REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5786/2022-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Željku Albini, odvjetniku, protiv tuženika ČT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Križanović&Partneri d.o.o., Zagreb, Palmotićeva 70, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 27. veljače 2025. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja Jelene Martek, odvjetnice i punomoćnice tuženika Veronike Bačani, odvjetnice, dana 10. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-4614/2016 određena rješenjem o ovrsi istog suda poslovni broj Ovr-4614/2016 od 06. lipnja 2016. na dana poslovna udjela u društvu Allegheny financial d.o.o. sa sjedištem u [adresa], MBS: 0801663717, OIB: 56388790507 i to jednom poslovnom dujelu u nominalnom iznosu od 2.300.000,00 kune te jednom poslovnom udjelu u nominalnom iznosu od 1.840.000,00 kuna; na dva poslovna udjela u društvu Com.Com d.o.o. sa sjedištem u [adresa], MBS: 808494474, OIB: 17427769242, oba u nominalnom iznosu od 10.000.000,00 kn; jednom poslovnom udjelu u društvu Eupragia d.o.o. sa sjedištem u [adresa], MBS: 080743731, OIB: 35791098343 u nominalnom iznosu od 20.000,00 kuna, a imatelj kojih je KT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

II. Nalaže se tuženiku CT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da nadoknadi tužitelju KT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog postupka uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja se izračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena koja teče od dana donošenja presude, a sve u roku od 8 dana dana nastupanja pravomoćnosti ove presude."

II. Nalaže se tužitelju KT iz [adresa], naknaditi tuženiku NT, [adresa], iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznos od 235.932,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je rješenjem ovog suda poslovni broj Ovr-4614/16-10 upućen na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja nedopuštenom ovrhe u predmetu poslovni broj Ovr-4614/16 iz razloga propisanih člankom 50. stavak 1. točka 7., točka 9., točka 10. i točka 11. Ovršnog zakona. Tužitelj navodi da ne postoji potraživanje ni osnova zahtjeva tuženika, kao ni njegova prednika. Ističe da je zadužnica apstraktni pravni posao kojim se osigurava tražbina vjerovnika čija osnova i visina se temelji na nekom drugom pravnom poslu. Navodi da je tuženik ovršne isprave stekao od prethodnog vjerovnika UT temeljem Sporazuma o prijenosu zadužnica i prava iz zadužnica zaključenog dana 27. svibnja 2016. godine, a koji su sklopili OT kao cedent i tuženik kao cesionar, time da čl. 2.1. Sporazuma izričito je ugovoren prijenos zadužnica kao ovršnih isprava zajedno s ovlaštenjima, ali nije prenesena izvorna tražbina čiji veritet je preduvjet da bi se iste mogle valjano naplatiti, a sve obzirom na činjenicu da navedena tražbina u trenutku prijenosa nije niti postojala. Ističe kako je svoje obveze prethodnom vjerovniku (cedentu) podmirio u cijelosti prije navedenog ustupa i notifikacije i da u trenutku prijenosa nije postojalo nikakvo potraživanje prethodnog vjerovnika prema tužitelju. Nadalje tužitelj ističe da je prijenos tražbine koja je prestala ili nije nastala u opsegu u kojem se prenosi ništetna jer je protivan prisilnim propisima kao i prijenos ovršnih isprava koje su sredstvo osiguranja navedene tražbine. Tužitelj navodi da prethodni vjerovnik OT temelji svoje potražicanje na Sporazumu o uređenju međusobnih odnosa koji je ovjeren dana 25.01.2010. godine te na zadužnicama koje su izdane po osnovi istog Sporazuma, da je predmetni Sporazum zaključen znatno prije datuma njegove ovjere te ne predstavlja izvornu obvezu tužitelja. Tužitelj navodi da izvorna obveza prema JT regulirana je Odlukom arbitraže iz 2003. godine temeljem Ugovora o ad hoc arbirtraži od dana 14.06.2003. godine, da je tužitelj sve obveze iz arbitražne Odluke iz 2003. godine ispunio u cijelosti i to osobnim plaćanjem prema JT i njegovim povezanim osobama te plaćanjima i pravnim poslovima preko povezanih pravnih osoba tužitelja - društva Com.Com. d.o.o. Zagreb i Dekaokto d.o.o. Zagreb. Nadalje navodi kako Sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 25.01.2010. godine temeljem kojeg je izdana ovršna isprava je ništetan obzirom da sadrži nedopuštenu činidbu te isti ne proizvodi pravni učinak, da Sporazum iz 2010. godine ne sadrži bilo kakvu novu obvezu niti novu pravnu osnovu, niti je nastao bilo kakav novi odnos između tužitelja i UT nakon arbitaže iz 2003. godine, a OT temelji svoja potraživanja na odluci arbitraže iz 2003. godine. Zaključno tužitelj ističe da tuženik nema pravo na naplatu iz zadužnica jer je Sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 25.01.2010. godine zaključen između tužitelja i UT ništetan, te se arbitražna Odluka iz 2003. godine temelji na nedopuštenoj pobudi i kauzi obzirom da je ista sklopljena u svrhu nedopuštenog ekonomskog i pravnog cilja te je postupanje prethodnog vjerovnika i tuženika nedopušteno čega je posljedica ništetnost navedene odluke. Tužitelj ističe prigovor zastare jer je za sva potraživanja po navedenim osnovama nastupila zastara. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava činjenične navode tužbe, ističe kako tužitelj navodi da je podmirio tražbinu prethodnom vjerovniku JT, a na navedene tvrdnje ne dostavlja dokaze. Nadalje navodi da je Sporazum od 25.01.2010. godine potpisan i na njemu su ovjereni potpisi, a isti je potpisan na dan ovjere, da je na samim zadužnicama potpis ovjere dana 25.01.2010. godine, dakle istoga dana kada i sporni po tužitelju Sporazum. Osporava navode tužitelja da bi sporni Sporazum iz 2010. godine bio ništetan jer da sadrži nedopuštenu činidbu i nedopuštenu pravnu osnovu, ali tužitelj ne navodi točan razlog ništetnosti Sporazuma. Tuženik ističe da u Sporazumu iz 2010. godine jasno je izražena volja stranaka o tome da se predmetni Sporazum smatra novacijom, a što je navedeno u čl. 1. Sporazuma te je jasno navedena obveza tužitelja. Osporava istaknuti prigovor zastare jer se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje zastarni rok od 5 godina time da tuženik naplaćuje tražbinu u obrocima pa je zastara za navedene tražbine počela teći od 02.06.2011.g., dana 02.12.2011.g. i dana 02.06.2013. goidne, a podnošenjem prijedloga za ovrhu dana 01.06.2016. godine tuženik je prekinuo zastarni rok. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te zahtjeva naknadu troškova postupka.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u prijedlog za ovrhu od 01.06.2016.g. (list 9-18 spisa), rješenje ovog suda poslovni broj Ovr-4614/16-10 od 21.07.2016.g. (list 19- 20 spisa), Sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 25.01.2010.g. (list 21-22, list 87-88 spisa), arbitražnu Odluku od 14.06.2003.g. (list 23-26 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu (list 27-47 spisa), odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odluku Županijskog suda u Varaždinu, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 59-67, list 78-79, list 94-95 spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 27.05.2016.g. (list 66-77 spisa), Sporazum o djelomičnoj isplati duga od 22.12.2016.g. (list 89-91 spisa), punomoć od 27.05.2016.g. (list 89-109 spisa), saslušan je svjedok LT, javni bilježnik.

Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

4. Predmet ovog spora je proglašenje ovrhe nedopuštenom na poslovnim djelima tužitelja u trgovačkim društvima.

5. U tijeku postupka sud je utvrdio da je ovrhovoditelj ovdje tuženik podnio prijedlog za ovrhu temeljem ovršnih isprava protiv ovdje tužitelja kao ovršenika radi naplate novčane tražbine tuženika, da je sud donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr- 4614/2016 dana 06. lipnja 2016. godine (list 9-18 spisa). Rješenjem ovog suda poslovni broj Ovr-4614/16-10 od 21. srpnja 2016. godine ovršenik, ovdje tužitelj, upućen je na mogućnost pokretanje parničog postupka iz razloga propisanih člankom 50. stavak 1. točka 7., točka 9. točka 10. i točka 11. Ovršnog zakona.

6. U tijeku postupka tužitelj ističe da je sve svoje obveze ispunio predniku tuženika I da ne postoji nikakav dug prema tuženiku niti njegovom predniku JT.

U tijeku ovog postupka tužitelj na kojem je teret dokaza na okolnost ispunjenja svoje obveze prema predniku tuženika JT i tuženiku predlaže provesti dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem. Tužitelj na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) povlači dokazni prijedlog. Kako tužitelj nije dostavio dokaz niti je dokazao tijekom ovog postupka da bi podmirio svoje obveze prema predniku tuženika JT i tuženiku to je sud ocijenio navode tužitelja da nema dugova prema predniku tuženika i tuženiku i da je iste platio kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane (čl. 50. stavak 1. točka 9. OZ-a)

7. Nadalje iz Sporazuma o djelomičnoj isplati duga od **.**.2016. godine CT, ovdje tuženik, i KT, ovdje tužitelj, utvrdili su da je pokrenut ovršni postupak na nekretninama tužitelja (čl. 1. Sporazuma o djelomičnoj isplati duga) a koji sudski postupci nisu okončani te nije izvršena isplata vjerovniku ovdje tuženiku. Nadalje stranke su člankom 3. točka 3.4. utvrdile kako u slučaju da dužnik ovdje tužitelj, ne isplati vjerovniku, ovdje tuženiku, iznos od 1.250.000,00 EUR vjerovnik nema obvezu povrata zadužnica time da vjerovnik ovdje tuženik nije ovlašten pokrenuti ovrhu do 01.07.2017. godine radi naplate tražbine na poslovnim udjelima tužitelja, a nakon toga je ovlašten se naplatiti iz poslovnih udjela ako dužnik ne ispuni svoje obveze tj. ne isplati dogovoreni iznos iz čl. 2. Sporazuma o djelomičnoj isplati duga.

Tužitelj na kojem je teret dokaza nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi isplatio ugovoreni iznos iz članka 2.

Sporazuma o djelomičnoj isplati duga.

Sud je iz iskaza saslušanog svjedoka LT koji iskaz je sud prihvatio u cijelosti kao istinit utvrdio iz Sporazuma o djelomičnoj isplati duga na kojem su ovjereni potpisi dana 22.12.2016. (list 89-91 spisa) da su potpisi stranaka ovjereni u njegovom javnobilježničkom uredu.

8. Tužitelj ističe prigovor zastare tražbine tuženika. Sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje se zastarni rok od 5 godina (čl. 371. ZOO-a).

U tijeku postupka sud je utvrdio da su tužitelj i OT sklopili Sporazum o uređenju međusobnih odnosa na kojem su ovjerili potpise dana 25. siječnja 2010. godine tj. na dan sklapanja Sporazuma (tužitelj suprotno ne dokazuje). Nije sporno da je tužitelj izdao 74 bjanko zadužnice JT. Isto tako nije sporno da su tuženik i OT sklopili Ugovor o ustupu tražbine dana 27. svibnja 2016. godine kojim je prenesena tražbina koju ima OT prema tužitelju. Nadalje iz sadržaja Sporazuma o uređenju međusobnih odnosa koji su sklopili tužitelj i OT, prethodnik tuženika stranke su se sporazumjele da će tužitelj isplatiti iznos od 10.000.000,00 EUR u roku od 5 godina u jednakim polugodišnjim anuitetima po 1.000.000,00 EUR time da prvi anuitet dospijeva 01.06.2010. godine a zadnji dana 01.12.2014. godine.

Tuženik je podnio prijedlog za ovrhu temeljem ovršne isprave (zadužnica) dana 01. lipnja 2016. godine. U konkretnom slučaju tužnik je zahtijevao pljenidbu poslovnih udjela tužitelja u trgovačkim društvima Allegheny financial d.o.o. Zagreb, Com.Com. do.o. Zagreb i Eupragia d.o.o. Zagreb, a koji prijenos poslovnih udjela nije ugovoren Sporazumom o uređenju međusobnih odnosa već je ugovoreno da će prethodnik tuženika DT naplatiti iznos od 10.000.000,00 EUR putem zadužnica. Tuženik je zahtjevao naplatu pljenidbom poslovnih udjela u navedenim trgovačkim društvima tužitelja koji poslovni udjeli su nominalno naznačeni tj. visina poslovnih udjela tužitelja. Tužitelj se sporazumio s prethodnikom tuženika JT da će isplatiti ukupan iznos od 10.000.000,00 EUR obročno tako da prvi obrok u visini od 1.000.000,00 EUR dospijeva dana 10.06.2010. godine, a zadnji dana 01.12.2014. godine. Potom su tužitelj i tuženik sklopili Sporazum o djelomičnoj isplati duga od 22.12.2016. godine koji su sporazumno utvrdili da su prethodnik tuženika OT i ovdje tužitelj Sklopili Sporazum o uređenju međusobnih odnosa dana 25.01.2010. godine, da su CT, ovdje tuženik i OT sklopili Ugovor o ustupu tražbine dana 27.05.2016.g. i da je pokrenut ovršni postupak na nekretninama tužitelja (čl. 1. Sporazuma o djelomičnoj isplati duga), a koji sudski postupci nisu okončani te nije izvršena isplata vjerovniku ovdje tuženiku. Nadalje su atranke u ovom sporu člankom 2. Ugovora o djelomičnoj isplati duga sporazumjele se da djelomično rješavaju svoje međusobne odnose na način da tuženik (ovdje tužitelj) djelomično će namiriti vjerovnika (ovdje tuženika), tako da će isplatiti obročno 1.250.000,00 EUR. Nadalje stranke su člankom 3. točka 3.4. utvrdile kako u slučaju da dužnik ovdje tužitelj, ne isplati vjerovniku, ovdje tuženiku, iznos od 1.250.000,00 EUR tada vjerovnik (tuženik) nije ovlašten pokrenuti ovrhu do 01.07.2017. godine radi naplate tražbine na poslovnim udjelima tužitelja, a nakon toga je ovlašten se naplatiti iz poslovnih udjela ako dužnik ne ispuni svoje obveze tj. ne isplati dogovoreni iznos iz čl. 2. Sporazuma o djelomičnoj isplati duga.

Točkom 3.4. članka 3. Ugovora o djelomičnoj isplati duga ugovorne strane (tužitelj i tuženik) sporazumjeli su se da vjerovnik nema obvezu vraćanja zadužnica niti obvezu suzdržavanja od provedbe ovrhe ako dužnik, ovdje tužitelj, ne isplati dug u iznosu od 1.250.000,00 EUR.

9. Kako je tuženik kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave dana 01. lipnja 2016. godine a tužitelj je trebao isplatiti dug do 01.12.2014. godine, te su tužitelj i tuženik sklopili Sporazum o djelomičnoj isplati dana 22.12.2016.g. kojim je tužitelj pristao da se naplati dug putem zadužnica ako ne ispuni svoje obveze, te kako su stranke uredili svoje odnose na način da se djelomično ispuni dug, a potom da će vjerovnik, tuženik, povući 10 zadužnica, te je ugovoren način rješavanja međusobnih odnosa to su stranke Sporazumom o djelomičnoj isplati iz 2016. godine novacijom suglasile se o načinu ispunjenja obveze tužitelja iz Sporazuma o uređenju međusobnih odnosa iz 2010. godine (čl.145-147. ZPP-a). Zastara je ponovno počeli teći nakon sklapanja Sporazuma o djelomičnoj isplati duga iz 2016. godine (čl. 246. ZOO-a). Slijedom navedenog neosnovano je pozivanje tužitelja na nedopuštenost ovrhe iz razloga navedenih u točki 11. čl. 50. stavak 1. OZ-a (zastara tražbine).

10. Između stranaka nije sporno da su OT i tuženik sklopili Ugovor o ustupu tražbine kojim je OT prenio nepodmirenu novčanu tražbinu prema dužniku KT, ovdje tužitelju, temeljem Sporazuma o uređenju međusobnih odnosa dana 25.01.2010. godine. Tužitelj navodi kako nije bio dopušten prijenos navodne tražbine jer su tužitelj i prethodnik tuženika se dogovorili da stranke Sporazuma suglasno utvrđuju da nastavljaju poslovnu suradnju u segmentu elektronskih medija i marketinga, a što će regulirati Anexom Sporazumu. Sud je takve navode tužitelja ocijeni kao nesnovane budući su prethodnik tuženika i tužitelj točkom 2. Sporazuma od 25.01.2010. godine suglasilili se da će tužitelj isplatiti JT ukupan iznos od 10.000.000,00 EUR obročno, te isplata nije vezana uz nastavak poslovne suradnje niti takve činjenice proizlaze iz Sporazuma iz 2010. godine. Stranke su se sporazumjele da se do ispunjenja obveze tužitelja prema JT KT ovdje tužitelj u tvrtkama ili tvrtkama koje kontrolira osigurati će potpis ugovora s JT odnosno pravnom osobom koju odredi s čime će OT na nivou godine do kraja ispunjenja obveze osigurati brutto prihod cca 2% od glavnice duga. Iz sadržaja citiranog Sporazuma ne proizlazi da bi bio zabranjen prijenos tražbine kako to tvrdi tužitelj niti je sporazum o nastavku suradnje vezan uz zabranu prijenosa tražbine.

11. U tijeku postupka tužitelj osporava valjanost punomoći kojim je OT opunomoćio MT, iz [adresa] da u njegovo ime i za njegov račun potpiše Ugovor o ustupu tražbine.

Uvidom u Punomoć od 27.05.2016. godine utvrđeno je da je OT opunomoćio MT, iz [adresa] da u njegovo ime i za njegov račun potpiše Sporazum o prijenosu zadužnica i prava iz zadužnica temeljem kojih je tuženik podnio prijedlog za ovrhu. Nadalje je utvrđeno da je javni bilježnik Ankica Primorac, iz

Širokog Brijega ovjerila potpis na punomoći

Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine od 27.05.2016.g. utvrđeno je da je javni bilježnik Tomislav Žderić, iz Ploča ovjerio (solemnizirao) citirani Ugovor o ustupu tražbine te je utvrdio ovlaštenje za zastupanje uvidom u Punomoć notara Ankice Primorac, iz Širokog brijega.

Sud navode tužitelja istaknute u tijeku ovog postupka nije ocijenjivao budući da tužitelj tijekom ovršnog postupka nije isticao žalbene razloge u smislu da nije valjan tj. da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o ustupu tražbine koji su sklopili tuženik i OT po punomoćniku, a što je utvrđeno uvidom u rješenje ovog suda poslovni broj Ovr-4614/16-10 od 21. srpnja 2016. godine. U konačnici tužitelj je priznao valjanost Ugovora o ustupu tražbine koji su sklopili tuženik i OT sklapanjem Sporazuma o djelomičnoj isplati duga.

12. Tužitelj tvrdi da nije navedena pravna osnova u točki I. spornog Sporazuma iz 2010. godine u kojem je navedeno da će tužitelj prethodnom vjerovniku JT isplatiti iznos u visini od 10.000.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti pri čemu se izostavila pravna osnova takvog plaćanja, a ista nije navedena jer ne postoji bilo kakav dug tužitelja prema predniku tuženika. Ističe da je pravna narav prava i obveza iz spornog Sporazuma takva da se tražbina prethodnog vjerovnika tužitelja nije mogla prenijeti pozivom na temelju odredbe čl. 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj u tijeku postupka ističe prigovor prijeboja za tražbinu koju tužitelj ima prema prethodnom vjerovniku, a koji će iznos specificirati nakon provedenog vještačenja. Kako je prethodno navedeno tužitelj je povukao dokaz provođenja knjigovdstveno- financijskom vještačenjem na okolnost utvrđivanja spornih činjenica tj. da je podmirio dugovanje prema prethodniku tuženika, a na okolnost utvrđivanja njegove tražbine prema prethodniku tuženika JT ne predlaže provođenje dokaza knjigovodstvenim-financijskim vještačenjem tj. od dokaznog prijedloga za vještačenjem je odustao time da ne dostavlja dokaz na okolnost utvrđivanja njegovog potraživanja. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovan prijeboj potraživanja koji je istaknut u odnosu na nepoznatu visinu.

13. Tužitelj ističe da je Odlukom o arbitaži iz 2003. godine utvrđeno da je tužitelj ispunio obvezu prema prethodnom vjerovniku JT i njegovim povezanim osobama isplatom tužitelja u iznosu od najmanje 6.391.250,00 EUR s kamatama. Tužitelj na kojem je teret dokaza nije dostavio dokaz na okolnost utvrđivanja njegove tražbine prema prethodniku tuženika, time da sud ističe kako je tužitelj upućen u parnični postupak iz razloga navedenih u čl. 50. stavak 1. Ovršnog zakona te da svoje potraživanje niti ne može staviti u prijeboj jer predmet ovog spora nije arbitražna odluka.

14. U odnosu na arbitražnu odluku od 14.06.2003. godine na koju se poziva tužitelj sud je utvrdio da iz sadržaja Odluke ne proizlazi da bi bila utvrđena u bilo kojem iznosu tražbina tužitelja prema prethodniku tuženika ili tuženiku. Nadalje sud nije u tijeku ovog postupka ocijenjivao sadržaj arbitražne Odluke od 14.06.2003. godine (list 23-26 spisa) budući su tužitelj i prethodnik tuženika OT sklopili Sporazum o uređenju međusobnih odnosa dana 25.01.2010. godine u kojem su se sprozumjeli da su suglasni da međusobna prava i obveze koje će nastati temeljem citiranog Sporazuma predstavlja novaciju te Sporazum u cijelosti zamjenjuje sve ranije međusobne dogovore, ugovore, arbitražne odluke kao i druga pismena i usmena utanačenja. Nadalje su tužitelj i prethodnik tuženika ugovorili da osim međusobnih prava i obveza nastalih Sporazumom ne postoje nikakva druga međusobna prava, obveze i potraživanja iz bilo kojeg ranijeg međusobnog pismenog ili usmenog utvrđenog odnosa. Kako su tužitelj i prethodnik tuženika sklopili Sporazum 25.01.2010. godine koji je u suštini nagodba jer su utvrdile svoja uzajamna prava i obveze te je tužitelj preuzeo obvezu isplate iznosa u visini od 10.000.000,00 EUR te je u svrhu osiguranja tražbine predao zadužnice JT, prethodniku tuženika, to tužitelj neosnovano osporava osnov i visinu te se neosnovano poziva na ranija ugovorena prava i obveze i dogovore do 25.01.2010. godine jer su sva međusobna prava, obveze i potraživanja prestala sklapanjem Sporazuma.

15. Novacija kao pravni institut je obnova koja nastaje ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamijene novom i ako nova obveza ima različitu glavnu činidbu ili pravnu osnovu (čl.145. stavak 1. ZOO-a). Stavkom 2. čl. 145. ZOO-a propisano je da sporazum vjerovnika i dužnika kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamatama, ugovornoj kazni, osiguranju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, a i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu ne smatraju se obnovom.

Kako su dakle novacijom tužitelj i prethodnik tuženika OT uredili svoje međusobne odnose tj. Sporazumom iz 2010. godine to se tužitelj u ovoj pravnoj stvari neosnovano poziva na arbitažnu Odluku od 14. lipnja 2003. godine. Navedenim Sporazumom iz 2010. godine tužitelj je preuzeo obvezu isplate iznosa u visini od 10.000.000,00 EUR te se tužitelj obvezao obročno otplaćivati svoje dugovanje, a prethodnik tuženika pristao je na obročnu otplatu. Pri tome sud ističe kako su arbitražnom Odlukom iz 2003. godine (list 23-26 spisa) stranke utvrdile postojanje tražbine UT u iznosu od 6.391.250,00 EUR koji iznos se ovdje tužitelj obvezao isplatiti obročno JT.

16. Tužitelj u tužbi ističe da je sporni Sporazum od dana 25.01.2010. godine na kojem su stranke KT i OT ovjerili potpise dana 25.01.2010. godine sklopljen ranije tj. prije ovjere potpisa. Tužitelj na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP- a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi Sporazum koji je predmet ovog spora bio sklopljen ranije tj. prije 25.01.2010. godine kako to tvrdi tijekom postupka. Slijedom navedenog sud je navode tužitelja u odnosu na dan sklapanja Sporazuma ocijenio kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

17. Tuženik navodi da je pravni osnov za vođenje ovršnog postupka pod poslovnim brojem Ovr-4614/16 74 bjanko zadužnica na temelju kojih je i određena ovrha. Navodi da u Sporazumu o prijenosu zadužnica niti u punomoći nije navedeno dospijeće tražbina niti njezin iznos, te smatra da je Ugovor o ustupu tražbine i prijenosu zadužnica trebao sadržavati sve bitne dijelove kao ovršna isprava kojim se ista prenosi te je Ugovor o prijenosu duga trebao sadržavati ime dužnika, vjerovnika, iznos, dospijeće, mjesto i datum izdavanja. Sud je ocijenio navode tužitelja kao neosnovane, budući da odredba čl. 80. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) propisuje da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

Kako tražbina vjerovnika UT je prenosiva, te kako nije propisano da bi pravni posao o ustupu tražbine trebao sadržavati sve bitne dijelove sadržane u Sporazumu o uređenju međusobnih odnosa koji su sklopili tužitelj i OT to je sud navode tužitelja o sadržaju Ugovora o ustupu tražbine ocijenio kao neosnovane.

Nadalje sud ističe da je odredbom čl. 81. stavak 1. ZOO-a propisano da s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava kao što su pravo prevenstvene naplate, hitpoteke, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. Kako je tužitelj izdao 74 zadužnice radi osiguranja tražbine UT te kako tužitelj nije ispunio svoju obvezu prema vjerovniku JT (tužitelj suprotno ne dokazuje) to su na tuženika prešla i prava iz sredstva osiguranja tj. zadužnice radi naplate tražbine koja mu je prenesena Ugovorom o ustupu tražbine.

18. U odnosu na 74 zadužnice temeljem kojih je tuženik pokrenuo ovršni postupak sukladno čl. 215. OZ-a zadužnice kao ovršne isprave imaju učinak pravomoćnog sudskog rješenja o ovrsi. Naime odredbom čl. 215. stavak 1. OZ-a propisano je da dužnik može privatnom ispravom potvrđenom kod javnog bilježnika dati suglanost da se radi naplate tražbne čiji će iznos biti naknadno upisan u ispravi, zaplijene svi njegovi računi. Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i nakon što u nju bude upisan iznos tražbine i podatak o vjerovniku ista ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja, ovdje tuženika. U ovom konkretnom slučaju tuženik je kao ovrhovoditelj predložio provedbu ovrhe na poslovnim udjelima ovršenika (tužitelja) u trgovačkim društvima kako su se sporazumjeli tužitelj i tuženik Sporazumom o djelomičom ispunjenju duga.

19. U tijeku postupka sud je utvrdio da je prijenos tražbine temeljem Ugovora o ustupu tražbine koji su sklopili tuženik CT, iz [adresa] I OT, iz [adresa] sklopljen sukladno čl. 80. ZOO-a, te su prenesena i sredstva osiguranja tj. 74 bjanko zadužnice (list 66-77 spisa). Kako su izdane bjanko zadužnice radi osiguranja tražbine iz Sporazuma o uređenju međusobnih odnosa iz 2010. godine to je prema stjalištu ovog suda irelevantno na koji pravni posao se odnosi utvrđena novčana obveza tužitelja prema JT u iznosu od 10.000.000,00 EUR i koji iznos se obvezao obročno platiti prethodniku tuženika JT.

Zadužnica je ovršna isprava (čl.183. stavak 7. OZ-a) i ima funkciju pravomoćnog rješenja o ovrsi kad se tražbina ostvaruje provedbom ovrhe na poslovnim udjelima ovdje tužitelja iz razloga jer tužitelj nije ispunio svoju obvezu isplate u iznosu od 10.000.000,00 EUR JT i tuženiku (tužitelj suprotno ne dokazuje).

20. Tužitelj navodi da je Sporazum od 25.01.2010. godine ništetan i da je ništetan Sporazum o prijenosu tražbine UT na tuženika. Predlaže saslušanje svjedoka na okolnost činjeničnih navoda tužbe.

U tijeku postupka sud nije saslušao predložene svjedoke po tužitelju jer isti iako uredno pozvani nisu pristupili na ročište za glavnu raspravu. Nadalje svjedoci su predloženi radi saslušanja na okolnost utvrđivanja da je tužitelj ispunio svoje obveze prema JT. Kako tužitelj nije dostavio dokaz da bi ispunio svoje obveze prema JT (dokaz o uplatama tj. obročnoj otplati 10.000.000,00 EUR kako su se stranke sporazumjele) tj. materijalne dokaze to po stajalištu ovog suda iskazi svjedoka nisu dokaz temeljem kojeg bi sud mogao sa sigurnošću utvrditi da je tužitelj ispunio obvezu prethodniku tuženika UT.

21. Tužitelj tvrdi da je ništetan Sporazum o uređenju međusobnih odnosa ovjeren dana 25.01.2010. godine jer da da je ispunio svoje obveze prema JT, te iz razloga jer da isti sadrži nedopuštenu činidbu, a obzirom na nedopuštenu pobudu i kauzu u smislu nedopuštenog ekonomskog i pravnog cilja Sporazum o uređenju međusobnih odnosa isti je ništetan.

22. Odredbom čl. 273. stavak 1. ZOO-a propisano je da pobuda iz kojih je ugovor sklopljen ne utječe na njegovu valjanost, ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.

Tužitelj tvrdi da je Sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 25.01.2010. godine ništetan obzirom da sadrži nedopuštenu činidbu i da je nedopuštena pobuda i kauza u smislu nedopuštenog ekonomskog i pravnog cilja Sporauma o uređenju međusobnih odnosa, a što ima posljedicu ništetnost citiranog Sporazuma iz 2010. godine.

23. Sud je ocijenio kako nesnovane navode tužitelja da bi Sporazum o uređenju međusobnih odnosa koji su sklopili tužitelj i prethodnik tuženika OT bio ništetan jer sadrži nedopuštenu činidbu i nedopuštenu pobudu i kauzu u smislu nedopuštenog ekonomskog i pravnog cilja budući da tužitelj na kojem je teret dokaza nije dostavio dokaz niti je dokazao, a ne predlaže niti provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi bila nedopuštena pobuda i kauza u smislu nedopuštenog ekonomskog i pravnog cilja Sporazuma o uređenju međusobnih odnosa. Iz sadržaja Sporazuma o uređenju međusobnih odnosa ovjerenog dana 25. siječnja 2010. godine jasno i nedvosmisleno proizlazi da su tužitelj i prethodnik tuženika uredili svoje poslovne odnose tj. uredili su svoja uzajamna prava i obveze, te se tužitelj obvezao obročno otplatiti 10.000.000,00 EUR (točka 12. Sporazuma), radi osiguranja tražbine tužitelj je predao 74 zadužnice, stranke su se sporazumjele da se ne prenose prava iz citiranog Sporazuma na njihove nasljednike u slučaju smrti stranaka tj. ako netko od njih umre prije ispunjenja obveze tužitelja (obročne otplate) te su se sporazumjele o nastavku poslovne suradnje.

Imajući u vidu sadržaj spornog Sporazuma iz 2010. godine sud ne nalazi da bi isti sadržavao nedopuštenu činidbu ili da isti sadrži nedopuštenu pobudu i kauzu, a tužitelj ne dokazuje suprotno.

24. Rješenjem ovog suda poslovni broj Ovr-5418/16-17 od dana 25. travnja 2017. godine ovršenik, ovdje tužitelj, upućen je pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz čl.50. stavak 1. točka 7., točka 9., točka 10 I točka 11. Ovršnog razloga zbog kojeg je izjavio žalbu (list 19-20 spisa).

Ovaj sud može u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u koju ovdje tužitelj kao ovršenik upućen je rješenjem ovršnog suda poslovni broj Ovr-4614/16-10 od 21. sprnaj 2016. godine raspravljati samo o tom razlogu, dakle, u ovom konkretnom slučaju o onom iz čl. 50. stavak 1. točka 7., točka 9., točka 10. i točka 11. OZ-a.

Odredbom čl. 50. stavak 1. točka 7. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, dalje: OZ) propisano je protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika (točka 7. stavka 1. čl. 50. OZ-a), dočim je točkom 9. stavka 1. čl. 50. OZ-a propisano da se može izjaviti žalba ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. Odredbom čl. 50. stavak 1. točka 10. OZ-a propisano je ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, dočim točkom 11. stavka 1. čl. 50. OZ-a propisano je da je nedopuštena ovrha ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

25. U odnosu na navode tužitelja da ovrhovoditelj nije mogao tražiti ovrhu na temelju predmetne ovršne isprave (čl.50. stavak 1. točka 7. OZ-a) sud je da ocijenio da su isti neosnovani.

Sud je u tijeku ovog postupka utvrdio kako je prethodno navedeno i obrazloženo da je valjan Sporazum o uređenju međusobnih odnosa na kojem su stranke KT, ovdje tužitelj i prethodnik tuženika OT, ovjerili potpise dana 25.01.2010. godine. Kako sud ne nalazi ništetnosti Sporazuma o uređenju međusobnih odnosa od 25.01.2010. godine to je sud ocijenio kao neosnovane navode tužitelja da bi isti bio ništetan, jer da je ispunio svoju obveze prema prethodniku tuženika JT i tuženiku, te da je isti suprotan Ustavu Republike Hrvatske, zakonu ili moralu društva (čl. 322. ZOO-a).

26. Nadalje je sud ocijenio kao neosnovane navode tužitelja da se tražbina nastala Sporazumom o uređenju međusobnih odnosa iz 2010. godine nije mogla prenijeti na tuženika (čl.80 stavak 1. ZOO-a). To iz razloga jer tužitelj i prethodnik tuženika OT nisu se sporazumjele da bi prijenos tražbine koju ima OT prema tužitelju bio zabranjen, a prijenos nije niti zabranjen zakonom niti je plaćanje tražbine strogo osobne naravi.

Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane, ničim dokazane i paušalne tvrdnje tužitelja da je ispunjenje tražbine odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave (čl.50. stavak 1. točka 10. OZ-a).

27. Prethodnik tuženika OT, prenio je svoju tražbinu i sredstva osiguranja na tuženika pa slijedom navedenog kako je valjan prijenos tražbine to je valjan i prijenos sredstva osiguranja na tuženika.

Slijedom navedenog sud je utvrdio da je tuženik kao ovrhovoditelj ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave (zaduženica), odnosno isti je ovlašten na temelju zadužnica tražiti ovrhu protiv ovršenika (točka 7. stavka 1. čl. 50. OZ-a). Kako tužtielj nije dokazao da bi ispunio svoje dugovanje prema prethodniku tuženika JT odnosno tuženiku tj. da bi tražbina tuženika prestala to je sud odbio navode tužitelja o ispunjenju obveze kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane (točka 9. stavka 1. čl. 50. OZ-a).

28. U dokaznom postupku provedenom u ovoj konkretnoj pravnoj stvari sud je utvrdio relevantne činjenice i to da tražbina tuženika postoji iz razloga kako je prethodno navedeno i obrazloženo i ista je postajala u trenutku sklapanja Ugovora o ustupu tražbine.

Kako tužitelj nije dokazao da bi bili ispunjeni uvjeti iz čl. 50. stavak 1. točka 7., točka 9. točka 10. i točka 11. OZ-a to je sud odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presudee.

29. Sud je odlučivao o troškovima parničnog postupka temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tuženiku priznat sastav odgovora na tužbu od 13.06.2016.g. u iznosu od 19.868,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 15.03.2017.g. u iznosu od 19.868,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 21.04.2017.g. u iznosu od 19.868,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 23.11.2017.g. u iznosu od 19.868,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 15.11.2019.g. u iznosu od 9.934,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT-a), pristup na ročište dana 13.07.2020.g. u iznosu od 9.934,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT-a), pristup na ročište dana 30.01.2023.g. u iznosu od 9.934,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT-a), pristup na ročište dana 26.01.2024.g. u iznosu od 19.868,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 08.04.2024.g. u iznosu od 9.934,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT-a), pristup na ročište dana 11.07.2024.g. u iznosu od 9.934,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT-a), pristup na ročište dana 21.10.2024.g. u iznosu od 19.868,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT- a), pristup na ročište dana 27.02.2025.g. u iznosu od 19.868,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 188.746,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 47.186,50 EUR, ukupno 235.932,50 EUR.

Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu jer istu nije platio.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate dosuđena je prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 10. travnja 2025. godine

Sudac:

dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dna:

1.tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku