REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3337/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Eli Mišuri Stopfer, u pravnoj stvari tužitelja AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koga zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 27. ožujka 2024. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenicu njegova punomoćnika NB, odvjetničku vježbenicu u Zagrebu i zamjenice punomoćnice tuženika HB, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 045-50-4050251 od 20. travnja 2007. zaključenog između tužitelja AB kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora, koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“.

II Utvrđuje se ništetnom odredba članka 9./deveto/ OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu broj 045-50-4050251 od 20. travnja 2007. zaključenog između tužitelja AB kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora, koja glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju AB iznos od 1.098,35 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 930,20 EUR od 27.4.2007. do isplate,

na iznos od 168,15 EUR od 17.7.2013. do isplate, sve po stopi koja se do 31. srpnja 2015. obračunava prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju AB troškove postupka u iznosu od 923,37 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. travnja 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je kao korisnik kredita zaključio je s tuženikom Ugovor o kreditu broj 045-50-4050251 dana 20. travnja 2007., kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 47.165,07 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 3. predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 930,20 EUR (3,30% od iznosa kredita). Člankom 9. predmetnog Ugovora ugovoreno je da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor. Suštinski, navedenom odredbom Ugovora o kreditu, tužitelju je nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute švicarski franak, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita tužitelju je postalo teško, a i neizvjesno jer nije znao gdje je granica rasta tečaja CHF, te je tužitelj 16. srpnja 2013. predmetni kreditni aranžman prijevremeno otplatio, a za što mu je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 168,15 EUR. Ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tako da smatra kako su iste ništetne i predlaže sudu utvrditi odredbu čl. 3. Ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, kao i odredbu čl. 9. Ugovora, kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, ništetnima, a postavlja i kondikcijski zahtjev za povrat plaćenog po predmetnim odredbama i to u iznosu od 1.098,35 Eur sa zateznom kamatom koja na iznos od 930,20 Eur teče od 27. travnja 2007. do isplate, a na iznos od 168,15 Eur od 17. srpnja 2013. do isplate, sve uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, navodeći kako se ne radi o odredbama koje bi bile nepoštene, a posljedično i ništetne, s obzirom da se radi o odredbama koja su jasne, lako razumljive i uočljive te kao takve ne podliježu testu poštenja iz Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da te ugovorne odredbe ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost u cijelosti te ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Sud je tijekom postupka izveo sve po strankama predložene dokaze pa je tako izvršen uvid u Ugovor o kreditu od 20.4.2007. (list 25-29 spisa), kao i preostalu dokumentaciju koja prileži spisu i saslušan je tužitelj (list 76-77 spisa).

4. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP) i provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu, a što među strankama nije niti sporno, utvrđeno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 20. travnja 2007. Ugovor o kreditu za iznos kunske protuvrijednosti od 47.165,07 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca, s namjenom kupnje vozila. Odredbom čl. 3. Ugovora ugovoreno je da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada od 3,30%, dok je odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor.

6. U svome iskazu tužitelj je naveo kako je predmetni ugovor o kreditu sklopio budući da su mu bila potrebna sredstva za kupnju vozila za njegove osobne potrebe i u tu svrhu je to vozilo isključivo i korišteno. Već u auto kući dali su mu ugovor na unaprijed sastavljenom obrascu. To je bio tipski ugovor i on nije imao nikakav utjecaj na njegov sadržaj. Potom je bio kod javnog bilježnika i u banci, no nitko mu nije objasnio ništa vezano uz naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu. Nije mu bilo jasno na što se odnosi naknada za obradu kredita, a nije mu bilo jasno niti u kojem iznosu će trebati platiti naknadu za prijevremenu otplatu ako do toga dođe. Obje naknade je platio i to prvu iz iznosa kredita, a drugu kada je kredit zatvarao. Ugovor je pročitao i prigovorio tim naknadama, no oni su rekli da je to tako.

7. Iskaz tužitelja je prihvaćen, jer je životno logičan i uvjerljiv, kao i u skladu s ispravama koje prileže spisu. Iz iskaza tužitelja tako proizlazi činjenica da se o predmetnim ugovornim odredbama kojima je propisano plaćanje naknade banci prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30%, kao i u slučaju prijevremene otplate kredita, prema uvjetima banke, nije pregovaralo niti je tužitelj na sadržaj tih odredbi mogao utjecati.

8. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2.Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

9. U pogledu navedenoga Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je u odluci Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. sljedeći zaključak: Ocjenu o tome je li odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. st. 1. ZPP, sud ne može temeljiti isključivo na tome da je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je prilikom provođenja testa nepoštenosti, sud dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. st. 1. ZPP u svezi s odredbom članka 83. i 85. ZPP.

10. U konkretnom slučaju utvrđeno je da tužitelju kao korisniku kredita ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nije bila niti jasna niti lako razumljiva, a o istoj nije bilo mogućnosti pregovaranja. Što se tiče naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, ta odredba neodređena je i neodrediva, s obzirom da je ugovoreno kako će se ona naplatiti prema uvjetima tuženika, tako da tužitelj nije mogao biti informiran o visini te naknade prilikom sklapanja Ugovora, budući da ni djelatnici tuženika nisu znali koja odluka banke će biti na snazi u trenutku prijevremene otplate kredita. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, time da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno, odrediva. Odredbom čl. 270. st. 1. ZOO propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Odredbom čl. 272. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Navedeno proizlazi iz činjenice da takva odredba ne sadrži precizan način utvrđivanja visine naknade koju će korisnik kredita biti dužan podmiriti u slučaju prijevremene otplate kredita, budući da nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za tu visinu nisu određeni, dok iz iskaza tužiteljice, kojega je sud prihvatio, proizlazi da o toj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale, a protivno je bio dužan dokazati tuženik, budući da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru.

11. Također, na temelju uvida u sam ugovor koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Također, odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Primjerice su navedene ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje prethodno navedenih pretpostavki, mogle smatrati nepoštenima pa tako i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja karakteristike proizvoda ili usluge koji su predmet ugovora, bez valjanog razloga. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 102. ZZP propisana je ništetnost.

12. Odredbom čl. 59. ZZP propisano je i da obavijest o financijskoj usluzi koja je predmet ugovora sadrži, među ostalim, opis osnovnih obilježja financijske usluge, ukupnu cijenu koju je potrošač dužan platiti za tu uslugu, uključujući sve poreze, pristojbe, naknade i ostale troškove, odnosno, kad točan iznos ukupne cijene nije moguće utvrditi, elemente za izračun ukupne cijene koji omogućavaju potrošaču da sam utvrdi cijenu.

13. Na temelju iskaza tužitelja, utvrđeno je kako su mu sredstva iz kredita bila potrebna za privatne svrhe. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07) potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

14. U odnosu na navod tuženika da se radi o odredbi koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja je navedeni Ugovor o kreditu sklopila u privatne svrhe, odnosno, u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravna znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

15. Naime, odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom te dovodi korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj koji sam o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade, o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku.

16. I odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Primjenom citiranih propisa, predmetne ugovorne odredbe utvrđene su ništetnima, a tužbeni zahtjev ocijenjen je osnovanim u dijelu koji glasi na utvrđenje ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Isto proizlazi i iz zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je pod posl. br. Su IV – 308/2020 donesen 5. studenoga 2020. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na kojemu je na pitanje: «Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača?» dan odgovor da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

18. Tuženik je u odgovoru na tužbu učinio nespornom visinu plaćene ulazne i izlazne naknade predmetnog Ugovora o kreditu, a na ročištu za glavnu raspravu učinio je nespornima i datum njihova plaćanja. S obzirom na odredbu čl. 221. st. 1. ZPP-a, kojom je propisano kako ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice, to navedene činjenice nisu bile predmetom dokazivanja u ovome postupku.

19. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a prethodno je obrazloženo kako su stranke suglasno nespornom učinile činjenicu da je tužitelj tuženiku platio tzv. ulaznu naknadu u visini 930,20 Eur i tzv. izlaznu naknadu u visini od 168,15 Eur, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo taj iznos.

20. Što se tiče zahtjeva za isplatom zatezne kamate, valja navesti kako zatezna kamata, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO teče od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja. Kako je uvidom u dokumentaciju koja prileži tužbi – potvrdu od 6. lipnja 2023., utvrđeno da je tužitelj uplatio naknadu za obradu kredita iz sredstava kredita, odnosno, prilikom isplate kredita, dana 26. travnja 2007., to je osnovan zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 930,20 Eur s tijekom od 27. travnja 2007. do isplate; dok je naknadu za prijevremenu otplatu kredita tužitelj isplatio 16. srpnja 2013., tako da je osnovan zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 168,15 Eur s tijekom od 17. srpnja 2013., jer je tada tuženik taj iznos stekao u skladu s čl. 1115. ZOO-a.

21. Neosnovan je i prigovor zastare, kojega tuženik ističe u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da će u slučaju prijevremene otplate biti dužan isplatiti tuženiku naknadu u skladu s odlukom tuženika, dok je pravnim shvaćanjem posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odlučeno je o troškovima postupka, a s obzirom da je tužitelj u sporu uspio u cijelosti. Pritom je kao vrijednost predmeta spora uzet samo iznos iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva (točka III izreke prvostupanjske presude), bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje (točka I i II izreke prvostupanjske presude), tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr-31/02 od 9. 5. 2002., Revr-170/03 od 7. svibnja 2003.

23. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini od 75 bodova (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa), trošak sastava podneska od 28.11.2024. u visini od 75 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) te trošak zastupanja na ročištima 16.1.2025. i 27.3.2025. u visini od 75 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife), kao i ročišta za objavu presude u visini 37,5 bodova (Tbr. 973 Tarife), što ukupno čini 337,5 bodova, što, uvećano za vrijednost boda od 2,00 Eur (Tbr. 50. Tarife) i za porez na dodanu vrijednost, iznosi 843,75 Eur, kojem iznosu je nadodan trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,81 Eur i na presudu 39,81 Eur, tako da sveukupno trošak tužitelja koji je bio potreban za vođenje ovoga postupka u smislu čl. 155. ZPP-a iznosi 923,37 Eur, kako je i dosuđeno točkom IV izreke ove presude, a na koji iznos teku zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 10. travnja 2025.

Sutkinja:

Ela Mišura Stopfer

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja, uz rj o pristojbi na tužbu u iznosu od 39,81 Eur i na presudu 39,81 Eur

2. Punomoćniku tuženika