Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-253/2025-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Martina Tončić-Bota, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Opće bolnice Zadar, OIB:11854878552, Zadar, Bože Peričića 5, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) iz Odvjetničkog društva Korljan & Partneri d.o.o. u Zadru, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pn-5/2021-59 od 8. veljače 2024., u sjednici vijeća 10. travnja 2025.

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Prihvaća se žalba tužiteljice, dok se žalba tuženice djelomično prihvaća i djelomično odbija, te se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pn-5/2021-59 od 8. veljače 2024.:

- potvrđuje pod toč. I. i III. izreke

- preinačuje pod toč. II. i IV. izreke i sudi:

Nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici s osnova naknade neimovinske štete (povrh dosuđenog iznosa pod toč. I. izreke) i daljnji iznos od 1.194,98 EUR (slovima: tisućustodevedesetčetiri eura i devedesetosam centi) sa zateznom kamatom od 13. listopada 2011. do isplate i zateznu kamatu na iznos od 971,53 EUR (dosuđen pod toč. III. izreke presude) za razdoblje od 13. listopada 2011. do 7. veljače 2024. i to po stopi zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

- potvrđuje pod toč. V. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici s osnova izgubljene zarade radi nemogućnosti rada u noćnom dežurstvu za razdoblje od 1. ožujka 2011. do 30. travnja 2021. neto iznos od 9.708,36 EUR (slovima: devettisućasedamstoosam eura i tridesetšest centi) sa zateznom kamatom:

- na iznos od 94,42 EUR od 15. travnja 2011.

- na iznos od 103,41 EUR od 15. svibnja 2011.

- na iznos od 98,70 EUR od 15. lipnja 2011.

- na iznos od 98,70 EUR od 15. srpnja 2011.

- na iznos od 103,41 EUR od 15. kolovoza 2011.

- na iznos od 94,37 EUR od 15. rujna 2011.

- na iznos od 98,65 EUR od 15. listopada 2011.

- na iznos od 103,35 EUR od 15. studenog 2011.

- na iznos od 98,65 EUR od 15. prosinca 2011.

- na iznos od 98,65 EUR od 15. siječnja 2012.

- na iznos od 98,65 EUR od 15. veljače 2012.

- na iznos od 103,35 EUR od 15. ožujka 2012.

- na iznos od 94,71 EUR od 15. travnja 2012.

- na iznos od 99,22 EUR od 15. svibnja 2012.

- na iznos od 90,59 EUR od 15. lipnja 2012.

- na iznos od 99,22 EUR od 15. srpnja 2012.

- na iznos od 94,71 EUR od 15. kolovoza 2012.

- na iznos od 92,02 EUR od 15. rujna 2012.

- na iznos od 105,82 EUR od 15. listopada 2012.

- na iznos od 92,02 EUR od 15. studenog 2012.

- na iznos od 96,20 EUR od 15. prosinca 2012.

- na iznos od 100,78 EUR od 15. siječnja 2013.

- na iznos od 105,82 EUR od 15. ožujka 2013.

- na iznos od 97,70 EUR od 15. travnja 2013.

- na iznos od 93,26 EUR od 15. svibnja 2013.

- na iznos od 89,20 EUR od 15. lipnja 2013.

- na iznos od 102,58 EUR od 15. srpnja 2013.

- na iznos od 89,20 EUR od 15. kolovoza 2013.

- na iznos od 99,39 EUR od 15. rujna 2013.

- na iznos od 104,12 EUR od 15. listopada 2013.

- na iznos od 95,07 EUR od 15. studenog 2013.

- na iznos od 104,12 EUR od 15. prosinca 2013.

- na iznos od 99,39 EUR od 15. siječnja 2014.

- na iznos od 95,07 EUR od 15. veljače 2014.

- na iznos od 109,33 EUR od 15. ožujka 2014.

- na iznos od 104,13 EUR od 15. travnja 2014.

- na iznos od 88,76 EUR od 15. svibnja 2014.

- na iznos od 88,76 EUR od 15. lipnja 2014.

- na iznos od 71,11 EUR od 15. srpnja 2014.

- na iznos od 65,21 EUR od 15. kolovoza 2014.

- na iznos od 71,41 EUR od 15. rujna 2014.

- na iznos od 68,17 EUR od 15. listopada 2014.

- na iznos od 65,20 EUR od 15. studenog 2014.

- na iznos od 74,98 EUR od 15. prosinca 2014.

- na iznos od 65,20 EUR od 15. siječnja 2015.

- na iznos od 68,38 EUR od 15. veljače 2015.

- na iznos od 75,22 EUR od 15. ožujka 2015.

- na iznos od 68,38 EUR od 15. travnja 2015.

- na iznos od 68,38 EUR od 15. svibnja 2015.

- na iznos od 71,64 EUR od 15. lipnja 2015.

- na iznos od 68,38 EUR od 15. srpnja 2015.

- na iznos od 71,95 EUR od 15. rujna 2015.

- na iznos od 68,68 EUR od 15. listopada 2015.

- na iznos od 71,04 EUR od 15. studenog 2015.

- na iznos od 74,43 EUR od 15. prosinca 2015.

- na iznos od 67,96 EUR od 15. siječnja 2016.

- na iznos od 63,89 EUR od 15. veljače 2016.

- na iznos od 74,43 EUR od 15. ožujka 2016.

- na iznos od 67,96 EUR od 15. travnja 2016.

- na iznos od 74,43 EUR od 15. svibnja 2016.

- na iznos od 71,05 EUR od 15. srpnja 2016.

- na iznos od 74,75 EUR od 15. kolovoza 2016.

- na iznos od 68,25 EUR od 15. rujna 2016.

- na iznos od 71,35 EUR od 15. listopada 2016.

- na iznos od 74,75 EUR od 15. studenog 2016.

- na iznos od 71,35 EUR od 15. prosinca 2016.

- na iznos od 72,46 EUR od 15. siječnja 2017.

- na iznos od 73,91 EUR od 15. veljače 2017.

- na iznos od 81,30 EUR od 15. ožujka 2017.

- na iznos od 70,70 EUR od 15. travnja 2017.

- na iznos od 81,30 EUR od 15. svibnja 2017.

- na iznos od 70,70 EUR od 15. lipnja 2017.

- na iznos od 73,91 EUR od 15. srpnja 2017.

- na iznos od 77,76 EUR od 15. kolovoza 2017.

- na iznos od 72,42 EUR od 15. rujna 2017.

- na iznos od 79,32 EUR od 15. listopada 2017.

- na iznos od 75,71 EUR od 15. studenog 2017.

- na iznos od 77,23 EUR od 15. prosinca 2017.

- na iznos od 80,90 EUR od 15. siječnja 2018.

- na iznos od 73,87 EUR od 15. veljače 2018.

- na iznos od 84,95 EUR od 15. ožujka 2018.

- na iznos od 77,23 EUR od 15. travnja 2018.

- na iznos od 80,90 EUR od 15. svibnja 2018.

- na iznos od 73,87 EUR od 15. lipnja 2018.

- na iznos od 80,90 EUR od 15. srpnja 2018.

- na iznos od 74,19 EUR od 15. rujna 2018.

- na iznos od 85,31 EUR od 15. listopada 2018.

- na iznos od 74,19 EUR od 15. studenog 2018.

- na iznos od 77,56 EUR od 15. prosinca 2018.

- na iznos od 83,69 EUR od 15. travnja 2019.

- na iznos od 79,88 EUR od 15. svibnja 2019.

- na iznos od 76,41 EUR od 15. lipnja 2019.

- na iznos od 87,87 EUR od 15. srpnja 2019.

- na iznos od 76,74 EUR od 15. kolovoza 2019.

- na iznos od 80,22 EUR od 15. rujna 2019.

- na iznos od 90,73 EUR od 15. listopada 2019.

- na iznos od 82,84 EUR od 15. studenog 2019.

- na iznos od 90,73 EUR od 15. prosinca 2019.

- na iznos od 86,60 EUR od 15. siječnja 2020.

- na iznos od 84,49 EUR od 15. veljače 2020.

- na iznos od 97,17 EUR od 15. ožujka 2020.

- na iznos od 88,33 EUR od 15. svibnja 2020.

- na iznos od 95,45 EUR od 15. lipnja 2020.

- na iznos od 82,77 EUR od 15. srpnja 2020.

- na iznos od 79,51 EUR od 15. kolovoza 2020.

- na iznos od 87,08 EUR od 15. rujna 2020.

- na iznos od 91,50 EUR od 15. listopada 2020.

- na iznos od 91,50 EUR od 15. studenog 2020.

- na iznos od 95,86 EUR od 15. prosinca 2020.

- na iznos od 92,89 EUR od 15. siječnja 2021.

- na iznos od 105,84 EUR od 15. veljače 2021.

- na iznos od 118,55 EUR od 15. ožujka 2021.

- na iznos od 96,64 EUR od 15. travnja 2021.

- na iznos od 101,03 EUR od 15. svibnja 2021.

do isplate i to po stopi zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

- preinačuje pod toč. V. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici po osnovi izgubljene zarade radi nemogućnosti rada u noćnom dežurstvu za razdoblje od 1. ožujka 2011. do 30. travnja 2021. iznos od 6.896,57 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose iznad dosuđenih pojedinačnih iznosa ovom presudom i zahtjev u tom dijelu odbija

- potvrđuje pod toč. VI. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplaćivati tužiteljici rentu s osnova izgubljene zarade radi nemogućnosti rada u noćnom dežurstvu počevši od 1. svibnja 2021. nadalje u mjesečnom iznosu od 105,52 EUR sa zateznom kamatom, a preinačuje za daljnji iznos od 61,46 EUR mjesečno sa zateznom kamatom i u tom dijelu zahtjev odbija

- potvrđuje pod toč. VII. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici s osnova izgubljene zarade u poljoprivredi za razdoblje od 2012. do 2023. iznos od 11.800,00 EUR (slovima: jedanaesttisućaosamsto eura) sa zateznom kamatom:

- na iznos od 800,00 EUR od 1. siječnja 2013.

- na iznos od 800,00 EUR od 1. siječnja 2014.

- na iznos od 800,00 EUR od 1. siječnja 2015.

- na iznos od 800,00 EUR od 1. siječnja 2016.

- na iznos od 800,00 EUR od 1. siječnja 2017.

- na iznos od 800,00 EUR od 1. siječnja 2018.

- na iznos od 800,00 EUR od 1. siječnja 2019.

- na iznos od 800,00 EUR od 1. siječnja 2020.

- na iznos od 800,00 EUR od 1. siječnja 2021.

- na iznos od 1.100,00 EUR od 1. siječnja 2022.

- na iznos od 1.100,00 EUR od 1. siječnja 2023.

- na iznos od 2.400,00 EUR od 8. veljače 2024.

- preinačuje pod toč. VII. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici s osnova izgubljene zarade u poljoprivredi za razdoblje od 2012. do 2023. iznos od 13.049,16 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose iznad dosuđenih pojedinačnih iznosa ovom presudom i zahtjev u tom dijelu odbija

- potvrđuje pod toč. VIII. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplaćivati tužiteljici rentu s osnova izgubljene zarade u poljoprivredi u iznosu od 2.400,00 EUR godišnje počevši od 1. siječnja 2024. sa zateznom kamatom od 1. siječnja naredne godine, a preinačuje u dijelu kojim je naloženo tuženici isplaćivati tužiteljici rentu u daljnjem iznosu od 243,00 EUR godišnje i zahtjev u tom dijelu odbija

- preinačuje pod toč. IX. izreke i rješava:

Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 28.313,14 EUR sa zateznom kamatom od 10. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici na ime naknade neimovinske štete iznos od 7.432,00 EUR/56.000,00 kn sa zateznom kamatom od 13. listopada 2011. do isplate, pod toč. II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete iznad dosuđenog iznosa pod toč. I. izreke pa do utuženog iznosa od 8.626,98 EUR/65.000,00 kn, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici na ime naknade imovinske štete radi potrebe za tuđom pomoći i njegom iznos od 971,53 EUR/7.320,00 kn sa zateznom kamatom od 8. veljače 2024. do isplate, pod toč. IV. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate na dosuđen iznos pod toč. III. izreke za razdoblje od 13. listopada 2011. do 7. veljače 2024., pod toč. V. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici s osnova izgubljene zarade radi nemogućnosti rada u noćnom dežurstvu za razdoblje od 1. ožujka 2011. do 30. travnja 2021. iznos od 16.604,93 EUR/125.109,82 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, pod toč. VI. izreke naloženo je tuženici plaćati tužiteljici rentu s osnove izgubljene zarade radi nemogućnosti rada u noćnom dežurstvu počevši od 1. svibnja 2021. pa nadalje u mjesečnom iznosu od 166,98 EUR/1.258,12 kn sa zateznom kamatom, pod toč. VII. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici s osnove izgubljene zarade u poljoprivredi za razdoblje od 2012. do 2023. iznos od 24.849,16 EUR/187.226,00 kn sa zateznom kamatom, pod toč. VIII. izreke naloženo je tuženici plaćati tužiteljici rentu s osnove izgubljene zarade u poljoprivredi u godišnjem iznosu od 2.463,00 EUR/19.913,68 kn počevši od 1. siječnja 2024. pa nadalje sa zateznom kamatom, dok je pod toč. IX. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

2. Navedenu presudu pod toč. II., IV. i IX. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 102. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. citirane odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 25/13.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, odnosno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Navedenu presudu pod toč. I., III., V., VI., VII. i VIII. izreke presude pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženica je podnijela odgovor na žalbu u kojem se protivi žalbenim navodima tužiteljice i predlaže istu odbiti.

5. Žalba tužiteljice je osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana i djelomično neosnovana.

6. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete koja je nastala tužiteljici nestručnim postupanjem liječnika tuženice prije i tijekom operativnog zahvata od 3. rujna 2010., uslijed kojeg je kod tužiteljice postoperativno nastupila pareza lijevog stopala koja nije sanirana niti ponovljenim operativnim zahvatom od 20. rujna 2010., te sporne odgovornosti tuženice za nastalu štetu koja ovisi o utvrđenju je li operativni zahvat pravilno izveden i da li postoje razlozi za isključenje odgovornosti tuženice za nastalu posljedicu cijeneći da tuženica odgovara po načelu presumirane krivnje za propuste u radu s pacijentima i da se odgovornosti može osloboditi ako dokaže da je u danim okolnostima postupala na način koji je propisan pravilima liječničke znanosti i struke, a što znači da je na tuženici teret dokaza u obaranju zakonske predmnjeve o svojoj krivnji, ocjenu djelomične osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da iz iskaza svjedoka ZG, liječnika neurokirurga i kirurga, bivšeg zaposlenika tuženice, proizlazi da je 20. rujna 2010. obavio reviziju ranijeg operativnog zahvata nad tužiteljicom od 3. rujna 2010., ali da se zbog nedostatka medicinske dokumentacije ne može izjasniti o rezultatima revizije, da je prvi operativni zahvat obavio dr. RG i da nije uobičajeno da drugi operativni zahvat (kao reviziju ranijeg operativnog zahvata) obavlja drugi liječnik, da otpusno pismo piše onaj operater koji je obavio konkretno operaciju pa je tako on sastavio otpusno pismo nakon drugog operativnog zahvata

- da iz iskaza svjedoka RG, liječnika neurokirurga, proizlazi da je kod tužiteljice dijagnosticirana ekstruzija među kralježničkog diska s pritiskom na korijen živca te je u prvom operativnom zahvatu uklonjeno tkivo diska koje je pritiskalo korijen živca, da su se kod tužiteljice u ranom postoperativnom tijeku javili bolovi koji nisu uobičajeni pa je dr. ZG obavio dodatnu radiološku obradu koja je postavila sumnju na sadržaj u kralježničkom kanalu na mjestu operacije koji vrši pritisak na snopove živaca, radi čega je indiciran novi operativni zahvat koji je obavio dr. ZG jer se on nalazio na godišnjem odmoru, da je prilikom ponovnog operativnog zahvata zatečena manja količina gnojnog sadržaja pod kožom, da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženice kao medicinska sestra pa mu je ista poznata kao radni kolega i kada je s njom razgovarao „vjeruje“ da joj je rekao i o mogućim komplikacijama kao posljedicama operativnog zahvata, da je on pisao otpusno pismo koje obuhvaća i drugi operativni zahvat koji je obavio dr. ZG jer se otpusno pismo piše za cjelokupni tijek liječenja, a ne za svaki zahvat posebno, da se reoperacija tipa kako je učinjena u konkretnom slučaju događa rijetko uslijed komplikacije koja se zna dogoditi, s time da pacijente redovno upozorava o mogućnostima komplikacija pa pretpostavlja da je to učinio i u konkretnom slučaju "ali se ne može sjetiti"

- da tužiteljica u iskazu tvrdi da je nakon operacije 3. rujna 2010. došlo do teških zdravstvenih problema jer je nakon buđenja poslije operativnog zahvata osjetila da joj je potkoljenica lijeve noge nepomična, da su intenzivirani bolovi u kralježnici i nozi do stupnja nesnošljivosti za koje nisu pomagali nikakvi lijekovi, da je nakon pretraga utvrđeno da bolove uzrokuje apsces i edem leđne moždine na mjestu operativnog zahvata, da je drugi operativni zahvat obavio dr. ZG nakon čega su anulirani bolovi, ali je zaostala pareza lijeve potkoljenice i nakon obavljene fizikalne terapije u Varaždinskim Toplicama u trajanju od 30 dana te u [adresa] u trajanju od 6 mjeseci, da ju je prije operativnog zahvata dr. RG uvjerio da se radi o jednostavnoj operaciji u trajanju od 40 minuta koja je bez komplikacija pa nije razmišljala da bi operativni zahvat obavila u drugoj ustanovi, tim više što je bila zaposlena kao medicinska sestra kod tuženice na odjelu neurologije i potom psihijatrije, da joj je dr. ZG nakon operacije rekao da dr. RG nije mogao obaviti prvi operativni zahvat jer za isti nije imao instrumente i da je radio operaciju "s nečim s čime se to ne radi"

- da iz nalaza i mišljenja vještaka prof. dr. sc. prim. Vilija Beroša proizlazi da je učinjena odgovarajuća preoperativna obrada koja je ukazivala na postojanje jasnog neurokirurškog supstrata, da je primijenjena adekvatna operacijska metoda – interlaminektomija uz RTG evaluaciju nivoa, a jedini element koji nije uobičajen je lezija

– oštećenje tvrde moždane ovojnice živca koja je nastala intraoperativno, dok je postoperativno kod tužiteljice razvijena komplikacija postoperacijske infekcije rane koja spada u češće komplikacije, dok razvoj motorne slabosti u području lijevog stopala – pareza lijevog peroneusa predstavlja rijetku, ali moguću komplikaciju operacijskog odstranjenja hernijacije intervertebalnog diska koja nije opisana u operacijskom nalazu, da oštećenje tvrde moždane ovojnice bez oštećenja neuralnog tkiva ne može uzrokovati slabost peronealnog živca, s time da iz priložene dokumentacije nije razvidan i jasan uzrok nastajanja motorne slabosti, ali je nesporna činjenica da se po prvoj operaciji razvila jasna motorna slabost peronealnog živca koja najčešće nastaje kod direktnog intraoperacijskog oštećenja živčanih korijena, dok iz dopune nalaza vještaka proizlazi da je oštećenje tvrde moždane ovojnice komplikacija operacijskog postupka koja ne spada u planirane postupke tijekom operacijskog odstranjenja lumbalne diskus hernije prema stručnom neurokirurškom stavu, kao i da (samo) oštećenje tvrde moždane ovojnice ne može uzrokovati neurološki ispad već da isto uzrokuje oštećenje živca koji je teže moguće tijekom operacije direktno oštetiti i da bi se takvo oštećenje u tim okolnostima moglo smatrati - stručnom greškom

- da iz nalaza vještaka prof. dr. sc. Darka Ledića, neurokirurga zaposlenog na Medicinskom fakultetu u Rijeci, proizlazi da niti jedan od liječnika koji je operirao tužiteljicu nije počinio liječničku grešku iz namjere ili nehaja uslijed korištenja neodgovarajuće opreme ili neodgovarajućeg kirurškog postupka, iako do takve vrste ozljede (okolnog tkiva i samog živčanog korijena) dolazi uslijed mehaničkog djelovanja tijekom operacije ili neposredno potom, da takve komplikacije nisu tipične za ovu vrstu operativnih zahtjeva nego se zbivaju rijetko, da ako nakon invazivnog postupka dođe do ozljede struktura koje nisu bile cilj zahvata da se može zaključiti da postupak nije pravilno izveden, da je u konkretnom slučaju operacija zamišljena tako da se živčano tkivo dodiruje ili potiskuje najmanje moguće, te iako živčano tkivo nije direktni cilj operacije da ne može biti apsolutno pošteđeno jer je u neposrednom kontaktu s oboljelim tikvom, ozljeda tvrde moždane ovojnice ne spada u planirani operacijski zahvat ali se događa u 2 do 3% slučaja, a prema nekim izvorima i do 20% slučaja, a razlog ispada funkcije mišića noge nije radi ozljede tvrde moždane ovojnice nego ozljede korijena živaca do kojeg može doći uslijed pojačane manipulacije odnosno kirurškog rada na području živčanog korijena, pa se ne radi o grešci u klasičnom smislu riječi niti o komplikaciji u tom smislu nego o neželjenom zbivanju koje je nastupilo vjerojatno tijekom prve operacije uslijed prirasta vezivnog tkiva na tvrdu moždanu ovojnicu i nužnosti da se ove strukture razdvoje da bi se postigao efekt operacije, što znači da je do opisane situacije moglo doći i uslijed nedovoljne pažnje operatera, ali i uz maksimalnu pažnju uslijed slabosti ovih struktura radi bolesnog stanja koje je bilo razlogom operativnog zahvata,

na temelju čega prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica nije bila upoznata s mogućim rizicima predmetne operacije, pri čemu sud poklanja vjeru tužiteljici koja je istakla da joj je dr. RG rekao da se radi o rutinskoj operaciji i da je pritom nije upozorio na mogućnost ikakvih komplikacija, s time da se niti svjedok dr. RG nije mogao nedvojbeno odrediti po tom pitanju navodeći "da vjeruje da je tužiteljici rekao o mogućim komplikacijama planiranog zahvata", a uzimajući u obzir da iz nalaza vještaka proizlazi da se radi o komplikaciji uslijed mehaničkog oštećenja struktura koje nisu bile cilj operacije i koja se prema medicinskoj literaturi pojavljuje prema nalazu vještaka Beroša u do 7,5% slučajeva, a prema nalazu vještaka Ledića od 2 do 3% pa do 20% slučajeva, s time da iz suglasnosti i upitnika (s lista 285 do 288 spisa) ne proizlazi da je tužiteljica bila upoznata s mogućnošću štetnog ishoda. Nadalje, sud utvrđuje da u medicinskoj dokumentaciji izostaje opis druge reoperacije od 20. rujna 2010., pri čemu je svjedok dr. ZG istakao da svaki operater sastavlja otpusno pismo za operaciju koju je obavio pa je tako i on napisao otpusno pismo za reoperaciju od 20. rujna 2010., dok svjedok dr. RG navodi da je on napisao jedno otpusno pismo za oba operativna zahvata, pa iz razloga nepotpune medicinske dokumentacije tuženice provedenim medicinskim vještačenjem nije bilo moguće u potpunosti dati odgovor - što je utvrđeno pri ponovnoj operaciji od 20. rujna 2010. Nadalje, kako oba vještaka navode da iako se ne radi o gruboj liječničkoj grešci iz namjere ili nehaja nego o nepovoljnom ishodu operacije prouzročene zaostalim diskalnim fragmentom, da se opisano zbivanje teško može svrstati u kategoriju medicinske komplikacije jer u tom slučaju ne bi bila nužna ponovna hitna istovjetna operacija, kao i da iz nalaza oba vještaka proizlazi da je ozljeda korijena živca uzrokovala štetnu posljedicu – neurološki ispad u vidu pareze lijevog stopala tužiteljice, kao i da se ne radi o očekivanoj i uobičajenoj komplikaciji ili ishodu kod odstranjenja diskus henrije, nego kao posljedici ozljeda struktura koje nisu bile cilj zahvata niti su spadale u planirani operacijski tijek, na temelju čega prvostupanjski sud dodatno zaključuje da tuženica nije otklonila presumpciju krivnje za naknadu štete tužiteljici.

7. Vezano uz visinu neimovinske i imovinske štete prvostupanjski sud je proveo vještačenje po vještaku dr. sc. Darku Lediću, vještaku agronomske struke Vedranu Ljubičiću i financijske struke Petru Bajli, te je saslušao tužiteljicu i njezinog supruga LG, pa je visinu dosuđenih iznosa utemeljio na slijedećim činjenicama:

- da iz iskaza svjedoka LG, tužiteljičinog supruga, proizlazi da su se u vrijeme kada je tužiteljica bila podvrgnuta operaciji bavili poljoprivredom na 2,2 hektara površine zemlje, da su imali nasade vinograda (600 trsova) na površini od 1500 m2, 200 stabala bresaka, 250 stabala maslina i 160 stabala badema, te su godišnje ostvarivali prihod (kao obitelj) od 10.000,00 DEM, da nakon operacije tužiteljica više ne može obavljati nikakve poslove u poljoprivredi jer ne može hodati po neravnom terenu radi čega mora koristiti i plaćati tuđu radnu snagu, s time da je dnevnica za rad u poljoprivredi do 2010. bila 250,00 kn, potom 300,00 do 350,00 kn, te da je u godini kada je davao iskaz za berbu 7 tona maslina morao platiti 30 dnevnica, da je on nositelj OPG od 2000. dok je tužiteljica član OPG

- da tužiteljica navodi da je nakon provedenog liječenja dobila prilagođeno radno mjesto jer se otežano kreće, ne može dugo sjediti niti raditi s pacijentima te je uslijed invalidnosti promijenila radno mjesto na način da ne radi noćnu smjenu i dežurstva pa joj je plaća manja za cca 1.300,00 kn mjesečno, da se u obitelji bavila prije toga maslinarstvom i vinogradarstvom, a što sada više ne može pa moraju angažirati radnike tri do četiri mjeseca godišnje u visini dnevnice od 200,00 kn

- da iz nalaza vještaka prof.dr. Ledića proizlazi da je vezano uz obje operacije tužiteljica trpjela fizičke bolove jakog intenziteta 4 dana, srednjeg intenziteta 15 do 16 dana i lakog 60 dana, da je trpjela strah jakog intenziteta 4 dana, srednjeg 18 dana i lakog 90 dana, da joj je smanjena životna aktivnost radi otežanog hoda po neravnom terenu i stepenicama i duljeg stajanja, da ima stalne križobolje koje uzrokuju smanjenu životnu aktivnost 22 do 23% radi koje nije sposobna za rad oko pacijenata i smjenski rad u okviru poslova odjelne medicinske sestre, da je zaostalo naruženje u vidu ožiljka u predjelu križa i naglašeni tzv. "pijetlov hod" lijevom nogom kao naruženje lakog stupnja, da je joj je bila potrebna tuđa pomoć i njega nakon operacija i na početku rehabilitacije po 6 sati dnevno u trajanju od 21 dana, po 2 sata dnevno u trajanju od 4 mjeseca dok joj trajna pomoć u pogledu samoskrbi i aktivnosti svakodnevnog života nije potrebna, s time da se morala odreći aktivnosti rada po kući ili vrtu i sl., a svakako nije sposobna za izrazitiji fizički rad (npr. oko ležećih bolesnika, rad u vrtu), dok je potpuno nesposobna kretati se po neravnom terenu ili potrčati

- da iz nalaza vještaka Vedrana Ljubičića, dipl.ing.agr., nakon provedenog uviđaja na licu mjesta proizlazi da radi nemogućnosti bavljenja poljoprivredom tužiteljica gubi zaradu u godišnjem iznosu od 1.733,33 EUR/9.593,89 kn za 2012., 2013., 2014. i 2015., te u iznosu od 2.295,96 EUR/17.298,91 kn godišnje za razdoblje od 2016. do 2023., odnosno da gubi zaradu iz poljoprivredne djelatnosti u ukupnom iznosu od 24.849,16 EUR/187.226,00 kn

- da iz nalaza financijskog vještaka Petra Bajla proizlazi da je tužiteljica u razdoblju od 1. listopada 2010. do 30. travnja 2021., na bazi projicirane bruto plaće za prethodno razdoblje, pretrpjela gubitak zarade radi nemogućnosti rada u noćnoj smjeni u okviru poslova svog radnog mjesta u ukupnom bruto iznosu od 125.109,82 kn,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljici na ime naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje pripada ukupni iznos od 65.000,00 kn, međutim, kako je tužiteljica povisila zahtjev s početno utuženog iznosa od 56.000,00 kn na 65.000,00 kn u podnesku od 23. veljače 2021. to sud zaključuje da je protekao zastarni rok od tri godine računajući od štetnog događaja 3. rujna 2010. slijedom čega je iznos za koji je povišen zahtjev od 9.000,00 kn u zastari primjenom čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., u daljnjem tekstu: ZOO), pa je pod toč. I. izreke presude sud obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici po tom osnovu iznos od 7.432,00 EUR/56.000,00 kn sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe 13. listopada 2011., dok je pod toč. II. izreke odbio zahtjev tužiteljice za naknadu po tom osnovu u preostalom iznosu do utuženog od 8.626,98 EUR/65.000,00 kn. Nadalje, kako je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega za 370 sati prema nalazu vještaka, koju sud procjenjuje u iznosu od 52,00 kn/h, a što bi značilo da tužiteljica ima pravo na naknadu imovinske štete po tom osnovu u iznosu od 19.240,00 kn, to je sud sudeći u okviru postavljenog zahtjeva dosudio tužiteljici pod toč. III. izreke iznos od 971,53 EUR/7.320,00 kn, i to sa zateznom kamatom od presuđenja jer se radi o tzv. nenovčanoj imovinskoj šteti čija se visina dosuđuje prema cijenama u vrijeme presuđenja pa kamata teče od donošenja prvostupanjske presude, radi čega je zahtjev za isplatu zatezne kamate za razdoblje od 13. listopada 2011. do 7. veljače 2024. odbio pod toč. IV. izreke. Dosudu naknade imovinske štete s osnova izgubljene zarade iz razloga što tužiteljica ne može raditi noćnu smjenu i dežurstva i rente po tom osnovu, te s osnova izgubljene zarade u poljoprivredi radi čega je tužiteljica trebala angažirati tuđu radnu snagu i rente po tom osnovu prvostupanjski sud je utemeljio na čl. 1095. ZOO, prihvaćajući nalaze i mišljenja vještaka Vedrana Ljubičića i Petra Bajla kojima je utvrđena visina izgubljene zarade po oba osnova, pa je sud obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici naknadu štete i rentu po oba osnova sa zateznom kamatom pod toč. V. do VIII. izreke. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 2. ZPP na način da svaka stranka snosi svoje troškove cijeneći da je tužiteljica tužbom zahtijevala isplatu iznosa od 1.087.230,00 kn/144.300,22 EUR, a da je u konačnici uspjela s 550.711,42 kn/73.091,97 EUR, pa je prvostupanjski sud uspjeh stranaka ocijenio podjednakim.

8. U žalbi tužiteljica navodi da je podnijela tužbu 13. listopada 2011. za štetni događaj od 3. rujna 2010. pa je podizanjem tužbe zastara prekinuta sukladno čl. 241. ZOO, te nije nastupila zastara niti za povišeni dio zahtjeva nakon provedenog vještačenja, ukazujući na zajamčena prava na pristup sudu Ustavom RH i Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Osporava i odbijeni dio zahtjeva za isplatu zatezne kamate na naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege koja se smatra dospjelom u trenutku kada je šteta nastala i kada je pružena od članova obitelji. Zaključno osporava odluku o troškovima postupka jer se omjer uspjeha stranaka u sporu ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa o uspjehu dokazivanja osnove i visine zahtjeva, što prevedeno na konkretan slučaj u kojem je tužiteljica u osnovu uspjela sa 100%, a u pogledu visine sa 98% (prema konačno određenom zahtjevu) smatra da ima pravo na naknadu cjelokupnih troškova postupka primjenom čl. 154. st. 5. ZPP.

9. U žalbi tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP iz razloga što se presuda ne može ispitati uslijed nedostataka o valjanoj analizi i ocjeni dokaza kako to nalaže čl. 8. ZPP. To se prije svega odnosi na zaključak prvostupanjskog suda o odgovornosti tuženice za naknadu štete koji nema uporište ni u jednom vještačenju, s obzirom da su oba vještaka u nalazima decidirano istakla da je zahvat izveden po svim pravilima struke. Navodi da je vještak prof.dr.sc. Vili Beroš opisao pojam komplikacije u kirurgiji kao neočekivanu i nepovoljnu pojavu koja je posljedica nepredvidivog tijeka bolesti ili stanja bolesnika usprkos svim lege artis poduzetim medicinskim postupcima, ispravnoj opremi, medicinskim sredstvima, lijekovima te primjerenom organiziranju struke, te je prilikom usmene dopune naveo da oštećenje tvrde moždane ovojnice s neurokirurškog stručnog aspekta spada u komplikacije operacijskog postupka, a da u konkretnom slučaju svi postupci opisani u operacijskom nalazu odgovaraju adekvatnom operacijskom postupku uz primjenu adekvatnih instrumentarija. Prvostupanjski sud parcijalno parafrazira navode vještaka i izvlačenjem dijelova nalaza iz konteksta i iskrivljenom interpretacijom dolazi do pogrešnog zaključka o navodnom postojanju liječničke pogreške. Bitnim nalazi istaknutim, a što je prvostupanjski sud zanemario, da ozljeda spinalne moždane ovojnice (duralna lezija) koja se dogodila tijekom operativnog zahvata nije izravan uzrok tužiteljičinih zdravstvenih tegoba i sama po sebi ne predstavlja neuobičajenu komplikaciju u medicinskoj praksi. Uzrok tužiteljičinih tegoba je pojava diskalnog fragmenta koji je kao nepovoljan ishod prve operacije zahtijevao ponavljanje operativnog zahvata i koji je pronađen i uklonjen tijekom druge operacije. Do pojave diskalnog fragmenta nije došlo zbog neopreznosti kirurga prilikom izvođenja zahvata, već kao rezultat teže kliničke slike koja je postojala prilikom poduzimanja prvog operativnog zahvata i koja je ukazivala na jače gnječenje živčanih struktura i sraslosti oboljelog veziva i korijena živca. Vještak se nije mogao izjasniti odakle je diskalni fragment "točno došao, odnosno od čega se odlomio i kada", ukazujući da je svakako riječ o rijetkim komplikacijama koje nisu nepoznate operaterima i događaju se u manjem postotku slučajeva i predstavljaju "noćnu moru" svakog spinalnog kirurga. Kako okolnost što je neka komplikacija "manje uobičajena" od neke druge ne implicira kvalifikaciju liječničke pogreške, nego i dalje ima karakter neočekivane i nepovoljne pojave koja je posljedica nepredvidivog tijeka bolesti i stanja bolesnika usprkos svim lege artis poduzetim medicinskim postupcima, to smatra da tuženica ne može biti odgovorna za posljedice operativnog zahvata u konkretnom slučaju. Nadalje, kako djelatnost tuženice nema karakter "opasne djelatnosti" u smislu čl. 1063. ZOO, to je tužiteljica bila dužna dokazati sve elemente odštetne odgovornosti, osim krivnje koja se presumira, dok je tuženica bila dužna dokazati da na strani njezinih djelatnika nema krivnje - što je tuženica dokazala. Osim toga tužiteljica je medicinska sestra pa tuženica smatra krajnje nevjerojatnim da se prethodno nije konzultirala s kolegama u vezi operacije i mogućih nus pojava. Visinu štete osporava navodeći da je imovinska šteta s osnova tuđe pomoći i njege utvrđena po vlastitom nahođenju bez uporišta u službenim podacima Državnog zavoda za statistiku, visina izgubljene zarade radi nemogućnosti rada u noćnim dežurstvima i visina rente po modelu "što bi bilo kad bi bilo", a da nije uzeto u obzir da bi i najzdraviji radnik s vremenom "reducirao" noćna dežurstva jer s godinama čovjeku opada radi elan i mogućnost efektivnog rada, kao i da tužiteljica tu zaradu ne može gubiti nakon što stekne uvjete za starosnu mirovinu, dok je naknadu izgubljene zarade zbog nemogućnosti bavljenja poljoprivredom mogla tražiti najviše u visini troškova angažiranja tuđe radne snage za obavljanje poslova koje je radila prije štetnog događaja. Zaključno smatra da sud nije pažljivo ispitao sve mjerodavne čimbenike kako bi se osiguralo poštivanje zahtjeva iz čl. 1. Protokola br. 1 i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji nameće sudu dužnost učinkovitog ispitivanja podnesaka, argumenata i dokaza obiju stranaka.

10. Ovaj sud je rješenjem od 31. listopada 2024. broj Gž-1356/2024-2 odredio prvostupanjskom sudu provođenje dokaza dodatnim saslušanjem tužiteljice i svjedoka LG i provođenja dopune financijskog-knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Petru Bajlo, sve primjenom čl. 373.b st. 3. ZPP.

10.1. Na raspravi 17. prosinca 2024. prvostupanjski sud je saslušao tužiteljicu i svjedoka LG, te je provedena dopuna financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na način da je vještak Petar Bajlo dostavio nalaz 26. siječnja 2025. i ispravak nalaza 27. veljače 2025.

10.2. Nakon toga ovaj sud je 10. travnja 2025. održao sjednicu drugostupanjskog vijeća sukladno čl. 373.b st. 5. u vezi čl. 363. ZPP.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP s obzirom da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati njezinu zakonitost, a nije počinjena niti jedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

Na žalbu tuženice.

12. U žalbi tuženica osporava zaključak prvostupanjskog suda da je odgovorna za naknadu štete koju je tužiteljica pretrpjela podvrgavanjem operativnom zahvatu, tvrdeći da nije bilo nepravilnog postupanja liječnika operatera i da se nastala posljedica tužiteljice u parezi lijevog stopala pripisuje tzv. komplikaciji u kirurgiji, odnosno neočekivanoj i nepovoljnoj pojavi koja je posljedica nepredvidivog tijeka bolesti ili stanja bolesnika.

13. Po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužiteljica nije bila u potpunosti informirana o stanju bolesti radi koje je induciran operativni zahvat, kao niti o potencijalnom riziku koji nosi operativni zahvat.

14. Zakon o zaštiti prava pacijenata ("Narodne novine" br. 169/04., 37/08., u daljnjem tekstu: ZZPP) u čl. 6. st. 1. i čl. 8. propisuje da pacijent ima pravo suodlučivanja što obuhvaća pravo pacijenta na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka te na obaviještenost o svom zdravstvenom stanju, dok čl. 16. propisuje isključivo pisanu suglasnost pacijenta za određeni postupak. Prilikom ocjene postojanja osnove odgovornosti tuženice prije svega valja poći od dvije temeljne premise: da bolesnik ima pravo na količinu informacija potrebnu da bi mogao donijeti informiranu odluku o preporučenom medicinskom tretmanu, te da ima pravo prihvatiti ili odbiti danu preporuku liječnika. Prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3002/2005. od 21. studenoga 2007. valjan je samo onaj pristanak na dijagnostički postupak koji je pacijent dao nakon što je obaviješten o mogućim rizicima tog postupka, te samo u tom slučaju nema odštetne odgovornosti bolnice za nastalu štetu. Prema stajalištu sudske prakse da bi pristanak bio pravno valjan, bolesnik treba poznavati sve na što daje taj pristanak, a razlog te važnosti leži u činjenici da pristanak izražava temelj slobode osobe i njezinog prava da bude liječena, te da izostanak pristanka predstavlja povredu prava na privatnost i na zdravlje. Naime, kada postoji valjani pristanak pacijenta, u smislu da je on informiran i svjestan rizika na koji pristaje, tada mu se neuspjeh liječenja može staviti na teret, a kada takvog pristanka nema tada je rizik neuspješnog liječenja na bolničkoj ustanovi, s obzirom da medicinski zahvat na tijelu i drugim osobnim dobrima pacijenta nije dopušten samo zato što postoji medicinska indikacija već stoga što je pacijent pristao na takav zahvat.

14.1. U konkretnom slučaju tužiteljica je imala pravo prethodno dobiti potpune informacije koje se odnose na njezino zdravstveno stanje radi kojeg je indiciran operativni zahvat, vjerojatnost uspješnosti zahvata, rizike koji su vezani uz individualne posebnosti i moguće negativne popratne pojave do kojih operativni zahvat može dovesti. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju iskaza svjedoka dr. RG i iskaza tužiteljice da ista nije bila informirana o riziku operativnog zahvata u smislu nastanka trajnih posljedica, a što je s obzirom na zatečeno stanje prilikom operativnog zahvata koje je ukazivalo na sraslost oboljelog vezivnog tkiva za korijen živca i potrebu manipulacije radi njihovog razdvajanja, bilo medicinski nužno i potrebno - da su djelatnici tuženice postupali s pažnjom koju je liječnik dužan upotrijebiti u takvom slučaju.

14.2. Pisane suglasnosti koje je tuženica dostavila nisu dokaz potpune informiranosti u smislu navedenog pod toč. 14.1. ovog obrazloženja, s obzirom da dr. RG u iskazu navodi da se ne sjeća da li je tužiteljici predočio rizike operativnog zahvata, dok na obrascu pisane suglasnosti nije navedeno niti ime liječnika koji bi dao informacije tužiteljici, pa je u kontekstu navedenog vjerodostojan iskaz tužiteljice u kojem navodi da joj je bilo rečeno da se radi o rutinskoj operaciji u trajanju od 40 minuta i da obrazac suglasnosti sestre daju pacijentima na potpisivanje.

15. Osim neinformiranosti tužiteljice prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ne postoji niti potpuna medicinska dokumentacija tuženice o provedenim operativnim zahvatima, odnosno ne postoji otpusno pismo o reoperaciji od 20. rujna 2010. koju prema tvrdnji svjedoka dr. ZG izrađuje onaj liječnik koji je odradio operativni zahvat, tvrdeći da je on napisao otpusno pismo od 20. rujna 2010. Isto nije prezentirano sudu pa nije bilo moguće niti nedvojbeno utvrditi kakvo je stanje zatečeno prilikom reoperativnog zahvata, a to stanje nije u potpunosti opisano niti u otpusnom pismu od 3. rujna 2010. koje je izradio dr. RG tvrdeći da se u toj situaciji radi jedno objedinjeno otpusno pismo, a da nije obrazloženo na temelju čega operater koji nije izveo reoperativni zahvat crpi saznanje o onome što je napravljeno, pa je iz navedenih razloga prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženica u konkretnom slučaju ne raspolaže s potpunom dokumentacijom koja prati poduzete medicinske zahvate na tužiteljici, a što je bilo od utjecaja i na mogućnost da se vještaci u nalazima jasno i određeno izjasne što je dovelo do konačne posljedice na zdravlje tužiteljice (pareze lijevog stopala).

16. Vezano uz tvrdnje tuženice da se u konkretnom slučaju radilo o redovnoj komplikaciji, a ne o stručnoj pogrešci, valja istači da je vještak prof.dr.sc. Vili Beroš u dopuni nalaza istakao da se živac može intraoperativno oštetiti tijekom manipulacije ili čak i greške što bi se "u tim okolnostima čak i moglo smatrati stručnom greškom jer je daleko teže oštetiti živac za razliku od tvrde moždane ovojnice koja je samo omotač živaca", a da do oštećenja živaca može dovesti kompresija bilo hematomom ili ponovno herniranim tkivom diska, navodeći da se nakon operacije na kontrolnom snimanju ukazalo postojanje heterogenog sadržaja (hematoma) i recidivne hernijacije, „a da nema medicinske dokumentacije koja bi ukazivala na znakove oštećenja neuralnih struktura“. Iz nalaza vještaka prof.dr.sc. Darka Ledića proizlazi da je nepovoljan ishod operacije prouzročen zaostalim diskalnim fragmentom i da je to zbivanje teško svrstati u potpunosti u kategoriju medicinske komplikacije jer u tom slučaju ne bi bila nužna ponovna hitna operacija, da takve komplikacije nisu tipične za ovu vrstu operacijskog zahvata već su rijetka zbivanja i ne spadaju u tzv. uobičajene nepovoljne ishode. Cilj operacije koji je rađen bio je otkloniti pritisak oboljelih dijelova diskalnog veziva i okolne kosti na živčano tkivo, pri čemu je operacija zamišljena tako da se ne dodiruje živčano tkivo ili da se potiskuje najmanje što je moguće, ali ukoliko je u neposrednom kontaktu s oboljelim tkivom da ne može biti apsolutno pošteđeno od manipulacije tijekom operacije, „pri čemu ostaje bitno da ne smije doći do ozljede živčanog tkiva“. Prema dostupnoj literaturi u takvim situacijama dolazi do oštećenja tvrde moždane ovojnice od 2% do 3% pa do 20%, pri čemu oštećenje moždane ovojnice nije dovelo u konkretnom slučaju kod tužiteljice do krajnje posljedice nego je to dovelo oštećenje živaca koji čine tzv. lumbalni korijen koji su odgovorni za potencijalne ispade funkcije pojedinih mišića noge, a do ozljede tih živaca može doći uslijed pojačane manipulacije odnosno kirurškog rada u području živčanog korijena zbog pritiska ovojnih struktura, „a da do takve vrste ozljeda u pravilu dolazi uslijed mehaničkog djelovanja tijekom operacije ili neposredno nakon operacije radi razdvajanja vezivnih struktura na tvrdu moždanu ovojnicu“, dok je prilikom reoperacije kod tužiteljice pronađen fragment diskalnog tkiva u spinalnom kanalu.

17. Dakle, povezujući nalaze i dopune nalaza vještaka nedvojbeno proizlazi zaključak da je pareza stopala lijeve noge tužiteljice nastala kao posljedica oštećenja živaca koji čine tzv. lumbalni korijen uslijed mehaničkog djelovanja liječnika u svrhu razdvajanja vezivnih struktura i tvrde moždane ovojnice (unutar koje se nalaze živci) tijekom prve operacije, koja se prema mišljenju vještaka ne može smatrati tipičnom komplikacijom za ovu vrstu zahvata, nego se prema ocjeni oba vještaka može smatrati stručnom pogreškom s obzirom da je bit provođenja razdvajanja upravo da do ozljede živčanog tkiva ne dođe. Stoga nije razlog nastanka posljedice zaostali diskalni fragment (kako navodi tuženica u žalbi) koji je zatečen i otklonjen prilikom reoperativnog zahvata, nego oštećenje živaca u prvom operativnom zahvatu koje nije moglo biti sanirano novim operativnim zahvatom, već je istim samo otklonjen uzrok intenzivnih bolova.

18. Uzimajući u obzir da tužiteljica prije svega nije bila u potpunosti informirana o riziku operativnog zahvata, da tuženica nije dostavila potpunu medicinsku dokumentaciju koja prati oba operativna zahvata radi čega nije evidentirano zatečeno stanje prilikom reoperativnog zahvata 20. rujna 2010. i da se nastala posljedica ne može pripisati tzv. komplikaciji koja je tipična za operativni zahvat te vrste, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženica nije dokazala da na strani njezinih djelatnika nije postojala krivnja prije i tijekom operativnog zahvata od 3. rujna 2010. S tim u vezi ovaj sud ističe da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da tuženica odgovara po načelu krivnje u smislu čl. 1045. ZOO, o čemu se izjasnila sudska praksa u brojnim odlukama (VSRH Revd-4247/2024, Rev-146/2006, Rev-96/2010, Revx-837/2016, Rev-2230/2015).

19. Vezano uz dosudu naknade neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje pod toč. I. izreke, koju tuženica sadržajno ne pobija u žalbenim navodima, valja istači da je ista dosuđena pravilnom primjenom čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO na temelju utvrđenog trajanja i intenziteta fizičkih bolova, straha, smanjene životne aktivnosti i stupnja naruženosti iz nalaza i mišljenja prof.dr.sc. Darka Ledića, uzimajući u obzir i okolnosti konkretnog slučaja koje su vezane uz životnu dob tužiteljice, da se radi o oštećenju vitalnog organa zaduženog za sve oblike kretanja, poslove radnog mjesta koje obavlja i dodatne aktivnosti kojima se bavila i što više nije u mogućnosti, te vrsti i obimu medicinskih zahvata, terapijskih postupaka i opsežnom liječenju kojem je tužiteljica bila podvrgnuta, a što sve i po ocjeni ovoga suda opravdava naknade po tom osnovu u iznosu od 8.626,98 EUR/65.000,00 kn, pa je sud pravilnom primjenom materijalnog prava dosudio naknadu neimovinske štete pod toč. I. izreke, dok je o preostalom dijelu zahtjeva ovaj sud odlučio povodom žalbe tužiteljice iz razloga navedenih pod toč. 23. i 23.1. ovog obrazloženja. Isto tako je tužiteljici pravilnom primjenom materijalnog prava dosuđena naknada s osnova tuđe pomoći i njege pod toč. III. izreke primjenom čl. 1095. st. 2. ZOO u iznosu od 971,53 EUR/7.320,00 kn s obzirom je tužiteljica imala potrebu za tuđu pomoć i njegu od 370 sati, pa bi s obzirom na visinu postavljenog zahtjeva sat tuđe pomoći i njege iznosio 2,63 EUR/19,78 kn.

19.1. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. i III. izreke.

20. Tužiteljica je po zanimanju medicinska sestra i poslove tog radnog mjesta nastavila je obavljati i nakon štetnog događaja, ali nije u mogućnosti odrađivati rad u noćnom dežurstvu koji je kontraindiciran njezinoj preostaloj radnoj sposobnosti, pa ima pravo na izgubljenu zaradu primjenom čl. 1095. st. 2. ZOO. Međutim, tužiteljica ima pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade (plaće) u visini razlike između plaće koju ostvaruje i potencijalne plaće koju bi ostvarivala uz rad u noćnom dežurstvu i to u neto iznosu izgubljene zarade. S tim u vezi valja ukazati da tužiteljica u konkretnom slučaju ne zahtijeva isplatu plaće (ili naknadu plaće) od svog poslodavca iz radnog odnosa, kada bi imala pravo na plaću u bruto iznosu, već zahtijeva naknadu štete u vidu izgubljene zarade (plaće), pa istu valja sagledati u smislu čl. 1055. ZOO (kao naknadu izmakle koristi), radi čega tužiteljica ima na naknadu štete u neto iznosu razlike plaće. O tom pravnom pitanju VSRH je izrazio pravno shvaćanje u odlukama Rev-491/2022 i Revd-2720/2020.

20.1. Kako je prvostupanjski sud u dopuni financijskog vještačenja utvrdio visinu neto razlike plaće koju tužiteljica nije ostvarila u razdoblju od 1. ožujka 2011. do 30. travnja 2021. u iznosu od 9.708,36 EUR, odnosno u mjesečnim iznosima koji su navedeni pod toč. I. izreke ove presude, te da stranke nisu imale primjedaba na nalaz i mišljenje vještaka, to je ovaj sud primjenom čl. 373.a st. 1. ZPP djelomično potvrdio presudu kojom je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 9.708,36 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, dok je za preostali iznos od 6.896,57 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose zahtjev tužiteljice odbijen.

20.2. Tužiteljica ima pravo i na rentu po tom osnovu u mjesečnom neto iznosu od 105,52 EUR počevši od svibnja 2021. nadalje primjenom čl. 1095. st. 2. ZOO, na što ne utječu tvrdnje tuženice da bi tužiteljici „s godinama pao radni elan“ jer se ista nalazi u radnom odnosu, te ne postoje razlozi radi kojih po redovnom tijeku stvari ne bi bila radno angažirana kao što je bila i prije.

21. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se tužiteljica prije štetnog događaja bavila poljoprivredom u okviru OPG čiji je nositelj njezin suprug, a ona članica, te je pravilno utvrdio na temelju provedenog uviđaja, iskaza tužiteljice i njezinog supruga LG da su se poljoprivrednom djelatnošću bavili na površini od 2,2 h zemljišta na kojem su proizvodili masline, bademe, voće i povrće za prodaju i za osobne potrebe.

21.1. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio da je zbog štetnog događaja tužiteljica izgubila zaradu iz poljoprivredne djelatnosti u visini izgubljene dobiti od prihoda iz djelatnosti, a na što osnovano ukazuje tuženica u žalbi, ukazujući da su tužiteljica i njezin suprug naknadno kupili dodatno zemljište i zasadili nove nasade i da nemaju gubitaka u zaradi, nego ostvaruju najmanje iste prihode kao i prije štetnog događaja. Iz iskaza tužiteljice i LG prilikom dopunskog saslušanja (na listu 554 i 555 spisa) proizlazi nedvojbeno da nakon štetnog događaja poljoprivrednu djelatnost obavljaju na istoj površini zemljišta kao i prije, a da su nakon toga zasadili nove nasade maslina i vinove loze koji daju veći urod, pa je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica gubi zaradu u visini od 50% prihoda koji su ostvarivani prije štetnog događaja.

21.2. Iz iskaza svjedoka LG i tužiteljice proizlazi da je tužiteljica u poljoprivredi obavljala prije štetnog događaja sve poslove kao i njezin suprug, osim upravljanja mehanizacijom za obradu zemlje, a da su u zamjenu za njezin rad koristili tuđu radnu snagu i za to plaćali dnevnice, i to prema iskazu svjedoka LG su radi toga plaćali 40 dnevnica godišnje, a prema iskazu tužiteljice barem 50 dnevnica godišnje, s time da su dnevnice u periodu nakon štetnog događaja iznosile 150,00 kn, dvije godine prije uvođenja valute EUR su iznosile 200,00 kn, a nakon uvođenja valute EUR iznose 60,00 EUR.

21.3. Dakle, u situaciji kada tužiteljica zbog posljedica štetnog događaja više nije u objektivnoj mogućnosti osobno obavljati radove u poljoprivredi, te da svoju radnu snagu nadomješta angažiranjem drugih osoba koje umjesto nje odrađuju te poslove i za to im plaća naknadu u visini dnevnica, tada tužiteljica ima pravo na naknadu za taj vid štete u visini troškova tuđe radne snage, koji prema sudskoj praksi predstavljaju način utvrđivanja visine štete zbog izgubljene zarade od prihoda u poljoprivredi (npr. VSRH Rev-491/2022), a ne u visini gubitaka prihoda iz poljoprivrede jer joj u tom vidu i obliku šteta nije nastala.

21.4. Uzimajući u obzir iskaz svjedoka LG da je u zamjenu za rad tužiteljice plaćano 40 dnevnica godišnje, te visinu dnevnica o kojima je iskazivala tužiteljica, to po osnovu izgubljene zarade u poljoprivredi tužiteljica ima pravo na naknadu štete za razdoblje od 2012. do 2020. po 800,00 EUR godišnje, za 2021. i 2022. po 1.100,00 EUR godišnje, te za 2023. u iznosu od 2.400,00 EUR godišnje, pa je ovaj sud primjenom čl. 373.a st. 1. ZPP djelomično odbio žalbu tuženice u dijelu kojim je obvezana isplatiti tužiteljici ukupni iznos od 11.800,00 EUR, te djelomično preinačio i odbio zahtjev za isplatu iznosa od 13.049,16 EUR pod toč. VII. izreke.

22. Tužiteljica ima pravo na rentu s osnova izgubljene zarade u poljoprivredi i to počevši od 1. siječnja 2024. u godišnjem iznosu od 2.400,00 EUR primjenom čl. 1095. st. 2. ZOO, pa je primjenom čl. 373.a st. 1. ZPP ovaj sud odbio žalbu tuženice u dijelu kojim je obvezana isplatiti tužiteljici rentu u iznosu od 2.400,00 EUR godišnje, te je djelomično prihvatio žalbu te odbio zahtjev za isplatu iznosa od 243,00 EUR godišnje pod toč. VIII. izreke.

Na žalbu tužiteljice:

23. VSRH je na sjednici od 27. svibnja 2024. broj: Su-IV-123/2024-5 zauzeo pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP) da se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

23.1. Stoga je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice, koji je povišen nakon provedenog vještačenja u iznosu od 1.194,98 EUR, ocijenio da je u zastari jer je zastara prekinuta već podnošenjem tužbe, pa su u tom dijelu žalbeni navodi tužiteljice osnovani.

24. Osnovani su i žalbeni navodi kojima ističe da ima pravo i na zateznu kamatu na tuđu pomoć i njegu od dana podnošenja tužbe. Radi se o nenovčanoj imovinskoj šteti koja je nastala prije podnošenja tužbe, koju su tužiteljici pružali članovi obitelji i koja je zatražena prema cijenama u vrijeme kada je nastala. Prvostupanjski sud je sat pomoći i njege ocijenio u vrijeme presuđenja u iznosu od 52,00 kn, te je istu dosudio u zatraženom iznosu od 7.320,00 kn, iako bi primjenom tog obračuna za 370 sati naknada iznosila 19.240,00 kn Međutim, prema postavljenom zahtjevu za 370 sati potrebe za tuđom pomoći proizlazi da je ista zatražena u iznosu od 2,63 EUR/19,78 kn po satu, a da tužiteljica u podnesku od 19. ožujka 2020. navodi da potražuje naknadu po tom osnovu u visini od 20,00 kn/h i što znači da naknada nije zatražena prema cijenama u vrijeme presuđenja (nego u vrijeme podnošenja tužbe) pa po tim cijenama nije mogla biti niti dosuđena. U situaciji kada je tužiteljica zahtjev za naknadu imovinske štete po osnovu tuđe pomoći i njege postavila prema cijenama u vrijeme kada je šteta nastala, tada ima pravo po ocjeni ovoga suda na zateznu kamatu od podnošenja tužbe, a u tom smislu je i VSRH izrazio svoje stajalište u odluci Rev- 725/2024.

25. Kako je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odbio zahtjev tužiteljice pod toč. II. i IV. izreke, to je ovaj sud prihvatio žalbu i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu u tom dijelu i usvojio zahtjev tužiteljice.

26. Osnovani su žalbeni navodi kojima tužiteljica pobija i odluku o troškovima postupka pod toč. IX. izreke, a kako je ovaj sud djelomično preinačio presudu to je o troškovima postupka dužan odlučiti primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.

27. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u odnosu na osnov potraživanja dok je djelomično uspjela u odnosu na visinu konačno postavljenog zahtjeva, a tuženica nije zahtijevala naknadu troškova nakon što je tužiteljica zahtjev smanjila (koji se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe), to cijeneći kvalitativni i kvantitativni uspjeh stranaka po ocjeni ovoga suda tužiteljica ima pravo u cijelosti na naknadu troškova postupka primjenom čl. 154. st. 5. ZPP i to prema vrijednosti predmeta spora u visini usvojenog novčanog zahtjeva primjenom čl. 36. i 37. st. 1. ZPP u iznosu od 49.438,07 EUR.

28. Tužiteljica ima pravo na trošak sastava tužbe primjenom Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa) u visini od 500 bodova, sastava podnesaka od 6. veljače 2012., 6. svibnja 2015., 4. prosinca 2019., 22. siječnja 2020., 17. ožujka 2020. i 30. kolovoza 2023. u visini po 500 bodova primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, podneska od 30. srpnja 2021. u visini od 125 bodova primjenom Tbr. 8. toč. 4. Tarife, za zastupanje na raspravi 23. travnja 2014., 9. lipnja 2014., 7. srpnja 2015., 8. lipnja 2016., 21. rujna 2017., 2. ožujka 2020., 11. svibnja 2020., 1. ožujka 2021., 29. ožujka 2021., 12. rujna 2022., 23. studenog 2022., 10. ožujka 2023., 6. studenog 2023., 17. prosinca 2024.,10. travnja 2025. na sjednici drugostupanjskog vijeća u visini po 500 bodova primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, za zastupanje na raspravi 29. veljače 2016. u visini od 250 bodova primjenom Tbr. 9. toč. 2. Tarife, na ročištu 12. veljače 2014. u visini od 125 bodova primjenom Tbr. 9. toč. 5. Tarife, za sastav žalbe u visini od 625 bodova primjenom Tbr. 10. toč. 1. Tarife, što uz PDV primjenom Tbr. 46. Tarife i plaćene troškove medicinskog vještačenja u iznosima od - 146,00 EUR, 199,08 EUR, 663,61 EUR, 398,17 EUR i 265,45 EUR, financijskog vještačenja u iznosima od - 132,72 EUR, 530,89 EUR i 400,00 EUR, te sudskih pristojbi na tužbu i presudu po 663,61 EUR, daje trošak u ukupnom iznosu od 28.313,14 EUR.

28.1. Preostali zatraženi troškovi u troškovniku s lista 469-472 spisa u vidu iznimno velikog broja podnesaka nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, dok troškovi puta odvjetnika do sjedišta suda i izbivanja iz pisarnice ne mogu pasti na teret tuženice s obzirom da je tužiteljica bila u mogućnosti angažirati odvjetnika u sjedištu suda. Kao nepotrebni za vođenje parnice ocijenjeni su i troškovi vještačenja po agronomskom vještaku s obzirom u dijelu zahtjeva radi kojeg je dokaz provođen tužiteljica nije uspjela.

29. Stoga je ovaj sud prihvatio žalbu tužiteljice i primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP preinačio toč. IX. izreke i obvezao tuženicu naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 28.313,14 EUR sa zateznom kamatom od donošenja ove odluke primjenom čl. 151. st. 3. ZPP.

30. S obzirom na djelomični i podjednak uspjeh tužiteljice i tuženice u žalbenom postupku svaka od stranaka snosi svoje troškove sastava žalbi primjenom čl. 154. st. 4. ZPP, s time da trošak sastava odgovora na žalbu tuženice (i) nije bio potreban za odlučivanje u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 10. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte