REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-999/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Draženke Deladio, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SANITAT DUBROVNIK d.o.o., Dubrovnik, Ulica Marka Marojice 5, OIB: 99080716453, kojeg zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik u Dubrovniku, uz sudjelovanje umješača na tužiteljevoj strani, GRAD DUBROVNIK, Dubrovnik, Pred Dvorom 1, OIB: 21712494719, kojeg zastupa punomoćnik ŽŽ, dipl. iur. i tuženika ELITE TRAVEL d.o.o. putnička agencija, društvo s ograničenom odgovornošću, Dubrovnik, Vukovarska 17, OIB: 58914751045, kojeg zastupa punomoćnik Ante Kačić, odvjetnik u Dubrovniku, Kralja Tomislava 7, radi isplate 175.539,19 EUR, odlučujući o žalbama tužitelja i umješača, protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku, poslovni broj Povrv-72/2024-87 od 3. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane tužiteljeva i umješačeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku, poslovni broj Povrv-72/2024-87 od 3. rujna 2024. u dijelu kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Luce Bronzan iz Dubrovnika, poslovni broj Ovrv-3266/14 od 29. prosinca 2014. godine, te kojim je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu iznosa od 120.069,13 EUR (778.000,00 kn) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 637,07 EUR (prije 4.800,00 kn) od 1. svibnja 2014., pa do isplate,

- na iznos od 11.626,52 EUR (prije 87.600,00 kn) od 22. svibnja 2014., pa do isplate,

- na iznos od 36.259,87 EUR (prije 273.200,00 kn) od 15. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 23.810,47 EUR (prije 179.400,00 kn) od 15. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 30.924,41 (prije 233.000,00 kn) od 9. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 17.439,79 EUR (prije 131.400,00 kn), od 9. rujna 2014., pa do isplate, po stopi propisanoj člankom 12/A Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12, 144/12, 81/13 i 112/13; dalje: ZFPPN), a jednaka je referentnoj stopi HNB-a uvećanoj za osam postotnih poena, kao i da tužitelju nadoknadi nastali trošak ovog postupka, po određenju javnog bilježnika u točki I. obračuna troškova uvećanog za zakonsku zateznu kamatu po stopi koja je propisana člankom 12/A ZFPPN-a, a jednaka je referentnoj stopi HNB-a uvećanoj za osam postotnih poena koja teče od dana donošenja rješenja, a sve u roku od 8 dana nakon dostave ovog rješenja, kao i predvidivi trošak po određenju javnog bilježnika u točki 2. obračuna troškova, uvećanog za zakonsku zateznu kamatu po stopi koja je propisana člankom 12/A ZFPPN-a, a jednaka je referentnoj stopi HNB-a uvećanoj za osam postotnih poena.

II. Uvažavaju se tužiteljeva i umješačeva žalba, djelomično se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku, poslovni broj Povrv-72/2024-87 od 3. rujna 2024. i sudi:

Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Luce Bronzan iz Dubrovnika, Vukovarska 24, poslovni broj Ovrv-3266/14 od 29. prosinca 2014. dijelu u kojem je naloženo:

- tuženiku da u roku od 8 dana od dostave rješenja platiti tužitelju novčanu tražbinu u iznosu od 54.841,07 EUR (413.200,00 kn) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 40.321,88 EUR (prije 303.800,00 kn) od 10. listopada 2014., pa do isplate,

- na iznos od 14.519,88 EUR (prije 109.400,00 kn) od 15. srpnja 2014., pa do isplate, po stopi propisanoj člankom 12/A Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12, 144/12, 81/13 i 112/13; dalje: ZFPPN), a jednaka je referentnoj stopi HNB-a uvećanoj za osam postotnih poena.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 4.134,25 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, pa je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u iznosu od 175.539,19 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Predmet spora se odnosi na neplaćenu naknadu za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima, na temelju Odluke o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8 + 1) u zoni posebnog prometnog režima od 27. siječnja 2014. (dalje: Odluka od 27. siječnja 2014.) i Odluke od 27. i 29. rujna 2014. („Službeni glasnik Grada Dubrovnika“ broj 1/14 i 10/14; dalje: Odluka od 27. i 29. rujna 2014.) donesenih od umješačevog Gradskog vijeća. Ovom kasnijom odlukom je ova ranija odluka stavljena izvan snage. Tužitelj i umješač sklopili su ugovor o naplati naknade za zaustavljanje od vozača tih autobusa, uključujući i od vozača tuženikovih autobusa.

3. Na temelju izvedenih dokaza tijekom postupka prvostupanjski sud je utvrdio da iako je Odluka od 27. siječnja 2014. donesena od strane nadležnog predstavničkog tijela, Gradskog vijeća grada Dubrovnika, da kod njenog donošenja nije bila pribavljena potrebna suglasnost MUP-a za proglašenje zabrane zaustavljanja i parkiranja (čl. 5. st. 1. i 6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08, 48/19, 80/13 i 158/13; dalje: ZSPC), za razliku od Odluke 27. i 29. rujna 2024. za koju je pribavljena Suglasnost MUP-a za (Suglasnost od 25. kolovoza 2014.) i koja je stoga donesena u zakonom propisanoj proceduri. Suglasnosti MUP-a (od 24. travnja 2006., 19. lipnja 2007. i 1. srpnja 2009.) na koje se tužitelj pozvao tijekom postupka, ne odnose se na ovu Odluku, već su izdane u drugu svrhu. Zato je prvostupanjski sud utvrdio da ovaj umješačev akt – Odluka od 27. siječnja 2014. nije zakonita. Zato je tužbeni zahtjev za naplatu odbijen kao neosnovan za razdoblje naplate od travnja 2014. do rujna 2014.

4. Premda je Odluka od 27. i 29. rujna 2014. donesena u zakonom propisanoj proceduri i uz potrebnu suglasnost MUP-a, prvostupanjski sud je ipak našao da je tužbeni zahtjev i u preostalom dijelu neosnovan. Ovo zato jer tužitelj po ocjeni prvostupanjskog suda do zaključenja glavne rasprave nije dokazao da bi tuženik bio taj koji je zaustavljao autobuse u zoni na koji se odnosi naknada iz tužbenog zahtjeva ili da bi tuženik bio njihov vlasnik (čl. 219. ZPP-a). Po ocjeni prvostupanjskog suda, na ovaj način tužitelj je svojim propustima sebe onemogućio u dokazivanju, a predloženim dokazima se nisu mogle dokazati činjenice koje tužitelj nije iznio. Zato je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije dokazao postojanje svoje tražbine, pa je odbio kao neosnovan i ovaj dio tužbenog zahtjeva.

5. Tužitelj je protiv ove presude podnio žalbu osporavajući u njoj njenu zakonitost. Odluka od 17. siječnja 2014. donesena je zakonom propisanoj proceduri. Pored toga, da je prvostupanjski sud postupio po tužiteljevim dokaznim prijedlozima (saslušanje svjedoka, financijsko-knjigovodstveno vještačenje, pregled foto dokumentacije, očevid, pribavljanje podataka od MUP-a, vlasništvu nad predmetnim autobusima, probava ugovora o suradnji s tuženikom od vlasnika ovih autobusa, pribavljanje podataka o imenu i prezimenu vozača i njihovo saslušanje), ne bi donio ovakvu presudu. Čak štoviše, prvostupanjski sud je odbio izvesti sve ove po tužitelju predložene dokaze. Zbog navedenoga, prvostupanjski sud je kod donošenja pobijane presude počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa je predložio drugostupanjskom sudu preinačiti je u njegovu korist, odnosno ukinuti je.

6. Umješač je protiv ove presude podnio žalbu osporavajući u njoj njenu zakonitost u bitnome iznoseći žalbene razloge koje je u svojoj žalbi iznio i tužitelj.

7. U odgovoru na žalbe tužitelja i umješača, tuženik je osporio njihovu osnovanost.

8. Žalbe su djelomično osnovane.

9. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona djelomično pravilna i zakonita.

10. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva. Drugim riječima, među strankama je sporno je li tužitelj dokazao osnovanost svoga prava za naplatu ove naknade od tuženika i je li dokazao visinu svog tužbenog zahtjeva?

11. Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (čl. 219. st. 1. ZPP-a).

12. Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

13. Ocjenom svih utvrđenih činjenica i izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti (čl. 8. ZPP-a), ovaj sud je ocijenio da su žalbe djelomično osnovane.

14. S obzirom na to da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da umješačeva Odluka od 14. siječnja 2024. nije donesena u zakonom propisanoj proceduri, to je dio tužbenog zahtjeva koji se temelji na toj odluci neosnovan. Odatle i odluka iz točke I. rješenja (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

15. S druge strane, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi suprotno ocjeni ovog suda pogrešno utvrdio da tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije dokazao ili da se iz njegovih brojnih predloženih dokaza na te okolnosti, ne može dokazati da je upravo tuženik koristio autobuse koji su se zaustavljali na spornom mjestu ili da je njihov vlasnik (čl. 219. ZPP-a). Tužitelj je po ocjeni ovog suda tijekom postupka to itekako dokazao s brojnim dostavljenim dokazima, a na te okolnosti je predložio prvostupanjskom sudu i izvesti neke druge, što je prvostupanjski sud odbio učiniti.

16. Ono što je po ocjeni ovog suda ipak presudno kod ocjene osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva, je nedvojbene činjenica utvrđena pregledom sadržaja tuženikovog prigovora protiv rješenja o ovrsi (str. 8. do 10. spisa). U tom opširnom i detaljnom prigovoru, tuženik baš ni na jedan način nije osporio da je za svoje potrebe u predmetnoj zoni zaustavljao autobuse. Cijeli prigovor je usmjerio isključivo na tvrdnju da tuženik nije imao valjanu pravu osnovu za naplatu ove naknade, jer je to pravo utemelji na nevaljanim pravnim aktima (odlukama i Naputku gradonačelnika) koji nisu doneseni u zakonom propisanoj proceduri.

17. Drugim riječima, kako je Odluka od 27. i 29. rujna 2014. donesena u zakonskoj proceduri i uz potrebnu suglasnost MUP-a, to je i po ocjeni ovog suda ta odluka valjana pravna osnova za naplatu ove naknade od tuženika kroz vrijeme od donošenja ove Odluke, pa nadalje odatle i osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva i odluke iz točke II. izreke (čl. 373. ZPP-a).

18. Kako se sporni Naputak gradonačelnika grada Dubrovnika od 23. ožujka 2012. (str. 18. spisa), kako po tuženiku tako i po odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske (str. 612. do 616. spisa) ne primjenjuje u ovoj pravnoj stvari i nije osnova za plaćanje tužbenim zahtjevom tražene naknade, jer se on odnosi isključivo na 2012. godinu, a zaustavljanja koja su predmetom ovog postupka su se događala u 2012. godini, to je pitanje zakonitosti ili ustavnosti tog Naputka nerelevantno za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

19. Tužitelj je uspio u ovom sporu sa 31,24%, a tuženik sa 68,36%. Oduzimanjem tužiteljevog od tuženikovog postotka uspjeha u sporu, dobije se 37,12% i to je postotak od zatraženog troška koji u ovoj pravnoj stvari pripada tuženiku (čl. 154. st. 2. ZPP-a). Kako je tuženik uspio više u sporu od tužitelja to tužitelju ne pripada pravo na troškove sastava žalbe u iznosu do 4.134,25 EUR. Odatle i odluka iz točke III. izreke. Iz istoga razloga tužitelj nema pravo ni na troškove ovršnog postupka.

Zagreb, 10. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Draženka Deladio