Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-173/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanoj po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku broj P-761/2022-28 od 11. prosinca 2023., na sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku broj P-761/2022-28 od 11. prosinca 2023. u točki I., II. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se žalba tuženice u odnosu na točki III. izreke presude, kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 4.002,23 EURA/30.154,79 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose detaljno opisane u toj točki izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.682,28 EURA/12.675,14 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. U točki III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 124,91 EURA/941,13 kn sa zakonskom zateznom kamatom, a točkom IV. izreke je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.236,57 EURA/9.316,90 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 4.002,23 EURA.

6. Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 21. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 418-50-4118050 kojim je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.824,39 CHF prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, a tužitelj se čl. 2. i 7. tog Ugovora obvezao tuženici iznos kredita platiti na način da dio glavnice otplati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a preostali dio otplati odjednom u zadnjem mjesecu na isti način obračunato, sve uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, uz rok otplate od 84 mjeseca,

- da je Ugovor o kreditu solemniziran kod javne bilježnice Nevenke Kekez iz Splita bod brojem OV-5055/07 od 22. svibnja 2007.,

- da je tuženica tijekom trajanja ugovornog odnosa povisila anuitete zbog promjene tečaja CHF,

- da je kredit ugovoren s namjenom kupnje osobnog vozila i u cijelosti je otplaćen,

- da je ugovor o kreditu tužitelju, prema njegovom iskazu, bio predan u auto-kući te je nakon potpisivanja kod javne bilježnice ugovor i vratio auto-kući,

- da tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici vezani za rast tečaja CHF, već mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF prezentiran kao najpovoljniji,

- da su povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane udruge Potrošač protiv više banaka (i ovdje tuženice) donesene presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019. kojima je utvrđeno da je tuženica od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača,

- da se tužitelj pozvao na odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09) i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku,

- da visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna,

iz čega zaključuje da se kod predmetnog Ugovora o kreditu radi o standardiziranom ugovoru sastavljenom od banke kod kojeg se o odredbama ugovora s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač imao utjecaj na njegov sadržaj, a tim ugovorom suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju nije mogao sagledati u cjelini te to predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača te su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF ništetne. Stoga je prvostupanjski sud pozivajući se na čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) ocijenio tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

7. U žalbi tuženica ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) navodeći da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da nema razloga o odlučnim činjenicama, a da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima, te to objašnjava tvrdeći da je sud zanemario navode tuženice kojima je isticala da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne tužitelju, da se o njima pojedinačno pregovaralo pa nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženica navodi da je tužitelj samostalno odabrao sklapanje ugovora vezano za valutnu klauzulu u CHF, a kao dokaz da se pojedinačno o toj odredbi pregovaralo upućuje na činjenicu da je ugovor solemniziran kod javne bilježnice gdje je tužitelj upoznat s posljedicama pravnog posla. Nadalje, smatra da sud nije bio ovlašten preispitivati poštenost sporne ugovorne odredbe jer su iste bile jasne, razumljive i uočljive, a prigovara i tome da sud nije utvrđivao jesu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP/14) time što je pogrešno protumačen direktan učinak presuda iz kolektivnog spora čime je tuženici onemogućeno dokazivanje činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) spornih ugovornih odredbi, a ističe i pogrešnu primjenu čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača.

8. Ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da ista nije ostvarena jer je prvostupanjski sud svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim, razumljivim, neproturječnim i dostatnim razlozima o odlučnim činjenicama koji imaju uporište u sadržaju provedenih dokaza i stanju spisa.

9. Naime, u odnosu na žalbene navode tuženice kojima tvrdi da joj je onemogućeno dokazivanje činjenica i okolnosti suprotnih utvrđenjima iz kolektivnog spora treba naglasiti da je tužitelj saslušan u postupku te je isti jasno iskazivao da mu je predmetni ugovor predan u auto-kući i da mu u banci nisu obrazlagani rizici vezani za sklapanje ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, već da mu je takav ugovor prezentiran kao najpovoljniji, dok tuženica nije predlagala dokaze na okolnosti utvrđenja da se o spornim ugovornim odredbama (o valutnoj klauzuli u CHF) pojedinačno pregovaralo kojima bi osporila takav iskaz tužitelja.

10. U odnosu na istaknuti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 118. ZZP/14, treba reći da ta odredba isto propisuje kao i odredba čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22), a koju je trebalo primijeniti obzirom da je ovaj postupak pokrenut 3. kolovoza 2022., odnosno da odluke u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača imaju obvezujuću snagu na ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate. Tuženica u ovom postupku nije dokazala egzistiranje okolnosti koje bi bile suprotne utvrđenjima iz kolektivnog spora odnosno da je tuženica s tužiteljem pojedinačno pregovarala o rizicima vezanim za sklapanje valutne klauzule u CHF.

11. Nisu osnovane ni tvrdnje tuženice da je tužitelj upoznat s posljedicama pravnog posla prilikom solemnizacije ugovora o kreditu kod javne bilježnice jer potonja nije tužitelju mogla objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirala, niti je imala takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, a takvo stajalište je istaknuto u sudskoj praksi redovnih sudova i Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluka broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. i odluke broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

12. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da nisu ostvarene ni zakonski žalbeni razlozi iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. istog Zakona, a pravilno je primijenjeno materijalno pravo, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi toč. I. izreke pobijane presude.

13. Tuženica izrijekom navodi da pobija odluku o troškovima u cijelosti, ali žalbene razloge ne konkretizira ni ne pojašnjava, pa kako ovaj sud primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u pogledu odluke o troškovima postupka to je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi točku II. i IV. izreke pobijane presude.

13.1. U odnosu na žalbu tuženice protiv dijela odluke o troškovima pod točkom III. izreke presude, valja naglasiti da ista nema pravni interes za izjavljivanje te žalbe jer je tom točkom pobijane presude djelomično odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, pa je žalbu tuženice u odnosu na točku III. izreke pobijane presude trebalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju čl. 358. st. 3. u svezi s čl. 367. st. 1. ZPP-a.

14. Obzirom da tuženica nije uspjela sa žalbom, odbijen je njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

U Varaždinu 10. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun