P-9293/2023-46

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužiteljice FŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Ivi Gavranović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Barović & Gavranović j.t.d., protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu tužiteljice Katarinu Stamora Baričević, odvjetnicu i punomoćnicu tuženika Sofiju Petković, odvjetnicu, a po objavi presude dana 10. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 26.8.2021.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici FŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.959,40 EUR sa zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 195,23 EUR od 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 174,08 EUR od 30.06.2009. do isplate,

- na iznos od 82,52 EUR od 28.02.2010. do isplate,

- na iznos od 13,11 EUR od 31.03.2010. do isplate,

- na iznos od 53,50 EUR od 30.04.2010. do isplate,

- na iznos od 32,74 EUR od 31.05.2010. do isplate,

- na iznos od 20,27 EUR od 30.06.2010. do isplate,

- na iznos od 51,27 EUR od 31.07.2010. do isplate,

- na iznos od 25,58 EUR od 31.08.2010. do isplate,

- na iznos od 21,45 EUR od 30.09.2010. do isplate,

- na iznos od 24,38 EUR od 31.10.2010. do isplate,

- na iznos od 4,94 EUR od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 754,16 EUR od 31.01.2011. do isplate,

- na iznos od 712,33 EUR od 30.05.2011. do isplate,

- na iznos od 8,72 EUR od 30.06.2011. do isplate,

- na iznos od 785,13 EUR od 07.02.2013. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici FŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 27.869,85 EUR sa zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 6,97 EUR od 31.05.2006. do isplate,

- na iznos od 3,79 EUR od 30.06.2006. do isplate,

- na iznos od 0,06 EUR od 31.07.2006. do isplate,

- na iznos od 3,95 EUR od 31.08.2006. do isplate,

- na iznos od 4,50 EUR od 30.09.2006. do isplate,

- na iznos od 3,28 EUR od 31.10.2006. do isplate,

- na iznos od 8,90 EUR od 31.10.2009. do isplate,

- na iznos od 69,41 EUR od 30.11.2009. do isplate,

- na iznos od 52,22 EUR od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 123,95 EUR od 28.02.2010. do isplate,

- na iznos od 75,56 EUR od 31.03.2010. do isplate,

- na iznos od 76,10 EUR od 30.04.2010. do isplate,

- na iznos od 80,67 EUR od 31.05.2010. do isplate,

- na iznos od 134,95 EUR od 30.06.2010. do isplate,

- na iznos od 128,46 EUR od 31.07.2010. do isplate,

- na iznos od 159,55 EUR od 31.08.2010. do isplate,

- na iznos od 146,61 EUR od 30.09.2010. do isplate,

- na iznos od 127,64 EUR od 31.10.2010. do isplate,

- na iznos od 164,61 EUR od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 535,25 EUR od 31.01.2011. do isplate,

- na iznos od 151,54 EUR od 28.02.2011. do isplate,

- na iznos od 38,87 EUR od 31.03.2011. do isplate,

- na iznos od 181,45 EUR od 30.04.2011. do isplate,

- na iznos od 8.814,69 EUR od 31.05.2011. do isplate,

- na iznos od 166,82 EUR od 30.06.2011. do isplate,

- na iznos od 0,04 EUR od 31.07.2011. do isplate,

- na iznos od 175,23 EUR od 31.08.2011. do isplate,

- na iznos od 166,38 EUR od 30.09.2011. do isplate,

- na iznos od 63,96 EUR od 31.10.2011. do isplate,

- na iznos od 36,67 EUR od 30.11.2011. do isplate,

- na iznos od 238,01 EUR od 31.12.2011. do isplate,

- na iznos od 307,25 EUR od 31.03.2012. do isplate,

- na iznos od 3,06 EUR od 30.04.2012. do isplate,

- na iznos od 253,88 EUR od 31.05.2012. do isplate,

- na iznos od 72,31 EUR od 30.06.2012. do isplate,

- na iznos od 94,16 EUR od 31.07.2012. do isplate,

- na iznos od 243,48 EUR od 31.08.2012. do isplate,

- na iznos od 73,50 EUR od 30.09.2012. do isplate,

- na iznos od 892,38 EUR od 31.10.2012. do isplate,

- na iznos od 47,95 EUR od 30.11.2012. do isplate,

- na iznos od 98,53 EUR od 31.12.2012. do isplate,

- na iznos od 44,51 EUR od 31.01.2013. do isplate,

- na iznos od 13.798,72 EUR od 07.02.2013. do isplate,

po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici FŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.328,72 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 10. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 945,36 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 10. travnja 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 13.4.2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 038-50-3403676 na iznos od 156.000,00 CHF, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom otplate promjenjiva. Ističe kako je valutna klauzula (CHF valuta) ugovorena odredbama Ugovora o kreditu. Osporava valjanost njenog ugovaranja sukladno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je prilikom otplate dovedena u vrlo nepovoljan položaj zbog rasta valute CHF na koju mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bila upozorena od strane tuženika niti joj je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječni potrošač kojem je iznos kredita u valuti CHF samo značio manju kamatnu stopu, nikada nije bila upozorena da bi ta manja početna stopa u naravi pratila rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Tijekom trajanja otplate kredita tuženik je od dana plasmana do isplate kredita višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu, a usporedno jednostrano povećavajući kamatnu stopu. Prilikom zaključenja ugovora tužiteljica kao prosječni potrošač, nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristala na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bila dužna otplaćivati mjesečnu ratu koja je uvećana u pojedinim razdobljima otplate za cca 35%. Tvrdi da odredbe Ugovora o kreditu u kojima je promjenjivost kamate kao cijene ugovorom prepuštena samo na volju tuženika ne proizvodi pravne učinke tj. ništetna je. Tvrdi da banka (ovdje tuženik) kao jedna ugovorna strana dvostranog ugovornog odnosa nije ovlaštena jednostrano mijenjati kamatnu stopu bez supotpisa druge ugovorne strane, ovdje tužiteljice, odnosno bez potpisivanja Aneksa s jasno utvrđenim parametrima i definicijama kamate i kamatnih stopa koje moraju biti određene i jasno obrazložene u samom Ugovoru, odnosno Aneksu. Dio odredbe po kojoj tužiteljica unaprijed potpisuje i prihvaća bilo kakve promjene anuiteta nema pravnog učinka- ništetan je, jer je između ostalog protivan načelu ravnopravnosti ugovornih strana, ali i u suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Naime, nedopustivo je da jedna ugovorna strana bez ikakvih ograničenja radi što god ju je volja s jednostranim odlukama, a da druga ugovorna strana nema nikakve mogućnosti utjecaja na takve promjene. Poziva se na pravna utvrđenja u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., donesenim u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ističe da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužiteljica stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 221.036,32 kuna sa zateznim kamatama na pojedine iznose uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

1.1. Podneskom od 26.8.2021., a nakon provedenom vještačenja, a i u ponovnom postupku u podnesku od 2.7.2024. (u kojem tužbeni zahtjev iskazuje u valuti EUR) tužiteljica je preinačila tužbu budući da je povećala tužbeni zahtjev. Sud je navedenu preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22; u daljnjem tekstu: ZPP) jer je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Tužiteljica je tužbeni zahtjev specificirala nakon provedenog financijskog vještačenja, odnosno nije ga mogla bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021., broj Su IV - 162/2021), zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Navodi kako se iz historijata tužbe dade zaključiti kako je tužiteljica stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužiteljice je neosnovan. Tužiteljica mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložila nikakve dokaze. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužiteljici je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik je tužiteljici prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljičine odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojiH je tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Promjena kamatne stope tužiteljici nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom, već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužiteljica ne spori), tužiteljica ne može zahtijevati da joj se vrate iznosi koje je platila kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

3. Presudom ovog suda poslovni broj P-3589/2019-20 od 18. veljače 2022. naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 22.297,58 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznos do isplate (toč. I izreke). Točkom II. izreke presude naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 209.985,37 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznos do isplate. Točkom III. izreke presude naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.475,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od donošenja presude do isplate.

3.1. Povodom žalbe tuženika podnijete protiv navedene presude, Županijski sud u Zagrebu je rješenjem poslovni broj Gž-3950/2022-2 od 4. srpnja 2023. navedenu presudu ukinuo i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem, s time da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

3.2. U naprijed navedenoj odluci višeg suda navedeno je da je u predmetu tuženik predložio saslušanje tužiteljice i daljnje dokaze radi utvrđenja da se u dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo te da su tužiteljici tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF odnosno, o postojanju pregovora glede ugovornih odredbi za koje tužiteljica tvrdi da su ništetne jer je ugovaranjem kredita u CHF tužiteljica imala mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu i dobiti nižu kamatnu stopu nego da je ugovorila neku drugu valutu. Slijedom iznijetog je ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik navodom kako sud uopće nije utvrđivao je li se pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama Ugovora o kreditu jer je istaknuo kako su stranke pojedinačno pregovarale o valuti i promotivnim uvjetima važećim u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Viši sud je ukazao kako je u ponovnom postupku potrebno provesti predložene dokaze, radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja o odredbama kredita za koje se tvrdi da su ništetne te osporavanja izravne primjene utvrđenja iz presuda donijetih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, ocijeniti potrebu postupanja u odnosu na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka u smislu odredbe čl. 260. st. 1. ZPP kao i otkloniti označenu bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tako, da je za svoju odluku kao i za prethodno pitanje koje je potrebno ocijeniti u ovoj parnici, sud dužan navesti jasne razloge koji će se temeljiti na rezultatu dokaznog postupka.

3.3. U ponovnom postupku ovaj sud je imao u vidu uputu višeg suda sadržanu u navedenoj odluci.

4. Sud je u ponovnom postupku izveo već ranije izvedene dokaze pa je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 8-17 spisa), tablica otplate (stranica 18-19 spisa), nalaz i mišljenje D&S d.o.o. od 4.2.2019. (stranica 20-23 spisa), dopisi tuženika upućeni tužiteljici (stranica 24-27, 81 spisa), otplatni plan (stranica 28-29 spisa), otplatni plan (stranica 30-69 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za sud na dan 5.11.2018. (stranica 70-80 spisa), prijevremena i djelomična otplata kredita (stranica 82-86 spisa), otplatna tablica - kredit- informativni izračun (stranica 87-92 spisa), proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku LOBOŠ d.o.o., proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

5. Među strankama nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 156.000,00 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja te uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,95 %, s rokom otplate od 180 mjeseci. Sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupala zastara potraživanja.

6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

7. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe kredita sud je saslušao tužiteljicu. Tužiteljica je iskazala kako te 2006. sklopila ugovor o kreditu sa tuženom bankom, a namjena je bila kupnja drugog djela kuće koja se nalazila uz kuću u kojoj su tada živjeli roditelji njezinog supruga te suprug i ona. Radilo se zapravo o dvojnom objektu. Sredstva dobivena kreditom su i ostvarena za tu namjenu te su jedno vrijeme suprug i ona živjeli u tom drugom dijelu kuće koju su kupili ostvarenim kreditom. Ugovor je sklopila u poslovnici tužene banke u [adresa]. Prilikom sklapanja ugovora nitko ju od djelatnika banke nije upozoravao na bilo kakve rizike glede promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF. Oni su htjeli ostvariti kredit u valuti EUR, ali su im u banci rekli da nisu kreditno sposobni za sklapanje takvog kredita pa im je ponuđen ovaj kredit u CHF. Na o pitanje da li je pročitala i razumjela ugovor odgovora kako je ugovor pročitala, ali da nije kompetentna da bi razumjela da će doći do promjena koje su se dogodile. Na daljnje pitanje da li je znala što znači pojam valutna klauzula odgovora kako je u tom trenu pristala na to što su joj ponudili, a ne zna što je valutna klauzula. Na pitanje da li je nakon što su joj anuiteti počeli rasti nešto poduzela, odnosno eventualno kontaktirala banku glede toga odgovara kako nije, kako su morali sve rasprodati da otplate kredit te kako banka tu nije mogla ništa napraviti u njihovu korist. Na pitanje da li je bila upoznata s time da prema ugovoru ima mogućnost promjene valutne klauzule u EUR odgovora kako vjerojatno jeste, ali je smatrala da im je to neisplativo, odnosno da im se može dogoditi ista stvar. Na pitanje tko je otplaćivao kredit odgovara kako su ga suprug i ona otplaćivali, zajedno.

8.1. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da ista ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužiteljice nije ničim doveden u sumnju. Glede navoda iz iskaza da su uplate po kreditu vršene od strane tužiteljice i njezinog supruga, valja napomenuti kako su uplate po kreditu vršene u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita (tužitelja), kreditor (tuženik) ih je kao takve prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu. Kako će se i hoće li se uopće korisnik kredita i treća osoba kasnije razračunavati, nije na kreditoru, niti je to pitanje koje bi sud trebao utvrđivati. Eventualno potraživanje koje bi treća osoba koja je faktički izvršila uplatu mogla imati prema korisniku kredita (tužitelju) tiče se odnosa te osobe i samog korisnika kredita (tužitelja), a ne kreditora. Stoga je aktivnu legitimaciju tužiteljice neodlučan navod iz njezina iskaza da su kredit otplaćivali ona i suprug zajedno.

8.2. Sud je odbio prijedlog tuženika za saslušanjem javne bilježnice OŽ kao svjedoka budući da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno da se može donijeti pravilna i na zakonu osnovana presuda. Sud nije provodio dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu budući da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i u rješenju USRH broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Od saslušanja svjedokinje PŽ tuženik je odustao (list 384 spisa) pa taj dokaz iz tog razloga nije izveden.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP), koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

10. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 13.4.2006. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

11. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (odredbe čl. 1. i čl. 2. Ugovora o kreditu).

12. Naime, sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Povrh toga, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP), a tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. st. 1. ZOO. U odredbama čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Slijedom toga, utvrđeno je kako predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnose na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, a niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga, po ocjeni ovog suda, sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istima istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema jasno definiranih uvjeta i razloga zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Tužiteljici je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, omogućiti joj pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti istoj kao potrošaču da pristane na takve odredbe. Trebalo joj je omogućiti da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži raskid ugovora. Stoga tužiteljica kao potrošač nedvojbeno nije imala utjecaja na sadržaj predmetne odredbe (cijenu) pa je postupanje tuženika suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetna. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

13. Isto tako je utvrđeno da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužiteljici prethodno objasnilo, informiralo je i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužiteljicu o valutnoj klauzuli i skrenuti joj pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

14. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit ishodila za kupnju drugog djela kuće koja se nalazila uz kuću u kojoj su tada živjeli roditelji njezinog supruga te suprug i ona te se radilo zapravo o dvojnom objektu. Sredstva dobivena kreditom su i ostvarena za tu namjenu te su jedno vrijeme suprug i ona živjeli u tom drugom dijelu kuće koju su kupili ostvarenim kreditom. Dakle, tužiteljica je isti zaključila kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti.

15. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Ujedno je tuženik ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

16. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku VJEŠTAČENJA LOBOŠ d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao preplaćeni iznos kredita s osnove valutne klauzule, ukoliko se tečaj CHF valute u trenutku realizacije kredita uzme kao važeći tečaj. Vještak je izračunao da ukupno potraživanje tužiteljice glede tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi ukupno 209.985,37 kn. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao preplaćeni iznos kredita s osnove promjenjive kamatne stope, ukoliko se početno ugovorena kamatna stopa od 4,95 % uzme kao važeća kamatna stopa. Vještak je izračunao da ukupno potraživanje tužiteljice temeljem promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika na ime razlike obračunatih kamata primjenom ugovorene kamatne stope za utuženo razdoblje iznosi 22.297,58 kn. Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je podneskom od 7.10.2021. istaknuo primjedbe navodeći da je isti sačinjen protivno vještačkom zadatku. Vještak da je, protivno vještačkom zadatku, u izračunu uzeo u obzir samo razdoblja otplate kredita kada je kamatna stopa bila viša od početno ugovorene, odnosno kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio viši od onoga na dan isplate kredita. Vještak da je u cijelosti zanemario razdoblja otplate kredita u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene (od 31.8.2010. do konačne otplate kredita), odnosno razdoblja otplate u kojima je tečaj bio niži od i onog na dan isplate kredita (od 30.11.2006. do 30.9.2008.). Osim navedenog, predmetno "vještvo" ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF te su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, ovakvom simulacijom otplatnog plana na kunski se kredit primjenjuje fiksna kamata u visini početno ugovorene kamate na kredite vezane uz valutu CHF. Istaknute primjedbe tuženika sud smatra irelevantnima, obzirom da tuženik nije imao matematičkih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka već su njegove primjedbe pravne naravi, a zadatak vještaku postavljen sukladno utvrđenjima iz kolektivnog spora te je vještak izradio nalaz i mišljenje sukladno zadatku koji mu je sud odredio. Povrh toga, na izričit upit suda o tome predlaže li usmeno saslušanje vještaka, tuženik je podneskom od 4.12.2024. naveo kako ne traži usmeno saslušanje vještaka, već da predlaže da vještak svoj nalaz ispravi odnosno dopuni na način da iskaže sve razlike. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, budući da je isti stručan i objektivan, izrađen u skladu sa pravilima znanosti i vještine.

16.1. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužiteljica zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 209.985,37 kn, a utvrđeno je i da je tužiteljica zbog povišenja kamatne stope na temelju ništetne ugovorne odredbe preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 22.297,58 kn, kako je zatraženo u valuti EUR specificiranim tužbenim zahtjevom prema podnesku tužiteljice od 2.7.2024. Na te iznose dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u t. I. i II. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO.

16.2. Pritom valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužiteljici i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužiteljica, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove, budući da je uplate primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Pritom se ukazuje i na shvaćanje VSRH navedeno u odluci poslovni broj Rev-549/23 od 18.12.2023. u kojoj VSRH zauzeo jasan stav u vezi negativnih razlika i naveo da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Isto to vrijedi i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP, kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288. a st. 6. ZPP. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Dakle, U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita. Upravo iz navedenih razloga nije proveden po tuženiku predloženi dokaz da vještak dopuni nalaz u tom smislu.

17. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare za potraživanje tužiteljice na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te za potraživanje tužiteljice na temelju ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika počinje teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, i to donošenjem presude posl. br. Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 31. svibnja 2019. te je preinačena podneskom od 26.8.2021., to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP. Tužiteljici je priznat trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 500,00 EUR na temelju Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: Tarifa), trošak sastavljanja podneska od 26.8.2021., 2.7.2024. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife) za svaki navedeni podnesak, trošak zastupanja na ročištima održanim 2.9.2020., 9.12.2021. i 6.3.2025. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife) za svako navedeno ročište. Za svaku navedenu radnju tužiteljici je priznat PDV po stopi od 25%. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 379,64 EUR (iznos koji je doista i plaćen s tog osnova) te trošak uplate predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

18.1. Tužiteljici nije priznat trošak sastavljanja odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Nije joj priznat niti trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu, sve budući da je odredbom članka 11. st. 1. toč. 20. Zakona o izmjeni Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 51/23) propisano kako su od plaćanja sudskim pristoji oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Prijelaznim i završnim odredbama navedenog zakona propisano je kako isti stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«. Budući da isti Zakon objavljen u "Narodnim novinama" s danom 12. svibnja 2023., to je tužiteljica u ovom predmetu, budući da je postupak pokrenula na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođena od obveze plaćanja sudskih pristojbi za sve pristojbe koje su nastale s 20. svibnja 2023., kada je navedeni zakon stupio na snagu te nakon toga dana, dok je obveze plaćanja pristojbe nastale prije toga dana dužna izvršiti, sve imajući u vidu prijelazne odredbe toga Zakona. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

U Zagrebu, 10. travnja 2025.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Zagrebu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku