REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
STALNA SLUŽBA U SAMOBORU
Poslovni broj: P-1494/2023-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu toga suda Mireli Crnjak u pravnoj stvari tužitelja 1. ĆČH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. ČČH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 3. ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], svi zastupani po punomoćniku Velimiri Anibalović, odvjetnici u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 59, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Mateja Vidakovića Sertića, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. ožujka 2025., u nazočnosti tužitelja osobno, te njegove punomoćnice, i Matea Mandića, odvjetnika u zamjenu za punomoćniku tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07 - Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu ZPP-a), 10. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj: 028-50-4398528 od 19. rujna 2007. godine, solemniziranog 25. rujna 2007. po javnom bilježniku Zorki Čavajda iz Zagreba, Radnička cesta 48 pod posl.br.: OV- 24277/2007, sklopljenog između pok. ČČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužiteljima 1. ĆČH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. ČČH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 3. ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] na jednake dijelove (svakom u 1/3 dijela) ukupan iznos od 7.306,58 EUR / 55.051,45 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:
1,79 EUR / 13,49 HRK od
30.11.2007. do isplate
dana
0,11 EUR / 0,84 HRK od
29.12.2007. do isplate
dana
5,97 EUR / 44,95 HRK od
30.1.2008. do isplate
dana
9,18 EUR / 69,20 HRK od
29.2.2008. do isplate
dana
14,70 EUR /
HRK od
31.3.2008. do isplate
110,76
dana
6,41 EUR / 48,31 HRK od
30.4.2008. do isplate
dana
3,16 EUR / 23,81 HRK od
31.5.2008. do isplate
dana
7,23 EUR / 54,51 HRK od
30.6.2008. do isplate
dana
1,25 EUR / 9,44 HRK od
22.7.2008. do isplate
dana
1,55 EUR / 11,68 HRK od
21.8.2008. do isplate
dana
5,10 EUR / 38,39 HRK od
30.9.2008. do isplate
dana
31,95 EUR /
HRK od
31.10.2008. do isplate
240,76
dana
13,96 EUR /
HRK od
29.11.2008. do isplate
105,19
dana
36,83 EUR /
HRK od
30.12.2008. do isplate
277,53
dana
40,35 EUR /
HRK od
31.1.2009. do isplate
304,01
dana
41,94 EUR /
HRK od
28.2.2009. do isplate
315,98
dana
38,56 EUR /
HRK od
30.3.2009. do isplate
290,53
dana
39,42 EUR /
HRK od
4.5.2009.
do isplate
297,00
dana
32,54 EUR /
HRK od
29.5.2009. do isplate
245,20
dana
27,48 EUR /
HRK od
1.7.2009.
do isplate
207,07
dana
28,83 EUR /
HRK od
31.7.2009. do isplate
217,22
dana
31,50 EUR /
HRK od
31.8.2009. do isplate
237,31
dana
31,26 EUR /
HRK od
1.10.2009. do isplate
235,56
dana
28,57 EUR /
HRK od
29.10.2009. do isplate
215,25
dana
33,63 EUR /
HRK od
30.11.2009. do isplate
253,38
dana
37,69 EUR /
HRK od
28.12.2009. do isplate
283,95
dana
43,46 EUR /
HRK od
29.1.2010. do isplate
327,43
dana
42,13 EUR /
HRK od
1.3.2010.
do isplate
317,46
dana
49,97 EUR /
HRK od
31.3.2010. do isplate
376,48
dana
48,48 EUR /
HRK od
30.4.2010. do isplate
365,29
dana
51,38 EUR /
HRK od
31.5.2010. do isplate
387,10
dana
76,45 EUR /
HRK od
1.7.2010.
do isplate
575,98
dana
71,29 EUR /
HRK od
30.7.2010. do isplate
537,10
dana
87,05 EUR /
HRK od
31.8.2010. do isplate
655,88
dana
81,60 EUR /
HRK od
29.9.2010. do isplate
614,84
dana
72,84 EUR /
HRK od
2.11.2010. do isplate
548,82
dana
91,33 EUR /
HRK od
6.12.2010. do isplate
688,11
dana
to za razdoblje od 30.11.2007. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a nadalje po stopi koja se određuje u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III Utvrđuje se ništetnim odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 028-50- 4398528 od 19. rujna 2007. godine, solemniziranog dana 25. rujna 2007. po javnom bilježniku Zorki Čavajda iz Zagreba, Radnička cesta 48 pod posl.br.: OV-24277/2007,
sklopljenog između pok. ČČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita da tuženiku plati jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita u iznosu 3,30% (tri cijela trideset posto) od iznosa kredita.
IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužiteljima na jednake dijelove (svakom u 1/3 dijela) ukupan iznos od od 716,82 EUR / 5.400,85 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana 27.09.2007. do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a nadalje po stopi koja se određuje u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
V Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da naknadi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 1.213,27 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 10. travnja 2025. kao dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je pravni prednik tužitelja i to pok. ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] je kao korisnik kredita s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditorom sklopio dana 19. rujna 2007.g. Ugovor o kreditu broj: 028-50-4398528 (u daljnjem tekstu: Ugovor). Kredit je odobren za kupnju vozila i u tu je namjenu iskorišten, a pok. ČČ ga je sklopio s tuženikom u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Tužitelji su njegovi zakonski nasljednici prvog nasljednog reda (bračni drug i dvoje djece) i nasljeđuju ga temeljem zakona na jednake dijelove. Tužitelji podnose ovu tužbu iz razloga što je tuženik u predmetnom ugovoru o kreditu koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, s time da su nedopuštene i nepoštene i ugovorne odredbe kojim je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, te jer smatraju da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu, na koji način su povrijeđena prava korisnika kredita kao potrošača, a što je rezultiralo pravom korisnika kredita i tužitelja kao njegovih zakonskih nasljednika na isplatu novčanih iznosa koji se potražuju ovom tužbom. Jednako tako, smatraju nedopuštenom i nepoštenom i odredbu o naplaćivanju naknade prilikom prvog korištenja kredita od 3,3% od iznosa kredita, te potražuju povrat tako naplaćenog iznosa. Prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između korisnika kredita ČČ i tuženika, tuženik je propustio korisnika kredita ČČ u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. ČČ kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti ekonomske posljedice vezanja njegove ugovorne obveze za tečaj švicarskog franka, o čemu ga je bio dužan informirati tuženik kao trgovac, a što je propustio učiniti. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, tuženik je sporni “kreditni proizvod” s valutnom klauzulom u švicarskim francima prikazao kao povoljniji, te je ČČ, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice. Dakle, zbog propusta tuženika, korisnik kredita ČČ kao potrošač nije bio valjano informiran na način da je mogao donijeti razboritu i informiranu odluku. Pri tom je tuženik svoje “kreditne proizvode” prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama, slijedom čega je postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obveznog prava predmetnim ugovornim odredbama uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita ČČ, odnosno postupio je i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Naime, uslijed „divljanja tečaja CHF“, i u konkretnom je slučaju tužena banka na teret korisnika kredita sa valutnom klauzulom u švicarskom franku protivno svrsi valutne klauzule stekla značajne novčane iznose. Ti joj novčani iznosi prema utvrđenjima iz kolektivnog spora ne pripadaju, jer je primjena valutne klauzule u švicarskom franku u promatranom razdoblju, u kojem je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu, utvrđena kao nepoštena i nedopuštena, te tužitelji kao zakonski nasljednici potrošača pok. ČČ imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih sa osnova ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, a što se čini podnošenjem ove tužbe.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je nesporno sklopljen ugovor o kreditu, da je odredbe o valutnoj klauzuli ugovoru jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o isto pojedinačno pregovaralo, te da ista nije u suprotna načelu savjesnosti i poštenja niti je uzrokovala znatnu neravnotežu, da je istu morao i javni bilježnik protumačiti u okviru sadržaja i smisla pravnog posla, odnosno pročitati ugovor pred strankama i raspraviti ukoliko neka od odredbi nije bila jasna, te je upravo isti i potvrdio da je ugovornim strankama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Također, tuženik nije u trenutku sklapanja ugovora morao predvidjeti kretanje vrijednosti valute uz koju se veže glavnica kredita bez obzira o kojoj se valuti radi, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihovo kretanje ne mogu utjecati. Smatra da je korisnik kredita mogao izabrati i kunski kredit u kojem slučaju ne bi imao rizik valutne klauzule, stoga se dakle o valutnoj klauzuli pregovaralo a ista se ne može smatrati nepoštenom. U pogledu jednokratne naknade za korištenje kredita iz čl. 3. Ugovora navodi se da ista u potpunosti jasna, određena, lako uočljiva i razumljiva, pa nije dopušteno preispitivati njezinu poštenost, no u svakom slučaju o istoj se pojedinačno pregovaralo stoga daljnje vođenje postupka nije potrebno jer takva odredba nije nepoštena odnosno ništetna, jer je korisnik mogao procijeniti je li za njega takva naknada prihvatljiva ili nije. Smatra da je ugovor o kreditu u cijelosti isplaćen a da povrede na koje se tužitelj poziva predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se ništetnost ne može isticati (čl. 326. ZOO), ističe i prigovor zastare, predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti.
4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u rješenje o nasljeđivanju boj O- 7419/19 (list 14-17), ugovor o kreditu od 19. Rujna 2007. (list 18-22), otplatni plan (list 23-37), potvrda tuženika od 29. svibnja 2023. (list 38), preliminarni izračun (list 45-47), Vjenčani list (list 48), saslušana je 1. tužiteljica (list 104).
5. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.
6. Među stranka nije sporno:
-da su tužitelji nasljednici iza pok. UČ a što prozlazi iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Anite Škurjanec, Gajeva 2, Zagreb pols.br. O-7419/19, UPP/OS-36/19-8 od 11. prosinca 2019.
- da je Ugovorom o kreditu broj: 028-50-4398528 od **.**.2007. pok. ČČ, pravnom predniku tužitelja, odobren kredit u iznosu od 37.103,53 CHF za namjenu kupnje vozila, koji se tuženik obvezao staviti na raspolaganje korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. (Članak 1. Ugovora/IZNOS KREDITA).
- da je odredbom čl. 7. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje, prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita, u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.
- da je u članku 3. Ugovora određeno je da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita. Tuženik je naplatio korisniku kredita ovu naknadu prilikom korištenja kredita dana 27.09.2007. godine u iznosu od 1.224,42 CHF/ 5.400,85 HRK, a što je po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) iznos od 716,82 EUR.
- da je na dan sklapanja Ugovora, prema otplatnom planu, anuitet je iznosio 533,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan dospijeća, što znači da je početni anuitet po početnom tečaju iznosio 2.351,03 HRK, jer je tečaj CHF na dan isplate kredita iznosio 4,410947.
-da je tijekom razdoblja otplate došlo do višestrukih povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj te valutu u odnosu na hrvatsku kunu kao tada važeću valutu, uz manje oscilacije tečaja kada je isti bio manji od početnog.
-da je kredit otplaćen u cijelosti dana 30. rujna 2014.
-nije sporna visina tužbenog zahtjeva (visina pojedinačnih i kumulativnih iznosa svih isplata koje je tužena naplatila od pok. ČČ zbog promjene tečaja švicarskog franka prema valuti HRK do kojeg je došlo tijekom ugovornog odnosa a u odnosu na tečaj švicarskog franka prema HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita) jer je na ročištu održanom 28. studenog 2024. tuženik učinio nespornom visinu.
6.1. Sporno je: jesu li odredbe čl. 1., čl. 3. i čl. 7. Ugovora o kreditu nepoštene odnosno ništetene, odnosno je li tuženik dužan vratiti više uplaćeni iznos stečen temeljem ništetnih odredbi ugovora, odnosno je li nastupila zastara.
Zastara
7. U pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi zauzet je pravni stav na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. U pravnom shvaćanju broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
7.1.Također u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH, broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).
7.2.Stoga, pokretanjem kolektivnog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te su zastarni rokovi na pojedinačne zahtjeve za restitucijom počeli teći iznova danom pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. Takvo pravno shvaćanje potvrđeno je u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presudom i rješenjem posl. br. Rev 2245/17-2, od 20. ožujka 2018. te potom i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom pod posl. brojem Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022. Kako se ovaj postupak vodi nastavno na kolektivni spor pokrenut tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, a tužba radi ostvarivanja pojedinačnog restitucijskog zahtjeva je podnesena 13. lipnja 2023. to je prigovor zastare neosnovan budući je postupak pokrenut u zastarnom roku od pet godina od nastupa pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. pa prigovor zastare nije osnovan.
7.3. U svakom slučaju, tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. S obzirom da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To dakle tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C- na776/19 i C- na782/19.
7.4.To znači da zastara zahtjeva za isplatom utužene tražbine nije nastupila jer zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl. broj Rev-43/2022 od 14. lipnja 2022. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci u spojenim predmetima: broj U-III- 3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023.
Osnova
8. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. To stoga što je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule (tako i Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04.07.2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
8.1. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava, pa je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati.
8.1.Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo stav o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na ostvarenje prava potrošača u posebnim postupcima.
8.2.Navedeno proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/18 od 19.03.2019. godine u kojoj se (na str. 6.) obrazlaže da:
„…citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP- a.“
8.3.Da radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu nije potrebno izvoditi dokaze, jer je o tome već odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, stava je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je svojom odlukom broj: U-III/2233/2019 od 10. lipnja 2020. godine potvrdio stavove revizijskog suda odbivši ustavnu tužbu tužene banke protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18 od 19.03.2019. godine. Izneseni stav je potvrđen i novijom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u rješenju Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, gdje revizijski sud obrazlaže: „Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. “
9.Iz navoda tužbe te izjave I-vo tužiteljice proizlazi da je njezin pokoljni suprug ČČ kod tuženik podigao namjenski kredit za kupnju automobila, ne zna je li ga potpisao u banci ili autosalonu, ali zna da je ugovor bio pripremljen. Navela je da misli da nije postojala mogućnost podizanja kredita u drugoj valuti, da se to bio tipski ugovor, te da se o odredbama takvog ugovora nije pregovaralo, a to zna jer je o svemu bila upućena kao supruga korisnika kredita. Automobil se koristio i danas nakon njegove smrti koristi se u obiteljske svrhe.
9.1.Dakle, nesumnjivo je pravni prednik tužitelja bio u slabijem položaju u odnosu na tuženika, te je pristao na tako prethodno sastavljene odredbe bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi, a svakako nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula jer pok. ČČ kao akademski slikar, nije imalo niti mogao imati potrebna znanja da taj rizik sama prevenira.
9.2.U svakom slučaju, teret dokaza o ovim okolnostima leži na tuženiku, pa kako tuženik ove navode nije osporio, smatra se da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena (tako presuda osmog vijeća Suda Europske unije u presudi C-176/23, UG protiv SC Raiffeisen Bank SA od 30. svibnja 2024., te Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., predmet RČ protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, sukladno Direktivi 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude)).
10.Iz svega navedenog proizlazi da su bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli propisane člancima čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu jer tuženik kao jača ugovorna strana sam određuje visinu tečaja CHF u odnosu na kune, a time jednostrano i visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje: ZOO-a) koji ima za cilj zaštitu vrijednosti te podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze.
11. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.
11.1.Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO-a propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
12. Kako su dakle odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi.
Visina
13.Obzirom su predmetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF nepoštene i ništetne, a tuženik je kod obračuna otplatnih obroka primjenjivao te odredbe, korisnik kredita ČČ je zbog rasta tečaja CHF iznad tečaja važećeg na dan isplate kredita, od početka otplate kredita do njegove potpune otplate, preplatio tuženiku ukupan iznos od 55.051,45 HRK što, zbrojeno prema pojedinačnim iznosima preplate obračunatim po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22, 88/22), iznosi 7.306,58 EUR, a što sve proizlazi iz dostavljene dokumentacije pribavljene od tuženika, i to otplatnog plana i potvrde od 29. svibnja 2023., te preliminarnog izračuna kojeg su tužitelji dostavili u spis.
13.1.Na ovako dostavljeni izračun tuženik dakle nije imao primjedbi pa ga i ovaj sud u potpunosti prihvaća kao valjan i utemeljen na dostavljenoj dokumentaciji.
14. Slijedom navedenog, u smislu odredbe čl. 323. st. 1. u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a, valjalo je tužbeni zahtjev prihvatiti, te odlučiti kao u izreci, točka I. i II.
Naknada
15. Po mišljenju suda ništetna je i Odredba članku 3. Ugovora određeno je da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita kojom Banka ima pravo naplatiti jednokratni naknadu sukladno važećim odlukama Banke, te je banka nesporno naplatila ovu naknadu prilikom korištenja kredita dana 27.09.2007. godine u iznosu od 1.224,42 CHF/ 5.400,85 HRK, a što je po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) iznos od 716,82 EUR, a to iz razloga jer pok. ČČ kao potrošač također nije pregovarao o ovoj naknadi nego je iste kao već gotove i unaprijed pripremljene u ugovoru bio dužan prihvatiti.
15.1. Činjenica da je isti taj uvjet za dobivanje kredita on prihvatio, a kako proizlazi iz izjave 1-vo tužiteljice kao njegove supruge, ne znači da je ta naknada bila i opravdana, iako je bila općepoznato uobičajena, posebne jer tuženik nije niti pok. ČČ, u vrijeme sklapanja kredita, a niti u ovom postupku dokazao na što se ta naknada uopće odnosi, te kakve je točno konkretne troškove tuženik imao prilikom obrade kreditnog zahtjeva.
15.2.Ugovor o kreditu, s odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi sklopljen je prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Tako je tuženik odredio tužitelju plaćanje naknade za sklapanje ugovora prema svojim vlastitim odlukama i uvjetima poslovanja pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Također, navedena obveza/naknada prema tako stipuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, koju je pripremio tuženik, nije uopće za tužitelja bila određena, a ni odrediva, što je također protivno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO a posljedica čega je ništetnost navedene ugovorne odredbe, temeljem čl. 270 st. 1 ZOO, a jer je svakako suprotna prethodno citiranoj odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03),
15.3.Tako i presuda suda Europske unije u spojenim predmetima C224/19 i C- 259/19 gdje je zaključeno da provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Usluge koje kupac nije izričito prihvatio ili zatražio ne dovode do nikakve provizije ni nikakva troška, dok članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
15.4.Tuženik u konkretnom slučaju nije ničim dokazao u čemu se sastoje troškovi obrade zahtjeva kredita odnosno prijevremenog povrata kredita (a što izlazi iz uobičajenih radnji koje i inače obavljaju zaposlenici banke a za koje radnje su plaćeni i ne predstavljaju trošak koji treba platiti klijent). Navedeno je u suprotnosti s odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), a takve nepoštene ugovorne odredbe su ništetne sukladno odredbi čl. 87. ZZP-a.
16.Stoga je Tuženik sukladno članku čl. 323. st. 1.:u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a, dužan vratiti navedene naknade tužiteljima ukupnom iznosu od iznos od 716,82 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama teku od dana 27. rujna 2007. kao dana plaćanja do isplate, sve temeljem čl. 1115. ZOO, a sve u visini određenoj temeljem čl. 29. ZOO-a, stoga je odlučeno kao u izreci presude, točka III. i IV.
17. Obzirom da su tužitelji uspjeli u parnici, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, sukladno visini predmeta spora te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT), vrijednosti boda od 2,00 EUR, pripada im pravo na naknadu troška koji se odnosi na: sastav tužbe od 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT), sastav podneska od 19.11.2024. iznos od 100 bodova (Tbr 8.t.1. OT), zastupanje na ročištu dana 28.11.2024. i 4.03.2025. za svako iznos od 100 bodova, ukupno 400 bodova odnosno 800,00 EUR sve uvećano za zastupanje više osoba od 20% (Tbr. 40) odnosno 160,00 EUR, PDV od 25% na ovaj iznos od 240,00 EUR, ukupno 1.200,00 EUR, te sudska pristojba na tužbu od 13,27 EUR, sveukupno 1.213,27 EUR te je odlučeno kao u izreci presude, točka V.
17.1.Kamate na trošak određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. ZOO-a a teku od dana presuđenja do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP.
U Samoboru, 10. travnja 2025.
Sudac:
Mirela Crnjak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, od dana dostave presude, a ista se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
