Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Delnicama

Tina Ujevića 1

51300 Delnice

Poslovni broj: P-891/2019-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba Delnicama, OIB: 54566384631, po sutkinji Renati Rački, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić iz Rijeke, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate (12.471,16 EUR), nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 25. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, javno objavivši 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju HE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati:

- iznos od 10.265,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate

- iznos od 2.205,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate

po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.739,36 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u ostalom dijelu zahtjev tužitelja te zahtjev tuženika u cijelosti, odbijaju.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj 20. svibnja 2019. navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom dana 12. lipnja 2006. sklopio ugovor o kreditu za kupnju nekretnine broj 9012158805 sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke a koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika (dalje: Ugovor), na iznos od 79.712,43 CHF, sa rokom otplate na 30 godina, isplaćen u kunskoj protuvrijednosti. Sklapanje opisanog Ugovora je tužitelju bilo ponuđeno jedino u valuti CHF.

U trenutku ugovaranja kamatna stopa iznosila je 4,25% godišnje i ugovorena je kao promjenjiva, ukazuje na čl. 4. i 7. Ugovora kao i na to da tuženik nije tužitelja obavještavao o promjenama kamatne stope tako da on nije mogao niti imao mogućnost prigovarati učinjenim promjenama već je kroz mjesečne anuitete osjetio porast istih a njegovi usmeni prigovori bili su bez učinka.

Do povećanja mjesečnih anuiteta došlo je kako zbog ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule.

1.1.Ističe da su promjene tuženika u pogledu kamatne stope nezakonite a što je utvrđeno u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P-1401/12 (dalje: TS u Zagrebu) odnosno kasnije Visokom trgovačkom sudu broj Pž-7129/13 (dalje: VTS RH) u kojem je utvrđeno da se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da takva odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču. U opisanom kolektivnom sporu tuženik je bio jedna od tuženih banaka a stajalište zauzeto u tom sporu je obvezujuće za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači.

1.2. U pogledu valutne klauzule poziva se na presudu VTS RH Posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno odlučeno o tužbi udruge Potrošač protiv više banaka, između kojih i ovdje tuženika, o ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za CHF.

Ističe da je primjena valutne klauzule na kamatu nezakonita.

Nadalje, da je tuženik pogrešno obračunao nedospjelu glavnicu prilikom konverzije na način da je primijenio tečaj CHF na dan konverzije što je nezakonito jer se temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli a da je morao izračunati iznos nedospjele glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita (koji je jedino bio poznat).

Slijedom navedenog, predlaže donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata iznosa od 70.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne dijelove ukupnih iznosa, uz obvezu nadoknade parničnih troškova.

Uz tužbu prilaže Ugovor, I. Dodatak Ugovoru od 18.02.2008., II. Dodatak Ugovoru od 25.08.2011., otplatnu tablicu, pregled uplata na dan 28.03.2019., predlaže svoje saslušanje te financijsko vještačenje.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 29) osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, prvenstveno pozivom na čl. 138. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. Zakona o parničnom postupku, smatra da se tužitelj ne može pozivati na kolektivni spor jer se ovdje ne radi o parnici za naknadu štete nego parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove.

Ukazuje da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu - konverziji (dalje: Dodatak) kreditni odnos između stranaka izmijenjen jer je konverzija izvršena upravo sa svrhom da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit od početka bio u EUR, a što uključuje i kamate. Stoga je početni kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR te po tom kreditu u CHF više ne može biti nikakvih potraživanja. Tužitelj je prihvatio i potpisao Dodatak ugovora koji je sklopljen temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK) pri čemu ukazuje na čl. 19.c st. 1. toč. 6. istog. U slučaju postojanja preplate ista se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka odnosno ista se može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% može zatvoriti preplatom sve dok se ista u potpunosti ne iskoristi. Potpisom Dodatka tužitelj je prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna obuhvaćena ukupna masa sredstava – sve uplate po svim osnovama, odnosno s osnove preračunatog tečaja i preplaćenih kamata.

Stoga ističe da tužbeni zahtjev kojim se traži isplata "preplaćenih kamata po kreditu u CHF" nije osnovan jer ZIDZPK a niti drugi propis ne zabranjuju ugovaranje promjenjive kamatne stope već je tim zakonom korisnicima kredita u CHF omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita.

Svrha donošenja zakona bila je izjednačavanje korisnika kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR a na koju okolnost postoji i sudska praksa.

Nadalje ističe da interes za podnošenje tužbe po čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, pri čemu citira toč. IV. izreke presude VTS Posl.br. Pž-7129/13, a u konkretnom slučaju ugovor je istekao te povreda u trenutku podnošenja tužbe ne postoji. .

Ugovorne odredbe nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pa se individualni potrošač na presudu iz tog spora ne može pozivati pa je navedena presuda VTS irelevantna.

U pogledu valutne klauzule ističe da je ista izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima te je rezultat politike monetarne vlasti uvjetovane valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša, pa vezano uz prednje u daljnjim navodima pojašnjava primjenu valutne klauzule u CHF.

2.1. U pogledu Ugovora ukazuje i na to da tužitelj prilikom sklapanja istog nije tražio nikakvo pojašnjenje niti je ukazao na sporna pitanja a na koju okolnost predlaže da se po potrebi sasluša kao svjedok djelatnik banke. Ističe i da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer to zbog specifičnosti usluge nije moguće, kako zbog posebne regulative tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima.

Smatra da tužitelj pogrešno tumači presudu VTS time što zaključuje da je očito ustanovljena fiksna kamatna stopa, u tom je postupku naime sud utvrdio da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu čime bi bili povrijeđeni kolektivni interesi a ne da je ništetna sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, pri čemu citira i odluku VSRH Rev-249/14. Također, tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK 2013. nije imao zakonsku obvezu u pogledu izmjena ili usklađivanja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u postojećim ugovorima na način da definira parametre promjenjivosti. ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope a čemu je on i udovoljio. Nadalje, kamatna stopa je "nezakonita" sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu.

Također ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03 (NN 96/03) koji je u čl. 59. definirao obavezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu a sukladno kojoj odredbi kao i tadašnjim odredbama Zakona o bankama je on donio i Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009.

2.2. Smatra da, ukoliko bi sud prihvatio provođenje financijskog vještačenja, da je u takvom vještačenju potrebno u obračun uključiti sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit od početka bio u EUR a što uključuje i kamate, pri čemu ukazuje da je zakonodavac detaljno u ZIDZPK definirao način utvrđivanja preplate konvertiranih kredita.

2.3. Ističe prigovor zastare pri čemu navodi da ne postoje izričite zakonske odredbe koje bi uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava što znači da se primjenjuju opće odredbe odnosno čl. 240. do 246. ZOO-a.

Uz odgovor na tužbu prilaže plan otplate kredita, Informaciju o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke i sudsku praksu, Dodatak od 09.12.2015. (dostavljen naknadno – list 325, uz odgovor na tužbu bio je dostavljen Dodatak koji se odnosi na drugu osobu).

2.4. U daljnjem podnesku od 03.04.2020. (list 74) ukazuje na rješenje VSRH u tzv. oglednom postupku broj Gos-1/19 od 04.03.2020. sukladno kojem je Ugovor o konverziji valjan i ima pravne učinke u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu. Radi se o novoj pravnoj osnovi koja izvorište ima u prisilnom propisu te u nastavku iznosi razloge zbog kojih tužitelj, a zbog sklopljenog Ugovora o konverziji, više nema pravo na daljnja potraživanja.

3. Tužitelj se na prigovore tuženika očitovao podneskom od 25.03.2020. (list 78) u kojem je u bitnom istakao:

- da su pravna stajališta zauzeta u presudama VTS Posl.br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17 pravno obvezujuća za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači;

- da je nakon podnošenja tužbe VSRH donio presudu i rješenje Posl.br. Rev-2221/18 kojom je potvrđeno stajalište da je tuženik u točno određenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapanjem ugovora o kreditu i koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF;

- u pogledu konverzije odnosno prigovora da je Ugovor prestao sklapanjem Dodatka ističe da konverzija prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora, pri čemu posebno ukazuje na čl. 8., 10. i 11. istog (ostaju na snazi sredstva osiguranja i ostale odredbe Ugovora odnosno primjenjuju se odredbe Ugovora); stoga se ne radi o novom ugovoru a i iz tužbe je vidljivo da tužitelj potražuje preplaćene iznose do zaključenog Dodatka;

- da je intencija ZIDZPK bila konverzija kredita radi promjene valute a ne konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi, da sklapanjem Ugovora o konverziji nije riješeno pitanje ugovornih odredbi kojima se ugovarala valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa odnosno na koji način bi trebalo riješiti ništetnost tih odredbi a koja ništetnost je nastupila upravo zbog činjenice da su banke mijenjale kamatnu stopu bez prethodnog pregovaranja odnosno da nisu kao trgovci potrošače informirali o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje odluke utemeljene na valjanoj obavijesti; ukazuje i na odluku VSRH Rev-2686/18 sukladno kojoj potrošači, unatoč provedenoj konverziji, imaju pravnog interesa ustati tužbama za utvrđenje ništetnosti i isplatu;

-da odredbe ZIDZPK ne šire primjenu konverzije na izvanugovorne odnose odnosno stjecanje bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, da se izračunom konverzije vršila "simulacija" sa kreditom u EUR a koji krediti su također u sebi sadržavali nepoštene a time i ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope;

-da se Dodatkom uređivao ugovorni odnos stranaka pro futuro a takav ugovor nije mogao riješiti obeštećenje tužitelja na ime ništetnih odredbi jer je odluka o utvrđenju ništetnosti temeljem ugovora u kojim se glavnica vezala za valutu CHF postala pravomoćna nakon sklapanja takvog ugovora;

- da je on bio ekonomski primoran na sklapanja Dodatka uzimajući u obzir činjenicu da je presuda VTS Posl.br. Pž-6632/17 postala pravomoćna odnosno donijeta je nakon sklapanja konverzije, a tužitelj je imao ograničeno vrijeme za sklapanje konverzije pa upravo zbog ekonomske prisile odnosno činjenice da mu je rata kredita bila dvostruko veća od početne i ne znajući ishod oko kretanja tečaja CHF za ubuduće, bio je prisiljen na sklapanje konverzije radi spašavanja životne egzistencije;

- u pogledu preplate ističe da ista tužitelju nikada nije isplaćena kao i da je tuženik pogrešno obračunao nedospjelu glavnicu na dan konverzije;

- da je Sud Europske unije u presudi C-118/17 utvrdio da činjenica što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništetnima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošačima;

- u daljnjim navodima ukazuje na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi a što je utvrđeno u kolektivnom sporu te predlaže da tuženik u spis dostavi cjelokupnu dokumentaciju vezanu za predmetni kredit a koja nije dostavljena u spis;

- u pogledu prigovora zastare ukazuje na odluku VSRH Rev-2245/17 kojom je jasno objašnjeno da tužba podnesena povodom zaštite kolektivnih interesa i prava predstavlja radnju vjerovnika sukladno čl. 241. ZOO-a odnosno da podnošenjem iste dolazi do prekida zastare, a da je u međuvremenu takav stav potvrđen i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/18 od 20.02.2020.

Uz podnesak prilaže sudsku praksu (list 103-212).

3.1. Dana 20.05.2020. zaprimljen je i daljnji podnesak tuženika (list 214) u kojem ukazuje na rješenje VSRH u tzv. oglednom postupku broj Gos-1/19 od 04.03.2020. sukladno kojem je Dodatak valjan i ima pravne učinke u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu. Radi se o novoj pravnoj osnovi koja izvorište ima u prisilnom propisu te u nastavku iznosi razloge zbog kojih tužitelj, a zbog sklopljenog Dodatka, više nema pravo na daljnja potraživanja.

3.2. Suprotno navodima tuženika iz podneska pod toč. 3.1. tužitelj u podnesku od 25.05.2020. iznosi svoje stajalište (list 221) u kojem ističe da se njegovo potraživanje temelji na neosnovano stečenim iznosima do provedene konverzije a na koju okolnost prilaže sudsku praksu.

4. Sukladno dokaznim prijedlozima do zaključenja prethodnog postupka, u ovoj pravnoj stvari provedeni su dokazi čitanjem svih prethodno navedenih isprava, naknadno dostavljenih isprava po tuženiku i to plana otplate, knjigovodstvene kartice, poziva na sklapanje Dodatka, izračuna konverzije (sve list 272-313) saslušanjem tužitelja (list 332) te financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću koji je sukladno zadatku suda u spis dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 344). Tuženik je odustao od predloženih dokaza saslušanjem svjedoka – osobnog bankara i javnog bilježnika.

4.1. Tužiteljica je u iskazu u bitnom navela da je njoj trebao kredit radi kupnje nekretnine, da je prethodno tome bila štediša kod Erste banke te joj je tuženik dao povoljnije uvjete, u svrhu dizanja kredita otišla se u Rijeku savjetovati kod osobnog bankara, njoj je tada trebao iznos od oko 45.000,00 EUR te je djelatnica banke rekla za mogućnost da kredit bude u CHF jer se radilo o manjoj rati u odnosu na kredit u EUR i to za 200,00 do 300,00 kn a što je njoj puno značilo s obzirom na tadašnje prihode. Djelatnica banke je pri tom rekla da je CHF sigurna valuta. U pogledu promjenjive kamatne stope rečeno joj je da će mjesečni iznos rate malo varirati, možda 10,00 do 20,00 kn. Kod javnog bilježnika joj ništa oko ugovora nije objašnjeno. Prvotne rate iznosile su od 1.700,00 do 1.800,00 kn a nakon toga je rata narasla na 2.900,00 kn. Zbog niske porodiljne naknade tražila je moratorij. Dodatak 2015. sklopila je jer je u tom trenutku to bila neka sigurnost da će rate ostati fiksne.

4.2. Vještak financijske struke je u pisanom nalazu i mišljenju utvrdio kako slijedi:

- da je između stranaka bio sklopljen Ugovor na iznos od 79.712,43 CHF (372.008,43 kn) koji je tužiteljici isplaćen 19.06.2006., pri čemu je srednji tečaj tuženika na dan isplate iznosio 4,666881, da je kamatna stopa tada bila 4,25%, da je anuitet iznosio 392,14 CHF (1.830,07 kn), rok otplate bio je 360 mjeseci prema srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja;

- da je u razdobljima od 19.03.2009. do 19.08.2009. te od 19.10.2011. do 19.01.2013. korišten moratorij a u kojem razdoblju se nije naplaćivala redovna kamata niti je glavnica dolazila na naplatu;

- da je s danom 30.09.2015. provedena konverzija kredita na valutnu klauzulu EUR;

- da je u razdoblju do provedene konverzije tuženik 9 puta mijenjao kamatnu stopu (prikaz u Tablici 2);

- da je izvršena rekonstrukcija početnog otplatnog plana u CHF za sve anuitete koji su dospijevali u razdoblju od 19.07.2006. do 30.09.2015. sa simuliranim moratorijima, pri čemu je za razdoblje od 01.01.2014. primijenjena zakonska kamatna stopa koja je vrijedila za stambene kredite u CHF odnosno 3,23% (prikaz u Tablici 3);

- u Tablici 4 prikazan je otplatni plan prema obračunu banke sa primjenom izmijenjenih kamatnih stopa za sve anuitete dospjele do 30.09.2015.;

- u toč. 2.3.1. vještak je utvrdio razlike plaćenih kamata u odnosu na početni plan i to u iznosu od 3.422,81 EUR, pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja Ugovora;

- u pogledu tečajne razlike u odnosu na početni tečaj CHF, naveo je da je tečaj CHF oscilirao odnosno bio viši i niži u odnosu na trenutak plasmana kredita, da je otplaćivan prema srednjem tečaju banke a potraživanje čini vrijednost koja odgovara iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita umanjeno za pripadajuću tečajnu razliku već preplaćenih kamata, kako bi se izbjeglo udvostručenje potraživanja; obračun prednjeg prikazan je u Tablici 6 pa je tako tužiteljica više uplatila na ime tečajnih razlika do provedene konverzije iznos od 3.623,11 EUR, dok je manje platila iznos od 232,79 EUR (kada je tečaj bio manji od početnog – Tablica 7);

- u pogledu provedene konverzije s danom 30.09.2015. vještak je pojasnio da je svrha iste simulacija otplatnog plana EUR kredita tako da je početni stvarno isplaćeni iznos od 372,008,43 kn pretvoren u iznos od 51.311,51 EUR, te prema tako konvertiranom kreditu i prema obračunu banke na dan 30.09.2015. iznos preostale glavnice je 44.961,13 EUR odnosno 343.390,63 EUR po primijenjenom tečaju 7,637500 za 1 EUR a tako dobiveni iznos ostatka glavnice neovisan je o uplatama već predstavlja stanje glavnice prema EUR kreditu;

- da prema stvarno realiziranom otplatnom planu preostala glavnica iznosi 68.382,36 CHF odnosno primjenom tečaja CHF/HRK na dan isplate kredita radi se o iznosu od 319.132,34 kn, pa se dolazi do razlike od 24.258,29 kn/3.219,63 EUR na dan 30.09.2015. i isto predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji (Tablica 8), gledajući iz perspektive ništetnosti valutne klauzule u CHF;

- nadalje utvrđuje da je tuženik u obzir uzeo sve uplate izvršene po tužiteljici po CHF kreditu te ih stavio u odnos sa uplatama koje su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu te primijenjenim tečajem EUR/kn na dan pojedine uplate, slijedom čega je u Tablici 9 prikazano da su potrebne uplate po simuliranom kreditu u EUR utvrđene u iznosu od 27.039,27 EUR, da je po kreditu s valutnom klauzulom u CHF preračunato u EUR plaćeno 28.005,38 EUR, što znači da je više uplaćeno 966,11 EUR odnosno po tečaju pretvorbe 30.09.2015. 7,637500 preplata je bila 7.378,67 kn što pretvorbom po tečaju 7,5345 iznosi 997,32 EUR;

- da je tuženik proveo konverziju kredita tužiteljice iz CHF u EUR sukladno ZID ZPK i radi se o usporedbi sa simuliranim EUR kreditom odnosno to nije matematičko izjednačavanje koje bi bilo jednako onome kada bi ga usporedili sa valutnom klauzulom u CHF pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj;

- da su uzeti u obzir svi efekti konverzije odnosno gledan je i vremenski tijek – kada se događala pojedina uplata i razlika na temelju više plaćene kamate ili tečajna razlika te je isto stavljeno u odnos sa preplatom i razlikom glavnice sukladno odredbama ZOO o redu uračunavanja (čl. 171. i 172), pa postoji slijed.

a) razlike plaćenih kamata u odnosu na početni plan i tečajne razlike u odnosu na inicijalni tečaj nastaju prije 30.09.2015. i na svaku pojedinu se obračunavaju zatezne kamate do 30.09.2015.

b) dana 30.09.2015. nastala je razlika glavnice

c) na dan 30.09.2015. tuženik je kroz preplatu iz konverzije priznao dio duga pa za sve navedeno valja sačiniti obračun na isti dan kako bi se vidjelo koliko je potraživanje na dan 30.09.2015.

d) tražbine se zatvaraju na način da se prvo zatvaraju zatezne kamate koje su obračunate do 30.09.2015. a nakon toga glavnična potraživanja.

- da sukladno toč. a) do d) (sve prikazano u Tablici 10) razlika plaćenih kamata u odnosu na početni plan iznosi 3.422,81 EUR, da tečajna razlika u odnosu na početni tečaj iznosi 3.623,11 EUR, da razlika preostale glavnice na dan konverzije iznosi 3.219,63 EUR (ukupno 10.265,55 EUR) kao i da preostala dospjela zatezna kamata na dan 30.09.2015. iznosi 2.205,61 EUR.

5. Na prethodno opisani nalaz vještaka tuženik se očitovao podneskom od 16.12.2024. (list 372), osporivši isti u cijelosti, pri čemu ukazuje da vještak izračunava efekt konverzije ali isti ne iskazuje u korelaciji sa stvarno plaćenim anuitetima po Ugovoru do provedene konverzije niti isti efekt oduzima od ukupne mase anuiteta u odnosu na koju tužitelj potražuje "dodatno obeštećenje" za koje tvrdi da ga nije dobio u okviru konverzije. Smatra da je nalaz baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj a što nije bila volja ugovornih strana, ukazuje da s obzirom na stav VSRH iznesen u odluci Gos-1/2019 vještačenje nije bilo niti potrebno zbog provedene konverzije, pri čemu dodatak ugovoru predstavlja novu osnovu kojom je potrošač doveden u položaj kao da je od samog sklapanja ugovora imao sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u EUR. U ostalom dijelu ustraje pri prigovorima da niti promjenjiva kamatna stopa niti ugovaranje u valuti vezanoj za CHF nisu ništetni.

5.1. Na nalaz i mišljenje vještaka opisano u toč. 4.2 tužitelj nije istakao primjedbe već je isti nalaz prihvatio te sukladno tom nalazu postavio određen tužbeni zahtjev za isplatu (podnesak od 16.12.2024. – list 377), na način da je s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zatražio iznos od 3.422,81 EUR, valutne klauzule iznos od 3.623,11 EUR, iznos od 3.219, 63 EUR (nedovoljno umanjena glavnica u konverziji) te iznos od 2.205.61 EUR koji preostaje nakon odbitka utvrđene preplate u konverziji od ukupno utvrđenih preplaćenih iznosa i odbijanja istog od zateznih kamata koje teku na preplaćene iznose, sve sa zateznim kamatama počevši od 01.10.2015. pa do isplate.

5.2. Tuženik se u podnesku od 03.01.2025. usprotivio povišenju tužbenog zahtjeva (list 383), te se pozvao na odluku VSRH Rev-586/19 od 21.12.2022. u pogledu toga da je obveza tuženika na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita.

Tužitelj u tom dijelu ukazao da je VSRH 26.11.2021. donio zaključak o dopuštenosti preinake tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (podnesak od 29.01.2025. - list 390).

5.3. Stranke nisu tražile dopunsko očitovanje vještaka bilo pisanim putem ili iznošenje nalaza na ročištu, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da je vještak sačinio nalaz sukladno zadatku suda, te da je nalaz potpun i bez proturječnosti ili nedostataka koje bi isti dovele u pitanje, slijedom čega ga u cijelosti prihvaća.

6. Prvenstveno je potrebno navesti da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom VSRH Rev-249/14 od 09. travnja 2015. a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pri čemu prije zaključenja takvog ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope. Na taj je način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. (NN 79/07 sa daljnjim izmjenama, dalje: ZZP/07) i to odredbi čl. 96. i 97. istog. Uz navedeno, isto je protivno i odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO).

Tom presudom potvrđena je presuda VTS Posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

6.1. Također, VSRH je u svojoj odluci Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. utvrdio da su tužene banke (među kojima i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena valuta vezana uz CHF pri čemu prije a i u vrijeme sklapanja takvih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke koja se temelji na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tuženici (banke) postupili protivno odredbama ZZP.

Tom presudom potvrđena je presuda VTS Posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

6.2. Odredbom čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) propisano je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, a prema st. 2. interesi iz st. 1. mogu između ostalog biti i potrošački. Odredba čl. 502.b ZPP-a propisuje što se može tražiti tužbom iz čl. 502.a, dok odredba čl. 502.c propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

6.3. Iz navoda u tužbi te daljnjih navoda tužitelja vidljivo je da isti u ovoj pravnoj stvari podnosi tužbu kao fizička osoba – potrošač, radi teže povrede potrošačkih interesa i prava te istu temelji na presudi donesenoj u tzv. kolektivnom sporu, što sukladno čl. 502.a st. 1. ZPP-a znači da je sud vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora, u konkretnom slučaju odlukama opisanim u toč. 6. i 6.1.

6.4. Analizom i ocjenom prethodno provedenih dokaza sud nalazi da je tužbeni zahtjev kako je isti specificiran nakon provedenog financijskog vještačenja, osnovan u cijelosti, neovisno o tome što je između stranaka sklopljen Dodatak, i to iz razloga koji se iznose u nastavku ove odluke.

7. Potrebno je navesti da je u vrijeme sklapanja Ugovora između stranaka na snazi bio ZZP/03 koji je u čl. 3. toč. 1. propisivao da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Cijeneći iskaz tužiteljice kao i sadržaj Ugovora, sud nalazi utvrđenim da tužitelj ima status potrošača u smislu navedene odredbe ZZP, odnosno na tu okolnost prihvaća iskaz tužitelja. Prednje posebno zbog činjenice da je iz samog Ugovora vidljivo da tužitelj isti nije sklopio kao vlasnik obrta ili zastupnik pravne osobe već kao fizička osoba odnosno da je isti Ugovor sklapao kao obrtnik, tada bi u svakom slučaju isto bilo i istaknuto na njegovoj strani kao korisniku kredita.

7.1. Nadalje, 30. rujna 2015. na snagu je stupio ZID ZPK/15 (NN 102/15) kojom je u glavi IV.a regulirana Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Navedenim zakonom i to čl. 19.e bila je propisana obveza i ovdje tuženika da u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu zakona, dostavi potrošaču izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. a koji izračun se temelji na čl. 19. c ZID ZPK/15, dok je potrošač imao mogućnost prihvatiti konverziju te sklopiti ugovor o konverziji.

Pravilo o načinu izračuna konverzije bilo je sadržano u čl. 19. c ZID ZPK/15 koji glasi: "(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

– ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

(2) Stavak 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu."

8. Neosnovani su prigovori tuženika izneseni na okolnost ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope jer je o tim prigovorima odluka donesena u tzv. kolektivnom sporu a kojom odlukom je ovaj sud vezan (izneseno u prethodnim točkama).

Također je neosnovan prigovor zastare, pri čemu se ukazuje da sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je ovdje slučaj, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti te sudske odluke i neovisno o naknadnom utvrđenju ništetnosti sadržajno istih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je tužba radi isplate u ovoj pravnoj stvari podnesena 19. svibnja 2019. ista je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora a koja pravomoćnost je nastupila 13. lipnja 2014. odnosno 14. lipnja 2018. (toč. 6. i 6.1.) Kao što je prethodno izneseno, u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između stranaka bio sklopljen Ugovor sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, da je u dva navrata nastupio moratorij isplate kredita kao i da je temeljem odredbi ZID ZPK/15 sklopljen Dodatak, kojim je početno ugovoreni kredit sa valutnom klauzulom u CHF pretvoren u kredit sa valutnom klauzulom u EUR u kojem je tuženik utvrdio iznos preostale neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015.

Sporno je da li tužiteljica, s obzirom na sklopljeni Dodatak i dalje ima pravo na obeštećenje.

8.1. Na opsežne prigovore tuženika iznesene na prednju okolnost valja odgovoriti da tužiteljica ima pravo postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev u situaciji kada provedena konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora.

Konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15 odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, no ne i na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što je i restitucijski zahtjev za povrat onoga što je stečeno po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. U skladu s navedenim tužitelj kao potrošač neovisno o provedenoj konverziji kredita ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica uzrokovanih ništetnim ugovornim odredbama, kako one o promjenjivosti kamatne stope, tako i one kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, pod uvjetom da onim što mu je priznato na ime preplate pri izračunu i provedbi konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti spornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te da se pritom sam tužitelj nije odrekao prava isticanja ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u sklopljenom aneksu tom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora. Iz sadržaja proizlazi da u njemu nema takve izjave tužitelja, a u Dodatku, ali niti u izračunu konverzije sačinjenom po tuženiku ne navodi se promjenjiva kamatna stopa u valuti CHF, niti izračun konverzije sadrži obračun preplaćena iznosa po osnovi više plaćene kamate u odnosu na onu početno ugovorenu kamatnu stopu.

Nadalje, kako unatoč zakonom propisanoj mogućnosti da ne prihvati po tuženiku predloženi prijedlog konverzije kredita (banka je prema odredbama ZID ZPK/15 bila obvezna izvršiti izračun konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015. i dostaviti ga potrošaču zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjena ugovora o kreditu), takva je mogućnost izbora na strani tužitelja faktički bila prividna u situaciji kada mu je alternativna opcija bila ostanak u takvom ugovornom odnosu u kojem je kretanje tečaja CHF-a, a ovisno o tomu i visina anuiteta kredita bilo potpuno nepredvidivo. Stoga u tom kontekstu i tužitelj kao potrošač mora imati mogućnost uspostave položaja u kojem bi se nalazio da nepoštene ugovorne odredbe nisu postojale, a posljedično tomu i mogućnost povrata koristi koju je trgovac – tužena banka stekla na njegovu štetu na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom kreditora, odnosno o valutnoj klauzuli u CHF.

Točna je tuženikova tvrdnja da je izvršenom konverzijom kredita tužitelj na dan 30. rujna 2015. stavljen u položaj u kojem bi se nalazio da je koristio kredit ugovoren uz valutnu klauzulu u EUR i u tom je kontekstu prema izračunu konverzije tužitelju smanjena visina neotplaćene glavnice. No, sud smatra da je to neodlučno za ocjenu zahtjeva tužitelja jer tim smanjenjem neotplaćene glavnice nisu sanirane posljedice ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, to jest unatoč pravilno i zakonito provedene konverzije tužitelj , prema nalazu i mišljenju vještaka, nije potpuno obeštećen od posljedica ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF jer mu izračunom konverzije priznatom preplatom nisu u cijelosti podmireni preplaćeni anuiteti kredita po tim ništetnim ugovornim odredbama.

Nadalje, sklapanjem Dodatka izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate i ne radi se o sklapanju novog ugovora, što uostalom proizlazi i iz čl. 11. Dodatka.

Također, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 nije postojala pravomoćna odluka o utvrđenju ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pa tužitelj, kao prosječni potrošač u vrijeme sklapanja Dodatka nije mogao znati da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, dok u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi je u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 postojala pravomoćna odluka odnosno tužitelj je o tome mogao imati informaciju (isto kao što je takvo saznanje imao i tuženik) ali je eventualno odricanje tužitelja od potraživanja po toj osnovi trebalo biti sadržano u Dodatku ili drugoj ispravi.

Završno, u pogledu prednjeg ukazuje se i na odluku Suda Europske unije broj C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u kojem je zauzeto shvaćanje da nacionalni sud mora provjeriti da li je nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena ugovorna odredba potrošačkog ugovora nikada nije ni postojala a osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

Stoga tužitelj kao potrošač ne može kumulirati preplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi Ugovora do dana konverzije nego ima pravo na razliku, ukoliko ista postoji, a što se može utvrditi financijskim vještačenjem. Na taj način dolazi i do izjednačavanja korisnika kredita sa valutnom klauzulom u CHF koji su sklopili Dodatak sa onim korisnicima takvih kredita koji takav Dodatak nisu sklopili ili nisu mogli, jer su oni do dana konverzije imali jednak pravni status te su trpjeli jednake pravne posljedice osnovnog Ugovora. Iz naprijed navedenih razloga su rješenjem suda vještaku utvrđeni zadaci kako je to u rješenju i izneseno te je vještak u cijelosti udovoljio prednjem.

Stoga je sud sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev te je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

9. Odluka o troškovima sadržana u toč. II. izreke presude temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega su tužitelju priznati troškovi kako slijedi: za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe, zastupanje na 3 ročišta te sastav obrazloženih podnesaka i to od 21.04.2020., 25.05.2020. (očitovanje na odgovor na tužbu i naknadne podneske tuženika), 16.12.2024. (očitovanje na nalaz vještaka), 29.01.2025. (očitovanje na podneske tuženika) – svaka radnja po 200,00 EUR odnosno ukupno u tom dijelu iznos od 1.600,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 8. toč. 1. Odvjetničke tarife) te PDV na prednje u iznosu od 400,00 EUR, odnosno u tom dijelu ukupno 2.000,00 EUR.

Uz navedeno je priznat trošak vještačenja u iznosu od 600,00 EUR (sukladno računu vještaka) te trošak sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 139,36 EUR, dok tužitelj nije obveznik plaćanja sudske pristojbe na presudu s obzirom na izmjene Zakona o sudskim pristojbama.

Stoga ukupno priznati trošak tužitelju iznosi 2.739,36 EUR.

Nisu priznati troškovi sastava ostalih podnesaka jer se ne radi o potrebnim troškovima u smislu čl. 155. ZPP-a. Također nije priznat trošak preliminarnog obračuna jer tužitelj nije bio u obvezi odmah u tužbi postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca (čl. 186.b ZPP-a).

Delnice, 10. travnja 2025.

Sutkinja

Renata Rački

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka kojoj je dostavljen ovjeren prijepis presude prema čl. 335. st. 11. ZPP-a može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Protiv ove presude stranka kojoj je presuda dostavljena putem e-oglasne ploče sudova prema čl. 335. st. 9. ZPP-a, može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.