Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-407/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ljiljana Maravić-Pirš, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5842/2019-32 od 24. veljače 2025., u sjednici vijeća 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5842/2019-32 od 24. veljače 2025. pod toč. I. izreke presude.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja, dok se žalba tuženice djelomično prihvaća i djelomično odbija te se presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5842/2019-32 od 24. veljače 2025. pod toč. II. izreke rješenja:

- potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 5.271,65 EUR sa zateznom kamatom

- preinačuje u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 13.251,80 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 306,43 EUR sa zateznom kamatom od 10. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nepobijane toč. II., III. i IV. izreke presude i toč. I. izreke rješenja ostaju neizmijenjene.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209113169 sklopljen između stranaka 11. svibnja 2007. i solemniziran po javnom bilježniku Biserki Lovrić u Zagrebu 16. svibnja 2007. pod brojem OV-6262/07 ništetan i bez pravnog učinka, kao i zahtjev da se naloži tuženici isplatiti tužitelju iznos od 151.846,56 EUR sa zateznom kamatom od 28. veljače 2023. do isplate. Pod toč. II. izreke presude utvrđeni su ništetnim citirani dijelovi odredbi čl. 2. i 3. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209113169 od 11. svibnja 2007., pod toč. III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 5.855,37 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, pod toč. IV. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209113169 od 11. svibnja 2007. kojim je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 32.588,53 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose. Pod toč. I. izreke rješenja dopuštena je preinaka tužbe od 24. ožujka 2023., dok je pod toč. II. izreke rješenja naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 18.523,45 EUR sa zateznom kamatom od 24. veljače 2025.

2. Navedenu presudu pod toč. I. izreke i rješenje pod toč. II. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj, navodeći da žalbu izjavljuje iz svih zakonskih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i rješenje sukladno žalbenim navodima, usvojiti osnovni tužbeni zahtjev i dosuditi mu troškove parničnog i žalbenog postupka, odnosno podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Navedeno rješenje pod toč. II. izreke (u odluci o troškovima postupka) pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu odbiti zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu, odnosno podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem navodi da je žalba tuženice nepravovremena pa je istu sud dužan odbaciti, a podredno istu predlaže odbiti opisujući razloge neosnovanosti žalbenih tvrdnji.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

6. Polazeći od predmeta spora po osnovnom zahtjevu tužitelja za utvrđenje da je Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209113169, koji je sklopljen između stranaka 11. svibnja 2007. i solemniziran po javnom bilježniku Biserki Lovrić u Zagrebu 16. svibnja 2007. pod brojem OV-6262/2007, ništetan u cijelosti i da je tuženica dužna isplatiti tužitelju iznos od 151.846,56 EUR sa zateznom kamatom od 28. veljače 2023. do isplate, te predmeta spora po eventualno kumuliranom zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredba o načinu promjene kamatnih stopa iz čl. 2. i 3. Ugovora o namjenskom kreditu i za isplatu po tom osnovu iznosa od 5.855,37 EUR sa zateznom kamatom, te zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF iz čl. 1. i 7. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu i za isplatu po tom osnovu iznosa od 32.588,53 EUR sa zateznom kamatom, prvostupanjski sud je nepobijanim toč. II., III. i IV. izreke presude usvojio zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 1., 2., 3. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu i naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 5.855,37 EUR koji je tuženica primila na temelju promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i iznos od 32.588,53 EUR koji je tuženica primila radi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose od kada su plaćeni tuženici pa do isplate.

6.1. Osnovni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209113169 i za isplatu iznosa od 151.846,56 EUR sa zateznom kamatom prvostupanjski sud je odbio pod toč. I. izreke presude, pri čemu je ocjenu neosnovanosti tog zahtjeva utemeljio na utvrđenju da ugovor može opstati bez ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jer je ugovorena stopa u određenoj visini koja u slučaju da se ne mijenja ostaje na snazi tijekom cijelog otplatnog razdoblja, kao i da ugovor može opstati bez valutne klauzule u CHF jer je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti novčanog iznosa, o čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio pravno stajalište u odluci od 9. listopada 2024. broj Rev-259/2022, pa je zahtjev odbio pozivom na čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

7. U žalbi tužitelj navodi da je presuda u dijelu odbijenog zahtjeva pod toč. I. izreke arbitrarna iz razloga što sud nije na određen i jasan način utvrdio karakter spornih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti u CHF, odnosno nije odgovorio da li te odredbe predstavljaju bitne sastojke ugovora ili ne, pa zbog navedenog propusta sud nije naveo niti jasne razloge odbijanja tužbenog zahtjeva, pa je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je izreka presude u odbijenom dijelu nerazumljiva, proturječna razlozima presude i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dodatno i što je sud na nerazumljiv, nedosljedan i konfuzan način, protivno temeljnim vrijednostima europske pravne stečevine i domaćih propisa izrazio stajalište o neosnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva, pri čemu nije uložio niti minimum pažnje prilikom utvrđivanja pravno relevantnih činjenica, prije svega da se radi o bitnim sastojcima ugovora bez kojih ugovor ne može opstati. Nadalje, tužitelj citira čl. 324. ZOO i zaključuje da niti jedan ugovor ne može opstati bez bitnog sastojka ugovora i da nije moguće utvrditi djelomičnu ništetnost ugovorne odredbe o cijeni jer ukoliko je cijena ništetna tada je ništetan ugovor u cijelosti, pozivajući se na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-907/2002 i Rev-111/1996. Osim toga nacionalni sudovi su dužni primijeniti pravna pravila Europske unije na način kako su protumačena i na pravne odnose koji su nastali prije donošenja interpretativnih presuda, smatrajući da se na konkretan predmet spora mogu primijeniti presude Suda Europske unije broj C-26/2013, C-186/2016, C-118/2017, C-70/2017, C-260/2018, C- 655/2020 i C-472/2020 koje obrazlaže u žalbi u bitnim dijelovima. S tim u vezi smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, tvrdeći da mu nije bio osiguran pošteni postupak iz razloga što je sud postupao arbitrarno na njegovu štetu i protivno svojoj pravno zaštitnoj ulozi, te nije imao u vidu ostvarenje ustavnih prava i načela i primjene prava Europske unije, te prava na procesnu ravnopravnost (pravo na jednakost oružja). Nastavno osporava odluku o troškovima postupka navodeći da mu je sud propustio dosuditi cjelokupni trošak parničnog postupka na teret tuženice i da je time počinio povredu prava na pošteno suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ukazujući da je Europski sud za ljudska prava u nekoliko navrata zaključio da obveza plaćanja sudskih pristojbi, odnosno parničnih troškova predstavlja ograničenje koje je umanjilo samu bit prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu.

8. Tuženica u žalbi kojom pobija odluku o troškovima postupka navodi da je odluka nezakonita jer tužitelj nije podnio zahtjev za naknadu troškova postupka putem e- Komunikacije, nego je zahtjev predao na ročištu 24. siječnja 2025., da je nagrada odvjetnika koji zastupa tužitelja obračunata prema vrijednosti glavnog tužbenog zahtjeva koji je u cijelosti odbijen na način da je sud obračunao vrijednost pojedine radnje u visini od 617 bodova i nakon preinake tužbe u visini od 1145 bodova, iako bi prema usvojenom zahtjevu tužitelj imao pravo na 250 bodova za radnje do preinake tužbe, a potom u visini od 500 bodova. Ovakvim pristupom u dosudi troškova postupka narušena je ravnoteža između stranaka na način da se pogoduje tužitelju, a da se nalaže tuženici naknaditi trošak iako je zahtjev tužitelja odbijen. Osporava retroaktivnost primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika za radnje poduzete prije 5. studenog 2022., te pravo tužitelja na trošak sastava podnesaka od 6. veljače 2023., 24. ožujka 2023. i 30. ožujka 2023. koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, visinu troškova zastupanja na raspravama 8. veljače 2023. i 25. siječnja 2025., kao i visinu troškova pristojbi s obzirom bi tužitelj imao pravo na trošak pristojbe na tužbu samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva koji je usvojen.

9. S obzirom da tuženica ne pobija presudu pod toč. II., III. i IV. izreke presude i pod toč. I. izreke rješenja, to je ovaj sud pod toč. IV. izreke ovog rješenja konstatirao da navedeni dijelovi prvostupanjske odluke ostaju neizmijenjeni jer nisu predmetom ispitivanja u žalbenom postupku (čl. 365. st. 1. ZPP).

Na žalbu tužitelja kojom pobija toč. I. izreke presude.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ispitati njezinu zakonitost. Presuda nije arbitrarna, niti je tužitelju povrijeđeno pravo na pristup sudu ili pošteno suđenje ili na procesnu jednakost, a koje povrede tužitelj ne konkretizira u odnosu na predmet spora, a činjenica što je sud odbio zahtjev tužitelja samo po sebi ne dovodi do navedenih povreda. Nije počinjena ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

11. Kako je u ovom postupku utvrđeno da su ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209113169 koji je sklopljen između stranaka 11. svibnja 2007. i solemniziran po javnom bilježniku Biserki Lovrić u Zagrebu 16. svibnja 2007. pod brojem OV-6262/07 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznose koji su joj plaćeni po osnovi ništetnih odredaba (nepobijanim toč. II. i III. izreke presude), potrebno je odgovoriti na pitanje da li ništetnost tih odredaba ima za daljnju posljedicu ništetnost Ugovora o kreditu u cijelosti.

12. Prema čl. 324. st. 1. ZOO ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a st. 2. citirane odredbe propisuje da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Nadalje, čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO), što znači da su bitni sastojci ugovora o kreditu novčani iznos koji banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita, ugovorena kamata koju se korisnik kredita obvezuje plaćati banci i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca. U konkretnom slučaju, banka se obvezala (i ispunila obvezu) staviti na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 103.600,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema tečaju na dan isplate kredita, dok se tužitelj obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

13.1. Valutna klauzula (čl. 22. st. 1. ZOO) spada u tzv. zaštitne klauzule koja ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana, pa kada valutna klauzula nije postigla svoju svrhu i kada je primjenom iste došlo do odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita (radi čega je utvrđena ništetnom), to i po ocjeni ovoga suda ugovor može opstati bez te odredbe. S obzirom da se stabilnost u pravima i obvezama stranaka postiže upravo bez tzv. zaštitne klauzule, to oslobađanjem ugovora o kreditu od valutne klauzule on ostaje na snazi kao kredit u kojem su obveze ugovornih strana određene u kunama, a što u bitnome ne odstupa od volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora, pa stoga činjenica da je odredba o valutnoj klauzuli s obvezama stranaka vezanim uz tečaj CHF ništetna nije razlog zbog kojeg u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu ne bi mogao opstati (čl. 324. ZOO).

13.2. Isto tako utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke nema učinak nemogućnosti opstanka Ugovora o kreditu, s obzirom da uklanjanjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope ostaje na snazi odredba o jasno određenoj početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen. Kako se i promjenjivost kamatne stope (kao i valutna klauzula) pokazala kao faktor nestabilnosti to se izuzimanjem (i) tog faktora i uključivanjem početne kamatne stope postiže stabilnost u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Vezano uz pozivanje tužitelja na presude Suda Europske unije valja ukazati da je presudom C-118/17 odlučeno da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala i da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

15. S obzirom da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale, a što je u konkretnom slučaju uspostavljeno usvojenim tužbenim zahtjevom pod toč. III. i IV. izreke kojima je naloženo tuženici vratiti tužitelju sve što je plaćeno temeljem nepoštenih odredaba uz zateznu kamatu od dana plaćanja, uz činjenicu da je ništetnost i ustanovljena da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, to je i po ocjeni ovoga suda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da Ugovor o kreditu nije u cijelosti ništetan, te je odluka pod toč. I. izreke presude donesena pravilnom primjenom materijalnog prava koju ne dovode u sumnju presude Suda Europske unije na koje se poziva tužitelj.

16. Odgovarajući na pravna pitanja, u činjenično istovjetnim sporovima u smislu pravnog pitanja u ovom sporu, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama Rev- 886/2024-2 od 8. siječnja 2025. i Rev-259/2022-3 od 9. listopada 2024. izrazio pravno shvaćanje - da ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta. Kako je u konkretnom slučaju utvrđenjem ništetnosti nepoštenih ugovornih odredaba i vraćanjem svega što je temeljem istih naplaćeno u korist tuženice uspostavljena činjenična i pravna situacija u kojoj bi se tužitelj nalazio da ništetne odredbe nisu postojale, kao i da je na taj način ostvaren visok stupanj zaštite potrošača, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da Ugovor o kreditu može opstati i da nije u cijelosti ništetan.

17. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu i rješenje pod toč. I. izreke presude.

Na žalbe tužitelja i tuženice kojima pobijaju odluku o troškovima postupka pod toč. II. izreke rješenja.

18. Prvostupanjski sud je o troškovima postupka odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP te je tužitelju dosudio troškove za radnje navedene pod toč. 49.4. obrazloženja koje je odmjerio u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa), dok troškove za radnje navedene pod toč. 49.5. obrazloženja nije ocijenio potrebnim za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

19. U žalbi tužitelj navodi da mu je sud trebao priznati sve troškove, uključujući i troškove sastava podnesaka kojim je požurivao postupanje suda i da mu je uskratom prava na te troškove zaprijećen pristup sudu.

20. Tuženik u žalbi sadržajno nabraja radnje za koje smatra da tužitelj nema pravo na trošak ili da mu pripada trošak u manjem iznosu, prigovara vrijednosti predmeta spora po kojoj je određena visina nagrade za zastupanje tužitelja, načinu na koji je postavljen zahtjev za naknadu troškova i prigovara primjeni Tarife, kako je navedeno pod toč. 8. ovog obrazloženja.

21. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj smatra da ima pravo na troškove za radnje koje je sud naveo pod toč. 49.5. obrazloženja, s obzirom da se i po ocjeni ovoga suda radi o troškovima koji nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, a što svakako uključuje i troškove sastava podnesaka kojima tužitelj požuruje postupanje suda.

21.2. Nisu osnovani niti navodi tužitelja iz odgovora na žalbu da je žalba tuženice nepravovremena. Tuženica je primila prvostupanjsku presudu 24. veljače 2025. te je žalbu izjavila 11. ožujka 2025., što znači da je žalba izjavljena u roku od 15 dana kako to propisuje čl. 348. st. 1. ZPP.

22. Međutim, tuženica osnovano ukazuje da je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pogrešnom primjenom materijalnog prava. U situaciji kada tužitelj uspije s eventualno kumuliranim zahtjevom, a ne uspije s osnovnim zahtjevom, tužitelj ima pravo na cjelokupni trošak koji je nastao povodom eventualno kumuliranog zahtjeva. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama od 25. listopada 2023. broj Rev-623/2023-2 i od 27. ožujka 2024. broj Rev-267/2024 izrazio stajalište da tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova u toj situaciji primjenom čl. 154. st. 1. ZPP, ali samo u pogledu onih parničnih radnji koje se odnose na dio zahtjeva s kojim je uspio i za one radnje koje su bile potrebne za odluku o tom dijelu zahtjeva. To svakako podrazumijeva i pravo na nagradu koja se odmjerava prema visini novčanog zahtjeva iz eventualno kumuliranog zahtjeva. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je visinu nagrade za zastupanje tužitelja po odvjetniku odmjerio prema vrijednosti (i) novčanog zahtjeva iz osnovnog tužbenog zahtjeva s kojim tužitelj nije uspio.

23. Tužitelj ima pravo na nagradu u visini od 250 bodova za sve radnje poduzete do povišenja tužbenog zahtjeva u podnesku od 24. ožujka 2023. jer je vrijednost eventualno kumuliranog zahtjeva do tada iznosila 31.269,36 EUR, a nakon što je vrijednost zahtjeva povišena na iznos od 38.443,90 EUR pripada mu pravo na nagradu u visini od 500 bodova, pa tako ima pravo za sastav tužbe 250 bodova primjenom Tbr. 7. toč. 1. Tarife, sastav podneska od 15. studenog 2019. u visini od 250 bodova primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife i podneska od 24. ožujka 2023. u visini od 125 bodova primjenom Tbr. 8. toč. 4. Tarife, za zastupanje na ročištu od 8. veljače 2023. u visini od 250 bodova i za zastupanje na ročištima od 11. studenog 2024. i 24. siječnja 2025 po 500 bodova primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što uz PDV primjenom Tbr. 46. Tarife, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 359,15 EUR primjenom Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23.) i troškove vještačenja od 350,00 EUR daje trošak u ukupnom iznosu od 5.271,65 EUR.

23.1. Tužitelj nema pravo na trošak sastava podnesaka od 6. veljače 2023. i 30. ožujka 2023. jer se ne radi o troškovima potrebnim za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, s obzirom da tužitelj ponavlja sadržajno već iznesene činjenične tvrdnje. Trošak podneska od 24. ožujka 2023. bio je potreban, ali se radi o neobrazloženom podnesku za koji mu pripada nagrada primjenom Tbr. 8. toč. 4. Tarife, dok za zastupanje na svim raspravama tužitelj ima pravo na nagradu primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife jer se raspravljalo o glavnoj stvari.

24. Vezano uz žalbene tvrdnje tuženice da je zahtjev trebao biti dostavljen e- Komunikacijom nisu osnovane s obzirom da odredba čl. 164. st. 3. ZPP propisuje da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, pa time i na glavnoj raspravi prije no što je zaključena neposrednom predajom troškovnika, a vezano uz primjenu Tarife valja ukazati da čl. 52. st. 3. Tarife propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

25. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tužitelja, dok je djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je toč. II. izreke rješenja potvrdio u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 5.271,65 EUR sa zateznom kamatom, a preinačio u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 13.251,80 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbio kao neosnovan, sve primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP.

26. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP.

27. Tuženica ima pravo na trošak žalbenog postupka primjenom čl. 154. st. 2. ZPP, i to za sastav žalbe u iznosu od 312,50 EUR primjenom Tbr. 10. toč. 4. i Tbr. 46. Tarife i sudske pristojbe na žalbu primjenom Tar. br. 3. st. 4. Uredbe u iznosu od 115,84 EUR, što razmjerno uspjehu od 71,54% daje dosuđeni trošak od 306,43 EUR sa zateznom kamatom primjenom čl. 151. st. 3. ZPP.

U Varaždinu 10. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek