P-2929/2019-40

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Juričko & partneri d.o.o. protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 13. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice, a u izočnosti uredno pozvanog tuženika, a na roč. od 10. travnja 2025., zakazanog radi donošenja i objave presude,

p r e s u d i o  j e:

Prihvaća se u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice, te se sudi:

»I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe , isplati iznos od 3.923,18 € , uvećan za zakonske kamate koje teku do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje na iznos od

- 2,01 EUR teku od 1.9.2007. pa do isplate,

- 1,19 EUR teku od 1.12.2007. pa do isplate,

- 0,0013 EUR teku od 1.1.2008. pa do isplate,

- 2,83 EUR teku od 1.2.2008. pa do isplate,

- 11,90 EUR teku od 1.3.2008. pa do isplate,

- 14,93 EUR teku od 1.4.2008. pa do isplate,

- 9,93 EUR teku od 1.5.2008. pa do isplate,

- 8,83 EUR teku od 1.6.2008. pa do isplate,

- 10,46 EUR teku od 1.7.2008. pa do isplate,

- 7,22 EUR teku od 1.8.2008. pa do isplate,

- 7,40 EUR teku od 1.9.2008. pa do isplate,

- 9,31 EUR teku od 1.10.2008. pa do isplate,

- 25,34 EUR teku od 1.11.2008. pa do isplate,

- 14,53 EUR teku od 1.12.2008. pa do isplate,

- 26,07 EUR teku od 1.1.2009. pa do isplate,

- 27,84 EUR teku od 1.2.2009. pa do isplate,

- 28,61 EUR teku od 1.3.2009. pa do isplate,

- 26,18 EUR teku od 1.4.2009. pa do isplate,

- 26,57 EUR teku od 1.5.2009. pa do isplate,

- 23,40 EUR teku od 1.6.2009. pa do isplate,

- 20,70 EUR teku od 1.7.2009. pa do isplate,

- 21,30 EUR teku od 1.8.2009. pa do isplate,

- 22,86 EUR teku od 1.9.2009. pa do isplate,

- 22,68 EUR teku od 1.10.2009. pa do isplate,

- 21,20 EUR teku od 1.11.2009. pa do isplate,

- 23,98 EUR teku od 1.12.2009. pa do isplate,

- 26,01 EUR teku od 1.1.2010. pa do isplate,

- 29,27 EUR teku od 1.2.2010. pa do isplate,

- 28,42 EUR teku od 1.3.2010. pa do isplate,

- 32,63 EUR teku od 1.4.2010. pa do isplate,

- 31,71 EUR teku od 1.5.2010. pa do isplate,

- 33,63 EUR teku od 1.6.2010. pa do isplate,

- 46,38 EUR teku od 1.7.2010. pa do isplate,

- 43,66 EUR teku od 1.8.2010. pa do isplate,

- 51,01 EUR teku od 1.9.2010. pa do isplate,

- 48,65 EUR teku od 1.10.2010. pa do isplate,

- 43,64 EUR teku od 1.11.2010. pa do isplate,

- 53,32 EUR teku od 1.12.2010. pa do isplate,

- 65,37 EUR teku od 1.1.2011. pa do isplate,

- 57,06 EUR teku od 1.2.2011. pa do isplate,

- 60,08 EUR teku od 1.3.2011. pa do isplate,

- 56,03 EUR teku od 1.4.2011. pa do isplate,

- 56,64 EUR teku od 1.5.2011. pa do isplate,

- 72,74 EUR teku od 1.6.2011. pa do isplate,

- 73,82 EUR teku od 1.7.2011. pa do isplate,

- 87,72 EUR teku od 1.8.2011. pa do isplate,

- 80,98 EUR teku od 1.9.2011. pa do isplate,

- 73,55 EUR teku od 1.10.2011. pa do isplate,

- 72,63 EUR teku od 1.11.2011. pa do isplate,

- 71,97 EUR teku od 1.12.2011. pa do isplate,

- 75,23 EUR teku od 1.1.2012. pa do isplate,

- 78,67 EUR teku od 1.2.2012. pa do isplate,

- 78,92 EUR teku od 1.3.2012. pa do isplate,

- 78,75 EUR teku od 1.4.2012. pa do isplate,

- 77,76 EUR teku od 1.5.2012. pa do isplate,

- 78,84 EUR teku od 1.6.2012. pa do isplate,

- 77,13 EUR teku od 1.7.2012. pa do isplate,

- 77,70 EUR teku od 1.8.2012. pa do isplate,

- 76,74 EUR teku od 1.9.2012. pa do isplate,

- 74,30 EUR teku od 1.10.2012. pa do isplate,

- 76,88 EUR teku od 1.11.2012. pa do isplate,

- 78,31 EUR teku od 1.12.2012. pa do isplate,

- 77,81 EUR teku od 1.1.2013. pa do isplate,

- 72,28 EUR teku od 1.2.2013. pa do isplate,

- 76,99 EUR teku od 1.3.2013. pa do isplate,

- 77,21 EUR teku od 1.4.2013. pa do isplate,

- 75,23 EUR teku od 1.5.2013. pa do isplate,

- 69,96 EUR teku od 1.6.2013. pa do isplate,

- 69,82 EUR teku od 1.7.2013. pa do isplate,

- 70,96 EUR teku od 1.8.2013. pa do isplate,

- 73,09 EUR teku od 1.9.2013. pa do isplate,

- 76,35 EUR teku od 1.10.2013. pa do isplate,

- 74,67 EUR teku od 1.11.2013. pa do isplate,

- 75,63 EUR teku od 1.12.2013. pa do isplate,

- 76,74 EUR teku od 1.1.2014. pa do isplate,

- 77,78 EUR teku od 1.2.2014. pa do isplate,

- 79,24 EUR teku od 1.3.2014. pa do isplate,

- 78,80 EUR teku od 1.4.2014. pa do isplate,

- 77,22 EUR teku od 1.5.2014. pa do isplate,

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.993,73 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2025., pa do konačne isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

Obrazloženje

1. Dana 07. lipnja 2019. kod ovog suda zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj dana 03.04.2007.g. zaključio sa tuženikom Ugovor o kreditu br.: 9012383577 solemniziran od strane javnog bilježnika Domagoja Matejčića pod br. OV-4152/07 temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 19.100,00 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika.

1.1. Tuženik da je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru u kojem nije bilo mogućnosti nikakvih pregovora, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu je kredita, u čl. 6. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 4. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,10 % godišnje ugovorivši da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke (,,Odlukom Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila") bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.

1.2. Postupajući na ovakav način i to tako da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

1.3. Odredbe o kamatnoj stopi, te valutnoj klauzuli u prethodno navedenom Ugovoru da su ništetne, te su iznosi naplaćeni temeljem navedenih odredi uslijed povećanja kamata i porasta vrijednosti CHF-a naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla.

1.4. Trgovački sud u Zagrebu u pravnoj stvari tužitelja POTROŠAČ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženika donio je presudu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g. kojom je utvrdio protupravno postupanje tuženika.

1.5. Visoki trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. g., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II., potvrdio je presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik PBZ d.d. u razdoblju od 01.11.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.6. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017- 10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik PBZ d.d. u razdoblju u razdoblju od 01.11.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.7. Tužitelj da je za potrebne ovog postupka, a iz dokumentacije kojom raspolaže dao izraditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenje razlike između ugovorenih i neosnovano naplaćenih kamatnih stopa koje su utvrđene ništavima, te neosnovano naplaćenog iznosa temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, te je utvrđeno kako je tuženik na ovaj način stekao ne pripadajuću imovinsku korist u iznosu od 32.065,98 kn.

1.8. Slijedom svega naprijed navedenog i obrazloženog, predloženo je, da sud, nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu:

»I. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 32.065,98 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. g. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svake pojedine uplate do isplate.«

2. Tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev u svom podnesku zaprimljenom u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 16. rujna 2024. kada je zatražila donošenje presude slijedećeg sadržaja:

»I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, u roku od 15 dana, isplati iznos od 3.923,18 EUR, uvećan za zakonske kamate koje na iznos od:

- 2,01 EUR teku od 1.9.2007. pa do isplate,

- 1,19 EUR teku od 1.12.2007. pa do isplate,

- 0,0013 EUR teku od 1.1.2008. pa do isplate,

- 2,83 EUR teku od 1.2.2008. pa do isplate,

- 11,90 EUR teku od 1.3.2008. pa do isplate,

- 14,93 EUR teku od 1.4.2008. pa do isplate,

- 9,93 EUR teku od 1.5.2008. pa do isplate,

- 8,83 EUR teku od 1.6.2008. pa do isplate,

- 10,46 EUR teku od 1.7.2008. pa do isplate,

- 7,22 EUR teku od 1.8.2008. pa do isplate,

- 7,40 EUR teku od 1.9.2008. pa do isplate,

- 9,31 EUR teku od 1.10.2008. pa do isplate,

- 25,34 EUR teku od 1.11.2008. pa do isplate,

- 14,53 EUR teku od 1.12.2008. pa do isplate,

- 26,07 EUR teku od 1.1.2009. pa do isplate,

- 27,84 EUR teku od 1.2.2009. pa do isplate,

- 28,61 EUR teku od 1.3.2009. pa do isplate,

- 26,18 EUR teku od 1.4.2009. pa do isplate,

- 26,57 EUR teku od 1.5.2009. pa do isplate,

- 23,40 EUR teku od 1.6.2009. pa do isplate,

- 20,70 EUR teku od 1.7.2009. pa do isplate,

- 21,30 EUR teku od 1.8.2009. pa do isplate,

- 22,86 EUR teku od 1.9.2009. pa do isplate,

- 22,68 EUR teku od 1.10.2009. pa do isplate,

- 21,20 EUR teku od 1.11.2009. pa do isplate,

- 23,98 EUR teku od 1.12.2009. pa do isplate,

- 26,01 EUR teku od 1.1.2010. pa do isplate,

- 29,27 EUR teku od 1.2.2010. pa do isplate,

- 28,42 EUR teku od 1.3.2010. pa do isplate,

- 32,63 EUR teku od 1.4.2010. pa do isplate,

- 31,71 EUR teku od 1.5.2010. pa do isplate,

- 33,63 EUR teku od 1.6.2010. pa do isplate,

- 46,38 EUR teku od 1.7.2010. pa do isplate,

- 43,66 EUR teku od 1.8.2010. pa do isplate,

- 51,01 EUR teku od 1.9.2010. pa do isplate,

- 48,65 EUR teku od 1.10.2010. pa do isplate,

- 43,64 EUR teku od 1.11.2010. pa do isplate,

- 53,32 EUR teku od 1.12.2010. pa do isplate,

- 65,37 EUR teku od 1.1.2011. pa do isplate,

- 57,06 EUR teku od 1.2.2011. pa do isplate,

- 60,08 EUR teku od 1.3.2011. pa do isplate,

- 56,03 EUR teku od 1.4.2011. pa do isplate,

- 56,64 EUR teku od 1.5.2011. pa do isplate,

- 72,74 EUR teku od 1.6.2011. pa do isplate,

- 73,82 EUR teku od 1.7.2011. pa do isplate,

- 87,72 EUR teku od 1.8.2011. pa do isplate,

- 80,98 EUR teku od 1.9.2011. pa do isplate,

- 73,55 EUR teku od 1.10.2011. pa do isplate,

- 72,63 EUR teku od 1.11.2011. pa do isplate,

- 71,97 EUR teku od 1.12.2011. pa do isplate,

- 75,23 EUR teku od 1.1.2012. pa do isplate,

- 78,67 EUR teku od 1.2.2012. pa do isplate,

- 78,92 EUR teku od 1.3.2012. pa do isplate,

- 78,75 EUR teku od 1.4.2012. pa do isplate,

- 77,76 EUR teku od 1.5.2012. pa do isplate,

- 78,84 EUR teku od 1.6.2012. pa do isplate,

- 77,13 EUR teku od 1.7.2012. pa do isplate,

- 77,70 EUR teku od 1.8.2012. pa do isplate,

- 76,74 EUR teku od 1.9.2012. pa do isplate,

- 74,30 EUR teku od 1.10.2012. pa do isplate,

- 76,88 EUR teku od 1.11.2012. pa do isplate,

- 78,31 EUR teku od 1.12.2012. pa do isplate,

- 77,81 EUR teku od 1.1.2013. pa do isplate,

- 72,28 EUR teku od 1.2.2013. pa do isplate,

- 76,99 EUR teku od 1.3.2013. pa do isplate,

- 77,21 EUR teku od 1.4.2013. pa do isplate,

- 75,23 EUR teku od 1.5.2013. pa do isplate,

- 69,96 EUR teku od 1.6.2013. pa do isplate,

- 69,82 EUR teku od 1.7.2013. pa do isplate,

- 70,96 EUR teku od 1.8.2013. pa do isplate,

- 73,09 EUR teku od 1.9.2013. pa do isplate,

- 76,35 EUR teku od 1.10.2013. pa do isplate,

- 74,67 EUR teku od 1.11.2013. pa do isplate,

- 75,63 EUR teku od 1.12.2013. pa do isplate,

- 76,74 EUR teku od 1.1.2014. pa do isplate,

- 77,78 EUR teku od 1.2.2014. pa do isplate,

- 79,24 EUR teku od 1.3.2014. pa do isplate,

- 78,80 EUR teku od 1.4.2014. pa do isplate,

- 77,22 EUR teku od 1.5.2014. pa do isplate,

od 1. rujna 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.«

3. Dana 23. prosinca 2019. kod ovog suda zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika, u kojem je tuženik istakao da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, da tužitelj netočno navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013. godine bile utvrđene povrede iz Ugovora o kreditu broj 9012383577 koji je zaključen 03.04.2007.g., da Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora.

3.1. da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o to da se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navede presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu.

3.2. Iz odredbe članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) (dalje u tekstu ZPP) jasno proizlazi da "...fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za NAKNADU ŠTETE pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi..."

3.3. Tako i iz odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) (dalje u tekstu ZZP) proizlazi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi NAKNADE ŠTETE koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." Obzirom da se u konkretnom slučaju tužitelj poziva na utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, a podnosi tužbu radi ISPLATE, to ne postoji pravni osnov za povezivanje utvrđenja iz navedenih odluka po kolektivnoj tužbi u predmetu P- 1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu i ove tužbe, jer je kogentnom zakonskom odredbom to pozivanje striktno određeno za slučajeve posebnih parnica za naknade štete. Slijedom navedenog, a kako se ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi radi isplate, ova su pozivanja tužitelja u potpunosti pravno irelevantna čime je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan i neuredan.

3.4. Za naglasiti je da isplata temeljem stjecanja bez osnove isključuje mogućnost traženja naknade štete, obzirom se radi o dvije različite pravne osnove, odnosno o dva različita pravna instituta za koje postoje bitno različiti uvjeti i pretpostavke prilikom utvrđivanja koji se međusobno isključuju.

3.5. da je važno naglasiti da je Ugovor o kreditu sklopljen 03.04.2007. godine, te da je u potpunosti konzumiran i isplaćen čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita. Istodobno je bitno naglasiti da iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP, te da se u skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem..."., to da je očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima.

3.6. Da je potpuno jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpili zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. Valutna klauzula je u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća,

3.7. U konkretnom slučaju tužitelj da je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem.

3.8. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH, Revt- 89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11) Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini.

3.9. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune.

Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (članak 11 Ugovora o kreditu). Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumciju istinitosti. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna.

3.10. Navodi tužitelja da je ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvačaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog.

3.11. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali.

Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore "agresivno" pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana.

3.12. Tuženik da je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao protošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora. Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave.

3.13. Za naglasiti je također da je u Ugovoru o kreditu i to u članku 6. otplata kredita ugovoren način da se isti otplaćuje u 84 jednaka anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio navedenog Ugovora o kreditu. Anuiteti su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveza tužitelja, te nema niti izražen iznos kredita u kunama. Slijedom navedenog iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama, ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama su u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takova je tužba u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer ne korespondira sa Ugovorom o kreditu.

3.14. U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na kamate, ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj. Samo se "nejasne" odredbe ugovora tumače u korist druge strane. Ako nema nejasne odredbe ugovora nema niti tumačenja. Odredba ugovora o kreditu o kamatnoj stopi je jasna i razumljiva za korisnike kredita. Tužitelj potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nije točno, niti bilo čime dokazano, upravo suprotno člankom 4. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo, uočljivo i precizno ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,10% godišnje. Korisnik je nadalje u Ugovoru o kreditu jasno izjavio da je upoznat sa uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te potvrđuje da je zaprimio otplatnu tablicu, i izjavljuje da je upoznat sa promjenama iznosa anuiteta, izjavljuje da je upoznat sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i daje suglasnost da se na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima te ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana i prihvaća sve izmjene i dopune tih akata i odluka o čemu će ih Banka obavijestiti putem distribucijskih kanala.

Navedene izjave kao i uostalom cijeli ugovor javni je bilježnik i dodatno objasnio, jer je isprava solemnizirana odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu.

3.15. Volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja pravno je valjana i zakonita, te je stoga dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan.

3.16. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., K, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47).

3.17. Opreza radi ističe se prigovor prijeboja, a napominje se da osnova za isplatu nema.

3.18. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika.

3.19. Prigovara se izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložio tužitelj, te se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač.

3.20. Tuženi se, a kako je gore detaljno obrazložio protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer:

- se u konkretnom tužbenom zahtjevu, kako je isti postavljen, ne radi o parnici za naknadu štete te tužitelj nema pravnog niti zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta P- 1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, jer ovaj konkretni spor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz čl.502c Zakona o parničnom postupku niti kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača;

- je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna kaluzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne kaluzule;

- je volja ugovornih strana jasno i nesumljivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom;

- je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama;

- tužbeni zahtjev koji je postavljen, se odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje;

- je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti ne može biti ništatna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu;

- u konkretnom slučaju, volja ugovornih strana je bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije kamatne stope, a kamatna stopa se mijenjala sukladno ugovorenim kriterijima koji su odredivi te su u skladu sa zakonskim odredbama o najvišoj zakonom dopuštenoj stopi ugovorene kamate;

- je jasno ugovorena odredba kojom se banka, ovdje tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, a koja odredba nije sama po sebi nepoštena niti je kao takova valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva predmetnog sadržaja, već se radi o valjanoj, zakonom dopuštenoj i odredivoj činidbi koja predstavlja pravu volju ugovornih stranaka;

3.21. Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

4. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu br.: 9012383577 zaključenog između parničnih stranaka dana 03.04.2007. u Splitu, solemniziranog od strane javnog bilježnika Domagoja Matejčića pod br. OV-4152/07, saslušanjem tužiteljice, pregledom otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope od 03.04.2007., pregledom uplata po kreditu, pregledom plana otplate iz kojeg je vidljiva kamatna stopa, izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Anti Blaževiću, dipl. oec., pregledom pisanog vještva vještaka Ante Blaževića, te je izveden dokaz saslušanjem vještaka Ante Blaževića.

5. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP).

6. Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

7. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

8. Predmet spora jest zahtjev tužiteljice za povratom razlike kamatne stope i razlike tečaja CHF u ukupnom iznosu od 3.923,18 € sve sa pripadajućim zateznim kamatama. Tužiteljica temelji svoj zahtjev na tvrdnji da su ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 9012383577 zaključenog dana 03.04.2007. u dijelu u kojem je u točki 1. ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, zatim odredba čl. 6. Ugovora u dijelu kojim je povrat kredita vezan uz valutu CHF, te čl. 4. u dijelu gdje je ugovorena visina kamatne stope u iznosu 5,10 % godišnje, koja je promjenljiva i koja se može mijenjati sukladno Odluci banke.

9. Među strankama nije sporno kako su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 03.04.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012383577 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.100,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz rok otplate od 84 mjeseca s početnom redovnom kamatnom stopom od 5,10% godišnje, a što je i sud utvrdio pregledom priloženog ugovora o kreditu.

10. Među strankama je sporno:

- jeli predmetni ugovor o kreditu br. 9012383577 ništetan u dijelu u kojem je u točki 1. ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, zatim odredba čl. 6. Ugovora u dijelu kojim je povrat kredita vezan uz valutu CHF, te čl. 4. u dijelu gdje je ugovorena visina kamatne stope u iznosu 5,10 % godišnje, da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke (,,Odlukom Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila")

- je li potraživanje tužitelja po osnovu ništetnih odredi zastarjelo,

- je li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom postupku.

- je li postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, te ukoliko postoji, jesu li se ostvarile pretpostavke za prebijanjem tog potraživanja sa potraživanjem tužitelja,

11. Cijeneći ukupno izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti iz razloga koje će naprijed obrazložiti.

12. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 15.04.2005.), za ocjenu valjanosti spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. te potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07., 125/07., 75/07., 75/09., 79/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13. dalje ZZP/07).

13. Sukladno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

13.1. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.2. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

13.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13.4. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

14. Citirane odredbe ZZP-a temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (Narodne novine 96/03.), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (Narodne novine 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

17. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik razdoblju od 01.studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora drugotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku drugotuženika.

18. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

19. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP) određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP- a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud drži kako nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jesu li one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i je li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Na identičan način o tome su se očitovali pojedini drugostupanjski sudovi u brojnim odlukama, pa tako i Županijski sud u Dubrovniku u odluci Gž-765/21.

20. S obzirom da je u međuvremenu od strane Županijskih sudova (tako ŽS Bjelovar GŽ-745/22), a pozivom na odluku Ustavnog suda RH U-III-5458/21 od 30. 6. 2022. zauzet stav o potrebi izvođenja personalnih dokaza na okolnost obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, to je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice, koja je u svom iskazu navela:

- da je 2007.g. u trećem ili četvrtom mjesecu imala namjeru kupiti automobil, zbog čega je otišla u auto kuću Vukman, te se odlučila za kupnju automobila,

- da joj je, međutim, za tu kupnju bio potreban kredit, a da se za sklapanje ugovora o kreditu odlučila u PBZ Zagreb obzirom da je dugo bila stranka te banke i obzirom joj se plaća isplaćivala na račun otvoren kod PBZ Zagreb.

- da se, došavši u banku, javila svom osobnom bankaru, čijeg se imena sada ne sjeća, te je od tog svog osobnog bankara tražila da joj objasni koji je najpovoljniji kredit, te da joj je od strane osobnog bankara predložen kredit u švicarcima s obrazloženjem da je to najpovoljniji kredit.

- da su tada još bile u opticaju njemačke marke, da je taj iznos u njemačkim markama iznosio oko 11.000 dem, dok je u švicarskim francima taj iznos bio oko 19.000 švicarskih franaka.

- da je htjela taj krediti što prije otplatiti te je ugovor o kreditu htjela zaključiti na pet godina međutim u banci da su joj tada rekli da ona nije kreditno sposobna zbog čega je ugovor o kreditu zaključen na sedam godina,

- da nije sigurna jesu li to bile njemačke marke kao što je navela u svom iskazu ili su već tada bili euri, ali može reći da je rata u kunama iznosila 1100 i nešto kuna mjesečno, a njena plaća je iznosila malo više od 3.000,00 kuna,

- da joj je osobni bankar dao ugovor o kreditu da ga pročita i ja da ga je pročitala,

- da sa osobnim bankarom nije prošla stavku po stavku, članak po članak ugovora o kreditu,

- da joj isto tako osobni bankar nije protumačio pojedine izraze koji su navedeni u ugovoru poput valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa ili slično, da joj osobni bankar nije naveo nikakve izraze koji su navedeni u ugovoru pa tako ni izraze valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ili slično,

- da joj je, nakon što je pročitala ugovor, osobni bankar rekao da ode u javnog bilježnika ovjeriti ugovor što je i napravila, te je otišla u javnog bilježnika gdje je ugovor i ovjeren,

- da sa javnim bilježnikom nije razgovarala o detaljima ugovora niti o sadržaju ugovora, te da joj javni bilježnik nije pročitao ugovor na glas,

- da je, otprilike dvije godine, odnosno 3-4 godine nakon zaključenja ugovora, primijetila da su rate počele rasti otprilike, a s obzirom da njena plaća nije rasla, da joj je po odbitku rate kredita više od pola plaće odlazilo na ratu kredita mjesečno,

- da se ne može sjetiti svih detalja, ali misli da je od banke dobivala neke obavijesti o kamatama, ali što je točno bilo, da se zbog proteka vremena ne može sjetiti,

- da je jedva čekala kada će otplatiti taj kredit, jer da je imala osjećaj da radi ni za što, da je od tog kredita kupila automobil marke Ford Fiesta,

- da kredit nije otplatila prijevremeno već je platila do zadnje rate nakon isteka sedam godina, 2014. godine.

- da je znala da će rate toliko rasti, skoro 50% da u toj situaciji ne bi zaključila ugovor o kreditu,

- da je koristila predmetni automobil u osobne svrhe.

21. Analizirajući iskaz tužiteljice te priloženi ugovor o kreditu broj 9012383577 od 03.04.2007.g. solemniziran od strane javnog bilježnika Domagoja Matejčića pod br. OV-4152/07, sud je utvrdio:

- da je tužiteljica aktivno legitimirana u ovom sporu, a to iz razloga jer je predmetni ugovor zaključila tužiteljica kao fizička osoba za kupnju novog automobila za privatne svrhe, odnosno kao osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, kao potrošač u smislu odredbe čl. 3 st 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj 96/2003, dalje: ZZP/07), a koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora – 03.04.2007. bio na pravnoj snazi, a kojim je propisano da je »potrošač« svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

- da tuženik u konkretnom slučaju nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu,

- da tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili točne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promijeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača.

- da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača i korisnika kredita tako što je u predmetnom ugovoru o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franaka, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. i Zakona o obveznim odnosima.

22. Sam položaj tužiteljice prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je ona pristupila sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijskom bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

23. Za razliku od tužiteljice, tuženik je raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je tuženik iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužiteljica nije mogla utjecati.

24. Ocjena je ovog suda da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te je tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema Odluci banke, mogla mijenjati, u konkretnom slučaju povećavati, bez pristanka korisnika kredita, u konkretnom slučaju tužiteljice. Visina kamatne stope ovisi dakle isključivo o odluci banke, bez da se navode kakvi kriteriji za to. U Ugovoru su se trebale na transparentan način navesti pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope tako da to bude jasno i razumljivo korisniku kredita, a na temelju toga bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a u ovom slučaju ostala je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a to je banka. Tako se došlo u situaciju da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a koja promjena ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih točnih kriterija. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja, kao korisnika kredita. Prema odredbi članka 247. ZOO-a, ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Članak 1022. stavak 2. ZOO-a, propisuje da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjete davanja korištenja i vraćanja kredita. Dakle, predmet i cijena su bitni sastojci ugovora. Tako je odredba o promjeni kamatnih stopa i tečaja koji će se primjenjivati tijekom otplate (to je u stvari cijena kredita) ključna ugovorna odredba ugovora o kreditu i ona treba sadržavati jasne i razumljive kriterije o njihovoj promjeni. Međutim, u odredbama Ugovora o kreditu, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj dužnika na cijenu kredita, a što je suprotno navedenim zakonskim odredbama.

25. Pregledom predmetnog ugovora sud je utvrdio da je tuženik, kao banka, odredbu o valutnoj klauzuli ugradio u čl. 1 i 6, dok je odredbu o promjenljivoj kamatnoj stopi ugradio u članku 4 predmetnog ugovora, gdje je između ostalog određeno da je kamatna stopa promjenjiva, a određuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora, a koji je Ugovor tužiteljici predočen i dan na potpis u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužiteljica tom prilikom nije mogla niti imati mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu.

26. Prethodno citirane ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenljivoj kamatnoj stopi su, po ocijeni ovog suda, a sukladno uvodno citiranim zakonskim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, i to čl. 81. st. 1. ZZP-a, neodređene i nepoštene, o tim odredbama se nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer su iste ugrađene u već unaprijed sastavljenom, tipskom ugovoru, slijedom čega su te odredbe, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, ništetne.

27. Prema odredbi čl. 322. ZOO Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

28. Tužiteljica u konkretnom slučaju tužbenim zahtjevom nije tražila da se utvrdi ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak te kojim je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

29. Po ocjeni ovog suda utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4.7.2013. u sporu koji se vodio povodom kolektivne tužbe korisnika kredita protiv banaka, koja se odnose na pitanja vezano uz ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, primjenjuju se i u ovom predmetu. Navedena presuda potvrđena je u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž- 7129/13 od 13.6.2014., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9.4.2015., te u dijelu takve povrede za ugovorenu valutu presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., koje odluke se protežu i na sporove individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama.

30. Kako je tuženik bio obuhvaćen navedenim presudama, predmetni kolektivni spor protiv banaka odnosi se i na njega.

31. Dakle, zaključak je ovog suda da se u konkretnom postupku nije moralo utvrđivati jesu li su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništave, jer je to već utvrđeno u kolektivnom sporu, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini (tako Vrhovni sud RH u odluci Rev-3142/18 od 19.3.2019). U tzv. „Parnici potrošač" pravomoćno je utvrđeno da se nije pojedinačno pregovaralo o sadržaju standardnog (formuliranog ugovora), te da potrošač nije mogao utjecati ili mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu. Dakle, na te okolnosti ne mogu se posebno izvoditi dokazi u pojedinom potrošačkom sporu (čl. 502.c ZPP), a banka je ovlaštena dokazivati da je u trenutku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, nakon čega će sud ocijeniti je li takva informiranost utječe na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (tako Ustavni sud u odluci U- III- 5458/2021 od 30.6.2022.).

32. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik nije predložio bilo kakav dokaz na te okolnosti, a u odnosu na predložene dokaze tuženik je tijekom postupka odustao od provođenja istih.

33. Dakle, ovaj sud u ovom postupku nije morao provoditi dokaze na okolnosti koje su već utvrđene u tzv. „Parnici potrošač", koji spor se odnosi i na tuženika, a ovaj sud je temeljio svoju odluku na odredbi čl. 502.c ZPP.

34. U kolektivnom sporu je utvrđeno da je odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne jer o njima banke nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima, te da potrošač nije nikako mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, pa na tu okolnost nije bilo potrebno provoditi dokaze (čl. 502.c ZPP). Radi toga, ni upoznavanje tužiteljice s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope nije od utjecaja, kraj činjenice da tuženik nije s njom pojedinačno pregovarao o odredbi promjeni tečaja za valutu CHF. Stoga ni činjenica da bi tužiteljica čak i svjesno prihvatila plasiranje ugovora i da su joj djelatnici banke objasnili rizike vezane uz promjenjivost valute CHF, ne bi utjecalo na ispravnost ocjene ovog suda da se radi o ništavoj odredbi promjene kamatne stope i valutne klauzule, jer o tom stranke nisu međusobno pregovarale, a to uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

35. Pri tome je za navesti da u konkretnom slučaju ne bi bio od značaja ni iskaz javnog bilježnika kod kojeg je Ugovor solemniziran na okolnost da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv. Naime, u tzv. Parnici potrošač, koja se odnosi i na tuženika, utvrđeno je da potrošač nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu jer banke nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, radi čega nije odlučno da li je tužiteljici ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj sotpi i valutnoj klauzuli bile jasne i razumljive, budući na istu tužiteljica nije nikako mogla utjecati.

36. Radi navedenog, ovaj sud je utvrdio da su odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništave (čl. 81 st. 1, čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja.

37. Kako je, dakle, već samim pozivanjem na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jasno da su i u konkretnom slučaju odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, i u dijelu koji se odnosi na promjenljivoj kamatno stopi, valjalo je raspraviti o zahtjevu tužiteljice da joj tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj br. 9012383577 od 03.04.2007.g. solemniziran od strane javnog bilježnika Domagoja Matejčića pod br. OV-4152/07.

38. Prema nalazu sudskog vještaka Ante Blaževića, kamatna stopa mijenjala se na način da se ista mijenjala na dan:

- 05/2005. – 5,10%,

- 08/2007- 6,10 %

- 02/2008 – 7,45 %

39. Posljedično jednostranom povećanju kamatne stope, i valutne klauzule u CHF mijenjan je i svaki mjesečni iznos anuiteta, tako je zbog promjene kamatne stope od strane Banke za vrijeme otplate kredita, korisnik kredita platio Banci kreditoru kredita više kamate u iznosu od 1.557,34 CHF (razlika kamate za svaki mjesec u CHF izračunata je u stupcu broj 13 tablice broj 3.), odnosno više kamate u HRK u iznosu od 8.170,67 HRK ili 1.084,43 € (razlika kamate u HRK izračunata u stupcu broj 15 tablice broj 3., a u EUR u stupcu broj 18 tablice broj 3.),

40. Iz vještva vještaka Ante Blaževića sud je dalje utvrdio da je zbog primjene valutne klauzule CHF/HRK i zbog primjene promjenjive kamatne stope, korisnik kredita, u konkretnom slučaju tužiteljica, je platila Banci (davatelju kredita) više anuiteta, nego da je kredit otplaćivala bez primjene valutne klauzule (glavnica i anuiteti po prodajnom tečaju Banke na dan puštanja kredita) i uz primjenu inicijalno ugovorene kamatne stope cijelo vrijeme otplate, iznos od 29.448,43 HRK ili 3.908,48 € (razlika anuiteta svaki mjesec u HRK izračunata je u stupcu broj 16 tablice broj 3.), odnosno korisnik kredita je platio tečajnih razlika u iznosu od 21.277,76 HRK ili 2.824,04 € (ukupno razlika anuiteti 29.448,43 kn - ukupno razlika kamate 8.170,67 kn).

41. Iz vještva vještaka Ante Blaževića sud je dalje utvrdio da su pozitivne tečajne razlike iznosile 22.373,52 kn, a negativne (kada je tužitelj plaćao manje) 1.095,76 kn. Negativne tečajne razlike izračunate su u stupcu 17 tablice 3.

42. Sud smatra da je nalaz i mišljenje vještaka objektivan i stručan te dovoljno obrazložen, slijedom čega sud prihvaća utvrđenja iz istog, odnosno zaključak je ovog suda da je sudski vještak točno izračunao razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, a zbog primjene valutne klauzule.

43. Međutim, s obzirom da je tuženik imao primjedbi na vještvo vještaka Ante Blaževića, to je sud na ročištu od 04. veljače 2025. izveo dokaz saslušanjem vještaka Ante Blaževića, koji je u svom iskazu naveo:

- da se u odnosu na podnesak tuženika od 13. rujna 2024. očituje tako da naglašava da je predmetno vještačenje iz srpnja 2024. g. izradio u skladu s uputama i nalogom suda i pravilima financijsko računovodstvene struke i financijske matematike, kao što je uobičajeno za predmetne kredite s valutnom klauzulom u

CHF-u,

- da je u vještvu detaljno i precizno opisano i izračunato sve ono što je sud naložio i sve na temelju i u skladu s knjigovodstvenom dokumentacijom u spisu.

- da sve ostale primjedbe može okvalificirati kao neprofesionalne, nestručne i paušalne odnosno da nema potrebe da ih obrazlaže s obzirom da punom. tuženika predmetnom podnesku tridesetak puta napisala da je vještvo nestručno mimo pravila struke a ni na jednom mjestu nije jednom riječju objasnila u čemu je nestručno i nekvalificirano,

- da što se tiče podneska iz prosinca 2024.g. može samo navesti da je riječ o evidentno promašenom podnesku jer predmetni kredit nije konvertiran tako da ne zna što bi trebao komentirati i očitovati se u vezi toga.

44. Nakon provedenog dokaza saslušanjem vještaka na ročištu od 04. veljače 2025., tuženik više nije imao primjedbi na nalazi i mišljenje vještaka, pa je sud u cijelosti prihvatio vještvo kao stručno, iscrpno, te izrađeno temeljem dokumentacije priložene u spisu. Naime, nakon više od 30 dana od dana održavanja ročišta od 04. veljače 2025. na kojem je saslušan vještak Ante Blažević, zaprimljen je tuženikov podnesak dana 12.03.2025. u kojem tuženik nije izjavio bilo kakve primjedbe na vještvo vještaka Ante Blaževića, te u kojem nije predložio provođenje novog vještačenja po novom vještaku. Isto tako, tuženik nije pristupio na roč. od 13.03.2025., a s obzirom da je u podnesku od 12.03.2025. tuženik opravdao izostanak i predložio zaključenje glavne rasprave, to je sud zaključio glavnu raspravu.

45. Slijedom iznijetog, sud je iz vještva vještaka Ante Blaževića utvrdio da ukupna razlika više plaćenog po ništetnim odredbama ugovora o kreditu br. 9012383577 zaključenog dana 03.04.2007. između parničnih stranaka iznosi 3.923,18 €

46. U odnosu na prigovor zastare, za navesti je slijedeće:

Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i dijela vezanog za nedopuštenost odredbe o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Naime, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužba je u navedenom predmetu podnesena 04. travnja 2012. godine Temeljem odredbe čl. 241. ZOO-a prekinuta je zastara koja je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. godine, odnosno 14.06.2018. godine pravomoćnošću odluke u predmetu Franak. Isto tako u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastani rok navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226. ZOO-a.

47. S obzirom na istaknuti prigovor zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jednu drugu sve ono što su primile. na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine donesen je Zaključak da, ukoliko je ništetnost utvrđena kao u ovom konkretnom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena. ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača te se ovaj Zaključak odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( krediti u CHF, odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF ) i stranke ( tuženika) iz tog postupka.

48. Slijedom svega naprijed navedenog i obrazloženog, ocjena je ovog suda da prigovor zastare nije osnovan ni u odnosu na potraživanje tužiteljice po osnovi pretplate zbog promjenljive kamatne stope, kao ni u odnosu na valutnu klauzulu.

49. Naime, zastara zahtijeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, tj. od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401(2012 od 4. srpnja 2013. (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. – izvod iz zapisnika broj: Su- IV-33). /2022). Kako zastara počinje teći od 13. lipnja 2014. kada je presuda donesena u postupku kolektivne zaštite. potrošača postala pravomoćna, to bi uslijed navedenog zastara po tom osnovu nastupila 13. lipnja 2019. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 07. lipnja 2019., to je zaključak ovog suda da u vrijeme podnošenja ove tužbe nije protekao opći zastarni rok u trajanju od 5 godina.

50. U odnosu na prigovor zastare glede valutne klauzule CHF, ocjena je ovog suda da prigovor zastare također nije osnovan.

51. Naime, parnični postupak koji je pokrenut pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4.7.2013., pravomoćno je okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. a tom presudom pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač- Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv, između ostalog i ovdje tuženika. Navedenom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4.7.2013., a kojom je utvrđeno da je tužena OTP banka dd u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu i prava i obveze ugovornih strana, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne obveze, te je došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti. sudske odluke donesene u povodu te tužbe dakle od 14.6.2018., te nastupa s 14.06.2023., a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 07.06.2019., to nije nastupio zastarni rok od pet godina.

52. S obzirom da je sud utvrdio da prigovor zastare nije osnovan ni za potraživanje isplate po osnovu nišetnih odredbi koje se odnose na promjenljivu kamatnu stopu, ni po osnovu ništetnih odredbi glede valutne klauzule, to je zaključak ovog suda da u konkretnom slučaju nije bilo potrebe razdvajati iznose koje je tuženik dužan vratiti po osnovu nišetnih odredbi koje se odnose na promjenljivu kamatnu stopu od iznose koje je tuženik dužan vratiti po osnovu ništetnih odredbi glede valutne klauzule.

53. Kao što je već obrazloženo, sud je visinu preplaćenih iznosa po osnovu valutne klauzule utvrdio provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Anti Blaževiću, iz kojeg je sud utvrdio da preplaćeni iznos po osnovu promjene kamatne stope i valutne klauzule iznosi 3.923,18 €.

54. Polazeći od toga da je dio Ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetan, jer je isti za potrošača nerazumljiv, te iz razloga jer se o istom nije pojedinačno pregovaralo, proizlazi kako tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora tuženik primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

55. U odnosu na prigovor prijeboja, ocjena je ovog suda da prigovor prijeboja nije osnovan.

56. U konkretnom slučaju tuženik je u odgovoru na tužbu, dakle prije zaključenja prethodnog postupka, istakao prigovor radi prebijanja po osnovu preplaćenih anuiteta tzv. negativnih razlika za razdoblje kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate kredita.

57. Iz vještva vještaka Ante Blaževića sud je utvrdio da su negativne tečajne razlike iznosile 1.095,76 kn, a iste su izračunate u stupcu 17 tablice 3.

58. Prigovorom radi prijeboja obuhvaćeni su iznosi tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bilo u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tuženika ne postoji pravna osnova. Naime, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO- a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja.

59. Kako tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prijeboja, to je iz tog razloga sud odbio i prigovor zastare istaknut od strane tužitelja naspram prigovora prijeboja. Naime, kako prigovor radi prijeboja nije osnovan, i s obzirom da ga je sud kao takovog odbio, to prigovor zastare u predmetnom slučaju nije niti pravno relevantan.

60. Pri tome je za navesti da je stav da nije osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja u identičnoj situaciji zauzeo i Županijski sud u Osijeku u svojoj odluci poslovnog broja Gž-1026/2022-4 od 17. kolovoza 2023..

61. Tako je Županijski sud u Osijeku u svojoj odluci poslovnog broja Gž-1026/2022-4 od 17. kolovoza 2023. naveo:

»U konkretnom slučaju radi se o tužbi potrošača u kojoj tužitelj potražuje razliku s osnova ništetnosti dijela odredbi ugovora zbog povrede njegovih potrošačkih prava od strane tuženika kao kreditora koji je isključivo odgovoran za utvrđenje nepoštenosti navedene odredbe, te plaćanjem anuiteta po nižem tečaju odnosno nižoj kamati tužitelj nije stjecatelj da bi bilo mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove, da bi tuženik time ostvario korist (prijebojem tražbine) uslijed svog nepoštenog postupanja i ugovaranja sporne odredbe. «

62. Nadalje, u tom predmetu tuženik je protiv citirane odluke Županijskog suda u Osijeku Gž-1026/2022-4 od 17. kolovoza 2023. podnio prijedlog za dopuštenje revizije u kojem je između ostalog postavljeno i pitanje:

„1. Treba li kod restitucijskih zahtjeva za isplatu zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF utvrđenu negativnu tečajnu razliku CHF na dan isplate kredita i tečaja CHF po kojem je plaćeni anuitet kredita, umanjiti za razliku iznosa anuiteta kada je tečaj CHF na dan plaćanja anuiteta bio manji od onog na dan isplate?

63. Odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenjem revizije, Vrhovni sud RH je svojom odlukom Revd-820/2024-2 od 26. lipnja 2024., odbio prijedlog tuženika za dopuštenjem revizije u dijelu koji se odnosi na naznačena pitanja, dakle i u odnosu na gore citirano pitanje u pogledu prigovora radi prijeboja.

64. Slijedom svega naprijed navedenog i obrazloženog, sud je odbio tuženikov prigovor radi prijeboja kao neosnovan, te je odlučeno kao u toč. V izreke ove presude.

65.. Glede navoda tuženika da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje predmetnog postupka ocjena je ovog suda da taj prigovor nije osnovan. Naime, po mišljenju ovog suda isplatom kredita ili zamjenom kredita novim stranka nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti, osim u slučajevima propisanim odredbom čl. 326. st. 2. ZOO-a, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Kako je naprijed navedeno, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka je stranka dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, radi čega je u konkretnom slučaju primijeniti stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelj ima pravni interes za podnošenjem predmete tužbe, tim više jer je u gore citiranim odlukama Trgovačkog i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, te Vrhovnog suda utvrđena ništetnost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).

66. Činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).

67. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1015., te članka 1046. Zakona. o obveznim odnosima ( NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15 i 29/18).

68. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik u konkretnom slučaju treba vratiti tužitelju iznose koji je utvrdio stalni sudski vještak Ante Blažević u svom pisanom nalazu i mišljenju koji je zaprimljen kod ovog suda dana 25.07.2024., zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom i visinom stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a. Usporedivši tužbeni zahtjev tužiteljice kojeg je tužiteljica konačno postavila sa vještvvom vještaka Ante Blaževića sud je utvrdio da su iznosi zatraženi tužbenim zahtjevom identični iznosima koje je vještak utvrdio u svom vještvu. Isto tako, sud je utvrdio da su tužbenim zahtjevom zatraženi datumi dospijeća identični datumima iz vještva.

69. Slijedom iznijetog, sud je odbio sve prigovore tuženika kao neosnovan, te je odlučeno je kao u toč. I izreke presude.

70. Parnični trošak dosuđen je tužiteljici po odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/2022, te 138/2023), te označenoj vrijednosti predmeta spora, kao i uspjehu u ovoj parnici.

71. Tužiteljici zastupanoj po pun. priznat je trošak sastava tužbe, te obrazloženih podnesaka od 30.12.20., 13.04.23., 16.09.24. i 31.10.24. po 100 bodova, za pristupe na roč. od 11.01.21., 09.07.24., 07.10.24., 04.02.25 i 13.03.25. po 100 bodova, za pristupe na roč. od 08.11.24. i 05.12.24. po 25 bodova (25%), što sveukupno iznosi 1.050,00 bodova, koji iznos pomnožen sa 2€, koliko iznosi vrijednost jednog boda, daje iznos od 2.100,00 €. Ovom iznosu dodan je daljnji iznos od 525,00 € na ime 25% PDV- a, te 368,73 € na ime troškova vještačenja, pa sveukupan trošak tužiteljice iznosi 2.993,73 €. Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripada kamata počev od dana donošenja ove presude, dakle od 10. travnja 2025., pa do konačne isplate.

72. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u osnovu i visini, pa je sud tužiteljici u cijelosti dosudio parnični trošak.

73. Sud nije priznao tužiteljici trošak sudske pristojbe na tužbu budući da ista nije plaćena u trenutku donošenja presude, kao ni trošak sudske pristojbe na presudu iz razloga jer je čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine 51/23) – koji je stupio na snagu 20. 5. 2023. , dakle prije donošenja prvostupanjske presude - propisano da su od plaćanja pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude. za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje slučaj.

74. Slijedom svega naprijed iznijetog i obrazloženog, odlučeno je kao u toč. II izreke presude.

U Splitu, 10. travnja 2025.

S U D A C

Miro Maslać

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika