Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-153/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Kusaliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanoj po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6120/2021-39 od 25. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6120/2021-39 od 25. svibnja 2023. u točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se uvažava, a djelomično odbija, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6120/2021-39 od 25. svibnja 2023.:

- potvrđuje pod točkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.761,55 EURA s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom te pod točkom IV. izreke,

- preinačuje u preostalom dijelu pod točkom II. izreke na način da se tužitelj odbija s djelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 310,92 EURA sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Žalba tuženice u odnosu na točku III. izreke presude odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 4.381,82 EURA/33.014,82 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose detaljno opisane u toj točki izreke. Točkom II. izreke iste odluke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.072,47 EURA/15.615,02 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. U točki III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu stope zakonske zatezne kamate tekuće na iznose dosuđene tužitelju pod točkom I. i II. izreke za razdoblje od 1. srpnja 2013. do 31. siječnja 2015. po stopi koja je viša od dosuđene kamatne stope. Točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu u cijelosti pobija tuženica zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da preinači presudu tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je djelomično neosnovana a djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka, te djelomično nedopuštena.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 4.381,82 EURA.

6. Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 1. veljače 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 818-50-3903205 kojim je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 27.084,20 CHF s rokom otplate od 84 mjeseci s namjenom kupnje motornog vozila,

- da je tužitelj kredit otplatio u cijelosti 17. siječnja 2014. (prijevremeno), u koje vrijeme je tuženik nekoliko puta povisio kamatnu stopu i došlo je do aprecijacije CHF,

- da je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka DO tužitelj preplatio kredit zbog promjene tečaja CHF u iznosu od 33.014,82 kn,

- da je prema iskazu tužitelja, on sve pregovore u vezi sklapanja Ugovora o kreditu obavio s djelatnicima auto-kuće u kojoj je kupovao osobno vozilo i nisu mu objašnjeni rizici sklapanja takvog ugovora s valutnom klauzulom u CHF, već mu je to prezentiran kao najpovoljniji kredit, a tuženica nije dokazala suprotno,

- da je predmetni ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor koji je sastavila tuženica,

- da se tužitelj u postupku pozvao na učinke odluka iz kolektivnog spora povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane udruge Potrošač protiv više banaka (i ovdje tuženice) u kojem su donesene presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojima je utvrđeno da je tuženica od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača,

iz čega, pozivajući se na odredbe čl. 295., 3., 4., 6., 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) i čl. 81., 82. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP/03) zaključuje da su odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu ništetne te je na temelju čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a ocijenio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 33.014,82 kn kojeg je tužitelj izvršio tuženici zbog porasta tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je bio u vrijeme isplate kredita.

7. U žalbi tuženica ističe da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost imajući u vidu da je sud navode i dokazne prijedloge tuženice u potpunosti zanemario. Smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, dalje: ZPP) u vezi čl. 190. istog Zakona time što je dopustio raspravnim rješenjem od 20. travnja 2023. preinaku tužbe radi svrsishodnosti te navodi da je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe već imao svu potrebnu dokumentaciju. Napominje da je ostvarena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 338. st. 4. ZPP-a jer obrazloženje presude nema sve što je propisano. Tuženica ističe još i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a smatrajući da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima i to na način da sud nije cijenio personalne dokaze u kontekstu okolnosti na koje su predloženi, dok je materijalne dokaze zanemario. U odnosu na provedeno financijsko vještačenje tuženica ističe da je prilikom izračuna valjalo uzeti u obzir pozitivne i negativne iznose, a ne samo pozitivnu razliku, odnosno da je trebalo uzeti u obzir prijeboj negativnih iznosa nastalih zbog plaćanja tužitelja sa zakašnjenjem s pozitivnim iznosima, a koji izračun je vještak izradio u dopunskom očitovanju. Osim toga, tvrdi da sud nije obrazložio zašto je tužitelju dosudio zatezne kamate tekuće od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Nadalje, ističe da sud nije utvrđivao činjenice koje sud odlučne za donošenje odluke. Tuženica upućuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i to čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP/14) te čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 75/09 – dalje ZZP/07) odnosno čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03, te prigovara zastari, ponavljajući protivljenje stajalištu da se prekida tijek zastare podnošenjem kolektivne tužbe. Uz to ponavlja prigovor zastare u odnosu na preinaku tužbe (povišeni dio tužbenog zahtjeva). Konačno, tuženica smatra da su pogrešno primijenjene odredba čl. 326. st. 2. i čl. 1115. ZOO-a te čl. 19. st. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZPK/15) iz koje izvodi zaključak da kod otplaćenih kredita nema znatne neravnoteže u pregovaranju na štetu potrošača.

8. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, ovaj sud je utvrdio da ista nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sadržajno ukazuje tuženica, jer ista nema nikakvih nedostataka ni manjkavosti zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno i okolnosno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi tuženice da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je odluka prvostupanjskog suda adekvatno obrazložena primjenom odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, a sud je je temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a zakonito odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, slijedom čega nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženice, ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da je dopuštenje preinake svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama u smislu čl. 190. st. 3. ZPP-a cijeneći pri tom činjenicu da je tuženica načelno prigovarala preinaci bez navođenja konkretnih razloga te nije prigovarala matematičkom izračunu vještaka. Osim toga prema zaključku sa sastanka predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021. dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima. Nadalje ovaj sud ističe da treba imati u vidu i činjenicu da tužitelj kao potrošač, koji je po zanimanju ugostitelj, uz svu dostupnu dokumentaciju nije imao dovoljno stručnog znanja za postavljanje tužbenog zahtjeva prije provedenog financijskog vještačenja od strane stalnog sudskog vještaka, slijedom čega se taj žalbeni navod ukazuje neosnovan.

10. Isto tako ispitujući pobijanu presudu primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio ijednu drugu bitnu povredu na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice prema kojima je sud trebao uzeti u obzir i tzv. negativnu tečajnu razliku. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatila tuženica kada je dio imovine tužitelja prešao u njezinu imovinu na temelju ugovornih odredbi koje su, jer uzrokuju značajniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđene ništetnim. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženice nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike, unatoč istaknutom prigovoru prijeboja.

11.1. Osim toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženica na nesumnjiv način ne istakne, te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženica istaknula takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena pa kako je tuženica samo paušalno nakon dostave vještačkog nalaza istaknula da ističe prigovor prijeboja ne navodeći koju tražbinu stavlja u prijeboj niti je isti zahtjev postavila brojčano pa stoga nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF (isti stav izražen je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

12. Neosnovano tuženica prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Naime, imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavila tuženica i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost tužitelju uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog dana nakon dana kada su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženice), a na takav način je svoju odluku obrazložio i prvostupanjski sud.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 118. ZZP/14, odnosno da odluke u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača imaju obvezujuću snagu na ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate. Tuženica u ovom postupku nije dokazala egzistiranje okolnosti koje bi bile suprotne utvrđenjima iz kolektivnog spora odnosno da je tuženica s tužiteljem pojedinačno pregovarala o rizicima vezanim za sklapanje valutne klauzule u CHF. Naime, tužitelj je saslušan u postupku te je isti jasno iskazivao da je dogovarao sklapanje predmetnog ugovora kod auto-kuće i da mu u banci nisu obrazlagani rizici vezani za sklapanje ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF već da mu je takav ugovor prezentiran kao najpovoljniji. Tuženica je odustala od dokaznog prijedloga saslušanjem djelatnika banke na okolnosti utvrđenja da se o spornim ugovornim odredbama (o valutnoj klauzuli u CHF) pojedinačno pregovaralo te nije dovela u sumnju iskaz tužitelja.

14. Argumenti kojima tuženica osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare ne mogu se prihvatiti osnovanim. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

14. 1. U odnosu na zastaru preinačenog dijela tužbenog zahtjeva treba naglasiti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela toga suda održanoj 27. svibnja 2024. zauzeo stajalište da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. To potvrđuju i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-844/2024-2 od 12. lipnja 2024. i Rev-751/2023-2 od 26. lipnja 2024. u kojima se sud pozvao na stajalište od 27. svibnja 2024.

15. Tuženica neosnovano smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, sukladno čl. 326. ZOO-a ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica.

16. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da je prvostupanjski sud, suprotno navodima tuženice, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi točku I. pobijane presude.

17. Tuženica žalbom pobija i odluku o troškovima osporavajući pravilnost primjene vrijednosti boda u iznosu od 1,99 EURA/15,00 kn za radnje poduzete prije 5. studenoga 2022., prigovara dosuđenim troškovima sastava podneska tužitelju te visini priznate sudske pristojbe na presudu.

18. Nisu osnovani žalbeni navodi u odnosu na primjenu visine vrijednosti boda. Naime, Tbr. 48. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa) propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a obzirom da je u vrijeme donošenja odluke o troškovima 25. svibnja 2023. prema Tbr. 50. Tarife vrijednost boda iznosila 15,00 kn, na taj način je trebalo obračunati troškove postupka. Takvo pravno shvaćanje izraženo je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev- 940/2020 od 4. srpnja 2023. i Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.

19. Međutim, osnovan je žalbeni navod u pogledu primjene čl. 155. st. 1. ZPP-a u odnosu na dosuđene troškove sastava podnesaka od 30. srpnja 2021. i 22. ožujka 2022, jer pravilno tuženica tvrdi da nije bio potreban za vođenje postupka podnesak od 30. srpnja 2021. uz koji je dostavljena potvrda o uplaćenoj sudskoj pristojbi na tužbu te podnesak od 22. ožujka 2022. uz koji je tužitelj samo dostavio potvrdu o uplaćenom predujmu za vještačenje.

20. Budući da je sud pozvao tužitelja rješenjem od 18. kolovoza 2021. da mu dostavi punomoć u originalu, a obzirom da je punomoć tužitelj ranije dostavio digitalno zajedno s tužbom, osnovano mu je priznat trošak podneska od 31. kolovoza 2021. jer punomoć nema naznaku broja spisa. Isto tako osnovano je priznata sudska pristojba na presudu u iznosu od 90,27 EURA, koji je iznos tužitelj i uplatio. Nadalje, kako je tužitelj nakon 1. siječnja 2023. trebao svoj zahtjev istaknuti u važećoj valuti EURO da bi bio podoban za odlučivanje, pogrešno tvrdi tuženik da taj trošak nije trebalo priznati kao opravdan, osim što je sud pogrešno istom dosudio trošak temeljem Tbr 8. toč. 1. Tarife, već za taj podnesak tužitelj ima pravo na trošak temeljem Tbr. 8. toč. 3. i Tbr. 42 Tarife što iznosi 62,21 EURA.

21. Slijedom navedenoga, tužitelju nije trebalo priznati troškove sastava podneska od 30. srpnja 2021. i 22. ožujka 2022., dok je za trošak podneska od 18. siječnja 2023. trebalo priznati trošak od 62,21 EURA, što ukupno uključujući PDV iznosi 310,92 EURA. Stoga je na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo djelomično uvažiti žalbu tuženice i za navedeni iznos odbiti zahtjev za naknadu troškova postupka iz točke II. izreke pobijane odluke, dok je u preostalom dijelu trebalo žalbu tuženice na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbiti i potvrditi odluku o troškovima iz točke II. izreke u iznosu od 1.761,55 EURA, a kao i točku IV. izreke.

22. Obzirom da je tuženica uspjela samo u odnosu na troškove i to djelomično, dok nije uspjela sa žalbom u odnosu na meritum spora, odbijen je njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

23. Kako tuženica nema pravni interes za podnošenje žalbe na odbijajući dio tužbenog zahtjeva pod točkom III. izreke u tom dijelu žalba tuženice odbačena je kao nedopuštena primjenom odredbe čl. 358. st. 3. ZPP-a u svezi s čl. 367. st. 1. istog Zakona.

U Varaždinu 10. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun