Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-349/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZVO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Veri Miloš, odvjetnici iz Pule, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola broj P-829/2023-33 od 16. listopada 2023., na sjednici vijeća 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda i rješenje Općinskog suda u Puli-Pola broj P-829/2023-33 od 16. listopada 2023. i to pod toč. I. i II. izreke presude te u dijelu toč. III. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka iznad 815,62 kn / 108,25 EUR, kao i u izreci rješenja.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. U nepobijanom dijelu toč. III. izreke kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka iznad dosuđenog, odluka ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice specificiran podneskom od 2. prosinca 2021. u dijelu kojim se: pod 1. utvrđuje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3214991026 sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora i to u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak te je pod 2. naloženo tuženici da tužiteljici isplati iznos od 48.137,71 kn / 6.388,97 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose opisanim u toj toč. izreke. Toč. II. izreke iste odluke naloženo je tuženici da tužiteljici isplati na ime troškova postupka iznos od 19.785,89 kn / 2.626,04 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Toč. III. izreke odbijeni su kao neosnovani zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka tužiteljice iznad iznosa priznatog toč. II. izreke zajedno sa zateznom kamatom te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka tuženice iznad iznosa od 815,62 kn / 108,25 EUR. Istom odlukom, prvostupanjski sud je rješenjem odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od tuženice.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica u toč. I., II. kao i u dijelu toč. III. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka preko iznosa od 815,62 kn / 108,25 EUR te u cijelosti rješenje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova tuženici, a podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijelova Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3214991026 od 20. studenoga 2008. (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci kreditora te valutna klauzula u CHF te restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta u ukupnom iznosu od 48.137,71 kn / 6.388,97 EUR s osnove promjene tečaja.

6. Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da su stranke 20. studenoga 2008. sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 38.500,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, a početna kamatna stopa je iznosila 8,70% godišnje,

- da je predmetni ugovor sastavljen od strane tuženice na standardnom obrascu,

- da je kredit otplaćen u cijelosti,

- da se tužiteljica na temelju čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) pozvala na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojima je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja nije pojedinačno pregovaralo o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača,

- da je prema nalazu i mišljenju financijske vještakinje Goranke Šmer Maraš utvrđena preplata s osnove promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u iznosu od 1.662,21 kn, a s osnove promjene tečaja u iznosu od 48.137,71 kn,

iz čega zaključuje da su odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženice ništetne, zbog čega je tuženica dužna vratiti tužiteljici iznose koje je primila na temelju takvih ništetnih odredbi, pa je prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka primjenom odredbe čl. 1111. i 323. ZOO-a prihvatio zahtjev tužiteljice te naložio tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 6.388,97 EUR, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a tužiteljici dosudio zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate.

7. U žalbi tuženica ističe da je činjenično stanje u pogledu potrošačkog statusa tužiteljice pogrešno i nepotpuno utvrđeno te je slijedom toga pogrešno primijenjeno materijalno pravo Zakona o zaštiti potrošača. U odnosu na utvrđenje ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetnom, tuženica navodi da je predmetna odredba bila jasna, uočljiva i razumljiva te naglašava da tužiteljica time što nije pročitala ugovor nije primijenila nužni stupanj pažnje stupajući u predmetni ugovorni odnos zbog čega ne može uživati potrošačku zaštitu. Prigovara na zaključak suda prema kojem je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena odnosno ništetna i smatra da je sukladno stajalištu izraženom u odluci Suda Europske unije u predmetu C-81/19 navedena odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer je ista dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava. Tuženica ističe da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke te da sud svoju odluku temelji isključivo na iskazu tužiteljice i nije uzeo u obzir brojnu dokumentaciju koju je tuženica dostavila o razini informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja ugovora, a da je time ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, povreda načela ocjene dokaza, načela materijalne istine i relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka čl. 338. i čl. 8. ZPP-a. Ponavlja prigovor zastare istaknut tijekom postupka te prigovara tijeku zateznih kamata. Smatra da je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda o prigovoru zastare ističući da je trebalo primijeniti zastarni rok od tri godine (radi naknade štete) sukladno 230. ZOO-a. Pozivajući se na odredbu čl. 241. ZOO-a prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika, tvrdi stoga da je trebala postojati konkretna radnja tužitelja te se prema njegovoj ocjeni ne može smatrati da je u konkretnom slučaju prekinut rok zastare podnošenjem kolektivne tužbe u kojoj tužitelj nije sudjelovao. U slučaju da se prihvati stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske o prekidu zastare vezane za kolektivni spor, tuženica navodi da bi potraživanje s osnove ništetne kamatne stope nastupilo 14. lipnja 2019., a obzirom da je tužba podnesena 22. siječnja 2020. to potraživanje je u zastari. Isto tako, ako se prihvati stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske o prekidu zastare, isti se treba prihvatiti i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana treba vratiti drugoj odnosno smatra da je tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, a ne od plaćanja svakog anuiteta. Tuženica upućuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 1115. ZOO-a tvrdeći da nije nepošteni stjecatelj. Ističe nezakonitim i dosudu zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnom i stečajnom postupku (Narodne novine broj 53/20) tvrdeći da zatezne kamate u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020. ne teku. Tuženica pobija i rješenje kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti suda navodeći da sud na okolnosti utvrđivanja ništetnom prorogacijske klauzule nije izveo niti jedan dokaz te naglašava da i bez ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, sukladno odredbama čl. 46. i 48. ZPP-a bio nadležan sud u Zagrebu, a prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbu čl. 59. ZPP-a jer poslovnica tuženice u Puli nije u sudski registar upisana poslovna jedinica te je time ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. i 11. ZPP-a.

8. Ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknutog žalbenog razloga apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 338. i čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da te povrede nisu ostvarene jer je prvostupanjski sud svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim, razumljivim i neproturječnim razlozima. Naime, suprotno paušalnim navodima tuženice, osnovano je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci banke i valutna klauzula u CHF jer odluka suda proizlazi iz provedenih dokaza, a tuženica materijalnim dokazima nije dokazala da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo na način da je tužiteljicu uputila na rizike sklapanja valutne klauzule u CHF odnosno da je predočila tužiteljici sve parametre o kojima ovisi promjena visine kamatne stope, dok je od personalnih dokaza saslušanja (neimenovanog) djelatnika banke odustala.

8.1. U odnosu na žalbeni navod tuženice da prvostupanjski sud nije utvrdio materijalnu istinu treba naglasiti da za razliku od ranije odredbe čl. 7. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01) po kojoj je sud bio dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva te ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje, odnosno prema kojem se primjenjivalo načelo traženja materijalne istine, izmjenama navedenog članka Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 117/03) s primjenom od 1. prosinca 2003. uvedeno je načelo stranačke istine prema kojem su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Stoga ni navodi tuženice u tom smislu nisu osnovani.

9. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava tužiteljici status potrošača, jer tuženica niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tim više što je tužiteljica jasno iskazivala da je sredstva kredita trebala radi bolesti majke, a djelomično je koristila za zatvaranje prethodnog kredita kod iste banke, što proizlazi i iz potvrde o obavljenim transakcijama (list 7 spisa). Protivno stavu tuženice, u ovom konkretnom slučaju upravo je na tuženici bio teret dokaza da tužiteljica nema svojstvo potrošača, a tako je izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.

9.1. Isto tako, protivno žalbenim navodima tuženice, pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača imaju svi potrošači, a ne samo oni koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačem'', jer zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženicu (a ne tužiteljicu kako to nepravilno u žalbi tvrdi tuženica) da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen, već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Obzirom na opseg informiranosti koji je tužiteljica primila prema njezinom iskazu, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

10. Nisu osnovani ni žalbeni navodi vezani za pitanje zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja tužbe 10. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a. U odnosu na restitucijski zahtjev s osnove ništetnosti ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prvostupanjski sud je već pravomoćno odlučio toč. II. izreke presude P-876/2019 od 29. travnja 2022. pa isto više nije predmet ove faze postupka.

11. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate temeljem čl. 1115. ZOO-a, jer je i prema stavu ovog suda, tuženica nepošteni stjecatelj, obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenih iznosa.

12. Budući da se Zakon o interventnim mjerama u ovršnom i stečajnom postupku (Narodne novine broj 53/20) primjenjuje izričito samo na ovršne i stečajne postupke, ne odnosi se na ovaj konkretan (parnični) postupak.

13. Iz sadržaja spisa proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o prorogacijskoj klauzuli kojom je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, već je tuženica unaprijed formulirala tu odredbu, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice (potrošača) i time nepoštenu ugovornu odredbu. Naime, tužiteljica je fizička osoba s prebivalištem u [adresa], na području Općinskog suda u Puli, a tuženica koja je pravna osoba (banka) je ugovorom odredila da je za sve sporove iz ugovora nadležan sud sjedišta tuženice u Zagrebu, čime je ista ostvarila pogodnost u bitno manjim troškovima te je stoga takva odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja jer stavlja tužiteljicu u neravnopravni položaj u pogledu mogućnosti pristupa sudu obzirom na mjesto prebivališta.

13.1. Imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 20. studenoga 2008. (list 17-21 spisa), na isti se primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07 – dalje: ZZP/07) kojim je čl. 96. st. 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nepoštena ugovorna obveza je prema čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetna.

13.2. Prorogacijska klauzula iz predmetnog ugovora o kreditu (čl. 15.) očito je unaprijed formulirana od strane tuženice, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica utjecala na njezin sadržaj, a što tuženica u predmetnoj žalbi niti ne osporava. Isto tako je razvidno da ta odredba koja određuje u svakom sporu iz ugovora o kreditu mjesnu nadležnost suda u sjedištu kreditora (tuženice), suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača (tužiteljice), a pogotovo u ovom konkretnom postupku gdje bi troškovi sudjelovanja tužiteljice u postupku bili visoki jer ista ima prebivalište u području [adresa]. S druge strane, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u Puli, gdje i tuženica ima svoju poslovnu jedinicu (poslovnicu) te je ugovor u ime banke potpisan od osobnog bankara i direktora poslovnice u Puli. Stoga je i prema ocjeni ovoga suda ugovorena prorogacijska klauzula nepoštena ugovorna odredba koja ne obvezuje tužiteljicu.

13.3. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 59. ZPP-a pravilno zaključio da je mjesno nadležan sud u Puli i odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od tuženice. Obzirom da je ugovor sklopljen upravo u poslovnici tuženice u Puli, isto predstavlja djelatnost te poslovne jedinice te nije odlučno je li ista upisana u sudski registar. Slijedom navedenog nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a na koju upire tuženica u žalbi.

14. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

15. Tuženica žalbom pobija odluku o troškovima postupka u toč. II. izreke pobijane presude te u dijelu toč. III. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka iznad 815,62 kn / 108,25 EUR ne navodeći konkretne razloge već samo činjenicu da presudu u pogledu glavne stvari pobija u cijelosti.

15.1. Imajući u vidu da je tužiteljica u postupku uspjela u cijelosti s deklaratornim zahtjevom, dok s kondemnatornim zahtjevom nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu (manje od 10%), a za koji nisu nastali ni posebni troškovi, trebao je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka primijeniti čl. 154. st. 5. ZPP-a i dosuditi troškove postupka isključivo tužiteljici.

15.2. Iako je prvostupanjski sud pogrešno priznao tuženici trošak postupka u iznosu od 815,62 kn/18,25 EUR-a, ovaj sud u tom dijelu primjenom odredbe čl. 374. ZPP-a nije preinačio prvostupanjsku presudu jer je žalbu na odluku o trošku podnijela samo tuženica u čiju korist je dosuđen trošak.

16. Slijedom navedenoga, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I. izreke, a primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi presudu pod toč. II. i pobijani dio toč. III. izreke koje toč. predstavljaju odluku o troškovima, kao i rješenje kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti.

17. Budući da tuženica nije uspjela sa žalbom, odbijen je njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

18. U nepobijanom dijelu toč. III. izreke presude kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka iznad dosuđenog, odluka je ostala neizmijenjena.

U Varaždinu 10. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun