REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4457/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Dubravke Matas, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VALENTINO MODA d.o.o., OIB 41822085132, Ilica 8, Zagreb, zastupano po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Buterin Posavec d.o.o. Zagreb, protiv 1. tuženika JADRANSKI LUKSUZNI HOTELI d.d., OIB 22797775374, Masarykov put 20, Dubrovnik, zastupan po punomoćniku Vladimiru Peneziću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Penezić i partneri d.o.o. u Zagrebu i 2. tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, zastupana po zastupniku po zakonu Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, radi utvrđenja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-109/2020 od 3. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-109/2020 od 3. ožujka 2022.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Jadranski luksuzni hoteli d.d. za naknadu troškova odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-109/2020 od 3. ožujka 2022. odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje pogrešnog upisa suvlasništva tuženika u zemljišnim, knjigama (točka I.1. izreke), te zahtjev za ispravak pogrešnog upisa na način da se kao vlasnik nekretnine upiše tužitelj (točka I.2. izreke), a tužitelju je naloženo platiti tuženicima trošak parničnog postupka (točka II. izreke).
1.1. U bitnome, prvostupanjski sud navodi da je predmet spora bilo pitanje je li pogrešan upis uknjižbe prava suvlasništva u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], čest. zgr. [katastarska čestica], a temeljem rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Z2167/20 (Z-11753/17) od 27. svibnja 2020., te je li tužitelj vlasnik predmetne nekretnine.
1.2. Nakon provedenog postupka prvostupanjski je sud utvrdio da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-101/91 od 13. kolovoza 1991. otvoren stečajni postupak nad poduzećem Rukotvorine s.p.o., a koji je zaključen rješenjem poslovni broj St-101/01 od 14. svibnja 1993. Dalje, temeljem Ugovora o prodaji stečajnog dužnika Rukotvorine s.p.o. od 8. lipnja 1992. dužnik je prodan kao cjelina s cjelokupnom imovinom Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, a iz Izjave o usklađenju je navedeno da je Zagrebačka banka prodala svoj udio društvu R.S. d.o.o., te je izvršeno pripajanje u sastav Rukotvorine d.o.o., te imenovana tvrtka Valentino moda d.o.o.
1.3. Prvostupanjski sud navodi da nije utvrdio da bi sporna nekretnina bila unesena u temeljni kapital tužitelja, pri čemu se poziva i na odredbe Zakona o pretvorbi i stjecanje prava vlasništva prema Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12, 152/14,. 81/15. i 94/17.; dalje: ZVDSP).
1.4. Ukazuje da je, prema odredbi članka 390.a ZVDSP-a, trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenoga vlasništva, vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile: društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva. Ukazuje da članak 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ broj 21/96.) koji propisuje da se dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose Fondu, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu.
1.5. Zaključuje da tužitelj nije dokazao, primjenom pravila o teretu dokazivanja prema odredbama članaka 219. i 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19, 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje: ZPP), da bi prodavatelj odnosno stečajni dužnik imao ispunjene uvjete i pretpostavke za provođenje pretvorbe i stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine, a svakako tužitelj nije pošteni posjednik niti je stekao vlasništvo dosjelošću, te da je stoga tužbeni zahtjev odbijen.
1.6. Slijedom navedenog, tužbeni je zahtjev odbijen, a tužitelju naloženo plaćanje troškova parničnog postupka.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da je prvostupanjski sud propustio ponuditi valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama kojima se vodio prilikom donošenja pobijane odluke.
2.1. U žalbi navodi da prvostupanjski sud samo citira zakonske odredbe, dok ne navodi kako iste primjenjuje na utvrđeno činjenično stanje, pa se presuda ne može ispitati zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.
2.2. Prema mišljenju žalitelja, u ovom slučaju nije bilo moguće provođenje pretvorbe jer je imovina društva Rukotvorine s.p.o. prodana kao cjelina Zagrebačkoj banci d.d., zajedno s cjelokupnom imovinom i svim pravima, temeljem Ugovora o kupoprodaji od 8. lipnja 1992., te pojašnjava kasniji tijek statusnih promjena temeljem kojih je tužitelj stekao vlasništvo nad spornom imovinom. Smatra da se radilo o jedinstvenom slučaju pretvorbe, u kojemu se primjenjuju odredbe Zakona o poduzećima („Narodne novine“ broj: 53/91., 71/91., 26/93., 58/93. i 111/93.), a ne odredbe Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj: 19/91., 26/91., 45/92., 83/92., 84/92., 18/93., 94/93., 2/94., 9/95., 42/95., 21/96., 118/99., 99/03. i 145/10.). Prema mišljenju žalitelja, njegov stav da je moguće provesti i drugačiji način pretvorbe proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x 755/2016-2 od 30. siječnja 2019.
2.3. Dalje, prema mišljenju žalitelja, da je prvostupanjski sud primijenio odredbe materijalnog prava došao bi do zaključka i da pravo tuženika nije osnovano, a u presudi nije dao razloge zbog kojih smatra da je uknjižba prava vlasništva tuženika pravilno izvršena. Smatra da tuženikovo pravo vlasništva nikada nije utvrđeno u zakonom propisanom postupku niti je isti dokazao svoje pravo vlasništva u predmetnom parničnom postupku.
2.4. Zaključuje da prvostupanjski sud nije dao valjane razloge za svoju odluku te da se ista ne može ispitati, da je pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu postojanja pretpostavki za stjecanje prava vlasništva kako na strani tužitelja tako i na strani tuženika, da su potpuno nejasna utvrđenja suda u pogledu posjeda nekretnine i stjecanja prava vlasništva dosjelošću te da je u konačnici došlo do pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu pitanja pretvorbe te stjecanja prava vlasništva.
2.5. Predlaže preinačiti presudu odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. U odgovoru na žalbu tuženik Jadranski luksuzni hoteli d.d. osporava navode žalitelja, ukazuje da se odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju se poziva tužitelj odnosi na javno poduzeće, te smatra da žalbu treba odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19, 80/22., 114/22. i 153/23.), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u dijelu odluke o troškovima.
6. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Razlozi obrazloženja su jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.
7. Što se tiče dijela žalbe u kojemu se žalitelj poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske ovaj sud ukazuje kako ranije donesene odluke, osim snagom pravne argumentacije, ne sprječavaju sud da u drugom predmetu zauzme različito pravno shvaćanje. Naime, prilikom odlučivanja o pojedinim pravnim pitanjima svaki je sud prvenstveno vezan Ustavom, zakonom, međunarodnim ugovorima i drugim važećim izvorima prava (članak 115. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske). Naravno, kako bi se izbjegla arbitrarnost u odlučivanju, sud je dužan argumentirano obrazložiti razloge svake pojedine odluke, posebno u situaciji kada se njegova odluka razlikuje od ranijih odluka tog ili kojeg višeg suda.
8. U ovom konkretnom slučaju, treba ukazati da se odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju se poziva žalitelj odnosi na bitno drugačije činjenično i pravno pitanje, te da stoga nije primjenjiva na ovaj konkretan slučaj.
9. Svoj zahtjev tužitelj temelji na Ugovoru o prodaji stečajnog dužnika Rukotvorine s.p.o. od 8. lipnja 1992., temeljem kojega je stečajni dužnik prodan kao cjelina s cjelokupnom imovinom Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, te smatra da je temeljem tog Ugovora postavo vlasnikom spornih nekretnina.
10. Ovaj sud ukazuje da je, prema odredbi članka 2. Ugovora o prodaji, predmet prodaje bila cjelokupna imovina i prava stečajnog dužnika RUKOTVORINE s.p.o., bez obveza koje prelaze na stečajnu masu te bez stanova i robe na skladištu (članak 2. Ugovora o prodaji). Jasno je da se Ugovorom po prodaji imovine i prava stečajnog dužnika Rukotvorine s.p.o. kao cjeline na kupca ne može prenijeti više prava nego što je u trenutku prodaje imao stečajni dužnik, pa je stoga prvenstveno potrebno utvrditi da li je tim Ugovorom o prodaji na prednika tužitelja doista preneseno vlasništvo nekretnina.
11. Naime, prema odredbi članka 6. Ugovora o prodaji kupac ima pravo ishoditi upis prava vlasništva na svim nekretninama koje su u tom trenutku bile vlasništvo stečajnog dužnika, kao i upis prava korištenja na nekretninama na kojima je stečajni dužnik imao pravo korištenja.
12. Iz isprava u spisu jasno proizlazi da tužitelj niti njegovi prednici nikada nisu bili upisani kao vlasnici nekretnina koje su predmet ovog postupka, kao i da je tužiteljev zahtjev za uknjižbu prava vlasništva tih nekretnine odbijen u zemljišnoknjižnom predmetu Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Z-5276/07, dok je u predmetu istog suda poslovni broj Z-6602/14 prijedlog za uknjižbu prava vlasništva odbačen.
13. Dalje, nije sporno niti to da tužitelj niti njegovi prednici nisu, u odnosu na sporne nekretnine, proveli bilo kakav postupak pretvorbe u kojemu bi, sukladno zakonskim odredbama, mogli steći pravo vlasništva na nekretninama na kojima su ranije bili upisani kao nositelji prava korištenja.
14. Suprotno tome, upis prava vlasništva tuženika ima svoju povijest u ispravama koje su priložene u spis te odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, Zakona o privatizaciji i odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi takav upis bio pogrešan.
15. Dakle, zaključci prvostupanjskog suda nisu dovedeni u sumnju navodima žalbe i u skladu su s ispravama u spisu, te je na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 390.a ZVDSP-a, i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
16. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe članka 154. i članka 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 23/22. i 126/22.; dalje: Tarifa) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.) i Tarifu sudskih pristojbi.
17. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od odredbi Tarife, žalba je i u tom dijelu neosnovana.
18. Slijedom navedenog, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalba je odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena.
19. Primjenom odredbe članka 155. stavka 1. i članka 166. stavka 1. ZPP-a zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan, s obzirom na to da troškovi odgovora na žalbu nisu bili neophodni za okončanje ove parnice jer bi odluka ovog suda bila jednaka i u slučaju da odgovor nije podnesen.
Zagreb, 10. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
Jagoda Crnokrak
