Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-408/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Koprivnici po sucu Darku Magdiću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja UH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Bruni Čeru, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 26. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja, punomćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, a odluke objavljene dana 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 39/05 od 2. 6. 2005. i I. dodatka ugovoru o namjenskom kreditu broj 39/05 od 3. 6. 2005. sklopljenih između tužitelja UH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473 i to odredba članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, odredba članka 2. u dijelu teksta ''u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja'', odredba članka 7. u dijelu teksta ''u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja'' te u tome dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473 platiti tužitelju UH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.986,53 EUR (slovima:četiritisućedevetstoosamdesetšesteura i pedesettricenta) zajedno s zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. 10. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. 1. 2023. do 31. 12. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, od 1. 1. 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 platiti tužitelju UH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 2.025,00 € (slovima:dvijetisućedvadesetpeteura) s zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine od dana presuđenja 10. travnja 2025. pa do isplate, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva tužitelja od dana 11.ožujka 2025.g. kojom je tužitelj povisio tužbeni zahtjev na iznos od 4.986,53 € (slovima: četiritisućedevetstoosamdesetšesteura i pedesettricenta) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi kako je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. broj 39/05 dana 2.lipnja 2005.g., na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 77.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja te se obvezao vratiti pozajmljeni iznos prema uvjetima Ugovor kojeg je sklopio. U pogledu predmetnog ugovora, tužitelj smatra kako je istim povrijeđeno njegovo pravo kao potrošača, budući da je tuženik koristio nerazumljive te nedopuštene i nepoštene odredbe članaka 1.2. I 7. Ugovora vežući ugovor uz valutnu klauzulu a da prije toga nije korisniku kredita pojasnio posljedice i doseg takvih odredbi po njega kao potrošača. Tuženik je na taj način u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima tako i s tužiteljicom propustio dati sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač pa tako i tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima kao i sve rizike koje s time donose ugovorne odredbe. Tužitelj se poziva na odluke kojima su već riješeni odnosi s potrošačima i to sa Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012. od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presudom i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt- 575/16-5 od 3. listopada 2017., pravomoćno je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, te da su odredbe Ugovora o kreditu u spornom periodu, a koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak nepoštene i nedopuštene, a uslijed čega su ništetne. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je u konačnici presudu, poslovni broj Rev- 2211/2018-11 od 03. rujna 2019., a kojom su konačno i u potpunosti razriješena sva sporna pitanja iz kolektivnog spora koji je udruga Potrošač pokrenula protiv 8 banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj, a između ostalog i tuženika. Navedenim odlukama se utvrdilo da su tuženici u spornom razdoblju su povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj stoga traži utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu te povrat više preplaćenih sredstava u iznosu od 3.200,00 €, a nakon provedenog vještačenja postavio je zahtjev u skladu s nalazom na iznos od 4.986,53 EUR.

2. Tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, jer ističe prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, te tužiteljevo svojstvo potrošača te prigovor zastare. a navodi kako odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne jer su dopuštene Zakonom o obveznim odnosima. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati ili utjecati. Tuženik navodi kako presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 ne obvezuje sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove te odluka Vrhovnog suda broj Rev 2221/18 su nepravilne i nezakonite jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik smatra kako tužitelj u tužbi pogrešno poziva na navedenu presudu jer navodi kako se utvrđenja iz kolektivne parnice ne mogu primijeniti na konkretan predmet odnosno odluke donesene u parnici pokrenutoj kolektivnom tužbom, na nijedan način, niti u bilo kojem segmentu, ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa te da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Navodi kako je pretplata priznata u konverziji ta kako je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu sklopljen drugi pravni posao i tužitelj nema pravnog interesa utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi I valutnoj klauzuli pa stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a također se protivi preinaci tužbenog zahtjeva nakon financijskog vještačenja.

3.U svrhu dokaza pročitani su Ugovor o namjenskom kreditu (list 8-14), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (list 15), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015.g. (list 16), Sporazum (list 17-18), izračun konverzije na dan 30.9.2015. (list 19-24), Efektivna kamatna stopa (list 25-31), otplatni plan Zagrebačke banke d.d. (list 32-44), rješenje VSRH broj Rev 1014/2018-2 od 20.10. 2021. (list 63-66), sudska praksa (list 68-139), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti CHF (list 140-142), sudska praksa (list 143-218), podnesak tužitelja od 19.9.2024. (list 222-227), podnesak tuženika od 4.10. 2024. (list 228-233) uz prilog odluka VSRH Rev 170/206-2 od 28.2.2006.g. (list 234-236), odluka VSRH Rev x 1125/2013-2 od 25.2.2014. (list 237-238), odluka VSRH Rev 141/2006-2 od 22.2.2006. (list 239- 240), saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje.

4. Analizirajući provedene dokaze, svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Nesporno je da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. broj 39/05 dana 2.lipnja 2005.g., na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 77.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja te se obvezao vratiti pozajmljeni iznos prema uvjetima Ugovor kojeg je sklopio. Nesporno je utvrđeno da je u predmetnom Ugovoru, u čl. 1., 2. i 7.. ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pregovaralo, budući da je kao takva predstavljala je dio sadržaja standardnog tipskog ugovora, koji karakteriziraju unaprijed formulirane ugovorne odredbe od strane tuženika kao kreditora, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja.

6. Sud smatra kako su ugovorne odredbe sadržane u čl. 1., 2. i 7. Ugovora nepoštene, budući da nisu bile predmetom pojedinačnih pregovora, s obzirom da je činila sadržaj unaprijed pripremljenog, tipskog obrasca ugovora, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužiteljica u konkretnom slučaju, bez odgovarajućeg znanja o učincima i rizicima koje donosi kreditiranje pristupila sklapanju Ugovora, vjerujući u točnost prezentiranih informacija od strane tuženika kao kreditora, koji je pak, raspolažući stručnim znanjem, iskoristio neinformiranost i nestručnost tužitelja i u tipskom ugovoru sastavio odredbe koje su suprotne temeljnim načelima obveznog prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načelu savjesnosti i poštenja.

7. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ( „ Narodne novine“, br. 96/2003 ), čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, pa je tako čl. 81.st. 1. i st. 2. bilo propisano da nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 7. je neodređena i nepoštena, a o njoj se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Tužitelj je prema vlastitom iskazu naravno izabrao kredit koji je vezan za švicarske franke a ne neki kredit koji je bio vezan na neku drugu valutu jer je takav ugovor bio povoljniji, no tužitelj nije znao o mogućnosti velikog rasta tečaja, niti je od strane tuženika bila upozorena da se radi o "valuti utočišta". Time je položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati.

8. U čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO/05), određeno je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. S obzirom da su dijelovi odredbi članaka 1., 2. i 7. Ugovora predmetnog ugovora bile protivne prisilnim propisima, iste su ostvarile obilježje ništetne odredbe, stoga je prema stajalištu ovog suda valjalo utvrditi njihovu ništetnost i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

9. Vrhovni sud već presudio da kolektivna tužba prekida zastaru te petogodišnji rok ponovno počinje teći od pravomoćne odluke u kolektivnom sporu, budući da je donesena odluka 14. lipnja 2018. rok za tužbe u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći od tog datuma tako da je rok pa podnošenje tužbe do 14. lipnja 2023. godine, pa s obzirom na navedenu činjenicu nije osnovan prigovor zastare tuženika jer je tužitelj podnio tužbu dana 12.lipnja 2023.g.

10. Nesporno je da su stranke dana 3. veljače 2016.g. provele konverziju predmetnog ugovora o kreditu odnosno sklopile Aneks broj Ugovora o kreditu broj 39/05 a kojim su izmjenile ugovorne odredbe glavnog ugovora u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

11. Međutim, s obzirom na navedeno u odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, sud smatra kako takvo stajalište tuženika nije pravilno. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a isto tako takav stav tuženika suprotan je standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru iurisprudencije Europskog suda jer iz navedenog postupka proizlazi kako je sud u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).

12. Dakle, nije sporno da je konverzija provedena sukladno zakonskim okvirima koji su bili važeći u vrijeme sklapanja dodatka Ugovora, međutim sud smatra kako je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada tužitelj mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

13.Sud je na okolnost preplaćenih iznosa zbog vezanosti iznosa za valutnu klauzulu kroz za cijeli vremenski period otplate kredita, proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije JH. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj tuženiku preplatio iznos kredita. Naime, zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 2.777,57 EUR. Od preplate utvrđene konverzijom u iznosu od 2.777,57 EUR valja prvo oduzeti obračunatu zateznu kamatu u iznosu od 1.914,58 EUR te tek tada dobijemo iznos od 862,99 EUR kojim možemo prebiti s preplatom kreditne obveze tužitelja u iznosu od 5.849,52 EUR. Dakle, iz navedenog doista proizlazi kako je tužitelj predmetni kredit preplatio u ukupnom iznosu od 4.986,53 EUR a vještak navodi kako je konverzija provedena ispravno u skladu sa ZIDZPK/15. Punomoćnici stranaka uložili su prigovore pa se vještak pismeno očitovala na prigovore od dana 6.3.2025.g. a zatim ju je sud saslušao na ročištu od dana 26.ožujka 2025.g. nakon čega nije bilo prigovora pa ovakav nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća i sud jer je dan jasno i u skladu s pravilima struke. Tužitelj je podneskom od dana 11.ožujka 2025.g sredio tužbeni zahtjev na iznos koji je izračunala vještak od 4.986,53 € kojem se tuženik usprotivio.

11. Tužitelj je podneskom od dana 11.3.2025.g. sredio tužbeni zahtjev tako da ga je povisio no prema stajalištu Građanskog odjela Vrhovnog suda od dana 26.studenog 2021.g. Su IV-162-2021 proizlazi kako je takva preinaka u postupcima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena nakon provedenog vještačenja.

14. U skladu s čl. 29. st. 2. i čl. 323. st.1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, sud smatra da je tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od 4.986,53 €, s pripadajućom zateznom kamatom, od dana plaćanja pojedinog iznosa.

15. Tužitelj je u cijelosti uspio u parničnom postupku pa mu je na temelju čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku ( „ Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), prema postavljenom tužbenom zahtjev u trenutku zaključenja glavne rasprave, tuženik je u obvezi nadoknaditi trošak parničnog postupka u cijelosti, koji se prema vrijednosti predmeta spora i odvjetničkoj tarifi odnosi na sastav tužbe u iznosu od 200,00 €, sastav podnesaka od dana 18.9.2024.g., 19.2.2025.g. I 11.3.2025.g. svakog u iznosu od 200,00 €, te za zastupanje na ročištima od dana 9.10.2024.g., 26.3.2025.g., svakog u iznosu od 200,00 €, te za ročište za objavu i uručenje presude u iznosu od 100,00 €, te predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 €, te PDV od 25% u iznosu od 325,00 € odnosno sveukupno 2.025,00 €.

16. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude rješenja.

Koprivnica, 10. travnja 2025.

Sudac

Darko Magdić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude i rješenja.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda i rješenje objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuje, sud će presudu i rješenje dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvj. Bruno Čer, Koprivnica, neposredno

2. Odvj. Kruno Knežević, OD Metelko, Knežević i partneri, Zagreb, Lopašićeva 6-preko e-oglasne ploče