REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-391/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, L. Jagera 5, OIB: 82925459345, kojeg zastupa Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, koju zastupa Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 03. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 10. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 829,20 EUR s zateznim kamatama na iznos od:

- 2,46 EUR od 13. ožujka 2008. do isplate

- 1,64 EUR od 15. travnja 2008. do isplate

- 6,25 EUR od 14. studenog 2008. do isplate

- 3,28 EUR od 3. prosinca 2008. do isplate

- 7,41 EUR od 9. siječnja 2009. do isplate

- 9,21 EUR od 5. veljače 2009. do isplate

- 9,99 EUR od 3. ožujka 2009. do isplate

- 8,08 EUR od 4. travnja 2009. do isplate

- 7,65 EUR od 9. svibnja 2009. do isplate

- 7,12 EUR od 10. lipnja 2009. do isplate

- 5,47 EUR od 2. srpnja 2009. do isplate

- 6,05 EUR od 9. kolovoza 2009. do isplate

- 7,11 EUR od 4. rujna 2009. do isplate

- 6,16 EUR od 4. listopada 2009. do isplate

- 6,58 EUR od 14. studenog 2009. do isplate

- 6,46 EUR od 11. prosinca 2009. do isplate

- 8,70 EUR od 11. siječnja 2010. do isplate

- 10,31 EUR od 14. veljače 2010. do isplate

- 9,69 EUR od 5. ožujka 2010. do isplate

- 11,93 EUR od 8. travnja 2010. do isplate

- 12,93 EUR od 9. svibnja 2010. do isplate

- 13,92 EUR od 7. lipnja 2010. do isplate

- 18,95 EUR od 6. srpnja 2010. do isplate

- 15,95 EUR od 7. kolovoza 2010. do isplate

- 23,53 EUR od 4. rujna 2010. do isplate

- 21,03 EUR od 6. listopada 2010. do isplate

- 17,89 EUR od 4. studenog 2010. do isplate

- 24,15 EUR od 7. prosinca 2010. do isplate

- 30,59 EUR od 12. siječnja 2011. do isplate

- 26,75 EUR od 25. veljače 2011. do isplate

- 27,50 EUR od 4. ožujka 2011. do isplate

- 26,16 EUR od 29. travnja 2011. do isplate

- 26,59 EUR od 5. svibnja 2011. do isplate

- 33,98 EUR od 9. lipnja 2011. do isplate

- 33,05 EUR od 7. srpnja 2011. do isplate

- 47,99 EUR od 9. kolovoza 2011. do isplate

- 36,67 EUR od 9. rujna 2011. do isplate

- 33,29 EUR od 11. listopada 2011. do isplate

- 33,92 EUR od 30. studenog 2011. do isplate

- 33,76 EUR od 14. prosinca 2011. do isplate

- 36,74 EUR od 14. siječnja 2012. do isplate

- 37,73 EUR od 14. veljače 2012. do isplate

- 37,72 EUR od 9. ožujka 2012. do isplate

- 36,86 EUR od 20. travnja 2012. do isplate

i to za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.044,11 EUR, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 328,12 EUR, kao neosnovan.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su IR kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 19. travnja 2007. Ugovor o kreditu 418-50-4047284, kojim je korisniku kredita odobren kredit u valuti CHF (švicarski franak), koji kredit da je u cijelosti otplaćen. Nadalje, tužitelj da je 11. ožujka 2020. sklopio s navedenim korisnikom kredita Ugovor o ustupu tražbine kojim je korisnik kredita ustupio tužitelju tražbinu koju ima prema tuženici po osnovi ništetne odredbe u tom ugovoru o kreditu o valutnoj klauzuli. Navodi da je presudama Suda EU, C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020., zauzeto pravno stajalište da je prijenos tražbina s potrošača na pravnu osobu (koja nije potrošač) dopušten. Pojašnjava da je presudom ovog suda, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivim kamatnim stopama odlukom banke) i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, čime da je tuženica postupila protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03, a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07). S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 19. travnja 2007. te da sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, to da je navedena odredba ništetna pa da je tuženica dužna vratiti sve ono što je temeljem te ništetne odredbe primila. Predlaže izvesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost ˝kolike je iznose, izražene u eurima po mjesecima, prednik tužitelja preplatio svojom otplatom predmetnog kredita u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita˝. Potražuje isplatu iznosa od 829,20 EUR s zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose navodne preplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženica ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer da niti je korisnik kredita IR imao prema tuženici tražbinu koja bi se mogla prenijeti na tužitelja, a sve i da jest, da bi se radilo o tražbini koja IR pripada kao potrošaču, što da tužitelj nedvojbeno nije, tako da je ustup potrošačke tražbine protivan samoj naravi te tražbine, u smislu odredbe čl. 80. Zakona o obveznim odnosima (˝Narodne novine˝, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu: ZOO) pa da tužitelj nikakvu tražbinu protiv tuženice nije mogao steći. Pored toga, tuženik tvrdi da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača mogu primijeniti samo u postupcima koje je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem trgovca, u smislu odredbe čl. 118. ZZP-a. Nadalje, ističe da se u postupku kolektivne zaštite prava, pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, neovisno o tome je li baš svakom pojedinom članu grupacije koja traži zaštitu povrijeđeno ili ugroženo to pravo ili interes, a da je na ovdje tužitelju teret dokaza da je i u konkretnom slučaju postojala takva povreda. Također tvrdi da se presude iz postupka kolektivne zaštite prava potrošača odnose na povredu potrošačkih ugovora o stambenom kreditu, dok je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen radi financiranja kupnje mopeda.

3. Dakle, da tužitelj u svakom pojedinom slučaju mora dokazati da je osporavana valutna klauzula bila nepoštena, a time i ništetna, što znači da prema odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. ZZP-a/07, tužitelj mora najprije dokazati da predmetna valutna klauzula korisniku kredita nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. Ako to ne uspije dokazati, da se uopće ne može ocjenjivati njena poštenost, a ako uspije dokazati izostanak jednog od navedena tri obilježja, da se tada provodi test poštenosti, primjenom kojeg da je potrebno utvrditi je li se o predmetnoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, a ako nije, uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Na jednaki način da predmetnu materiju reguliraju i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP-a/03.

4. Tuženik ističe da je valutna klauzula u predmetnom Ugovoru o kreditu IR bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se je o istoj pojedinačno pregovaralo te da ista nije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na IR kao potrošača.

5. Ističe da je u postupku kolektivne zaštite Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VTS) zaključio da je odredba o valuti ugovaranja u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Međutim, da je VTS svoj zaključak temeljio isključivo na informacijama koje su banke dale potrošačima u predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, prije zasnivanja konkretnog ugovornog odnosa između potrošača i banke, a nije isključio mogućnost da su pojedini potrošači od banaka dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

6. Tako tuženik tvrdi da su IR tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz valutu CHF te da mu je bilo jasno koje su ekonomske posljedice ugovaranja tog tečaja, konkretno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, uz napomenu da u trenutku kada je sklapan Ugovor o kreditu na tržištu nisu bile vidljive okolnosti koje bi upućivale da će vrijednost valute švicarski franak u donos na vrijednost valute hrvatska kuna u budućnosti toliko značajno porasti, tako da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu tuženik dao IR sve one informacije kojima je i sam raspolagao. Sve i da sud zaključi da u konkretnom slučaju valutna klauzula nije bila razumljiva IR, tuženik ističe da se je o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, u smislu odredbe čl. 96. ZZP-a/07 (potrošač je imao utjecaja na sadržaj te odredbe), budući da je korisnik kredita mogao birati želi li sklopiti ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF ili u EUR ili sklopiti ugovor bez valutne klauzule (kunski kredit).

7. Naposljetku, sve i da sud zaključi da se o predmetnoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, da ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja, budući da se ne radi o jednostranoj klauzuli koja služi zaštiti interesa tuženika, niti tuženik temeljem te odredbe ostvaruje ekstra profit, budući da je i sam zadužen u toj valuti, već o klauzuli koja uzima u obzir interese obiju ugovornih strana u podjednakoj mjeri, imajući u vidu da je svaki korisnik kredita imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te da je onaj korisnik kredita koji je ugovorilo valutnu klauzulu u CHF dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu obveze. Ističe da je ono što je korisnika kredita dovelo u nepovoljan položaj, ali ne prema tuženiku, već općenito, bio izuzetno nagli i visok rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu, koji nitko nije mogao predvidjeti, ali da se ta vrsta ''neravnoteže'' ne sanira kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz pravila o izmjeni ugovora zbog izmijenjenih okolnosti. Budući da su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (˝Narodne novine˝, broj: 102/15) izrijekom isključeni od konverzije svi ugovori o kreditu koji su do stupanja na snagu tog zakona bili otplaćeni, a da je konverzija propisana s ciljem otklanjanja neravnoteže koja je postojala između potrošača i banaka, to da proizlazi da je i sam zakonodavac zaključio kako u već otplaćenim ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije postojala znatna neravnoteža na štetu potrošača.

8. Kako je predmetni Ugovor o kreditu već bio otplaćen, to da nije postojala znatna neravnoteža na štetu IR, a da su povrede na koje tužitelj ukazuje zabrane manjeg značaja zbog kojih se, u smislu odredbe čl. 326. ZOO-a, ništetnost ne može isticati.

9. Naposljetku, tuženik ističe da osporava visinu tužbenog zahtjeva kao i da ističe prigovor zastare.

10. Tužitelj osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu, u bitnom, navodeći da tražbina uslijed cesije (promjene vjerovnika) nije promijenila identitet te da se i dalje radi o tražbini potrošača prema banci po osnovi povrata onog što je dano temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle, bez pravne osnove pa da se tužitelj u ovoj parnici ima pravo pozivati na utvrđenja sudova iz parnice koja je vođena radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a i na stajalište VSRH prema kojem zastara novčanih tražbina pojedinih potrošača počinje (ponovno) teći pravomoćnošću sudskih odluka kojima je nezakonitost određenih ugovornih odredbi utvrđena, dakle, 14. lipnja 2018., slijedom čega da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. Napominje da je ništetnost valutne klauzule već utvrđena pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača te da je na tuženik teret dokaza da u konkretnom slučaju takve ništetnosti nema, jer da je na odgovarajući način informirao korisnika kredita/prosječnog potrošača. Ističe da razlog neuvrštavanja otplaćenih ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u zakonom propisani postupak konverzije nije u tome što u tim ugovorima nije postojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, već zato što se samo neotplaćeni kredit može konvertirati, upravo iz tog razloga da se pravna zaštita u odnosu na otplaćene (nekonvertirane) ugovore o kreditu zahtijeva u pojedinačnim parnicama. Navode tuženika da je isti bio savjestan stjecatelj smatra promašenima, budući da je već pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe.

11. Tuženik je naveo da su odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH), Rev-2245/17, u kojoj je izraženo pravno stajalište o zastari, kako ga iznosi tužitelj, kao i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: USRH), U-III-2922/18 od 20. veljače 2020., kojom se utvrđuje da navedenom odlukom VSRH- a nisu povrijeđena ustavna prava i slobode, arbitrarne i neobrazložene, čime da je tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zajamčeno odredbom čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

12. Tijekom dokaznog postupka pročitani su Ugovor o ustupu tražbine sklopljen 11. ožujka 2020. između IR kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 6. - 7. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o ustupu tražbine), Ugovor o kreditu 418-50-4047284 sklopljen 19. travnja 2007. između tuženice kao kreditora i IR kao korisnika kredita (list 8. - 13. spisa, dalje u tekstu: Ugovor kreditu), tuženikov prijepis otplatne tablice za Ugovor o kreditu – informativni izračun (list 14. – 16. spisa), otplatni plan po Ugovoru o kreditu (list 17. – 19. spisa), potvrde o transakcijama i nalozi za uplatu (list 20. – 50. spisa), dopis tuženika upućen korisniku kredita od 1. svibnja 2012. (list 51. spisa), presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (list 52. – 227. spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. (list 228. - 298. spisa), presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. (list 299. – 327. spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-5375/2020 od 5. svibnja 2021. (list 328. – 334. spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-4749/2020 od 13. travnja 2022. (list 335. – 339. spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-2937/2021 od 11. svibnja 2022. (list 340. – 350. spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-548/2021 od 19. svibnja 2022. (list 351. – 355. spisa), presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž- 2921/2021 od 27. srpnja 2022. (list 356. – 361. spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-2203/2021 od 1. kolovoza 2022. (list 362. – 366. spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-942/2022 od 21. listopada 2022. (list 367. – 372. spisa), presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-3351/2021 od 27. listopada 2022. (list 373. – 377. spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-5191/2021 od 2. studenog 2022. (list 378. – 382. spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž- 5316/2021 od 1. prosinca 2022. (list 383. – 390. spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6110/2021 od 9. prosinca 2022. (list 391. – 396. spisa),

presuda suda EU u predmetu C-383/18 od 11. rujna 2019. (list 399. – 405. spisa),

presuda suda EU u predmetu C-519/19 od 18. studenog 2019. (list 406. – 415. spisa), zahtjev IR za kredit kod tuženika (list 431. spisa), tuženikovi promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju rabljenih skutera, motocikala i četverokotača u suradnji s tvrtkom ˝Croatia osiguranje˝ d.d. (list 432. – 433. spisa) te je saslušan svjedok IR (list 524. – 525. spisa).

13. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i i 155/23; dalje u tekstu: ZPP), zaključeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

14. Predmet spora jest povrat iznosa koje je tuženica primila u okviru otplate kredita koji je obračunavan temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, koja tražbina povrata stečenog bez pravne osnove jest ustupljena od strane korisnika kredita IR tužitelju.

15. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju, može li se tužitelj, kao pravna osoba cesionar, pozivati na pravna stajališta sudova izražena u kolektivnom potrošačkom sporu kojim je utvrđena ništetnost određenih ugovornih odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su sklapale određene banke, među kojima i tuženik, u određenom vremenskom razdoblju te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

16. Pred ovim sudom, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja POTROŠAČA – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

17. Presudom donesenom u navedenom postupku 4. srpnja 2013. utvrđeno je, između ostalog, da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1 siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupala protivno odredbama čl. 81.,82. i 90. ZZP-a/03, a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP-a/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda da traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. postupila protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP-a/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (stavak I. izreke).

18. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., preinačena je navedena prvostupanjska presuda u dijelu stavka I. izreke kojim je utvrđeno da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, dok je u preostalom dijelu stavka I. izreke prvostupanjska presuda potvrđena.

19. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 249/14-2 od 9. travnja 2015., odbijene su revizije kako tužitelja, tako i I. – VIII. tuženika.

20. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15 i U-III-2605/15, od 13. prosinca 2016., donesenom povodom ustavnih tužbi tužitelja i I. – VII. tuženika, ukinuta je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostalog, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da su svi tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

21. U ponovljenom revizijskom postupku, Vrhovni sud Republike Hrvatske, dana 3. listopada 2017. pod poslovnim brojem Rev 575/16-5, donosi rješenje kojim ukida presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u stavku I.1. i I.2. izreke (opisani preinačujući dio) i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

22. U ponovljenom postupku Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, dana 14. lipnja 2018. pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10, donosi presudu kojom odbija žalbe svih tuženika i potvrđuje prvostupanjsku presudu, između ostalog, pod stavkom I. izreke kojim je utvrđeno da četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime da je postupano protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03, odnosno kasnije čl. 96. i 97. ZZP-a/07.

23. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbijene su revizije I. – VII. tuženika i potvrđena drugostupanjska presuda, između ostalog, u navedenom dijelu kojim su odbijene njihove žalbe protiv prvostupanjske presude i ista potvrđena u stavku I. izreke.

24. Iz navedenog proizlazi da je presuda ovog suda, P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa na dalje povrijedila kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem promjenjive redovne kamatne stope u potrošačkim ugovorima o kreditu na način da se ista tijekom ugovornog razdoblja mijenjala sukladno jednostranim odlukama i aktima same banke, bez prethodnog pojedinačnog pregovaranja o toj odredbi, čime je postupila protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03 i čl. 96. i 97. ZZP-a/07, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. i na dalje povrijedila kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače – korisnike kredita u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03 i čl. 96. i 97. ZZP-a/07, postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

25. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

26. Tako je i Zakonom o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 41/14, 110/15, 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a prethodno i ZZP-om/07, predviđeno podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona.

27. Takvom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa može se, između ostalog, zahtijevati utvrđenje da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (čl. 502.b st. 1. t. 1. ZPP-a).

28. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

29. Radi se o parnicama pokrenutim radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava.

30. Iako tužitelj nije potrošač, isti je s potrošačem IR sklopio Ugovor o ustupu tražbine što ju je IR kao korisnik kredita/potrošač stekao prema tuženiku temeljem potrošačkog Ugovora o kreditu. Naime, Ugovorom o kreditu kojeg je IR kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom, IR odobren je kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 8.409,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita za kupnju mopeda, koji kredit se je trebao otplatiti u anuitetima s redovnom kamatom koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,95% godišnje (čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu).

31. Prema odredbi čl. 3. t. 1. ZZP-a/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (ZZP/07 stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 19. travnja 2007.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

32. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je IR sklapao taj ugovor kako bi ostvario financiranje kupnje mopeda koje bi mu trebalo služiti obavljanju njegovog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iskaza samog IR, slijedom čega se zaključuje da je IR Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

33. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 19. travnja 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbu o valutnoj klauzuli (i o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi) koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom, iz razloga što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, uslijed čega potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijevaju i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene.

34. Stoga se zauzeta pravna stajališta o ništetnosti navedenih odredbi iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i, između ostalog, ovdje tuženice, odnose i na predmetni Ugovor o kreditu.

35. Točno je da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena (tek) apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna valutna klauzula u CHF bila razumljiva IR, jer mu je prethodno tuženik dao sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što ta odredba podrazumijeva i koje rizike nosi te da se je o istoj pojedinačno pregovaralo.

36. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

37. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

38. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a/03). Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

39. Stoga, kao što je to već pravomoćno utvrđeno u kolektivnom potrošačkom sporu, ugovorna odredba o ugovaranje obveze kredita u valuti CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je upitno je li u konkretnom slučaju za IR bila razumljiva, u smislu je li on bio od strane tuženika potpuno informiran o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF (prema informacijama s kojima je tuženik tada mogao raspolagati) te je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

40. Ako se utvrdi da IR valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva te da ta odredba nije bila predmet pojedinačnog pregovaranja, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je zbog toga nepoštena i, posljedično, ništava. Stoga je izveden dokaz saslušanjem IR kao svjedoka.

41. Svjedok IR je iskazao da je namjena kredita bila kupnja skutera, a tuženik je odabran jer je imao najpovoljnije uvjete. Misli da sa službenikom banke nije razgovarao o mogućnostima uzimanja kredita u nekoj drugoj valuti jer je tada CHF bio najisplativiji. Na poseban upit suda da li je pročitao ugovor o kreditu prije potpisivanja istog, svjedok je odgovorio kako mala slova nije, a velika možda je. Koliko se sjeća prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mu rečeno da bi mjesečni anuiteti mogli porasti. Svjedok tvrdi da u trenutku sklapanja ugovora nije bio upoznat s pojmom valutne klauzule. Na poseban upit suda da li su postojale neke odredbe ugovora koje su mu bile nejasne, svjedok je odgovorio da se nije zamarao sa sadržajem ugovora dok nije skočila rata. Sjeća se da je nosio predmetni ugovor na ovjeru kod javnog bilježnika. Iz njegovog iskaza također proizlazi da je kredit osobno isplaćivao.

42. Uzevši u obzir iskaz navedenog svjedoka to proizlazi da se utvrđenja suda iz pravomoćne presude iz potrošačkog kolektivnog spora odnose i na konkretni slučaj, budući da valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva, o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i ista je uzrokovala očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ta odredba nepoštena i, posljedično, ništava.

43. Valja napomenuti da je bez pravnog uporišta stav tuženika da sama činjenica da je IR imao mogućnost sklapanja ugovora o kreditu za financiranje kupnje vozila s različitim valutnim klauzulama (u EUR i u CHF) znači da se je o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo.

44. Ocjena je ovog suda da IR nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojom se određuje valuta kreditne obveze, dakle, ista nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, što je, uz ostvarenje gore navedenih pretpostavki, dovelo do njene ništetnosti.

45. Posljedica ništetnosti navedene odredbe o valutnoj klauzuli jest ta da je potrošač (korisnik kredita) IR imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.

46. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a). Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je IR ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, s time da će nominalni iznos ustupljene tražbine biti točno utvrđen u sudskom i/ili izvansudskom postupku u kojem će tužitelj zahtijevati od tuženice naplatu ustupljene mu tražbine (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine). Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a). U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom pravomoćno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora.

47. Navedeno iz razloga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

48. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono što je isti primio od IR u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne valutne klauzule u švicarskim francima. Kako je iznos onoga što je primljeno temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nesporan (tuženik je povukao prigovor glede utužene visine), to je i tužitelj povukao prijedlog za izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem.

49. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a). Predmetni Ugovor o kreditu otplaćivan u mjesečnim anuitetima, koji se sastoje od glavnice i iznosa redovne kamate, koji su dospijevali posljednjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet je dospio u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. kolovoza 2007. (čl. 7. Ugovora o kreditu).

50. Prema pravnom stajalištu kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u presudi Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

51. Navedeni parnični postupak za zastaru kolektivnih interesa potrošača pokrenut je 4. travnja 2012., prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka koji se primjenjuje na tražbinu povrata stečenog bez pravne osnove, a počeo je ponovno teći, u odnosu na tražbinu povrata onog što je isplaćeno temeljem ništetne valutne klauzule, 14. lipnja 2018., kada je postala pravomoćna presuda ovog suda, P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 17. veljače 2023., proizlazi da zastara nije nastupila.

52. Slijedom svega iznijetog, valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 829,20 EUR s zateznim kamatama na pojedine iznos mjesečne preplate od dana kada su ti iznosi tuženiku uplaćeni (čl. 1115. ZOO-a). Naime, tuženik se ne može smatrati poštenim stjecateljem koji bi, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, tužitelju dugovao zatezne kamate tek od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, budući je te iznose stekao primjenom nepoštenih i, stoga, ništetnih valutnih klauzula.

53. Budući da se radi o potraživanju nastalom u okviru potrošačkog ugovora o kreditu, zatezne kamate određuju se sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz ostalih obveznih odnosa (čl. 1165. ZOO-a).

54. Tužitelju, budući da je u cijelosti uspio u parnici, pripada naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

55. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 829,20 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada za sastav tužbe u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - "Narodne novine" broj 138/23; dalje u tekstu: OT), za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 19,91 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23) u vezi čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (˝Narodne novine˝, broj: 118/18, 51/23), za očitovanje na odgovor na tužbu podneskom od 17. travnja 2023. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 54 OT-a), za sastav podneska od 22. svibnja 2023. i 25. srpnja 2024. u iznosu od 75,00 EUR, za svaki (Tbr. 8/3 i Tbr. 54 OT-a), za ročište od 19. listopada 2023. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 OT-a), za ročište od 6. studenog 2024. u iznosu od 37,50 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 OT-a), za ročište od 03. travnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 OT-a) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 39,82 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu, uz uvećanje za PDV, pripada 1.044,11 EUR, dok je preko tog iznosa do zahtijevanog iznosa od 1.372,23 EUR, za iznos od 328,12 EUR, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 10. travnja 2025.

SUDAC:

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. toga Zakona.

DNA

- odvj. Valentin Lovrić, OD Borić & Toš d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 34

- odvj. Mateja Vidaković, OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5