Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-500/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, mr. sc. Bojane Skenderović sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠE, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Albinu Hotiću, odvjetniku u Zagrebu, Mažuranićev trg 5, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-311/2019-46 od 19. siječnja 2024., u sjednici vijeća dana 10. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženice te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-311/2019-46 od 19. siječnja 2024. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se novom odlukom.

Obrazloženje

1. Toč. I. izreke presude suda prvog stupnja naloženo je Republici Hrvatskoj, da tužiteljici ŠE, isplati iznos od 10.768,74 EUR sa zateznom kamatom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 16. studenog 2015. do 16. listopada 2018.) do isplate te joj je toč. II. izreke naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.371,98 EUR sa zateznom kamatom od 19. siječnja 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu da joj naknadi trošak, odnosno podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice osnovana je.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koji predstavlja razliku između zaštićene najamnine koja je određena Ugovorom o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 12. lipnja 1998. u iznosu od 108,28 kn mjesečno i tržišne najamnine koju bi tužiteljica ostvarila da je nekretninu mogla dati u najam po tržišnim uvjetima. Tijekom postupka među parničnim strankama sporna je bila aktivna i pasivna legitimacija te okolnost da li je potraživanje u zastari.

6. Prvostupanjski sud, donoseći odluku o osnovanosti istaknutih prigovora tuženice polazi od utvrđenja da je zakonodavac, prilikom uređivanja odnosa iz područja stanovanja, institut stanarskog prava zamijenio institutom građanskog prava - najmom, u kojem se prava i obveze uređuju ugovorom. Pravni položaj vlasnika stana i zaštićenog najmoprimca koji ga koristi propisan je Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18. i 105/20., u daljnjem tekstu: ZNS) i postoji niz ograničenja prava vlasnika odnosno zaštitnih mjera u korist zaštićenog najmoprimca. Uvođenjem ograničenja za vlasnike stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, prema ocjeni suda prvog stupnja, nedvojbeno je došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne Novine" 18/97., 6/99.,14/02.,13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., dalje: Konvencija), koju se Konvenciju tuženica obvezala primjenjivati, kao i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama i istim je miješanjem tim vlasnicima nametnut nerazmjeran i prekomjeran individualni teret, dok, s druge strane u zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca. Obzirom da pozitivnim propisima nije ostvarena pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta jer je stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca neopravdano prebačeno na samo jednu društvenu skupinu - vlasnike/najmodavce stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i isti sami snose većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavana zaštićenog najmoprimca, pa tako i tužiteljica u konkretnom slučaju, to sud nalazi da je povrijeđeno njezino pravo na mirno uživanje vlasništva, a koje pravo joj je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14., dalje: Ustav), odredbom čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., dalje ZV) i odredbom čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju. Stoga sud nalazi da je tuženica u obvezi tužiteljici, kao vlasnici stana u kojem je u utuženom razdoblju živjela zaštićena najmoprimka, naknaditi imovinsku štetu koju je tužiteljica pretrpjela uslijed činjenice da je u razdoblju od studenog 2015. do listopada 2018. bila onemogućena naplatiti najamninu za svoju nekretninu u visini slobodno ugovorene - tržišne vrijednosti. Visinu štete sud utvrđuje temeljem nalaza i mišljenja dipl. ing. ĐE te odbija istaknute prigovore tuženice i usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

7. Tuženica u žalbi prije svega ističe da je predmetni Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopljen između HE, zastupane po starateljici za poseban slučaj FE, djelatnici Centra za socijalnu skrb Zagreb, Ured Centar i Ivanke Korak od 12. lipnja 1998., pravno nepostojeći i da ne proizvodi nikakve pravne učinke, jer je HE, ugovorna strana navedenog ugovora, umrla **.**.1991. i FE, kao starateljica za posebni slučaj, nije ju stoga mogla zastupati pri sklapanju Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom dana 12. lipnja 1998. Nadalje, tuženica osporava zaključak suda da je GE Korak po zakonu stekla status zaštićenog najmoprimca te ukazuje na propust suda da utvrdi platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva GE kao zaštićenog najmoprimca. Pored toga, tuženica ističe da je tijekom postupka osporila visinu najamnine koju je sud utvrdio temeljem nepostojećeg ugovora o najmu odnosno temeljem dostavljenog izračuna iz 1997. kojima je visina zaštićene najamnine utvrđena potpuno nezakonito i kontrarno Uredbi o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (Narodne novine 40/97. i 117/05.). Konačno, tuženica smatra i da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad od utvrđenih iznosa tržišne najamnine nije oduzeo porez na dohodak od imovine koji bi tužiteljica bila dužna platiti da je u utuženom razdoblju bila u mogućnosti ostvariti tržišnu najamninu.

8. Obzirom na razloge zbog kojih tuženica pobija prvostupanjsku presudu, ista je prije svega ispitana u pravcu bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upućuje žalba te je utvrđeno da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu postupka na koju ukazuje tuženica, kao ni jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. istog Zakona.

9. Za razliku od toga, zbog pogrešnog materijalno-pravnog pristupa prvostupanjskog suda ostalo je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje relevantno za donošenje odluke o predmetnom tužbenom zahtjevu. Naime, sud prvog stupnja pravilno je odlučio o odgovornosti tuženice za štetu tužiteljici, pri čemu se pravilno pozvao, osim na odredbe Ustava RH i na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. te je na pravilno i potpuno činjenično stanje valjano izravno primijenio i utvrđenja Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev broj 12027/10) i drugim odlukama tog Suda.

10. Odredbom čl. 3. Ustava propisano je da je nepovredivost vlasništva (uz ostale navedene vrednote) jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Nadalje, odredbom čl. 48. Ustava RH propisano je da se jamči pravo vlasništva, da vlasništvo obvezuje i da su nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni pridonositi općem dobru. U tom smislu pravilan je zaključak suda prvog stupnja da odredbama ZNS nije ostvarena pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, jer je stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca neopravdano prebačeno na samo jednu društvenu skupinu (vlasnike stanova) koja i sama snosi većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Sustav zaštićenog najma, uveden ZNS-a kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice da GE nije stekla status zaštićenog najmoprimca i da je tužiteljica mogla tražiti iseljenje uslijed koje okolnosti ne bi nastala šteta u vidu izmakle koristi. Naime, u smislu čl. 64. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“ br. 51/85.) GE kao bračni drug BE, koja je stanovala s njim, bila je sunositeljica stanarskog prava, a kasnije je stupanjem na snagu ZNS temeljem čl.30 i 31. ZNS došlo do prestanka njenog stanarskog prava i stjecanja prava i obveza najmoprimca.

12. Isto tako i glede prigovora zastare sud prvog stupnja pravilno je isti odbio kao neosnovan, jer je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora 16. listopada 2018. došlo da zastoja zastarijevanja sukladno odredbi čl. 186. a st. 3. ZPP-a, a prvo dospjelo potraživanje razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine dospjelo je 16. studenog 2015., a kako je tužba podnesena 23. siječnja 2019., nije nastupila zastara iz čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. u daljnjem tekstu: ZOO). Pored toga, ovdje se ukazuje i na ocjenu Ustavnog suda iznesenu u odluci poslovni broj U-III/982/2020 od 25. veljače 2025. da je potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta razvoj sudske prakse dosegnuo dovoljan stupanj pravne sigurnosti da bi se moglo smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse. Slijedom navedenog, proizlazi da su tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. (kojim je taj sud prihvatio stajališta ESLJP-a iznesena u predmetu Statileo protiv Hrvatske i izrazio pravno shvaćanje da "zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu", odnosno da "Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu"), vlasnici mogli pokrenuti parnične postupke radi naknade štete protiv Republike Hrvatske, ovaj put s predvidivim ishodom postupka. Naime, ovom odlukom Vrhovni sud Republike Hrvatske promijenio je prevladavajuću sudsku praksu, pa tek od 19. lipnja 2019., sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postaje stabilna te su tek od tada mogli i početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare (Arambašin protiv Hrvatske, § 14.) propisani čl. 230. st. 1. ZOO-a.

13. Međutim, stav suda prvog stupnja da nema osnove da se obveza tuženice umanji za iznos poreznih davanja, jer obveza plaćanja poreza nastaje po dospijeću i naplaćuje se u odgovarajućem postupku, neovisno od ovog parničnog postupka, ovaj sud ocjenjuje neosnovanim i nezakonitim.

14. Naime, osnovano tuženica ukazuje da je predmetna tražbina u biti tražbina naknade štete zbog gubitka zarade od najamnine propisana čl. 1046. ZOO (izmakla korist). Nadalje, odredba čl. 8. st. 2. toč. 5. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 115/16., 106/18. – dalje: ZPD) propisuje da se dohotkom ne smatraju primici po osnovi odštete koja nije u vezi s gospodarskom djelatnosti, s time da se takvi primici smatraju oporezivim dohotkom ako su u vezi s ostvarivanjem dohotka iz čl. 5. st. 2. istog zakona (čl. 8. st. 4. ZPD). U konkretnom slučaju dohodak od imovine smatra se upravo dohodak po osnovi najamnine te se u tom smislu sukladno odredbi čl. 56. ZPD dohotkom od imovine smatra razlika između primitaka po osnovi najamnine i izdataka, koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u vezi s tim primicima.

15. Kako tužiteljica svojim zahtjevom potražuje izmaklu dobit u visinu neprimljene najamnine sud prvog stupnja nije imao osnova priznati joj puni iznos najamnine obračunat po vještaku bez odbitka poreznih davanja propisani ZPD-om, jer porez koji mora platiti ne predstavlja njenu dobit, nego obvezu.

16. Kako sud prvog stupnja zbog pogrešno zauzetog stava nije utvrđivao mjesečne iznose stvarno izmakle dobiti tužiteljice, to činjenično stanje nije u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje zakonite i pravilne odluke, pa je valjalo prihvatiti žalbu tuženice i primjenom čl. 370. ZPP-a pobijanu presudu ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

17. U nastavku ovog postupka sud prvog stupnja dužan je provesti novu glavnu raspravu (čl. 377. st. 1. ZPP) te ponovno raspraviti predmet ovog spora radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja. Pritom će ponovno provesti relevantne dokaze koje su stranke predložile radi utvrđenja odlučnih činjenica, time da se posebno ukazuje da je prvenstveno potrebno utvrditi koliko bi iznosile obveze tužiteljice na plaćanje poreza na dohodak te u tom smislu utvrditi i stvarnu visinu izmakle dobiti tužiteljice u utuženom razdoblju.

18. Na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom mjerodavnog materijalnog prava, sud će naposljetku donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu, koju je potrebno obrazložiti jasnim, dostatnim, neproturječnim i na stanju spisa utemeljenim razlozima, te potkrijepiti mjerodavnim materijalnim pravom.

19. Novom odlukom sud će odlučiti i o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 4. ZPP).

U Varaždinu 10. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun