Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-207/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Melite Novoselac, kao predsjednika vijeća, Jelene Bušić, kao suca izvjestitelja i Svjetlane Tolj, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Jovanović, odvjetnik u Labinu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kojega zastupa punomoćnik Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-487/2021 od 30. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-487/2021 od 30. studenoga 2023. u pobijanim točkama I., III. i u dijelu točke IV. izreke presude (pogrešno navedeno kao točka III.) kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška.
II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, tužiteljici UO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti s osnova promjene tečaja novčani iznos od 61.196,27 kn/8.122,14 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje se od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine određuju po stopi od 15% godišnje Uredbom Vlade Rh o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022.godine po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi:
na iznos od 19,81 kn/2,63 €, od 04.11.2008. godine, pa do naplate,
na iznos od 32,57 kn/4,32 €, od 31.12.2008. godine, pa do naplate,
na iznos od 19,62 kn/2,60 €, od 02.02.2009. godine, pa do naplate,
na iznos od 19,09 kn/2,53 €, od 02.03.2009. godine, pa do naplate,
na iznos od 17,68 kn/2,35 €, od 01.04.2009. godine, pa do naplate,
na iznos od 14,52 kn/1,93 €, od 04.05.2009. godine, pa do naplate,
na iznos od 10,15 kn/1,35 €, od 01.06.2009. godine, pa do naplate,
na iznos od 5,52 kn/0,73 €, od 01.07.2009. godine, pa do naplate,
na iznos od 7,10 kn/0,94 €, od 31.07.2009. godine, pa do naplate,
na iznos od 10,33 kn/1,37 €, od 01.09.2009. godine, pa do naplate,
na iznos od 8,80 kn/1,17 €, od 30.09.2009. godine, pa do naplate,
na iznos od 6,88 kn/0,91 €, od 31.10.2009. godine, pa do naplate,
na iznos od 10,69 kn/1,42 €, od 30.11.2009. godine, pa do naplate,
na iznos od 15,01 kn/1,99 €, od 03.01.2010. godine, pa do naplate,
na iznos od 19,12 kn/2,54 €, od 31.01.2010. godine, pa do naplate,
na iznos od 15,79 kn/2,10 €, od 04.03.2010. godine, pa do naplate,
na iznos od 24,46 kn/3,25 €, od 31.03.2010. godine, pa do naplate,
na iznos od 19,74 kn/2,62 €, od 02.05.2010. godine, pa do naplate,
na iznos od 22,41 kn/2,97 €, od 31.05.2010. godine, pa do naplate,
na iznos od 41,68 kn/5,53 €, od 02.07.2010. godine, pa do naplate,
na iznos od 36,72 kn/4,87 €, od 31.07.2010. godine, pa do naplate,
na iznos od 48,05 kn/6,38 €, od 31.08.2010. godine, pa do naplate,
na iznos od 42,21 kn/5,60 €, od 01.10.2010. godine, pa do naplate,
na iznos od 37,84 kn/5,02 €, od 31.10.2010. godine, pa do naplate,
na iznos od 49,48 kn/6,57 €, od 30.11.2010. godine, pa do naplate,
na iznos od 68,03 kn/9,03 €, od 31.12.2010. godine, pa do naplate,
na iznos od 56,06 kn/7,44 €, od 31.01.2011. godine, pa do naplate,
na iznos od 54,80 kn/7,27 €, od 28.02.2011. godine, pa do naplate,
na iznos od 55,32 kn/7,34 €, od 31.03.2011. godine, pa do naplate,
na iznos od 54,48 kn/7,23 €, od 02.05.2011. godine, pa do naplate,
na iznos od 75,95 kn/10,08 €, od 02.06.2011. godine, pa do naplate,
na iznos od 75,56 kn/10,03 €, od 01.07.2011. godine, pa do naplate,
na iznos od 112,01 kn/14,87 €, od 07.08.2011. godine, pa do naplate,
na iznos od 93,43 kn/12,40 €, od 01.09.2011. godine, pa do naplate,
na iznos od 77,05 kn/10,23 €, od 03.10.2011. godine, pa do naplate,
na iznos od 79,30 kn/10,52 €, od 01.11.2011. godine, pa do naplate,
na iznos od 75,22 kn/9,98 €, od 30.11.2011. godine, pa do naplate,
na iznos od 81,51 kn/10,82 €, od 05.01.2012. godine, pa do naplate,
na iznos od 87,39 kn/11,60 €, od 06.02.2012. godine, pa do naplate,
na iznos od 81,59 kn/10,83 €, od 02.03.2012. godine, pa do naplate,
na iznos od 84,75 kn/11,25 €, od 31.03.2012. godine, pa do naplate,
na iznos od 84,01 kn/11,15 €, od 30.04.2012. godine, pa do naplate,
na iznos od 88,32 kn/11,72 €, od 03.06.2012. godine, pa do naplate,
na iznos od 83,08 kn/11,03 €, od 02.07.2012. godine, pa do naplate,
na iznos od 85,61 kn/11,36 €, od 01.08.2012. godine, pa do naplate,
na iznos od 83,80 kn/11,12 €, od 02.09.2012. godine, pa do naplate,
na iznos od 78,29 kn/10,39 €, od 01.10.2012. godine, pa do naplate,
na iznos od 84,37 kn/11,20 €, od 02.11.2012. godine, pa do naplate,
na iznos od 83,25 kn/11,05 €, od 03.12.2012. godine, pa do naplate,
na iznos od 85,02 kn/11,28 €, od 03.01.2013. godine, pa do naplate,
na iznos od 79,29 kn/10,52 €, od 01.02.2013. godine, pa do naplate,
na iznos od 75,36 kn/10,00 €, od 01.03.2013. godine, pa do naplate,
na iznos od 85,01 kn/11,28 €, od 03.04.2013. godine, pa do naplate,
na iznos od 80,01 kn/10,62 €, od 02.05.2013. godine, pa do naplate,
na iznos od 74,35 kn/9,87 €, od 31.05.2013. godine, pa do naplate,
na iznos od 72,27 kn/9,59 €, od 04.07.2013. godine, pa do naplate,
na iznos od 76,36 kn/10,13 €, od 02.08.2013. godine, pa do naplate,
na iznos od 79,27 kn/10,52 €, od 01.09.2013. godine, pa do naplate,
na iznos od 80,95 kn/10,74 €, od 30.09.2013. godine, pa do naplate,
na iznos od 81,27 kn/10,79 €, od 02.11.2013. godine, pa do naplate,
na iznos od 79,91 kn/10,61 €, od 03.12.2013. godine, pa do naplate,
na iznos od 83,66 kn/11,10 €, od 02.01.2014. godine, pa do naplate,
na iznos od 85,71 kn/11,38 €, od 03.02.2014. godine, pa do naplate,
na iznos od 57.639,38 kn/7.650,06 €, od 21.04.2014. godine, do naplate,
a sve to u rok od 15 dana.
II Odbija se tužiteljica UO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prema tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, glede isplate iznosa glavnice od 4.806,69 kn / 637,96 eura s osnova preplaćene kamate, uvećano za zakonske zatezne kamate koje se od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine određuju po stopi od 15% godišnje Uredbom Vlade Rh o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022.godine po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:
na iznos od 36,32 kn/4,82 €, od 02.08.2006. godine, pa do naplate,
na iznos od 36,32 kn/4,82 €, od 04.09.2006. godine, pa do naplate,
na iznos od 35,15 kn/4,67 €, od 02.10.2006. godine, pa do naplate,
na iznos od 72,63 kn/9,64 €, od 02.11.2006. godine, pa do naplate,
na iznos od 70,29 kn/9,33 €, od 30.11.2006. godine, pa do naplate,
na iznos od 72,63 kn/9,64 €, od 04.01.2007. godine, pa do naplate,
na iznos od 108,95 kn/14,46 €, od 01.02.2007. godine, pa do naplate,
na iznos od 98,41 kn/13,06 €, od 06.03.2007. godine, pa do naplate,
na iznos od 91,38 kn/12,13 €, od 04.04.2007. godine, pa do naplate,
na iznos od 140,58 kn/18,66 €, od 07.05.2007. godine, pa do naplate,
na iznos od 145,27 kn/19,28 €, od 04.06.2007. godine, pa do naplate,
na iznos od 140,58 kn/18,66 €, od 03.07.2007. godine, pa do naplate,
na iznos od 181,58 kn/24,10 €, od 01.08.2007. godine, pa do naplate,
na iznos od 181,58 kn/24,10 €, od 31.08.2007. godine, pa do naplate,
na iznos od 175,73 kn/23,32 €, od 09.10.2007. godine, pa do naplate,
na iznos od 217,90 kn/28,92 €, od 31.10.2007. godine, pa do naplate,
na iznos od 210,87 kn/27,99 €, od 06.12.2007. godine, pa do naplate,
na iznos od 217,90 kn/28,92 €, od 02.01.2008. godine, pa do naplate,
na iznos od 217,90 kn/28,92 €, od 04.02.2008. godine, pa do naplate,
na iznos od 203,84 kn/27,05 €, od 03.03.2008. godine, pa do naplate,
na iznos od 217,90 kn/28,92 €, od 01.04.2008. godine, pa do naplate,
na iznos od 210,87 kn/27,99 €, od 02.05.2008. godine, pa do naplate,
na iznos od 217,90 kn/28,92 €, od 02.06.2008. godine, pa do naplate,
na iznos od 210,87 kn/27,99 €, od 01.07.2008. godine, pa do naplate,
na iznos od 217,90 kn/28,92 €, od 01.08.2008. godine, pa do naplate,
na iznos od 217,90 kn/28,92 €, od 01.09.2008. godine, pa do naplate,
na iznos od 210,87 kn/27,99 €, od 01.10.2008. godine, pa do naplate,
na iznos od 217,90 kn/28,92 €, od 04.11.2008. godine, pa do naplate,
na iznos od 210,87 kn/27,99 €, od 01.12.2008. godine, pa do naplate,
na iznos od 217,90 kn/28,92 €, od 31.12.2008. godine, pa do naplate,
kao neosnovan.
III Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 2.198,22 Eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja na navedeni iznos teče počev od 30.11.2023.godine pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.
III Odbijaju se, tužiteljica prema tuženoj preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku III izreke presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani."
2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom tuženik pobija u točkama I. i III. izreke u cijelosti te u točki IV. izreke i to u dijelu u kojem mu nisu dosuđeni troškovi parničnog postupka (pogrešno označena kao točka III.) zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan te tužiteljica obveže tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka kao i troškove žalbenog postupka, podredno da se ista ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji joj je prethodio i žalbene navode tuženika, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i zbog toga se može ispitati zbog čega je neosnovan žalbeni navod tuženika kojim ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
6.1. Nije počinjena niti bitna povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a s obzirom da pobijana presuda sadrži jasne razloge zbog kojih nije proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika kao svjedoka, kao i razloge zbog kojih nije usvojen prijedlog tuženika za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog, a koje razloge prihvaća i ovaj sud. Pri tome je potrebno navesti, da okolnost da sud nije prihvatio sve dokazne prijedloge tuženika, ne znači da je on time onemogućen u raspravljanju budući je i odredbom čl. 220. st. 2. ZPP-a određeno da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.
7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 8.760,10 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose a koji zahtjev tužiteljica temelji na navodima da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] od 16. svibnja 2006. zaključenim sa Hypo Alpe Adria bank čiji je tuženik pravni sljednik i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF i u dijelu gdje je ugovoren način promjene kamatne stope, s tim da u tužbi tužiteljica nije postavila deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti istih ugovornih odredbi već je o tome sud prvog stupnja odlučivao kao o prethodnom pitanju.
8. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:
- da je sklopljenim Ugovorom o [broj kredita] od 16. svibnja 2006. od strane tuženika kao kreditora, tužiteljici kao korisniku kredita odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 36.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dana korištenja kredita i to u svrhu adaptacije stana;
- da se isti iznos tužite tužiteljica obvezala vratiti u roku od 10 godina uz valutnu klauzulu u mjesečnim anuitetima od 238,17 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan dospijeća;
- da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva i to na način da je čl. 6. Ugovora ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora ili drugog akta banke, s tim da su čl. 2. ugovoreni parametri od kojih ovisi visina kamatne stope i način kako će se ona mijenjati;
- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača;
- da je u navedenom predmetu 4. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.;
- da je saslušanjem tužiteljice kao stranke te svjedoka predloženog od strane tuženika na okolnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama utvrđeno da predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, te da prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica nije dobila sve potrebne informacije o načinu rizičnosti ugovaranja kredita uz valutu CHF;
- da je saslušanjem djelatnika tužene banke utvrđeno da se isti uopće ne sjeća tužiteljice, odnosno da su s njom pregovarali u pogledu konkretnog ugovora o kreditu niti kakve su joj informacije pri tome davali;
- da je nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno da preplaćeni iznos tijekom razdoblja otplate kredita i to zbog promjena tečaja iznosi 8.122,14 EUR i to uzimajući u obzir samo pozitivne iznose, a zbog promjena kamatne stope iznos od 637,96 EUR i to također uzimajući u obzir samo pozitivne iznose;
9. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivanjem na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. sud prvog stupnja, odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju sukladno čl. 12. st. 1. ZPP-a, zaključuju da su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope nepoštene ugovorne odredbe a onda i ništetne, slijedom čega iste ne proizvode nikakve pravne učinke.
10. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja djelomično usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznos od 8.122,14 EUR na ime preplate zbog promjene tečaja tijekom razdoblja otplate kredita i to pozivom na odredbu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO), dok uvažavajući istaknuti prigovor zastare odbija dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 637,96 EUR zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope.
11. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu 16. svibnja 2006. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/03., 46/07. - dalje: ZZP/03).
12. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. istoga članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
13. Neosnovanim su ocijenjeni žalbenih navoda tuženika da je sud prvog stupnja nije dao jasne i konkretne razloge zbog čega bi bile ništetne odredbe ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule.
13.1. Naime, za potrebe donošenja odluke o prethodnom pitanju koje se odnosi na ništetnost odredbe o ugovaranju valutne klauzule, sud prvog stupnja je proveo sve dokaze predložene od strane parničnih stranaka koje je ocijenio da su nužni za utvrđivanje spornih činjenica koje se odnose na način pregovaranje prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu kao i na okolnost postojanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to na štetu potrošača, te je na činjenice koje je utvrdio na takav način, pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe ZZP/03, te pravilno zaključio da se o istoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da stoga takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.
13.2. Potrebno je još navesti da se pravilno sud prvog stupnja prilikom utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi o načinu primjene valutne klauzule pozvao i na pravna shvaćanja iz presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
14. Naime, predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača koja je vođena u skladu sa odredbama čl. 131. do 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - u daljnjem tekstu ZZP/07).
14.1. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa odredbom čl. 140. naprijed navedenog ZZP/07 kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 131. navedenog zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u tom ili drugim zakonima.
14.2. Tužiteljica u predmetnoj parnici traži isplatu onog što je platila tuženiku na temelju ništetnih odredbi. S obzirom da predmetnu parnicu tužiteljica pokreće kao pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07, i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici ona se je, u skladu sa odredbom čl. 502.c ZPP-a, bila ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/22), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.
15. Stoga se je tužiteljica protivno navodima žalbe, u predmetnoj parnici s pravom pozvala na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača što nikako ne znači automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već znači da je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.
16. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.
16.1. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao saslušanjem svojeg djelatnika kao svjedoka koji uopće nije sudjelovao u nikakvim pregovorima sa tužiteljicom, niti ima bilo kakva saznanja o konkretnom ugovoru o kreditu. Dakle, tuženik predloženim dokazima nije dokazao da su njegovi zaposlenici protumačili i objasnili tužiteljici značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik poima razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski kako ju poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, na koju se i tuženik poziva u svojoj žalbi, već i suštinski, odnosno na način da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
16.2. Pri tome je još potrebno navesti, da neosnovano u žalbi tuženik ukazuje da je na te okolnosti sud prvog stupnja propustio provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika. Naime, saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora o kreditu jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora nije mogao potrošaču objasniti rizik fluktuacije tečaja CHF koji nisu navedeni u ugovoru o kreditu koji je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom materijalnom pravu.
16.3. S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 81. i 87. ZZP/03 kada je odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju zaključio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koje reguliraju ugovaranje valutne klauzule.
17. Također neosnovano tuženik u žalbi ističe da sud prvog stupnja niti na koji način ne obrazlaže na koji način je utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu koji regulira primjenu valutne klauzule i pri tome se poziva na odredbu čl. 22. ZOO-a koja izričito dopušta ugovaranje valutne klauzule.
17.1. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno budući je tako propisano odredbom čl. 22. st. 1. ZOO-a, ali takva odredba nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka iz bilo kojih ugovora, pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora. Naime, ista odredba je po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako je u konkretnom slučaju sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, a da ista prije toga nije informirana o svim rizicima eventualne fluktuacije tečaja i to na način da može donijeti informiranu odluku o istome , to je stoga sud prvog stupanja pravilno utvrdio da je i u konkretnom slučaju takva ugovorna odredba ništetna.
18. Neosnovan je i istaknuti prigovor zastare tuženika u odnosu na dosuđeni iznos od 8.122,14 EUR.
19. Odredbom čl. 241. ZOO-a propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a takav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a u individualnim postupcima.
19.1 Nadalje, u istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.
19.2. U tom smislu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022., koje je obvezujuće za nižestupanjske sudove, a prema kojem zastare ponovno počinje teći od pravomoćnosti odluke iz kolektivnog spora.
19.3. Konkretni postupak je pokrenut tužbom podnesenom 11. lipnja 2021., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. do kada je trajao prekid zastare, a nakon te presude zastara je počela teći ispočetka od 15. lipnja 2018. tako da se tuženik neosnovano poziva na zastaru, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari zastara nije nastupila
20. Pravilno je sud prvog stupnja na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrdio visinu preplaćenog iznosa kojega je tužiteljica platila na temelju ništetnih odredbi i prilikom utvrđivanja visine preplate zbog ništetnosti odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je vještaku odredio zadatak vještačenja.
20.1. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike valute CHF u odnosu u kunu tijekom razdoblja otplate kredita.
20.2. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da tuženik tijekom postupka nije isticao niti procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP, niti materijalnopravni prigovor prijeboja iz čl. 195. i 196. ZOO, odnosno da nije podnosio protutužbu u odnosu na iznose za koje smatra da predstavljaju tzv. negativnu tečajnu razliku, te zbog toga nije bilo procesnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika u vezi s negativnim tečajnim razlikama na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Dakle, u konkretnom slučaju tuženik je općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava samo visinu potraživanja tužiteljice na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa stoga sud prvog stupnja nije bio niti dužan umanjivati tražbinu tužiteljice s tzv. negativnim tečajnim razlikama. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).
21. Žalbeni navodi tuženika kojima isti prigovora zaključku suda prvog stupnja da su ništetne i odredbe ugovora o kreditu u pogledu načina promjene kamatne stope, te u dijelu da je neobrazloženo odbijen njegov dokazni prijedlog za izradom nalaza i mišljenja u odnosu na utvrđivanje preplate po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila za kunske kredite u vrijeme trajanja ugovornog odnosa, su ocijenjeni irelevantnim i to iz razloga jer je u dijelu zahtjeva koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe o načinu ugovaranja kamatne stope tužiteljica odbijena, dok pobijanom presudom nije meritorno odlučeno o eventualnoj ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na način ugovaranja promjene kamatne stope tijekom razdoblja otplate kredita.
21.1. S obzirom na navedeno, tužiteljici kao potrošaču je pravilno sud prvog stupnja dosudio preplatu po osnovu odredbi ugovora o kreditu koje je utvrdio ništetnim i to u visini utvrđene razlike između iznosa koje je tužiteljica stvarno platila i onoga iznosa kojega bi plaćala prema početnom tečaju CHF kakav je bio na dan korištenja kredita a sve to prema odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a.
21.2. Pri tome tuženik neosnovano ističe da se ovakvim načinom utvrđivanjem preplate, tužiteljica kao potrošač stavlja u bitno povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su se odmah odlučili na zaključivanje ugovora o kreditu u valuti EUR ili HRK. Naime, svaka prilagodba ništetne ugovorne odredbe značila bi ujedno i njezino djelomično ostavljanje na snazi, a što nije dopušteno s obzirom na sadržaj odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.
22. Budući da je tuženik dosuđeni iznos primio od tužiteljice na temelju nepoštenih a time i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, neosnovano se poziva na svoje poštenje, jer su odredbe Ugovora o kreditu o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak utvrđene ništetnim. Te su odredbe Ugovora o kreditu ništetne od početka, pa se, suprotno pravnom stajalištu tuženika, ne može smatrati poštenim stjecateljem, jer je primio novčani iznos dosuđen tužiteljici, na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Upravo iz tog razloga pravilno je određen i tijek zakonskih zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.
23. Kako tuženik nije uspio u sporu pravilno je sud prvog stupnja u točki IV. izreke (očito pogrešno označena kao točka III.) odbio zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška, pa stoga neosnovano u žalbi tuženik ukazuje da sud nije niti na koji način odlučio o njegovom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka.
24. Tuženik neosnovano prigovara i visini dosuđenih troškova parničnog postupka. U tom dosuđujućem dijelu (točka III. izreke) presuda suda prvog stupnja je valjano obrazložena i dosuđena visina troškova je u skladu s čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a te važećom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23. - u daljnjem tekstu: Tarifa) koja se primjenjivala u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka. Sve radnje za koje su tužiteljici priznati troškovi bile su potrebne i nužne za vođenje parnice u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a. Pri tome je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima pravilno primijenio važeću Tarifu u vrijeme donošenje odluke o troškovima postupka i na one radnje koje je tužiteljica po punomoćniku poduzela prije 5. studenog 2022., odnosno prije stupanja na snagu Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kojima je povećana vrijednost boda i to sve primjenom Tbr. 48. st. 3. Tarife (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. br. Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024.).
25. S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci.
26. U preostalom nepobijanom dijelu (točka II. i dio točke IV. izreke koja je pogrešno navedena kao točka III. u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška) presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena kao i rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe.
27. Odluka o troškovima žalbenog postupka tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a i isti troškovi mu nisu dosuđeni jer sa žalbom nije uspio.
Osijek, 10. travnja 2025.
Predsjednik vijeća
Melita Novoselac
