REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-3494/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Nicole Kwiatkowski, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 11. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i zz punomoćnika tužitelja Marka Kraljevića, odvjetnika iz Zagreba i zz punomoćnika tuženika PPO, odvjetničke vježbenice, dana 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 10. Ugovora o kreditu od 15.05.2007. Broj Ugovora 9012501251, sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi:

''U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate..''

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, isplatiti tužitelju PP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 1.054,03 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.listopada 2011. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.026,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 10. travnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 6.6.2024. godine navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu dana 15.5.2007. godine. Navedenim Ugovorom o kreditu tužitelju je odobren iznos kredita od 149.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za CHF na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 10 Ugovora o kreditu određeno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Tužitelj smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu i to odredbu kojom je ugovoreno naplaćivanje tzv. "izlazne" naknade. Navodi da je tužitelj dana 30.9.2011. prijevremeno otplatio predmetni kredit kojom prilikom je tuženik tužitelju naplatio iznos od 1.291,51 CHF (kunska protuvrijednost 7.941,63 kn) prema tečaju CHF na dan plaćanja dakle iznos od 1.054,03 EUR / 7.941,63 kn. U traženju pravne zaštite poziva se na odredbe Zakona o obveznim odnosima kao i na stajalište sudske prakse. Slijedom svega izloženog predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora budući se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe. Ističe kako ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva te je stoga ista u svemu u skladu sa jednim od temeljnih načela obveznih odnosa odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita dopušteno je pozitivnim propisima kao i internim propisima točnije takva ugovorna odredba sastavljena je sukladno tada važećem Zakonu o bankama, Zakonu o zaštiti potrošača te Zakonu o potrošačkom kreditiranju, Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite te općim uvjetima poslovanja tuženika. Ugovornu naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženik je nesporno imao pravo naplaćivati na temelju svih relevantnih propisa te ista naknada nema kompenzacijski karakter niti predstavlja naknadu štete ili ugovornu kaznu, već isključivo cijenu koju je tuženik naplatio tužitelju za pruženu uslugu. Slijedom navedenog ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja te samim time ne može niti biti riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Također se poziva na Direktive Europskog parlamenta i Vijeća kao i praksu suda Europske unije dok se vezano uz zastaru poziva na stajalište sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata budući se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu sa propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. Slijedom svega izloženog predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan uz obvezu naknade parničnog troška tuženiku. U kasnijem tijeku postupka tuženik ne osporava matematički izračun visine tužbenog zahtjeva (pripremno ročište 3.2.2025., list 39 spisa).

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, izvadak iz zemljišne knjige, potvrda o prijevremenoj otplati kredita, podneske stranaka te proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.

5. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10 ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 15.5.2007. godine kojom je određeno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 15.5.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012501251, a kojim Ugovorom je određeno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Isto tako nije sporno da je tuženik dana 30.9.2011. godine prilikom prijevremene otplate kredita naplatio iznos od 1.291,51 CHF, kunska protuvrijednost 7.941,63 kn odnosno iznos od 1.054,03 EUR.

8. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba čl. 10 Ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje naprijed navedene naknade nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.

9. Saslušana tijekom postupka tužiteljica je u jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo da je predmetni ugovor zaključio 2007. godine u valuti CHF te da je namjena kredita bila kupnja i adaptacija kuće te da su sredstva utrošena upravo u tu namjenu time da se radilo o kupnji i adaptaciji stambenog objekta za stanovanje njega i njegove obitelji. Za valutu CHF odlučio se iz razloga što mu je u banci rečeno da je to valuta koja je najpovoljnija za njega. Naveo je da je ugovor sadržajno priredila banka, radilo se o tipskom ugovoru u kojem je navedena naknada za prijevremenu otplatu kredita time da mu na njegov upit o kakvoj se naknadi radi nije jasno pojašnjeno koji bi to konkretno troškovi za banku nastali, visina troškova koja bi se pokrivala tom naknadom točnije nisu mu data nikakva konkretna pojašnjenja. Isto tako je naveo da mu nisu prezentirane nikakve odluke banke te da ni na koji način nije mogao utjecati niti mijenjati odredbe ugovora pa tako ni odredbu koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Ugovor je samo mogao potpisati onako kako ga je sadržajno priredila banka.

10. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te isplatu potraživanog iznosa. To iz sljedećih razloga.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 10 predmetnog Ugovora platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da se prije zaključenja kao ni prilikom zaključenja ugovora nije razgovaralo niti su mu bile tumačene nikakve odredbe vezano uz predmetnu naknadu. Imajući u vidu navedeno, primjenom naprijed citiranih propisa osobito imajući u vidu odredbu čl. 270 ZOO predmetna ugovorna odredba odnosno točka 10 Ugovora utvrđena je ništetnom.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu za slučaj prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena tzv. izlazna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita kao i u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita. Irelevantno je pozivanje tuženika da prilikom određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i činjenicu da sredstva kojima kreditira krajnje korisnike pozajmljuje od svoje matične banke te za pozajmljena sredstva plaća ugovorenu kamatu. U odnosu na navode tuženika kako uslijed prijevremene otplate kredita trpi štetu i nastaju mu nepredvidivi troškovi valja reći da tuženik nije dokazao da je zbog prijevremene otplate kredita imao stvarne troškove u vidu administrativnih troškova, troškova osoblja i slično, a tvrdnja da izgubljeni kamatni prihod do kojeg je došlo zbog prijevremene otplate kredita nije prihvatljiva imajući u vidu odredbu čl. 1068 st. 4 ZOO-a kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita i prije određenog roka banka ne može uračunavati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen, a šteta za koju tuženik tvrdi da je pretrpio prijevremenom otplatom kredita od strane tužitelja svodi se upravo na navedeni iznos. Tuženik tijekom postupka nije dokazao strukturu i visinu navodne štete koju je imao prilikom prijevremene otplate kredita. Tu valja ukazati i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev 112/18 od 9.3.2022. godine u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno ispunjenje svoje obveze iz ugovora o kreditu.

15. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti naknade za prijevremenu otplatu kredita točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju potraživanja iznosa od 1.054,03 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2011. do plateža, kada je tuženik naplatio tužitelju navedenu naknadu (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Sud nije provodio dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem budući matematički izračun visine tužbenog zahtjeva nije sporan (ročište 3.2.2025., list 39 spisa).

16. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 te Tbr. 42 i 48 i 50. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, podnesak 18.9.2024. 200,00 EUR, ročište 3.2.2025. 200,00 EUR te ročište 11.3.2025. 200,00 EUR ili ukupno 800,00 EUR te 25% PDV-a 200,00 EUR ili ukupno 1.000,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.026,55 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 10. travnja 2025.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.