Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-694/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Melite Novoselac, kao predsjednika vijeća, Jelene Bušić, kao suca izvjestitelja i Svjetlane Tolj, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Boris Gregović, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Zavod za hitnu medicinu Primorsko-goranske županije iz Rijeke, Branka Blečića 7, OIB 55700291940, koga zastupa punomoćnica Danijela Lukšić Kokić, odvjetnica u Rijeci, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Grada Vukovara 282, OIB 22694857747, koga zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri iz Rijeke, radi naknade štete, rješavajući žalbe tuženika i umješača na strani tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-169/2016-145 od 28. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Žalbe tuženika i umješača na strani tuženika odbijaju se kao djelomično neosnovane i uvažavaju kao djelomično osnovane te se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-169/2016-145 od 28. veljače 2023.:

a) potvrđuje u pobijanom dosuđujućem dijelu točke I. izreke do iznosa od 12.974,40 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to kako slijedi:

- na iznos neimovinske štete od 11.752,00 EUR počev od 12. lipnja 2016. do isplate;

- na iznos od 1.222,40 EUR na ime imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, troškove putovanja, liječenja i pojačane ishrane počev od presuđenja tj. od 28. veljače 2023. do isplate;

b) preinačava u pobijanom dosuđujućem dijelu točke I. izreke u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata na iznos neimovinske i imovinske štete na način da se sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 9. travnja 2014. do 11. lipnja 2016. na iznos od 11.752,00 EUR, te sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 9. travnja 2014. do 27. veljače 2023. na iznos od 1.222,40 EUR tužitelj odbija.

c) ukida u pobijanom dosuđujući dijelu točke I. izreke i to za iznos od 8.147,96 EUR na ime imovinske štete za izgubljenu zaradu zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kao i u točki III. izreke kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O zahtjevu tuženika i umješača za naknadom troška sastava žalbe, te o zahtjevu tužitelja za naknadom troška odgovora na žalbu odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 21.122,36 EUR / 159.146,42 kn[1] s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja, sukladno Zakonu o obveznim odnosima i odlukama HNB, do 31.07.2015. g. iznosi 12% godišnje, a počevši od 01.08.2015. g., pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena , a od 1. siječnja 2023 pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena na iznose kako slijedi:

- na iznos od 12.974,40 EUR/ 97.755,62 kn[1] od dana 09. travnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 8.147,96 EUR / 61.390,83 kn[1] kako slijedi:

na iznos od 2.032,87 kn, počam od dana 15.06.2015. g., pa do isplate,

na iznos od 2.014,95 kn, počam od dana 15.07.2015. g., pa do isplate,

na iznos od 1.854,98 kn, počam od dana 14.08.2015. g., pa do isplate,

na iznos od 1.998,07 kn, počam od dana 15.09.2015. g., pa do isplate,

na iznos od 3.008,71 kn, počam od dana 15.10.2015. g., pa do isplate,

na iznos od 3.612,33 kn, počam od dana 15.04.2016. g., pa do isplate,

na iznos od 3.633,43 kn, počam od dana 12.05.2016. g., pa do isplate,

na iznos od 3.633,44 kn, počam od dana 15.06.2016. g., pa do isplate,

na iznos od 3.633,44 kn, počam od dana 15.07.2016. g., pa do isplate,

na iznos od 3.587,03 kn, počam od dana 12.08.2016. g., pa do isplate,

na iznos od 3.589,54 kn, počam od dana 15.09.2016. g., pa do isplate,

na iznos od 3.645,03 kn, počam od dana 14.10.2016. g., pa do isplate,

na iznos od 3.610,23 kn, počam od dana 15.11.2016. g., pa do isplate,

na iznos od 3.575,43 kn, počam od dana 15.12.2016. g., pa do isplate,

na iznos od 3.522,98 kn, počam od dana 12.01.2017. g., pa do isplate,

na iznos od 3.563,83 kn, počam od dana 15.02.2017. g., pa do isplate,

na iznos od 3.618,00 kn, počam od dana 15.03.2017. g., pa do isplate,

na iznos od 3.623,50 kn, počam od dana 14.04.2017. g., pa do isplate,

na iznos od 3.632,04 kn, počam od dana 15.05.2017. g., pa do isplate,

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do ukupnog iznosa od 36.201,24 EUR/ 272.758,24 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak 10.892,82 EUR/ 82.071,96 KN s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. veljače 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troška tužitelj odbija."

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobijaju tuženik i umješač na strani tuženika.

2.1. Tuženik presudu suda prvog stupnja pobija u dosuđujućem dijelu u točki I. i III. izreke presude i to zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP). U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Predlaže da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtjeva i trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi na žalbu.

2.2. Umješač na strani tuženika također pobija u cijelosti točku I. i III. izreke presude zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, a posebno ukazujući na nepravilnu primjenu materijalnog prava prilikom utvrđivanja odgovornosti za nastanak štete na strani tuženika, te u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose neimovinske i imovinske štete. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka ukazivao je na postojanje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Predlaže da se presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu preinači i odbije tužitelj s tužbenim zahtjevom u cijelosti, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj se u cijelosti protivio žalbenim navodima tuženika i umješača.

4. Žalbe tuženika i umješača na strani tuženika su djelomično osnovane.

5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji joj je prethodio kao i žalbene navode tuženika i umješača utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st.2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 36.201,24 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koju je pretrpio u prometnoj nezgodi i to lančanom sudaru koji se dogodio 24. listopada 2013. na državnoj cesti dionice A70, 150 metara od tunela Burlica na području Grada Bakra, a za koju tvrdi da je uzrokovana tehničkim kvarom vozila tuženika marke Ford tip Transit te dimom koji je nekontrolirano izlazio kroz ispušnu cijev tog vozila.

7. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđene su sljedeće činjenice:

- da se 24. listopada 2013. na državnoj cesti A70 i to 150 m od tunela Brulica dogodila prometna nezgoda i to lančani sudar u kojoj je sudjelovalo više motornih vozila, odnosno da je došlo do lančanog sudara;

- da je prvi kontakt ostvaren između vozila tuženika odnosno kombi vozila marke Ford Transit koje je uslijed kvara bilo zaustavljeno na desnoj kolničkoj traci, a da je zbog kvara došlo do stvaranja dimne zavjese, da je na to vozilo udarila vozačica PZ vozilom marke Renault Clio krećući se pri tome brzinom od oko 72 km/h, a potom da dolazi do lančanih sudara i drugih vozila;

- da je tužitelj kao vozač teretnog kamiona u istom lančanom sudaru ostvario četvrti sudar kada je izlazeći iz tunela i uočavajući bijelu dimnu zavjesu počeo kočiti te brzinom od oko 42 km/h udario u stražnji dio teretnog vozila Volvo kojim je upravljao KZ;

- da je nalazom i mišljenjem prometnog vještaka Željka Šarića na kojeg stranke nisu imale primjedbi utvrđena dinamika nastanka prometne nezgode, te je analizom ponašanja vozača tuženika kao i vozačice PZ koja je prva ostvarila kontakt s vozilom tuženika utvrđeno na koji način su se, poduzimanjem određenih radnji od strane i jednog i drugog vozila koja su sudjelovala u prvom kontaktu, mogli izbjeći daljnji sudari vozila, pa tako i sudar tužitelja u kojem je on zadobio teške tjelesne ozljede;

- da je medicinskim vještačenjem utvrđena vrsta te intenzitet ozljeda koje je tužitelj pretrpio u štetnom događaju, da je kombiniranim prometno-medicinskim vještačenjem utvrđeno da ne postoji njegov doprinos nastanku štetnih posljedica zbog eventualnog nevezivanja sigurnosnim pojasom, a da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđena visina zarade koju je isti gubio zbog bolovanja na kojem se nalazio za potrebe liječenja, te kasnije zbog nemogućnosti da se zaposli zbog posljedica ozljeđivanja.

8. Na temelju ovako utvrđenih činjenica, a cijeneći nalaz i mišljenje prometnog vještaka Željka Šarića kao stručan i objektivan, sud prvog stupnja, ocjenjujući ponašanje vozača vozila tuženika, zaključuje da je isti odgovoran za nastanak štetnog događaja u omjeru od 80% i to iz razloga jer je na temelju provedenog prometnog vještačenja ali i saslušanjem predloženih svjedoka koji su bili sudionici lančanog sudara utvrdio da isti nije poduzeo određene radnje koje je mogao nakon što je došlo do kvara na vozilu, odnosno smatra da je imao dovoljno vremena određenim radnjama upozoriti druge sudionike u prometu na opasnost na cesti, a da to nije niti na koji način učinio. Tako sud prvog stupnja zaključuje da je vozač vozila tuženika mogao pravovremeno uplatiti sva četiri pokazivača smjera, da je mogao upaliti zvučnu i svjetlosnu signalizaciju kojom je bilo opremljeno vozilo kojim je upravljao, da je s obzirom na protek vremena od gotovo jedne minute od njegovog zaustavljanja na desnoj kolničkoj traci do prvog udara u njegovo vozilo, imao mogućnost postaviti sigurnosni trokut i na sve te načine upozoriti druge sudionike u prometu na opasnost koja prijeti, a da on ništa od toga nije učinio. Također zaključuje da je u takvoj situaciji mogao zaustaviti vozilo i na ugibalištu koje se nalazi sa lijeve strane kolnika, koje doduše nije predviđeno za zaustavljanje vozila u kvaru, ali koje je u takvoj situaciji moglo smanjiti nastanak opasnosti za druge sudionike u prometu.

8.1. Nasuprot tome, odgovornost vozačice PZ koja je bila prva u nizu vozila koja su sudjelovala u lančanom sudaru cijeni sa 20% zbog neprilagođene brzine stanju i uvjetima na cesti te nepoduzimanju pravovremene radnje kočenja odnosno prikočivanja na udaljenosti od 140 m kojom je mogla spriječiti nastanak prometne nezgode. Nadalje, zaključuje da ne postoji nikakva odgovornost tužitelja za nastanak štetnog događaja.

8.2. Slijedom svega navedenog, sud prvog stupnja na temelju provedenog medicinskog vještačenja kojima je utvrđena vrsta, intenzitet i posljedice zadobivenih ozljeda kod tužitelja, te na temelju financijskog vještačenja kojim je utvrđena visina zarade koju je tužitelj gubio za vrijeme trajanja liječenja dok je bio na bolovanju, a i kasnije dok se vodio kao nezaposlena osoba, dosuđuje tužitelju na ime naknade neimovinske i imovinske štete sveukupni iznos od 21.122,36 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno utvrđenom stupnju odgovornosti tuženika za nastanak štetnog događaja.

9. Sud prvog stupnja je pravilno u konkretnom slučaju primijenio odredbu čl. 1072. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO) s obzirom da se radi o prometnoj nezgodi u kojoj je šteta tužitelju prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, pa ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugome za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje. Pri tome pravilno zaključuje da se u konkretnom slučaju tužitelj ne može smatrati trećom osobom u smislu odredbe čl. 1069. ZOO-a, zbog čega ne dolazi u obzir primjena objektivne odgovornosti tuženika kao vlasnika opasne stvari.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika i umješača, pravilno je sud prvog stupnja na temelju provedenih dokaza i njihove ocjene u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a utvrdio stupnja krivnje vozača vozila tuženika i vozila kojim je upravljala PZ, a koju ocjenu suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.

11. Naime, ne mogu se prihvatiti žalbeni navod tuženika i umješača, da je PZ isključivo odgovorna za nastanak prometne nezgode, odnosno da u ponašanju vozača tuženika nema nikakve protupravnosti, već da je njegovo ponašanje samo subjektivna reakcija koja je individualna za svakog pojedinog vozača i koja se kao takva ne može ocijeniti niti namjerom niti nepažnjom, kako to u žalbi ističe tuženik.

11.1 Odredbom čl. 140. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj 80/13.; dalje: ZSPC) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, propisano je da vozač koji je zbog neispravnosti na vozilu ili iz drugih razloga prisiljen zaustaviti vozilo na kolniku autoceste dužan ga je zaustaviti na posebnoj traci za zaustavljanje vozila u nuždi i poduzeti potrebne mjere da vozilo što prije ukloni s kolnika. Odredbom čl. 76. st. 1. ZSPC-a propisano je da je vozač dužan upotrijebiti zvučni signal upozorenja kad god to zahtijevaju razlozi sigurnosti prometa. Odredbom čl. 79. st. 2. ZSPC-a propisano je da vozač koji je zbog neispravnosti na vozilu prisiljen vozilo zaustaviti na kolniku dužan je za vrijeme kretanja izvan vozila označiti se reflektirajućim prslukom i poduzeti sve mjere da zaustavljeno vozilo ne dovede u opasnost druga vozila. Odredbom čl. 87. st. 1. ZSPC-a propisano je da je vozač dužan motorno vozilo zaustavljeno na kolniku obilježiti posebnim znakom kojim se označava zaustavljeno vozilo na kolniku (sigurnosni trokut) na autocesti, brzoj cesti i cesti namijenjenoj isključivo za promet motornih vozila.

11.2. Imajući u vidu prethodno citirane zakonske odredbe kojima je reguliran način postupanja vozača u slučaju neispravnosti vozila, pravilno je sud prvog stupnja u postupanju vozača tuženika ocijenio postojanje protupravnosti kojim ponašanjem ili propustima je pridonio nastanku prometne nezgode, a posljedično tome i šteti koju su tužitelj pretrpio.

11.3. Dakle, protupravnost vozača koji je upravljao motornim vozilom proizlazi iz utvrđenih činjenica da vozač tuženika nije niti jednom svojom radnjom pokušao upozoriti druge vozače na opasnost na cesti (čl. 79. st. 2. ZSPC-a) iako na temelju utvrđenih činjenica proizlazi da je za to imao dovoljno vremena. Neosnovan je navod tuženika da je reakcija vozača tuženika izostala iz straha za život jer je suprotna utvrđenim činjenicama u postupku pred sudom prvog stupnja, s obzirom da iz iskaza drugih sudionika prometne nezgode, te prema iskazu samog vozača tuženika proizlazi da je imao dovoljno prisebnosti komunicirati sa vozačem vozila koje se zaustavilo, kao i zvati njihovu dojavnu službu, a ne i poduzeti radnje označavanja ceste i upozorenja drugih vozača na opasnu situaciju koje bi spriječile nastanak štetnog događaja

11.4. Zatim se protupravnost očituje u činjenici da na cesti nije postavio niti sigurnosni trokut (čl. 87. st. 1. ZSPC-a) niti upalio zvučnu signalizaciju (čl. 76. st. 1. ZSPC-a), a naročito jer se radi o vozilu hitne pomoći koje je opremljeno posebnim svjetlosnim i zvučnim sustavom upozorenja, a prema tvrdnji tuženika radilo se o servisiranom i inače ispravnom vozilu te stoga nije bilo tehničke zapreke za paljenjem takve zvučne signalizacije.

11.5. Nadalje, vozilo tuženika je bilo zaustavljeno na desnoj strani ceste zauzimajući dio kolnika iako se u neposrednoj blizini mjesta zaustavljanja nalazilo ugibalište na lijevoj strani gdje je mogao u slučaju neispravnosti zaustaviti vozilo (čl. 140. st. 2. ZSPC-a), a s čim je sam vozač, morao biti upoznat budući mu je bila poznata ista prometnica.

11.6. Stoga je vozač prekršio više pravila imperativnog karaktera koja reguliraju postupanja vozača u slučaju neispravnosti vozila na cesti.

11.7. Slijedom svega navedenog, pravilno je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika i umješača utvrdio da je uzrok nastanka nezgode nepropisno ponašanje vozača započeto nepropisnim zaustavljanjem radi tehničkog kvara uslijed kojeg se proširio dim i uzrokovao smanjenje vidljivosti zbog kojeg drugi vozači nisu bili u mogućnosti izbjeći sudar, te je pravilno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da proizlazi uzročnoposljedična veza između ponašanja vozača tuženika i nastanka štete, s obzirom da iz istoga nalaza proizlazi da niti jedna nesreća ne bi bila moguća da vozač tuženika nije zaustavio vozilo hitne pomoći zauzimajući desnu voznu traku, a da ga pri tome nije niti na koji način obilježio ili pokušao upozoriti vozače koji izlaze iz tunela.

11.8. Naime, u primjeni pravila odgovornosti po principu krivnje, potrebno je utvrditi da li postoji protupravno ponašanje koje mora biti u uzročnoj vezi sa štetnom posljedicom, a što je u konkretnom slučaju, na temelju svega naprijed navedenog utvrđeno, zbog čega su u cijelosti neosnovani žalbeni navodi tuženika i umješača koji ponašanje vozača tuženika nastoje prikazati kao način neodgovarajućeg reagiranja na iznenadnu situaciju u kojoj se našao.

11.9. Pravilno je sud prvog stupnja, ocijenio i stupanj krivnje vozačice PZ i to pravilno ocjenjujući nalaz i mišljenje prometnog vještaka i radnju iste kojom je pridonijela nastanku štetnog događaja. Pri tome sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika i umješača, pravilno zaključuje da ne postoji odgovornost tužitelja za nastanak štetnog događaja, s obzirom da se prilikom izlaska iz tunela kretao brzinom od oko 66 km/h, te s obzirom da na izlasku iz tunela nije bilo nikakve svjetlosne ili zvučne signalizacije, nije bilo za očekivati da poduzima radnju intenzivnog kočenja u kojem slučaju bi zaustavni put iznosio 59,43 km/h.

12. Pri tome neosnovano tuženik ističe da bi sud prvog stupnja trebao uzeti u obzir već ranije pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5727/2019 i Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-696/2020 koje su donesene povodom istog štetnog događaja i to iz razloga jer istim presudama nije meritorno odlučeno o stupnju odgovornosti tuženika ili bilo kojeg drugog sudionika predmetne prometne nezgode zbog čega iste nemaju utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari.

13. Kako tijekom postupka a niti u žalbi, tuženik i umješač posebno ne osporavaju utvrđenu visinu neimovinske štete po svim kvalifikatornim okolnostima u iznosu od 14.690,00, pravilno je sud prvog stupnja uzimajući u obzir postotak odgovornosti tuženika, dosudio tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 11.752,00 EUR.

13.1. Također, kako u žalbi tuženik niti umješač ne osporavaju utvrđenu visinu imovinske štete od strane suda prvog stupnja za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 728,00 EUR, pojačane prehrane u iznosu od 270,00 EUR, troškova putovanja i liječenja u sveukupnom iznosu od 530,00 EUR, odnosno ukupne imovinske štete od 1.528,00 EUR, pravilno je po tom osnovu dosudio tužitelju iznos od 1.222,40 EUR, pa je stoga presuda suda prvog stupnja u pobijanom dosuđujućem dijelu potvrđena do iznosa od 12.974,40 EUR.

14. Međutim, osnovano u žalbi umješač ukazuje da je sud prvog stupnja nepravilno primijenio materijalno pravo prilikom određivanja tijeka zakonskih zateznih kamata na neimovinsku štetu i za naprijed navedene vidove imovinske štete.

14.1. Naime, sud prvog stupnja na neimovinsku štetu i imovinsku štetu s osnova tuđe pomoći i njege, troškova liječenja i putovanja, pojačane ishrane zakonske zatezne kamate određuje počev od 9. travnja 2014. kao dana podnošenja odštetnog zahtjeva, a sve to pozivom na odredbu čl. 1085., 1086. i 1103. ZOO-a te na čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodna novine“ br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. 152/14. i 155/23. ) smatrajući da je isti zakon lex specialis u odnosu na ZOO u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata.

14.2. Osnovano u žalbi umješač ukazuje da se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata može primjenjivati samo u slučaju kada je kao tuženik označeno osiguravajuće društvo, što u ovom predmetu nije slučaj pa da se stoga u odnosu na tuženika na određivanje tijeka zakonskih zateznih kamata može primjenjivati samo ZOO.

14.3. Prema odredbi čl. 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjev ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

14.4. Uvidim u zahtjev tužitelja upućen tuženiku 08. travnja 2014. vidljivo je da isti predstavlja samo obavijest tuženiku o nastanku štete i o tome da tužitelj tuženika smatra odgovornim za istu, ali da tužitelj u istom zahtjevu ne dostavlja nikakve dokaze koji bi omogućavali tuženiku da se utvrdi odgovornost za štetu ili njezin obujam. Naime, u takvoj situaciji tuženik kojeg tužitelj smatra odgovornim nema saznanja o odlučnim činjenicama koje su potrebne za donošenje odluke da li je uopće dužan isplatiti štetu i u kojem iznosu i sl. Takvo postupanje protivno je čl. 4. ZOO-a prema kojem su se u ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja te čl. 5. ZOO-a prema kojem su sudionici obveznih odnosa dužni surađivati radi potpunog i urednog ispunjena obveza i ostvarivanja prava. Dostavljanjem takvog nepotpunog odštetnog zahtjeva, odgovorna osoba se dovodi u situaciju da joj počinju teći zatezna kamate, a ona nema saznanja o činjenicama koje su nužne da bi mogla donijeti odluku o tome postoji li uopće njezina odgovornost isplate neimovinske štete i u kojem obujmu.

14.5. S obzirom na navedeno, pravilnom primjenom odredbe čl. 1103. ZOO-a na iznos neimovinske štete tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe tj. od 12. svibnja 2016., odnosno preinačena je presuda suda prvog stupnja u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata na način da je odbijen zahtjev tužitelja za plaćanjem zakonskih zateznim kamata na dosuđeni iznos neimovinske štete od 11.752,00 EUR u razdoblju od 9. travnja 2014. do 11. svibnja 2016.

15. Nepravilna je odluka suda prvog stupnja i u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na imovinsku štetu zbog potrebe tuđe pomoći i njege, troškova liječenja, troškova pojačane prehrane i troškova putovanja na liječenje.

15.1. Prema odredbi čl. 1086. ZOO-a obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete, dok se prema odredbi čl. 1089. st. 2. ZOO-a visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim slučaja kad zakon određuje što drugo.

15.2. Imajući u vidu naprijed navedene zakonske odredbe, za zaključiti je da u situaciji kada je sud odredio visinu naknade štete prema cijenama u vrijeme presuđenja (što je u konkretnom slučaju riječ) tužitelj kao oštećenik ima pravo na zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o nenovčanoj imovinskoj šteti čiji je obujam poznat tek kada se na odgovarajući način izrazi u novčanom iznosu, a što je učinjeno donošenjem prvostupanjske presude, pa stoga tek od toga dana mogu teći zakonske zatezne kamate.

15.3. S obzirom na navedeno na dosuđeni iznos imovinske štete od 1.222,40 EUR zbog potrebe tuđe pomoći i njege, pojačanje prehrane, troškova liječenja i troškova putovanja preinačena je odluka suda prvog stupnja na način da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata na isti iznos za razdoblje od 9. travnja 2014. do 27. veljače 2023.

16. Također, u odnosu na utvrđenu visinu imovinske štete zbog izgubljene zarade, osnovano umješač u žalbi ukazuje da presuda suda prvog stupnja ne sadrži u dovoljnoj mjeri obrazložene razloge zbog kojih sud tužitelju dosuđuje naknadu štete zbog izgubljene zarade u periodu nakon 31. ožujka 2016. s obzirom da se u tom periodu tužitelj vodio kao nezaposlena osoba. Nadalje, ukoliko mu i pripada pravo na naknadu istog oblika štete presuda suda prvog stupnja nema nikakvih razloga zašto se ista naknada štete utvrđuje na temelju plaće koju bi tužitelj ostvarivao kod ranijeg poslodavca Građa Solin d. d. unatoč tome što zaključuje da tužitelj nije dokazao da bi nakon 30. rujna 2015. radio u istoj tvrtki, odnosno iz kojeg razloga za isto razdoblje u pogledu utvrđivanja izgubljene zarade nije koristio pribavljene podatke Državnog zavoda za statistiku u pogledu prosječnih plaća za vozače.

17. Također, osnovano umješač ukazuje i da se odluka o troškovima parničnog postupka ne može ispitati s obzirom da iz pobijane presude sud prvog stupnja uopće nije vidljivo koju vrijednost predmeta spora je sud prvog stupnja uzeo u obzir prilikom određivanja visine naknade troškova za svaku pojedinu radnju. Pri tome je potrebno ukazati da se za primjenu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a uzima vrijednost predmeta spora konačno postavljenog tužbeni zahtjev, ali da se visina nagrade za svaku pojedinu radnju odmjerava uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja iste radnja, a iz pobijane presude se isto ne može utvrditi, pa se stoga u tom dijelu presuda ne može niti ispitati.

18. S obzirom na navedeno, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 369. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

19. U ponovljenom postupku, sud prvog stupnja će prilikom odlučivanja o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja u pogledu naknade imovinske štete za izgubljenu zaradu otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovom ukidbenom odlukom, dat će jasne i razumljive razloge zbog kojih eventualno tužitelju pripada pravo na taj vid štete i nakon 31. ožujka 2016. te će po potrebi dopuniti provedeno financijsko vještačenje u tom dijelu.

19.1. Također će novom odlukom odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka i to vodeći računa o sveukupnom uspjehu tužitelja kako u pogledu osnove tako i visine tužbenog zahtjeva te jasno naznačiti primjenom koje Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika strankama priznaje nagradu.

20. U preostalom nepobijanom dijelu (točka II. izreke) presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

Osijek, 10. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Melita Novoselac