Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: P-576/2019-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužiteljice AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Zajedničkog odvjetničkog ureda Dina Galić i Janica Plantak, [adresa], protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po pun. Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave održane dana 4. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 10. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
" I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju AH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 31.374,87 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi od 14% računajući od 31.03.2008. do 30.06.2011., a od 01.07.2011. do 31.07.2015. po stopi od 12 % godišnje, te od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve računajući kako slijedi na:
iznos 45,90 EUR od 31. ožujak 2008.
iznos 49,80 EUR od 30. travanj 2008.
iznos 150,65 EUR od 31. svibanj 2008.
iznos 158,42 EUR od 30. lipanj 2008.
iznos 147,01 EUR od 31. srpanj 2008.
iznos 147,58 EUR od 31. kolovoz 2008.
iznos 154,34 EUR od 30. rujan 2008.
iznos 205,54 EUR od 31. listopad 2008.
iznos 171,24 EUR od 30. studeni 2008.
iznos 214,84 EUR od 31. prosinac 2008.
iznos 221,54 EUR od 31. siječanj 2009.
iznos 224,57 EUR od 28. veljača 2009.
iznos 216,22 EUR od 31. ožujak 2009.
iznos 217,82 EUR od 30. travanj 2009.
iznos 209,03 EUR od 31. svibanj 2009.
iznos 195,65 EUR od 30. lipanj 2009.
iznos 198,16 EUR od 31. srpanj 2009.
iznos 203,11 EUR od 31. kolovoz 2009.
iznos 203,07 EUR od 30. rujan 2009.
iznos 197,67 EUR od 31. listopad 2009.
iznos 207,07 EUR od 30. studeni 2009.
iznos 214,60 EUR od 31. prosinac 2009.
iznos 225,32 EUR od 31. siječanj 2010.
iznos 222,86 EUR od 28. veljača 2010.
iznos 237,40 EUR od 31. ožujak 2010.
iznos 234,64 EUR od 30. travanj 2010.
iznos 240,02 EUR od 31. svibanj 2010.
iznos 286,56 EUR od 30. lipanj 2010.
iznos 288,60 EUR od 31. srpanj 2010.
iznos 233,44 EUR od 31. kolovoz 2010.
iznos 239,55 EUR od 30. rujan 2010.
iznos 224,48 EUR od 31. listopad 2010.
iznos 256,28 EUR od 30. studeni 2010.
iznos 296,74 EUR od 31. prosinac 2010.
iznos 268,09 EUR od 31. siječanj 2011.
iznos 278,14 EUR od 28. veljača 2011.
iznos 265,36 EUR od 31. ožujak 2011.
iznos 267,66 EUR od 30. travanj 2011.
iznos 321,89 EUR od 31. svibanj 2011.
iznos 291,95 EUR od 30. lipanj 2011.
iznos 335,28 EUR od 31. srpanj 2011.
iznos 313,02 EUR od 31. kolovoz 2011.
iznos 288,66 EUR od 30. rujan 2011.
iznos 286,04 EUR od 31. listopad 2011.
iznos 284,17 EUR od 30. studeni 2011.
iznos 295,79 EUR od 31. prosinac 2011.
iznos 305,92 EUR od 31. siječanj 2012.
iznos 307,28 EUR od 29. veljača 2012.
iznos 379,01 EUR od 31. ožujak 2012.
iznos 386,21 EUR od 30. travanj 2012.
iznos 391,13 EUR od 31. svibanj 2012.
iznos 382,85 EUR od 30. lipanj 2012.
iznos 385,03 EUR od 31. srpanj 2012.
iznos 378,82 EUR od 31. kolovoz 2012.
iznos 365,40 EUR od 30. rujan 2012.
iznos 379,70 EUR od 31. listopad 2012.
iznos 386,57 EUR od 30. studeni 2012.
iznos 381,76 EUR od 31. prosinac 2012.
iznos 354,77 EUR od 31. siječanj 2013.
iznos 377,70 EUR od 28. veljača 2013.
iznos 379,70 EUR od 31. ožujak 2013.
iznos 370,71 EUR od 30. travanj 2013.
iznos 342,77 EUR od 31. svibanj 2013.
iznos 342,06 EUR od 30. lipanj 2013.
iznos 348,92 EUR od 31. srpanj 2013.
iznos 359,93 EUR od 31. kolovoz 2013.
iznos 375,17 EUR od 30. rujan 2013.
iznos 367,31 EUR od 31. listopad 2013.
iznos 372,87 EUR od 30. studeni 2013.
iznos 379,19 EUR od 31. prosinac 2013.
iznos 247,52 EUR od 31. siječanj 2014.
iznos 254,86 EUR od 28. veljača 2014.
iznos 254,85 EUR od 31. ožujak 2014.
iznos 244,33 EUR od 30. travanj 2014.
iznos 241,73 EUR od 31. svibanj 2014.
iznos 242,90 EUR od 30. lipanj 2014.
iznos 252,13 EUR od 31. srpanj 2014.
iznos 259,90 EUR od 31. kolovoz 2014.
iznos 258,29 EUR od 30. rujan 2014.
iznos 265,00 EUR od 31. listopad 2014.
iznos 269,56 EUR od 30. studeni 2014.
iznos 237,94 EUR od 31. prosinac 2014.
iznos 300,17 EUR od 31. siječanj 2015.
iznos 270,57 EUR od 28. veljača 2015.
iznos 270,54 EUR od 31. ožujak 2015.
iznos 270,54 EUR od 30. travanj 2015.
iznos 270,54 EUR od 31. svibanj 2015.
iznos 270,54 EUR od 30. lipanj 2015.
iznos 270,54 EUR od 31. srpanj 2015.
iznos 270,54 EUR od 31. kolovoz 2015.
iznos 270,54 EUR od 30. rujan 2015.
iznos 270,54 EUR od 31. listopad 2015.
iznos 270,54 EUR od 30. studeni 2015.
iznos 270,54 EUR od 31. prosinac 2015.
iznos 270,54 EUR od 31. siječanj 2016.
iznos 5.562,62 EUR od 28. travanj 2016.
sve do isplate, u roku od 15 dana."
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju AH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 24.730,08 eur (dvadesetčetiritisuće sedamstotrideseteura i osamcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi od 14% računajući od 31.03.2008. do 30.06.2011., a od 01.07.2011. do 31.07.2015. po stopi od 12 % godišnje, te od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve računajući kako slijedi na:
iznos 45,90 EUR od 31. ožujak 2008.
iznos 49,80 EUR od 30. travanj 2008.
iznos 150,65 EUR od 31. svibanj 2008.
iznos 158,42 EUR od 30. lipanj 2008.
iznos 147,01 EUR od 31. srpanj 2008.
iznos 147,58 EUR od 31. kolovoz 2008.
iznos 154,34 EUR od 30. rujan 2008.
iznos 205,54 EUR od 31. listopad 2008.
iznos 171,24 EUR od 30. studeni 2008.
iznos 214,84 EUR od 31. prosinac 2008.
iznos 221,54 EUR od 31. siječanj 2009.
iznos 224,57 EUR od 28. veljača 2009.
iznos 216,22 EUR od 31. ožujak 2009.
iznos 217,82 EUR od 30. travanj 2009.
iznos 209,03 EUR od 31. svibanj 2009.
iznos 195,65 EUR od 30. lipanj 2009.
iznos 198,16 EUR od 31. srpanj 2009.
iznos 203,11 EUR od 31. kolovoz 2009.
iznos 203,07 EUR od 30. rujan 2009.
iznos 197,67 EUR od 31. listopad 2009.
iznos 207,07 EUR od 30. studeni 2009.
iznos 214,60 EUR od 31. prosinac 2009.
iznos 225,32 EUR od 31. siječanj 2010.
iznos 222,86 EUR od 28. veljača 2010.
iznos 237,40 EUR od 31. ožujak 2010.
iznos 234,64 EUR od 30. travanj 2010.
iznos 240,02 EUR od 31. svibanj 2010.
iznos 286,56 EUR od 30. lipanj 2010.
iznos 288,60 EUR od 31. srpanj 2010.
iznos 233,44 EUR od 31. kolovoz 2010.
iznos 239,55 EUR od 30. rujan 2010.
iznos 224,48 EUR od 31. listopad 2010.
iznos 256,28 EUR od 30. studeni 2010.
iznos 296,74 EUR od 31. prosinac 2010.
iznos 268,09 EUR od 31. siječanj 2011.
iznos 278,14 EUR od 28. veljača 2011.
iznos 265,36 EUR od 31. ožujak 2011.
iznos 267,66 EUR od 30. travanj 2011.
iznos 321,89 EUR od 31. svibanj 2011.
iznos 291,95 EUR od 30. lipanj 2011.
iznos 335,28 EUR od 31. srpanj 2011.
iznos 313,02 EUR od 31. kolovoz 2011.
iznos 288,66 EUR od 30. rujan 2011.
iznos 286,04 EUR od 31. listopad 2011.
iznos 284,17 EUR od 30. studeni 2011.
iznos 295,79 EUR od 31. prosinac 2011.
iznos 305,92 EUR od 31. siječanj 2012.
iznos 307,28 EUR od 29. veljača 2012.
iznos 379,01 EUR od 31. ožujak 2012.
iznos 386,21 EUR od 30. travanj 2012.
iznos 391,13 EUR od 31. svibanj 2012.
iznos 382,85 EUR od 30. lipanj 2012.
iznos 385,03 EUR od 31. srpanj 2012.
iznos 378,82 EUR od 31. kolovoz 2012.
iznos 365,40 EUR od 30. rujan 2012.
iznos 379,70 EUR od 31. listopad 2012.
iznos 386,57 EUR od 30. studeni 2012.
iznos 381,76 EUR od 31. prosinac 2012.
iznos 354,77 EUR od 31. siječanj 2013.
iznos 377,70 EUR od 28. veljača 2013.
iznos 379,70 EUR od 31. ožujak 2013.
iznos 370,71 EUR od 30. travanj 2013.
iznos 342,77 EUR od 31. svibanj 2013.
iznos 342,06 EUR od 30. lipanj 2013.
iznos 348,92 EUR od 31. srpanj 2013.
iznos 359,93 EUR od 31. kolovoz 2013.
iznos 375,17 EUR od 30. rujan 2013.
iznos 367,31 EUR od 31. listopad 2013.
iznos 372,87 EUR od 30. studeni 2013.
iznos 379,19 EUR od 31. prosinac 2013.
iznos 247,52 EUR od 31. siječanj 2014.
iznos 254,86 EUR od 28. veljača 2014.
iznos 254,85 EUR od 31. ožujak 2014.
iznos 244,33 EUR od 30. travanj 2014.
iznos 241,73 EUR od 31. svibanj 2014.
iznos 242,90 EUR od 30. lipanj 2014.
iznos 252,13 EUR od 31. srpanj 2014.
iznos 259,90 EUR od 31. kolovoz 2014.
iznos 258,29 EUR od 30. rujan 2014.
iznos 265,00 EUR od 31. listopad 2014.
iznos 269,56 EUR od 30. studeni 2014.
iznos 237,94 EUR od 31. prosinac 2014.
iznos 300,17 EUR od 31. siječanj 2015.
iznos 270,57 EUR od 28. veljača 2015.
iznos 270,54 EUR od 31. ožujak 2015.
iznos 270,54 EUR od 30. travanj 2015.
iznos 270,54 EUR od 31. svibanj 2015.
iznos 270,54 EUR od 30. lipanj 2015.
iznos 270,54 EUR od 31. srpanj 2015.
iznos 270,54 EUR od 31. kolovoz 2015.
iznos 270,54 EUR od 30. rujan 2015.
sve do isplate, u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 54.772,70 EUR/412.684,87 HRK, uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekućom od 1.10.2015. do isplate.
IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.943,22 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
V. Dopušta se preinaka tužbe.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 223.605,79 HRK sa zateznim kamatama, navodeći da su stranke 23.2.2007. zaključile Ugovor o kreditu broj Ugovora 318-50-3936906 na iznos od 223.600,00 CHF koji iznos se tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važeće na dan korištenja kredita, da su kreditna sredstva bila namijenjena kupnji nekretnine, da se tužiteljica obvezala vratiti kredit u 300 mjesečnih anuiteta uz obračun anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF prema tečajnoj listi tuženika važećoj na dan dospijeća s pripadajućim kamatama uz primjenu promjenjive kamatne stope sukladno internim aktima tuženika time da je početna kamatna stopa iznosila 3,95% godišnje, a mjesečni anuitet prema otplatnom planu iznosio je 788,90 CHF prvih 5 godina otplate, a kasnije 1.328,40 CHF. U početku je anuitet iznosio 3.581,62 HRK, a kasnije je dosegao više od 6.000,00 HRK pa i 8.800,00 HRK i 9.000,00 HRK, a što je bila posljedica porasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika. Sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu 8.2.2016. radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, prema kojem je preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.9.2015. iznosila 122.290,06 EUR uz mjesečni anuitet od 927,51 EUR. Tuženik da je priznao tužiteljici preplatu u iznosu od 970,67 HRK po osnovi konverzije. Tužiteljica da je mjesec dana nakon konverzije prijevremeno otplatila kredit te je tuženik u trenutku te prijevremene otplate uzeo u obzir učinke konverzije, preplate i obveze po konverziji, prilikom zatvaranja kredita. Iz prijepisa knjigovodstvene kartice od 28.3.2019. po osnovnom Ugovoru, vidljivo je da je tužiteljica na partiju tog kredita uplatila 900.677,77 HRK te je time CHF kredit po osnovnom Ugovoru bio u cijelosti prijevremeno otplaćen. Tužiteljica smatra da su odredbe osnovnog Ugovora djelomično ništetne i to odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i odredba prema kojoj je stopa ugovorne kamate promjenjiva prema jednostranim odlukama banke i smatra da je oštećena primjenom takvih ugovornih odredbi i traži isplatu preplaćenog iznosa. Naime, da su ništetne djelomično odredbe iz čl. 2.1. te 7.1. osnovnog Ugovora o kreditu. Pri tome se poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 i Presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 i Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14. Navedene ugovorne odredbe da predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe jer tužiteljici kao prosječnom potrošaču i prosječno pažljivom čovjeku nisu bili prezentirani i objašnjeni zbog čega je postupanje tuženika bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica ne osporava da je pristala na ugovoreni anuitet, ali prema početnom tečaju CHF na dan isplate kredita jer su joj ti parametri bili poznati i jasni, dok tuženik u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužiteljicu nije informirao o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, a posebno da tužiteljica nije znala da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR-ima. Pri tome se poziva i na odluku Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17. Stoga tužiteljica smatra da joj pripada novčani iznos na ime obeštećenja zbog primjene djelomično ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, a sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru zbog konverzije, tužiteljica nije u cijelosti namirena za preplaćene iznose zbog djelomično ništetnog osnovnog Ugovora o kreditu. Stoga da je predmet tužbenog zahtjeva ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati koju je tuženik jednostrano mijenjao.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ukazuje na činjenicu da je Dodatkom Ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena konverzija kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju te je tuženik postupio po odredbama čl.19c. st. 1. toč. 2. ZIDZPK i tužiteljici ponudio konverziju koju je dobrovoljno prihvatila, nakon čega je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR i sve uplate koje je tužiteljica izvršila prema otplatnom planu u CHF da su obračunate prilikom izrade novog otplatnog plana. Iz tog razloga da su neosnovani tužbeni zahtjevi koji se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje više ne postoje pa ne postoji ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR. Odredbe koje tužitelj smatra ništetnima da su izmijenjene prisilnim propisom i voljom stranaka, pa ukoliko bi navedene odredbe osnovnog Ugovora bile ništetne, one su prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno izmijenjene kao da nikad nisu ni ugovorene. Vezano uz odluke Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Pž-6632/17 od 14.6.2018. donijete u postupku kolektivne zaštite prava potrošača, da se zaštita pruža na općenitoj razini, neovisno o tome da li su povrijeđena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. I u istom sporu sudovi nisu izvodili dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljičinog ugovora o kreditu nepoštene pa da tužiteljica mora dokazati ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. Također da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna, razumljiva i laku uočljiva i o njoj se pojedinačno pregovaralo tako da nije uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Isto da se odnosi i na promjenjivu kamatnu stopu. Ističe i prigovor zastare tražbine te prigovor radi prebijanja kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 412.684,87 HRK uvećano za zakonsku zateznu kamatu. Naime, vezano uz prigovor prebijanja, konverzija je provedena retroaktivno te je s danom 30.9.2015. izvršena usporedba iznosa kojeg je tužiteljica platila i kojeg bi platila po otplatnom planu u EUR, odnosno koliko je tužiteljici preostalo neotplaćene glavnice po otplatnom planu u CHF i koliko bi joj preostalo po otplatnom planu u EUR pa je provedenom konverzijom tužiteljici neotplaćena glavnica smanjena za 53.945,23 EUR, a utvrđena joj je i preplata u iznosu od 970,67 HRK koja je korištena za podmirenje budućih anuiteta. Stoga, ako bi sud smatrao da tužiteljica ima pravo na zahtjev temeljem otplatnog plana u CHF, to da bi vještak u obzir trebao uzeti i preplatu utvrđenu konverzijom i iznos za koji je umanjena preostala glavnica.
3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu od 23.2.2007., Dodatak broj Konv-01/2016 od 8.2.2016., otplatne planove, prijepis knjigovodstvene kartice, potvrdu o isplati kredita, Ugovor o kreditu od 25.3.2016., podatke o kretanju tečaja CHF, saslušana je tužiteljica, provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz vještaka Centar poslovnih analiza d.o.o. od 10.10.2024.
4. Analizirajući provedene dokaze, svakog zasebno te ih dovodeći u međusobnu vezu sud ocjenjuje II. postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim, a I. postavljeni tužbeni zahtjev neosnovanim.
5. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužiteljice i tuženika sklopljen Ugovor o kreditu 23.2.2007., broj Ugovora 318-50-3936906, na iznos od 223.600,00 CHF, da je namjena kredita bila kupnja nekretnine, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 3,95% godišnje i da je tužiteljica bila u obvezi mjesečne anuitete plaćati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF prema tečajnoj listi tuženika navedene valute važeće na dan dospijeća. Nije sporno ni to da su uslijed povećanja kamatne stope od strane tuženika te povećanja tečaja CHF, anuiteti kredita kroz određeni period otplate bitno povećani u odnosu na početni otplatni plan. Nije sporno ni to da je rizik promjene vrijednosti valute CHF u cijelosti snosila tužiteljica koja je anuitete otplaćivala u hrvatskim kunama. Nije sporno ni to da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu 8.2.2016. kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR prema kojem je preostala neotplaćena glavnica kredita, nakon provedbe konverzije, na dan 30.9.2015. iznosila 122.290,06 EUR. Također nije sporno da je tuženik priznao tužiteljici preplatu od 970,67 HRK, a nije sporno ni to da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit te da je tuženik u trenutku prijevremene otplate uzeo u obzir sve učinke konverzije, preplate i obveze po konverziji. Sve navedeno proizlazi i iz dokumentacije u spisu.
6. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17- 10 od 14.6.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužiteljicu kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužiteljice kao potrošača.
7. Sporno je između stranaka da li su ništetne i ima li tužiteljica pravo tražiti preplaćene iznose uslijed ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, imajući u vidu okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, dakle sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZIDZPK, te da li je tužiteljica sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa uslijed promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30.9.2015. s kojim danom je izvršena konverzija kredita.
8. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
9. Presudom pak istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
10. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, tuženiku kratko treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi.
11. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužiteljicu kao potrošača i da je s njom pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost tuženik nije predložio niti saslušanje svjedoka, a o pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati niti iz isprava, naprotiv, tužiteljica navodi u stranačkom iskazu da je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da je razumjela ugovorne odredbe no da je nitko nije upozorio da bi kamatna stopa i tečaj CHF mogli se toliko povećati da joj je prvotna rata kredita od 3.500,00 HRK povećala se na gotovo 9.000,00 HRK, niti joj je rečeno da HNB ne štiti tečaj CHF. Ističe da nikad nije čula za pojam "valuta utočišta", pa iako je Ugovor pročitala, iz ugovornih odredaba nije mogla iščitati nikakvu financijsku opasnost za sebe, a kojoj je bila izložena kratko vrijeme nakon početka otplate kredita.
12. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su joj te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
13. U vrijeme podnošenja ove tužbe 5.6.2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
14. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. godine, kao i na povrat onoga što je isplatila kao razliku između kamatne stope od 3,95% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).
15. U odnosu na prigovor zastare:
Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim je presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina (čl. 225. ZOO-a). Međutim, kako se tužiteljica poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018. koja je u odnosu na tužbeni zahtjev glede preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak utvrđena ništetnost takvih ugovornih odredaba, uz okolnost da zastara počinje teći od donošenja te presude, dakle, od 14.6.2018., a tužba je u ovom predmetu podnijeta 5.6.2019. to nije nastupila zastara konkretne tražbine tužiteljice.
16. U odnosu na tužbeni zahtjev glede preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da ni u tom slučaju nije nastupila zastara tražbine za podnošenje konkretne tužbe, obzirom da je tužiteljica takav zahtjev za isplatu postavila već u podnijetoj tužbi 5.6.2019.
17. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
18. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
19. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
20. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 8.2.2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom (127,18 EUR).
21. Dodatak Ugovora o kreditu od 8.2.2016. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
22. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).
23. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
24. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
25. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.
26. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.
27. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 A protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
28. Točno je da je tužiteljica kao korisnica kredita mogla odbiti konverziju koju joj je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužiteljica ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan.
29. Sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i utvrđen manjak preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužiteljici vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.
30. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku Centar poslovnih analiza d.o.o., a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno da je tužiteljica do konverzije, ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 3,95% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužiteljica je do 30.9.2015. više uplatila 24.730,08 EUR sa više uplaćenim iznosima po pojedinim mjesecima kako je pobliže navedeno u izreci presude, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.
31. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.
32. U odnosu na I. postavljeni tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži isplatu iznosa od 31.374,87 EUR, dakle uz već navedeni iznos od 24.730,08 EUR i daljnji iznos od 6.644,79 EUR, time da se potonji iznos odnosi i na daljnje razdoblje do prijevremene otplate kredita 29.4.2016. na način da se stvarno izvršene uplate tužiteljice od 1.10.2015. do 29.4.2016. stave u omjer s obavezom tužiteljice obračunatom na način da se koristi početna kamatna stopa i početni tečaj CHF, dakle da se i stanje preostale glavnice za otplatu na dan prijevremene otplate kredita obračuna po početnim parametrima, taj tužbeni zahtjev sud ocjenjuje neosnovanim. To iz razloga koji su djelomično već obrazloženi, a to su u bitnome da su stranke prihvatile sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu i promijenile odredbe iz osnovnog Ugovora u smislu valute kredita, kamatne stope i iznosa neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom, što taj dodatak nije ništetan jer je sklopljen na temelju Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju te on proizvodi pravne učinke, tim više što su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izmijenjene te je navedeni zakon prošao kontrolu i Ustavnog suda Republike Hrvatske. Stoga bi se u konkretnom slučaju moglo zaključiti da tužiteljica utuženi iznos potražuje kao naknadu štete, međutim, da bi došlo do odgovornosti za štetu, radnja tuženika morala bi biti protupravna odnosno povrijeđena neka pravna norma, a u konkretnom slučaju stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu u skladu sa prisilnim normama ZIDZPK/15. Slijedom navedenog, stav je ovog suda da tužiteljica ima pravo na isplatu više plaćenih iznosa uslijed ništetnih odredaba isključivo osnovnog Ugovora o kreditu, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to do 30.9.2015. umanjujući taj iznos za priznatu preplatu u iznosu od 127,18 EUR.
33. U odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbe, točno je da je tužiteljica povećala tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja i to 17.1.2025., međutim ne radi se o klasičnoj preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva već nepravoj preinaci iz iste činjenične osnove pa je takvu preinaku sud dopustio primjenom odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 94/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – nastavno: ZPP). U odnosu na prigovor zastare Vrhovni je sud u odluci Revt-3756/2023-2 od 28. svibnja 2024., izrazio stav da preinaka tužbe označava promjenu tužbenog zahtjeva tijekom postupka, koja može uključivati povećanje postojećeg zahtjeva ili isticanje novog zahtjeva uz postojeći, a u kontekstu prekida zastare, preinaka tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva iz iste činjenične osnove može se smatrati dopuštenom i prekida zastaru već podnošenjem tužbe slijedom čega nije nastupila zastara tražbine niti u odnosu na povećani tužbeni zahtjev.
34. U odnosu na prigovor radi prebijanja iznosa od 54.772,70 EUR koji se odnosi na iznos smanjenje glavnice zbog učinka konverzije, prigovor je neosnovan, odnosno, ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u navedenom iznosu. To iz razloga već spomenute zakonito provedene konverzije kako je već naprijed u obrazloženju detaljno navedeno. Naprotiv, tužiteljica u podnesku od 11.9.2020. ponavlja u nekoliko navrata da izračun koji je prethodio sklapanju Dodatka Ugovoru o kreditu nije pravilno izvršen. To iz razloga što je tuženik neosnovano naveo da je glavnica nakon konverzije 122.290,06 EUR umjesto 88.463,54 EUR u kunskoj protuvrijednosti pa izražava sumnju u zakonit obračun konverzije, tim više što tužiteljica nakon provedenog vještačenja u ovom predmetu nema primjedbe na nalaz, time da vještaku sud nije dao u zadatak provjeriti zakonitost odnosno ispravnost izračunate konverzije.
35. Sud nije našao da bi bile ništetne i sve odredbe Dodatka Ugovora o kreditu, a posebno dio o konverziji kojim je utvrđeno stanje glavnice kredita u EUR na dan 30.9.2015. (čl. 2.), iznos preplate ili manjka na taj dan (čl. 2.), te dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a kako to tvrdi tužiteljica u podnesku od 16.1.2025. (list 242-249 spisa). Naime po stajalištu ovog suda što je već i istaknuto, tužiteljica ima pravo tražiti obeštećenje zbog više plaćenih iznosa, zbog ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali samo do dana provedene konverzije odnosno do 30.9.2015.
36. U odnosu na dokazni prijedlog tuženika radi saslušanja javnobilježničke prisjednice, taj dokazni prijedlog sud nije našao potrebnim provoditi iz razloga što javni bilježnik nije sudjelovao u pregovorima koji su prethodili sklapanju Ugovoru o kreditu niti može imati saznanja da li je tuženik informirao tužiteljicu o svim bitnim parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope i na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, a niti je javni bilježnik odnosno javnobilježnički prisjednik ovlašten davati takve informacije. Naime, javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu ne daje niti ima zakonsku ovlast dati potrošaču odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke i valutnoj klauzuli pa se njegovim saslušanjem ne može utvrditi činjenica obaviještenosti tužiteljice o spornim odredbama prije sklapanja Ugovora.
37. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
38. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, imajući u vidu da je tužiteljica uspjela u tužbenom zahtjevu u omjeru cca 79%, te da vezano uz odbijeni dio tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi te okolnosti da istaknuti prigovor prijeboja tražbine tuženika nije osnovan. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 11.9. i 14.9.2020., 12.4.2023. i 16.1.2025. u iznosima od po 500,00 EUR, trošak zastupanja na raspravama 16.11.2020., 16.5.2024., 19.5.2023., 19.9.2024., 4.3.2025. ili ukupno 5.000,00 EUR uvećano za PDV na taj iznos od 1.250,00 EUR, trošak vještačenja 350,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu 343,22 EUR ili ukupno 6.943,22 EUR. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 29.10.2024. i 27.2.2025. jer ti podnesci nisu bili potrebni za donošenje odluke i ponavljaju se navodi iz već ranije navedenih podnesaka. Također niti pristojba na presudu jer je tužiteljica oslobođena plaćanja iste temeljem odredbe čl. 11. toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 ,51/23).
Varaždin, 10. travnja 2025.
Sutkinja
Karmen Ošpuh
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1) Punomoćnice tužiteljice – ZOU ŠH i ĐH, [adresa], Š
[adresa]
2) Punomoćnici tuženika – OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma
