REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

P-17/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Emi Brdovčak, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE CESTE d.o.o. Zagreb, Vončina 3, OIB: 55545787885, protiv tuženika CESTE – RIJEKA d.o.o. Kukuljanovo, Industrijska zona, Kukuljanovo 377, OIB: 01371628232, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika ALLIANZ HRVATSKA d.d. Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, kojeg zastupa punomoćnik Dean Ilijevski, odvjetnik u Labinu, Zelenice 18, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 21. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika umješača, s danom objave 10. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.568,12 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. siječnja 2021. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 8 dana.

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 8 dana.“

II. Nalaže se tužitelju HRVATSKE CESTE d.o.o. Zagreb, Vončina 3, OIB: 55545787885, naknaditi umješaču ALLIANZ HRVATSKA d.d. Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura (sedamsto pedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 10. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

r i j e š i o  j e

Prihvaća se sudjelovanje ALLIANZ HRVATSKA d.d. Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, kao umješača na strani tuženika.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je **.**.2016., LN iz [adresa], krećući se vozilom marke MAZDA B 2500 TD TE, registarskih oznaka [registarska oznaka], državnom cestom DC 3 iz pravca Rijeke u smjeru Delnica, doživio prometnu nezgodu na način da je svojim vozilom udario u kamenje koje se nalazilo na kolniku. U opisanom štetnom događaju, LN pretrpio je imovinsku štetu na svojem vozilu. Pred Općinskom sudom u Rijeci, oštećenik LN podnio je tužbu protiv ovdje tužitelja kojom je potraživao naknadu štete nastale u opisanom štetnom događaju te je presudom Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama poslovni broj Pn-312/16 od 31. listopada 2018., koja je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž- 146/2019 od 16. studenog 2020., naloženo (tamo) tuženiku Hrvatske ceste d.o.o. da tužitelju na ime naknade štete isplati novčani iznos od 24.575,00 kn te 12.437,50 kn na ime naknade troškova postupka, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Po pravomoćnosti presude tužitelj je isplatio oštećeniku dosuđene novčane iznose, odnosno ukupan iznos od 41.952,97 kn (5.568,12 eura). Tužitelj je pojasnio kako je za područje Primorsko-goranske županije s tuženikom imao sklopljen Ugovor o izvođenju radova redovitog održavanja i zaštite državnih cesta na području Republike Hrvatske za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. ožujka 2016. te je navedenim Ugovorom tuženik preuzeo obvezu održavati državne ceste na način propisan Zakonom, propisima, normama, tehničkim uvjetima za redovito održavanje i smjernicama koje uređuje to područje. Tužitelj se pozvao na odredbe čl. 23., 24. 38. st. 1. i 2. te čl. 61. Ugovora ukazujući na tuženikovu odgovornost za štetu jer tuženik nije izveo radove koji bi onemogućili nastanak štetnog događaja. Naime, iz obrazloženja presuda u postupku naknade štete pred Općinskim sudom proizlazi da je šteta nastala zbog propusta u održavanju predmetne ceste u stanju sigurnom za nesmetan promet odnosno nepoduzimanja svih potrebnih mjera redovitog održavanja ceste, konkretno neizvršenja obveze čišćenja odronjenog kamenja s kolnika ceste te propusta u sprječavanju odrona kamenja na cestu, a koji radovi predstavljaju radove redovnog održavanja cesta koje je bio dužan vršiti tuženik sukladno predmetnom Ugovoru zaključenom sa tužiteljem. Kako je do nezgode i nastanka štete iz navedene nezgode došlo zbog propusta u održavanju ceste, što je obveza tuženika sukladno navedenom Ugovoru sklopljenom između parničnih stranaka, tužitelj je temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, stekao zakonske uvjete prema tuženiku postaviti regresni zahtjev za isplaćeni iznos, a koji zahtjev je postavio ovom tužbom.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare. Osporio je svoju odgovornost jer je na cesti D-3 neposredno prije ove prometne nesreće ispunio sve obveze koje je ugovorio s tužiteljem. Naveo je kako je presudama donesenim u ranijem postupku utvrđena odgovornost ovdje tužitelja. Isticao je kako je tužitelj na njega prenio samo obvezu redovitog održavanja cesta (i to u točno ugovorenom obujmu), međutim, izvanredno održavanje ceste D-3 (npr. postavljanje mreže za zaštitu od odrona) i dalje je obveza tužitelja. Pri tom je isticao kako Ugovorom između tužitelja i tuženika nije ugovoreno da će tuženik osigurati da se kamen nikada ne nađe na cesti. Tuženik je izvršio ophodnju predmetne dionice ceste u razdoblju prije nezgode i to sukladno Programu ophodnje i redovnih pregleda (koji donosi tužitelj) i pravilima struke. Isticao je kako se odron kamena na konkretan dio ceste D-3 mogao predvidjeti s obzirom na nezaštićeni pokos koji stoji uz dio prometnice na kojem se dogodila predmetna nesreća, a tužitelj nije na taj nezaštićeni pokos postavio zaštitnu mrežu niti je na bilo koji način zaštitio predmetni dio ceste od odrona (što je bila tužiteljeva obveza sukladno čl. 80. tada važećem Pravilniku o održavanju i zaštiti javnih cesta). Isticao je kako je Ugovorom preuzeo od tužitelja obvezu redovitog održavanja ceste pa se može govoriti o tuženikovoj odgovornosti tek ako je štetni događaj nastao zbog propusta u redovitom održavanju, a ako je štetni događaj nastao zbog propusta u izvanrednom održavanju ceste tada je odgovoran tužitelj. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev te da se o ovoj parnici obavijesti treća osoba - Allianz Hrvatska d.d. Zagreb kao osiguravatelj tuženika iz djelatnosti.

3. U nastavku postupka tužitelj je isticao kako je tuženik u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Pn-312/16 pred Općinskim sudom u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, bio od strane suda obaviješten o parnici pa je u odnosu na tuženika ostvaren tzv. intervencijski efekt i tuženik ne može tvrditi da taj spor nije pravilno riješen niti može poricati činjeničnu i pravnu ocjenu iznesenu u pravomoćnoj presudi iz prethodno vođene parnice. U konkretnom slučaju, suprotno navodima tuženika, šteta je nastala upravo zbog propusta tuženika u obavljanju poslova redovnog održavanja i zaštite javnih cesta sukladno Ugovoru o izvođenju radova redovitog održavanja i zaštite državnih cesta za 2015. godinu i odredbama Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/11, 22/13), Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08, 74/11), Pravilnika o održavanju cesta („Narodne novine“ broj 90/14), Pravilnika o ophodnji javnih cesta („Narodne novine“ broj 75/14) te drugim zakonima i propisima koji uređuju pitanja i odnose u djelatnosti redovnog održavanja i zaštite državnih cesta. Tužitelj je citirao odredbe Ugovora, Zakona i Pravilnika iz kojih, prema njegovom shvaćanju, proizlazi odgovornost tuženika. Predložio je da sud prihvati tužbeni zahtjev.

4. Podneskom od 16. siječnja 2025. umješač na strani tuženika, Allianz Hrvatska d.d., osporio je tužbeni zahtjev te se pridružio svim tuženikovim navodima, prigovorima i dokaznim prijedlozima. Istaknuo je prigovor promašene pasivne legitimacije i neodgovornosti tuženika za nastalu štetu jer tuženik nije štetnik i ne odgovara tužitelju na temelju izvanugovorne odgovornosti za štetu već odgovara u granicama ugovornog odnosa. Tuženik je svoju obvezu ophodnje prema izrađenom planu obavio pri čemu obveza tuženika nije nadzor predmetne ceste 24 sata dnevno. Umješač se pozvao na relevantnu sudsku praksu te je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

5. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu te u spis Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-312/2016.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Tužbeni zahtjev odnosi se na isplatu regresne tražbine u iznosu od 5.568,12 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje tužitelj potražuje od tuženika s osnove naknade štete nastale povredom ugovorne obveze.

8. Među strankama nisu sporne te proizlaze iz isprava u spisu slijedeće (odlučne) činjenice:

- da je 17. ožujka 2016. došlo do prometne nezgode u kojoj je sudjelovao LN iz [adresa], upravljajući motornim vozilom registarskih oznaka [registarska oznaka]

– AD, kada je, vozeći državnom cestom DC 3 iz pravca Rijeke u smjeru Delnica doživio prometnu nezgodu na način da je svojim vozilom udario u kamenje koje se nalazilo na kolniku,

- da je presudom Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, poslovni broj Pn-312/2016-23 od 31. listopada 2018. naloženo ovdje tužitelju isplatiti oštećeniku LN iznos od 24.575,00 kn s pripadajućim kamatama te troškove postupka u iznosu od 11.187,50 kn te je u tom dijelu navedena presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-146/2019-2 od 15. studenoga 2020. kojom je naloženo ovdje tužitelju platiti oštećeniku i daljnji trošak postupka u iznosu od 1.250,00 kn. U navedenom postupku tuženik je obaviješten o parnici sukladno odredbi čl. 211. ZPP-a,

- da je ovdje tužitelj, postupajući po navedenoj presudi, tužitelju LN iz predmeta poslovni broj Pn-312/2016-23, isplatio ukupan iznos od 5.568,12 eura /41.952,97 kn (što proizlazi i iz potvrde o izvršenom nalogu na stranici 21 spisa),

- da je među strankama u vrijeme nastanka štetnog događaja bio sklopljen Ugovor o izvođenju radova redovitog održavanja i zaštite državnih cesta na području Republike Hrvatske za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. ožujka 2016. (stranica 23 do 63 spisa). Sporno je, je li nastala šteta posljedica tuženikovog neodržavanja te dionice u odnosu na koju je, sukladno Ugovoru, dužan obavljati poslove redovnog održavanja, odnosno je li do nezgode i nastanka štete došlo zbog propusta tuženika u održavanju ceste. Sporno je i je li nastupila zastara utužene tražbine.

9. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare. Naime, tužitelju je šteta nastala danom isplate utuženog novčanog iznosa oštećeniku sukladno pravomoćnoj i ovršnoj sudskoj presudi, a to je 13. siječnja 2021. Tužitelj je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari 15. siječnja 2024., međutim, s obzirom na to da je trogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 230. st. 1. ZOO-a istekao 13. siječnja 2024. koji dan je bio subota, kao posljednji dan zastarnog roka računa se slijedeći radni dan sukladno odredbi čl. 300. st. 3. ZOO-a, a to je ponedjeljak, 15. siječnja 2024. kada je tužitelj i podnio ovu tužbu. Dakle, tužitelj je tužbu podnio unutar zastarnog roka od tri godine iz čl. 230. st. 1. ZOO-a.

10. Odredbom čl. 342. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) propisano je da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi (st.1.). Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio (st.2.). Nadalje, odredbom čl. 343. ZOO-a propisano je da se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu, odnosno da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, u ovoj je parnici bilo potrebno utvrditi postoje li tuženikovi propusti koji su doveli do njegove odgovornosti, odnosno postoje li ugovorne obveze koje nije izvršio ili ih je nepravilno izvršio, a što je dovelo do nastanka štetnog događaja i, posljedično, štete. Ovdje se napominje da intervencijski efekt iz presude poslovni broj Pn-312/2016 znači da u ovom postupku tuženik ne može osporavati pravna i činjenična utvrđenja iz navedenog postupka o kojem je obaviješten u smislu odredbe čl. 211. ZPP-a, međutim, to ne znači da tuženik ovdje ne može poricati svoju odgovornost za predmetni štetni događaj (kako to neosnovano tvrdi tužitelj) jer u postupku poslovni broj Pn-312/2016 nije niti utvrđivana tuženikova odgovornost već je utvrđivana (i utvrđena) ovdje tužiteljeva odgovornost.

11. Iz isprava u spisu Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama, poslovni broj Pn-312/2016 te iz (pravomoćne) presude tog suda od 31. listopada 2018. proizlazi da je do štetnog događaja došlo uslijed naleta teretnog vozila kojim je upravljao oštećenik LN na odron kamenja i zemlje koji se urušio sa strmog usjeka s desne strane ceste i koji je odron prekrio prometnicu u cijeloj širini i dužini od oko 25 m (kako to proizlazi iz iskaza LN, svjedoka ON koji je saslušan u tom postupku te iz zapisnika o očevidu - stranica 6 do 8 spisa). Također je utvrđeno da je na toj dionici ceste postavljen znak opasnosti „kamenje pada“ s dopunskom pločom 1500 m, kao i znak ograničenja brzine na 50 km/sat (zapisnik o očevidu – stranica 7 spisa). Iz isprava u spisu proizlazi i da je tuženik vršio ophodnju na predmetnoj dionici državne ceste dan prije nezgode (16. ožujka 2016.) u vremenskom razdoblju od 7:00 do 14:00 sati (stranica 101 spisa) te na dan nastanka nezgode prema ophodarskom dnevniku na stranici 103 spisa čiju vjerodostojnost tužitelj nije osporavao. Pri tom se napominje da je tuženik zaprimio dojavu o prometnoj nezgodi na dan nezgode u 19:25 sati (stranica 110 spisa).

12. S obzirom na navedene činjenice o kojima među strankama nije bilo spora ovaj sud je utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženika za nastanak ovog štetnog događaja, a posljedično ni za prouzročenu štetu. Navedeno zato jer je tuženik izvršio svoje ugovorne obveze. Naime, tuženik je sukladno čl. 35. Ugovora o izvođenju radova redovitog održavanja i zaštite državnih cesta obvezan uspostaviti redovitu ophodnju i redovite preglede sukladno planu ophodnje koji izrađuje naručitelj (ovdje tužitelj) te sukladno Pravilniku o ophodnji javnih cesta („Narodne novine“ broj 75/14). Tužitelj je u tu svrhu donio Godišnji plan ophodnje državnih cesta u Primorsko – goranskoj županiji (stranica 70 do 100 spisa) te je prema tom planu tuženik dužan vršiti ophodnju državne ceste jednom dnevno (točka 2. predmetnog Godišnjeg plana, stranica 72 spisa). Ista obveza tuženika proizlazi i iz Pravilnika o ophodnji javnih cesta (čl. 3. Pravilnika). Dakle, tuženik je predmetnim Ugovorom preuzeo obveze redovnog održavanja ceste i tu je obvezu ispunio ophodnjom koju je vršio sukladno Godišnjem planu ophodnje i Pravilniku. Ovdje se dodaje da tuženik ne može biti prisutan na svakom dijelu ceste u svakom trenutku, već je njegova obveza u konkretnom slučaju vršiti ophodnju ceste jednom dnevno i ukloniti odron kamenja (čl. 33. Ugovora), a koje je obveze tuženik izvršio. S druge strane, tužitelj je, kao upravitelj ceste, odgovoran za izvanredno održavanje ceste, a koje, među ostalim obuhvaća saniranje odrona (čl. 45. Pravilnika o održavanju cesta – „Narodne novine“ broj 90/14). Tužitelj je znao da se radi o dionici na kojoj postoji povećana opasnost od odrona kamenja na što upućuje postavljeni znak opasnosti „kamenje pada“ na toj dionici ceste, a koji znak postavlja tužitelj (s obzirom na to da postavljanje znakova na cesti ulazi u poslove izvanrednog održavanja ceste) te je mogao spriječiti predmetni odron postavljanjem odgovarajuće zaštitne ograde. Naime, kako (izvanredno) održavanje ceste obuhvaća saniranje odrona i u tom smislu postavljanje zaštitne mreže (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x 118/18 od 7. lipnja 2022.), što je u nadležnosti tužitelja, a saniranje odrona obuhvaća postavljanje zaštitne ograde koja sprječava odron kamenja (koja nesporno nije bila postavljena u vrijeme nastanka štetnog događaja), tuženik u konkretnom slučaju ne može biti odgovoran zato što tužitelj nije spriječio odron poduzimanjem odgovarajućih mjera.

13. Prema tome, a kako na strani tuženika nema odgovornosti za nastanak štete jer tuženik nije povrijedio ugovornu obvezu (čl. 1045. u vezi sa čl. 342. st. 2. ZOO-a), tužbeni zahtjev je odbijen te je presuđeno kao u točki I. izreke presude.

14. S obzirom na to da Allianz Zagreb d.d. Zagreb koji je u ovoj parnici dao izjavu o miješanju ima pravni interes da tuženik uspije u parnici jer se radi o tuženikovom osiguratelju, primjenom odredbe čl. 206. st. 1. ZPP-a riješeno je kao u izreci rješenja.

15. Ovdje se dodaje da sud nije zatražio zapis iz GPS uređaja ophodarskog vozila tuženika koje je obavljalo ophodnju na dane 16. i 17. ožujka 2016. (kako je to predlagao tuženik) jer dokaz o obavljenoj ophodnji predstavljaju ophodarski dnevnici koje je tuženik dostavio u spis, a čiju vjerodostojnost tužitelj nije osporavao.

16. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, dužan je umješaču nadoknaditi parnične troškove. Sukladno troškovniku iz podneska od 16. siječnja 2025. umješač ima pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od po 200,00 eura za sastav podneska od 16. siječnja 2025. ( Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) te za pristup ročištima od 15. siječnja 2025. i 21. ožujka 2025., kao i pripadajući PDV u visini od 150,00 eura, što iznosi ukupno 750,00 eura. Kamata na trošak parničnog postupka određena je sukladno odredbi čl. 151. st. 2. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a i u granicama postavljenog zahtjeva iz podneska umješača od 16. siječnja 2025. (čl. 2. st. 1. ZPP- a). Zato je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Rijeci 10. travnja 2025.

Sutkinja:

Ema Brdovčak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ako uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Rijeci, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.