REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1336/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Dubravka Matas, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva ulica 3, OIB 84397956623, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB 94472454976, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1250/2024 od 18. veljače 2025., 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1250/2024 od 18. veljače 2025. u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.505,06 EUR te za isplatu zateznih kamata na taj iznos.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1250/2024 od 18. veljače 2025. u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.230,49 EUR te u točki II. izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku, u roku od 8 dana, platiti tužitelju iznos od 1.230,49 EUR te zatezne kamate na navedeni iznos:

a) od 23. lipnja 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena

b) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem, prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena

c) od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za pet postotnih poena

d) od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa), za tri postotna poena.

2. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.188,66 EUR te zatezne kamate na taj iznos od 18. veljače 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Zagrebu je presudom odlučio:

„I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 4.735,55 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 2.340,95 eura od 23.06.2015. do isplate,

- na iznos od 2.389,82 eura od 09.02.2017. do isplate,

u roku od osam dana.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.188,66 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 18. veljače 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 187,50 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. veljače 2025. do isplate, kao neosnovan.“

2. Prema obrazloženju pobijane presude pravna osnova tužiteljevog zahtjeva je naknada štete, i to iznosa invalidske mirovine isplaćene tužiteljevom osiguraniku ME, za razdoblje od 1. studenog 2012. do 31. siječnja 2017. u vezi s prometnom nezgodom koja se dogodila 11. kolovoza 2007., a koju je prouzrokovao tuženikov osiguranik ŽE.

2.1. Prvostupanjski sud je, primjenom odredaba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP) te na temelju izvedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, odbio tužbeni zahtjev zaključivši da ne postoji razlika u pozitivnom iznosu između mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku zbog ozljede izvan rada i mirovine koju bi tužitelj plaćao svom osiguraniku u slučaju ozljede na radu. Slijedom toga da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva pri čemu se u tom pogledu poziva na presude ovog suda poslovni broj Pž-1975/2023 od 17. svibnja 2023. i Pž-2534/2023 od 21. studenoga 2023.

3. Tužitelj je protiv presude pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da postoji proturječnost između odluke i izvedenih dokaza čime ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku.

3.1. Naglašava da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ne slijedi uputu koju je ovaj sud, u ovoj pravnoj stvari, dao u ranijoj odluci Pž-1703/2024 od 8. svibnja 2024. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio doseg odredbe članka 27. ZOOP-a te s tim u vezi i rezultate izvedenog vještačenja. Pritom ustraje na shvaćanju da se ima primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju.

3.2. Osporava odluku o troškovima parničnog postupka ističući da je prvostupanjski sud, glede tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova postupka i to za sastav podnesaka od 14. svibnja 2019., 19. lipnja 2019. te 4. prosinca 2023., budući da se radi o ostalim podnescima, propustio primijeniti odredbu Tbr. 8. t. 4. Odvjetničke tarife. Smatra da tuženikov podnesak od 28. listopada 2020., kojim je dostavio sudsku praksu, nije bio potreban niti opravdan. Konačno da tužitelju ne pripada pravo na trošak za ročište, koje je održano 28. siječnja 2025., u punom iznosu budući da se na njemu nije raspravljalo o glavnoj stvari. Predlaže preinačiti pobijanu presudu podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu na temelju odredaba članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 4.735,55 EUR te zatezne kamate na pojedinačne iznose.

8. Ne prihvaćaju se žalbeni navodi da je prvostupanjski sud trebao primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju.

8.1. Prema sudskoj praksi ovog suda, koje je usklađeno sa sudskom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice odluke poslovni broj Rev-1354/16 od 18. svibnja 2021. i Rev-3660/18 od 12. siječnja 2022.) kao najvišeg suda koji na temelju Ustava Republike Hrvatske osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.

8.2. Slijedom toga se na predmetni obveznopravni odnos između stranaka imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odnosno odredbe članka 27. tog Zakona kojima je propisano:

(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

8.3. Dakle, za odgovornost društva za osiguranje (tuženika) prema zavodu za mirovinsko osiguranje (tužitelju) relevantan je propis koji, prije svega, uređuje obveznopravni (privatnopravni) odnos između društava za osiguranje s osiguranicima odnosno vlasnicima vozila glede osiguranja njihove odgovornosti za štete nanesene trećim osobama - osiguranje od automobilske odgovornosti.

9. Međutim, vezano za zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva ovaj sud ostaje kod shvaćanja koje je ranije u ovoj pravnoj stvari iznio u rješenju poslovni broj Pž-1703/2024-2 od 8. svibnja 2024. (list 303.-307. spisa) kojim je ukinuo presudu prvostupanjskog suda poslovni broj P-505/23 od 26. veljače 2024. te predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.

9.1. Naime, imajući u vidu citiranu odredbu članka 27. stavka 3. ZOOP-a, pogrešan je pravni pristup prvostupanjskog suda u primjeni materijalnog prava odnosno pogrešno je njegovo tumačenje navedene odredbe vezano za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva.

9.1.1. U situaciji kad je invalidska mirovina koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu veća od invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (kao u konkretnom slučaju) pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti visine tužbenog zahtjeva. Navedeno shvaćanje je ovaj sud izrazio i u presudi poslovni broj Pž-3046/2024-2 od 19. rujna 2024.

9.2. Prema rezultatima financijsko-knjigovodstvenog vještačenja iznos invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu je za 1.230,49 EUR veća od iznosa invalidske mirovine utvrđene tužiteljevim rješenjem.

9.3. S obzirom na pogrešan zaključak, na kojem je utemeljena pobijana presuda, da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva to pobijana presuda nema niti razloga o svim odlučnim činjenicama koji se tiču osnove tužbenog zahtjeva. Slijedom toga je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

10. U odnosu na odlučne činjenice koje se tiču osnove tužbenog zahtjeva, uzimajući u obzir tuženikove prigovore koji su izneseni tijekom postupka, ističe se da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj K-603/07-8 od 2. listopada 2008. (list 6. spisa) tuženikov osiguranik ŽE proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela izazivanja predmetne prometne nesreće u kojoj je tužiteljev osiguranik ME pretrpio teške tjelesne ozljede, a zbog kojih mu je tužiteljevim rješenjem Klasa: 141-02/05/3-09-117471, Ur.broj: 341-25-05/3-09- 117471 od 10. prosinca 2009. (list 7. i 8. spisa) u upravnom postupku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

10.1. Iz tužiteljevog rješenja od 10. prosinca 2009. (list 7. i 8. spisa), sadržaja isprava (list 32.-36. spisa) iz navedenog upravnog postupka te medicinskog vještačenja (list 154.-158., 170. i 171. spisa) proizlazi postojanje, od tuženika osporene, uzročno-posljedične veze između predmetne prometne nesreće i umirovljenja tužiteljevog osiguranika.

10.1.1. Pritom se napominje da je tužitelj u tužbenom zahtjevu (list 76. spisa) o kojem je odlučeno pobijanom presudom uvažio tuženikov prigovor postojanja suodgovornosti tužiteljevog osiguranika u omjeru od 30% zbog pristanka na vožnju s alkoholiziranim vozačem.

10.2. Činjenicu da je tužitelj isplaćivao invalidske mirovine svojem osiguraniku tuženik temelji na osporavanju dokazne snage tužiteljevih isprava kojima dokazuje navedenu činjenicu.

10.2.1. Tužiteljeve isprave iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja na kojima se nalazi njegov pečat (list 65. -75., 77., 78.-104. spisa), imajući u vidu tužiteljeva javnopravna ovlaštenja prilikom rješavanja o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja, predstavljaju dostatan dokaz za dokazivanje istinitosti činjenice da je tužitelj isplaćivao invalidske mirovine svojem osiguraniku. Također, ne postoji sumnja u autentičnost isprava kojima tužitelj dokazuje navedenu činjenicu pri čemu krivotvorenje isprave predstavlja kazneno djelo u vezi s kojim se kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti.

11. Dakle, s obzirom na utvrđenja ovog suda i to:

- da je tuženikov osiguranik ŽE proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela izazivanja predmetne prometne nesreće u kojoj je tužiteljev osiguranik ME pretrpio teške tjelesne ozljede

- da postoji uzročno-posljedična veza između predmetne prometne nesreće i umirovljenja tužiteljevog osiguranika

- da je tužitelj isplaćivao invalidske mirovine svojem osiguraniku, te imajuću u vidu da iznos invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu je za 1.230,49 EUR veća od iznosa invalidske mirovine utvrđene tužiteljevim rješenjem; zaključuje se da je osnovan tužiteljev zahtjev za naknadu razmjernog iznosa invalidske mirovine u iznosu od 1.230,49 EUR, za razdoblje od 1. studenog 2012. do 31. siječnja 2017.

12. Što se tiče troškova parničnog postupka, uzimajući u obzir odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a, ističe se da je tužitelj uspio sa zahtjevom za isplatu iznosa od 1.230,49 EUR dok je vrijednost predmeta spora 4.735,55 EUR. Slijedom toga je tužitelj u parnici uspio u omjeru od 25,98%, a tuženik sa 74,02%. S druge strane, što se tiče osnove zahtjeva tužitelj je uspio u cijelosti - 100% pri čemu se naglašava da je tuženik tijekom cijelog postupka pred prvostupanjskim sudom osporavao osnovanost osnove tužbenog zahtjeva zbog čega su strankama nastali troškovi. Kada se zbroji omjer tužiteljevog uspjeha u parnici glede osnove i visine - 100% + 25,98% (125,99%) zaključuje se da je konačan omjer njegovog uspjeha u parnici 62,99% (125,98% : 2).

12.1. Tuženik je, uzimajući u obzir visinu tužbenog zahtjeva, uspio u parnici sa 74,02% zbog čega konačan omjer njegovog uspjeha u parnici, imajući u vidu da nije uspio sa osporavanjem osnove tužbenog zahtjeva, iznosi 37,01% (74,02% : 2).

12.2. Stoga konačan omjer tužiteljevog uspjeha u parnici je 62,99% dok je konačan omjer tuženikovog uspjeha u parnici 37,01%.

12.3. Budući da je tužitelj u većoj mjeri uspio u parnici, pri čemu se napominje da nije postavio zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, to je neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

13. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke presude dok je na temelju odredbe članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP-a i članka 166. stavka 2. tog Zakona, odlučeno kao u točki II. izreke presude.

Zagreb, 10. travnja 2025.

Sutkinja

Dubravka Matas