Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1956/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje dr. sc. Sanje Zagrajski, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Anđele Bošković Rajković i članice vijeća sutkinje Sanje Sušilović, u pravnoj stvari tužitelja LP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koga zastupa punomoćnik Mato Glibota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Privredne banke d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, koga zastupa punomoćnica Tihana Svetec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-638/2021-19 od 25. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana pa se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-638/2021-19 od 25. listopada 2024.

a) potvrđuje u pobijanom dijelu

- pod toč. I. izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnim odredbe čl. 4. i čl. 5. Ugovora o kreditu br. 9011628485 od 4. srpnja 2006. godine, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, čl. 6. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, čl. 7. u dijelu u kojem se kredit u iznosu od 120.000,00 CHF i kamata iz čl. 4. otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja,

- pod toč. II., III. i IV. izreke.

b) preinačuje u pobijanom dijelu

- pod toč. I. izreke na način da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. 9011628485 od dana 4. srpnja 2006. kojom je ugovoreno da se tužitelju stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 120.000,00 CHF po srednjem tečaju Banke važeće na dan korištenja kredita.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 9011628485 od dana 04. 07. 2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u čl. 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 120.000.00 CHF po srednjem tečaju Banke važeće na dan korištenja kredita, čl. 4. i čl. 5., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, čl. 6., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, čl. 7. u dijelu u kojem se kredit u iznosu od 120.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, u roku od 15 dana, novčani iznos od 15.808,69 eura, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, obračunatoj po stopi od 15% do 31. 12. 2007., a od 01. 01. 2008. do 31. 07. 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015. godine do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijski trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koje zatezne kamate teku od dospijeća svake pojedine uplate do isplate i to: na iznos od: računajući od:

0,42 € 30.09.06., 0,08 € 31.10.08., 7,77 € 11.11.08., 0,00 € 30.11.08., 5,55 €

03.12.08., 1,47 € 31.12.08., 27,06 € 12.01.09., 1,96 € 31.01.09., 31,74 € 09.02.09., 2,02 € 28.02.09., 23,14 € 24.03.09., 1,68 € 31.03.09., 27,26 € 24.04.09., 1,45 €

30.04.09., 23,26 € 20.05.09., 1,02 € 31.05.09., 19,45 € 10.06.09., 0,63 € 30.06.09., 17,68 € 16.07.09., 45,12 € 04.09.09., 18,58 € 12.10.09., 17,24 € 31.10.09., 25,46 €

30.11.09., 1,55 € 31.12.09., 31,50 € 13.01.10., 2,11 € 31.01.10., 36,47 € 04.03.10., 35,92 € 13.03.10., 1,63 € 31.03.10., 47,33 € 06.04.10., 0,70 € 30.04.10., 51,44 €

07.05.10., 53,01 € 24.06.10., 109,46 € 10.07.10., 0,53 € 31.07.10., 105,54 €

30.08.10., 96,75 € 06.10.10., 92,49 € 16.10.10., 90,26 € 08.11.10., 0,14 € 30.11.10., 131,63 € 05.01.11., 2,52 € 15.01.11., 14.617,67 € 09.02.11.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.721,03 EUR, sa zateznom kamatom koja teče od 25. listopada 2024. godine do isplate, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška."

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). U bitnom tuženik osporava ništetnost odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu br. 9011628485 jer se njome definira sam predmet Ugovora o kreditu, da je navedena odredba jasna, razumljiva i utvrđuje temeljnu svrhu ugovora o kreditu, kreditiranje tužitelja, što među strankama i nije sporno. Ističe da se navedena odredba čl. 1. Ugovora o kreditu odnosi na obvezu tuženika, a ne tužitelja, pa time da ne može biti ugovorena na štetu tužitelja. Nadalje, tuženik ističe kako pobijana presuda ne sadrži razloge zbog kojih je ugovorna odredba kojom se obveza po kreditu veže uz promjenu tečaja CHF (odredba o valutnoj klauzuli) utvrđena ništetnom, da je ugovaranje valutne klauzule zakonom dopušteno i uobičajeno. Ističe da u situaciji kada je 80 % štednje građana u stranoj valuti utvrđenje da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli ništetna predstavlja negiranje valutne klauzule. Ističe i da se u Ugovoru o kreditu ne navodi da će se kredit otplaćivati u kunama, niti je anuitet izražen u kunama a da jasno stoji da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Osporava da bi ugovaranje valutne klauzule dovelo ugovorne stranke u neravnopravan položaj jer valutna klauzula djeluje jednako prema svim sudionicima a da Hrvatska Narodna banka ne podržava ukidanje valutne klauzule. Tuženik naglašava da je tužitelj svojevoljno ušao u kreditni odnos s tuženikom, pristao na sadržaj Ugovora o kreditu i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kako je formulirana ugovorom, da tim odredbama nije prigovorio, da ga je potvrdio kod javnog bilježnika pa osporava osnovanost i deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je otklonio istaknuti prigovor zastare potraživanja a prigovara i odluci o troškovima postupka. Tuženik predlaže da se njegova žalba prihvati, preinači prvostupanjska presuda i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz dosudu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj je sud utvrdio da prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, na koje se ukazuje u izjavljenoj žalbi, tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom potpuno su i istinito utvrđene sve činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, te je na takvo utvrđeno činjenično stanje dijelom pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu br. 9011628485, čl. 1. u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelju stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 120.000,00 CHF po srednjem tečaju banke važeće na dan korištenja kredita, čl. 4. i čl. 5. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, čl. 6. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, čl. 7. u dijelu u kojem se kredit u iznosu od 120.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 15.808,69 Eura na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose.

9. U postupku pred prvostupanjskim sudom, izvedenim dokazima, utvrđeno je:

- da je 4. srpnja 2006. zaključen Ugovor o kreditu br. 9011628485 između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora,

- da je tužitelj u tom ugovornom odnosu potrošač,

- da se odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 120.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF banke na dan korištenja kredita,

- da je u čl. 4., čl. 5. i čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje kamata u kunama po srednjem tečaju CHF važećem na dan plaćanja kamate,

- da je odredbom čl. 7.2 Ugovora o kreditu ugovorena otplata kredita u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu,

- da je tužitelj u tom ugovornom odnosu potrošač,

- da je namjena kredita bila izgradnja i dovršenje stambenog objekta,

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da su odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovoren način otplate anuiteta i kamata vezan uz valutnu klauzulu CHF ništetne na temelju čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i 46/07; dalje: ZZP/03; koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu) i jer je ništetnost valutne klauzule utvrđena u postupku kolektivne zaštite,

- da je ništetna i odredba čl. 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se tužitelju stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 120.000.00 CHF po srednjem tečaju Banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je tužitelj za vrijeme otplate kredita na temelju ugovorene valutne klauzule CHF platio više 15.808,69 Eur.

10. Prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev, utvrđuje da su odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula (u dijelu čl. 4., 5., 6. i 7. Ugovora o kreditu) ništetne na temelju čl. 87. ZZP/03 i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23; dalje ZOO) pri tome primjenjujući na temelju čl. 502. c ZPP stavove iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Osim toga, kako odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli utvrđuje ništetnim nalaže tuženiku, na ime stečenog bez osnove (na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli) isplatiti tužitelju iznos od 15.808,69 Eura s pripadajućim kamatama na pojedine iznose od dana njihova plaćanja.

11. Osnovano tuženik osporava dio prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se tužitelju stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 120.000,00 CHF po srednjem tečaju Banke važeće na dan korištenja kredita. Naime, navedenom je odredbom ugovoren predmet Ugovora o kreditu, koji predstavlja obvezu tuženika prema tužitelju, jer se njome tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje određeni novčani iznos (čl. 1021. ZOO) i nije riječ o obvezi tužitelja. Nadalje, odredbom čl. 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Tužitelj u tužbi tvrdi da su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, pri tome se pozivajući na pravne stavove iznesene u presudama za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, dok u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu ne iznosi niti jednu činjenicu iz koje bi proizlazilo da bi ta odredba ugovora bila ništetna. Činjenica da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu vezan uz valutnu klauzulu CHF ne čini ništetnom odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu kojim je uistinu samo definiran predmet Ugovora o kreditu, no ne i obveza vraćanja kredita što je pak regulirano čl. 4., čl. 5., čl. 6. i čl. 7. Ugovora o kreditu. Valutna klauzula u svojoj naravi predstavlja instrument osiguranja za banku, a praktično znači da se kredit koji odobrava korisniku veže za vrijednost strane valute. U konkretnom slučaju valutna klauzula ugovorena je odredbama čl. 4., čl. 5., čl. 6 i čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se tužitelj kao korisnik kredita obvezao platiti kamate i glavnicu u kunskoj protuvrijednosti tečaja CHF. Stoga, u situaciji kada tužitelj ne iznosi nikakve konkretne, određene i specifične činjenične tvrdnje kao osnovu za svoju tužbu u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu i kako je u tom dijelu zahtjeva u potpunosti izostao činjenični supstrat, sud je stava da prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom, radi čega je u tom dijelu uvažena žalba tuženika, prvostupanjska presuda preinačena i odbijen tužbeni zahtjev.

12. No, neosnovano tuženik osporava prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem su utvrđeni ništetnim dijelovi odredbi čl. 4., čl. 5., čl. 6 i čl. 7.Ugovora o kreditu u kojima jest ugovorena valutna klauzula. Pri tome, neosnovano naglašava da prvostupanjski sud nije obrazložio na temelju kojih je činjenica navedeno utvrdio.

13. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je dao jasne razloge o utvrđenim činjenicama, te pravilnom primjenom čl. 81. i 82. ZZP/03 prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli. Točno je da navedene odredbe nisu same po sebi protivne načelu savjesnosti i poštenja, bez obzira na činjenicu da su unesene u ugovor na inicijativu tuženika, radi čega je prvostupanjski sud i proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg je iskaza utvrđeno da je u potpunosti izostalo pregovaranje o spornim odredbama, kao i posljedice koje su na temelju spornih odredbi nastale u tužiteljevoj obvezi.

14. Odredbama čl. 81. i 82. ZZP/03 propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbe ugovora o valutnoj klauzuli određene su u tipskom ugovoru od strane tuženika, u unaprijed formuliranom obrascu, pa se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Prema čl. 87. st.1.

ZZP/03 nepoštena odredba ugovora je ništetna.

15. Nadalje, odlučujući o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, prvostupanjski je sud ispravno cijenio navedenu odredbu ništetnom, pozivajući se pri tome i na stavove izražene u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Navedenim je presudama utvrđeno da je i tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen ugovor o kreditu koji je predmet zahtjeva u ovom postupku povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju čl. 502. c. ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Provođenjem dokaza saslušanjem tužitelja sud je pravilno utvrdio sve okolnosti, te pravilno utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne.

17. Neodlučni su žalbeni navodi u kojem tuženik smatra da se prvostupanjskom presudom negira valutna klauzula, uz naglasak da se radi o politici monetarne vlasti i da je ista zakonom dopuštena (čl. 22. i 26. ZOO) a da su stranke prilikom ugovaranja valutne klauzule u jednakim položajima jer ista djeluje prema svim sudionicima jednako.

18. Notorno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, no navedena činjenica ne utječe na pravo stranke, konkretno tužitelja da valjanost konkretne ugovorne odredbe utvrđuje ništetnom. U konkretnom slučaju bilo je potrebno utvrditi je li odredba o valutnoj klauzuli nepošteno ugovorena i sadrži li elemente nepoštenosti (je li se o njoj pojedinačno pregovaralo, uzrokuje li suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i je li bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj). Valutna klauzula u Ugovoru o kreditu utvrđena je ništetnom jer je ista nepošteno ugovorena, što je rezultiralo njezinom ništetnosti.

19. Kako je odredba o valutnoj klauzuli, nepošteno ugovorena, neodlučno je pozivanje tuženika na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1990/91 kao i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-1746/2006 jer su iznesena stajališta neprimjenjiva na konkretan spor.

20. Točno je da anuitet u Ugovoru o kreditu nije izražen u kunama, no iz odredbe čl. 7.2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno vraćanje anuiteta (a u odredbama čl. 4., 5. i 6. Ugovora o kreditu i plaćanje kamata) u kunskoj protuvrijednosti srednjeg tečaja CHF na dan plaćanja.

21. Uz utvrđenja da je odredba o valutnoj klauzuli nepošteno ugovorena, neodlučni su žalbeni navodi da je tužitelj svojevoljno ušao u ugovorni odnos s tuženikom, da je pristao na sadržaj ugovora o kreditu, kao i da je Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika.

22. Obzirom na prethodna utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju 15.808,69 Eura na ime više plaćenih iznosa na ime (ništetne) valutne klauzule na temelju čl. 323. st. 1. ZOO kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Osim toga, sukladno čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. I zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 323. ZOO).

24. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju priznao i kamate na svaki pojedini iznos od dana stjecanja na temelju čl. 1115. ZOO koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je odredba ugovora o valutnoj klauzuli ništetna, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

25. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud cijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare. Naime, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. broj Su-IV-33/2022-2). Kako u konkretnom slučaju tužitelj potražuje isplatu na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli a tužba je podnesena 15. veljače 2021., dok je sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17- 10) to nije protekao zastarni rok iz čl. 225. ZOO, niti je nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

26. I odluka o troškovima postupka pod toč. III. i IV. izreke je pravilna i zakonita, te valjano utemeljena na čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje: Tarifa). Tuženik naime ne konkretizira žalbene razloge u odnosu na odluku o trošku, pa kako odlučujući o trošku nisu počinjene bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, to žalbenim navodima tuženika pravilnost odluke o trošku nije dovedena u pitanje.

27. Tuženiku nije priznat trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, jer je sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu deklaratornog preambula (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 154. st. 5. ZPP).

28. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. st. 3. ZPP.

Osijek, 10. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

dr. sc. Sanja Zagrajski