga se ima smatrati da je tužiteljica potrošač u smislu Direktive 93/13 EEZ kada je kao u ovom slučaju predmetni kredit sklopila kao fizička osoba s namjenom za kupnju automobila.

Slijedom navedenog svi prigovori da tužiteljica ne bi bila potrošač su paušalni i neargumentirani.

23. Prigovor zastare nije osnovan.

23.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnih ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav izražen je u pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Stoga, kako je ovaj sud tek utvrdio ništavost pojedinih odredbi Ugovora a koja odluka nije pravomoćna, to zastara još uvijek nije počela teći.

Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju predmetnog ugovora.

24. Tuženik se neosnovano poziva na tzv. negativne razlike koje su posljedica promjene tečaja CHF/HRK kada je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, odnosno razdoblja i iznose kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene. Tuženik nije iskazao postojanje ikakvog potraživanja, prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev po toj osnovi. Sukladno tomu ne postoji nikakav osnov da bi se vršilo umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valuti CHF i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužiteljice. Sve da takav zahtjev i postoji, a ne postoji, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a bi diskvalificirala tuženika u njegovom zahtjevu koji bi proizlazio iz takvog ništetnog ugovora. Naime, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primila, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

25. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja treba navesti kako tuženik potražuje:

- ukupan iznos od 661,13 eura sa zateznom kamatom s osnove razlike u jamčevini za koju tvrdi da je u trenutku kada je isplaćena iznosila 661,13 eura više nego u trenutku kada je zaključen ugovor o leasingu.

25.1. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je došlo do povrata jamčevine. Vještakinja je napravila izračun pod pretpostavkom da je došlo do povrata jamčevine, odnosno izračun je napravljen na temelju paušalnih tvrdnji tuženika a ne na temelju konkretnih dokaza.

25.2. Kod takvih utvrđenja, ovaj sud je utvrdio nepostojanje tuženikovog potraživanja sukladno odredbi članka 333. stavak 3. ZPP-a, a zbog istog razloga nije niti ulazio u prigovor zastare istaknut od strane tužiteljice.

26. Tužiteljica u tužbi činjenično temelji tužbeni zahtjev za isplatu s osnova ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na što ukazuje i njeno pozivanje ne samo na presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., nego i na presudu Suda EU u predmetu C-186/2016 u kojem je predmet ispitivanje nepoštenosti ugovorene valute. Tužiteljica je tek postavila tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, a postavljanje određenog tužbenog zahtjeva nije preinaka tužbe, kako to pogrešno smatra tuženik.

27. Odluka o parničnom trošku se temelji na članku 154. stavak 5. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje: ZPP-a) i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova, sastav podnesaka od 22. rujna 2022., 25. travnja 2023., 27. lipnja 2023 po 100 bodova, za sastav žalbe 125 bodova, za zastupanje na ročištu od 3. studenog 2021. 50 bodova, za zastupanje na ročištima od 13. rujna 2022., 6. prosinca 2022., 6. travnja 2023., 11. prosinca 2023. i 27. veljače 2025. po 100 bodova, odnosno ukupno 1075 bodova, što pri vrijednosti boda sa paušalom od 2,00 eura daje iznos od 2.150,00 eura. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 537,50 eura pa se dolazi do iznosa od 2.687,50 eura. Tužiteljici pripada trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura i trošak sudske pristojbe tužbe i presude po 68,89 eura pa se dolazi do ukupnog iznosa od 3.223,45 eura (nije priznat trošak objave pozivom na članak 155. ZPP-a).

Za više traženo u iznosu od 899,56 eura zahtjev tužiteljice odbija se kao neosnovan.

28. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu sa člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. i 114/2022.; dalje: ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/2022.).

29. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 10. travnja 2025.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis