Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-949/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Marina Franulović Ažman i Marin Franulović, odvjetnik u Rijeci, Stara Vrata 8, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 21. ožujka 205. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika Krešimira Raspudića, odvjetnika u Opatiji, te objave od 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 396-192/2007 od dana 24.07.2007. godine, sklopljenog između tužiteljice HF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877 (ranije Hypo Alpe-Adria-bank d.d.), solemniziran kod javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva dana 25. srpnja 2007. godine, pod brojem ovjere OV-4343/07, kojom su glavnica i povrat obveza iz otplate kredita vezani uz valutu švicarski franak, sadržana u čl. 2., u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.406,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita“, u članku 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi „Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“, te u čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu kojim se određuje da se „kredit otplaćuje u 84 (osamdesetčetiri) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 515,54 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877 (ranije Hypo Alpe-Adria-bank d.d.), da tužiteljici HF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.952,51 eura / 52.383,59 kn zajedno sa zakonskom zateznom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

- na iznos od 6,41 eura /48,30 kn od dana 31.08.2007. pa do isplate

- na iznos od 0,49 eura/3,67 kn od dana 30.09.2007. pa do isplate

- na iznos od 1,01 eura/7,64 kn od dana 31.10.2007. pa do isplate

- na iznos od 4,80 eura/ 36,13 kn od dana 30.11.2007. pa do isplate

- na iznos od 1,11 eura/ 8,34 kn od dana 31.12.2007. pa do isplate

- na iznos od 8,71 eura/ 65,61 kn od dana 31.01.2008. pa do isplate

- na iznos od 11,74 eura/ 88,49 kn od dana 29.02.2008. pa do isplate

- na iznos od 17,22 eura/ 129,77 kn od dana 31.03.2008. pa do isplate

- na iznos od 9,31 eura 70,14 kn od dana 30.04.2008. pa do isplate

- na iznos od 4,96 eura /37,34 kn od dana 31.05.2008. pa do isplate

- na iznos od 10,03 eura /75,58 kn od dana 30.06.2008. pa do isplate

- na iznos od 4,36 eura /32,88 kn od dana 31.07.2008. pa do isplate

- na iznos od 4,05 eura/ 30,50 kn od dana 31.08.2008. pa do isplate

- na iznos od 8,00 eura/ 60,31 kn od dana 30.09.2008. pa do isplate

- na iznos od 33,45 eura /252,06 kn od dana 31.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 16,88 eura/ 127,16 kn od dana 30.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 36,17 eura/ 272,51 kn od dana 31.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 37,86 eura/ 285,29 kn od dana 31.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 44,36 eura/ 334,21 kn od dana 28.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 39,09 eura/ 294,52 kn od dana 31.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 40,39 eura/ 304,33 kn od dana 30.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 33,92 eura/ 255,55 kn od dana 31.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 29,15 eura/ 219,62 kn od dana 30.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 30,41 eura/ 229,14 kn od dana 31.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 32,92 eura/ 248,07 kn od dana 31.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 32,71 eura/ 246,44 kn od dana 30.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 29,46 eura/ 221,95 kn od dana 31.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 34,93 eura/ 263,19 kn od dana 30.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 38,76 eura/ 292,03 kn od dana 31.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 41,97 eura/ 316,25 kn od dana 31.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 43,18 eura/ 325,37 kn od dana 28.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 50,33 eura/ 379,21 kn od dana 31.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 48,93 eura/ 368,70 kn od dana 30.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 51,66 eura/ 389,24 kn od dana 31.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 75,27 eura/ 567,12 kn od dana 30.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 70,43 eura/ 530,63 kn od dana 31.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 85,25 eura/ 642,33 kn od dana 31.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 80,15 eura/ 603,92 kn od dana 30.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 72,35 eura/ 545,15 kn od dana 31.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 89,30 eura/ 672,85 kn od dana 30.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 110,39 eura/ 831,76 kn od dana 31.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 98,68 eura/ 743,47 kn od dana 31.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 101,82 eura/ 767,18 kn od dana 28.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 94,82 eura/ 714,42 kn od dana 31.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 96,09 eura/ 723,99 kn od dana 30.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 125,74 eura/ 947,36 kn od dana 31.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 128,64 eura/ 969,23 kn od dana 30.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 151,06 eura/ 1.138,13 kn od dana 31.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 140,70 eura/ 1.060,13 kn od dana 31.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 126,77 eura/ 955,12 kn od dana 30.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 125,26 eura/ 943,80 kn od dana 31.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 124,19 eura/ 935,71 kn od dana 30.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 128,40 eura/ 967,41 kn od dana 31.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 136,63 eura/ 1.029,42 kn od dana 31.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 137,01 eura/ 1.032,28 kn od dana 29.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 133,40 eura/ 1.005,11 kn od dana 31.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 136,10 eura/ 1.025,47 kn od dana 30.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 137,96 eura/ 1.039,43 kn od dana 31.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 134,82 eura/ 1.015,79 kn od dana 30.06.2012. pa do isplate

- na iznos od 135,66 eura/ 1.022,14 kn od dana 31.07.2012. pa do isplate

- na iznos od 133,33 eura/ 1.004,56 kn od dana 31.08.2012. pa do isplate

- na iznos od 128,36 eura/ 967,10 kn od dana 30.09.2012. pa do isplate

- na iznos od 132,97 eura/ 1.001,89 kn od dana 31.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 136,31 eura/ 1.027,00 kn od dana 30.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 133,41 eura/ 1.005,14 kn od dana 31.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 124,29 eura/ 936,44 kn od dana 31.01.2013. pa do isplate

- na iznos od 132,90 eura/ 1.001,30 kn od dana 28.02.2013. pa do isplate

- na iznos od 132,01 eura/ 994,65 kn od dana 31.03.2013. pa do isplate

- na iznos od 130,28 eura/ 981,59 kn od dana 30.04.2013. pa do isplate

- na iznos od 119,77 eura/ 902,44 kn od dana 31.05.2013. pa do isplate

- na iznos od 119,50 eura/ 900,37 kn od dana 30.06.2013. pa do isplate

- na iznos od 122,21 eura/ 920,78 kn od dana 31.07.2013. pa do isplate

- na iznos od 126,21 eura/ 950,92 kn od dana 31.08.2013. pa do isplate

- na iznos od 131,94 eura/ 994,08 kn od dana 30.09.2013. pa do isplate

- na iznos od 128,96 eura/ 971,64 kn od dana 31.10.2013. pa do isplate

- na iznos od 131,09 eura/ 987,69 kn od dana 30.11.2013. pa do isplate

- na iznos od 133,60 eura/ 1.006,61 kn od dana 31.12.2013. pa do isplate

- na iznos od 132,65 eura/ 999,44 kn od dana 31.01.2014. pa do isplate

- na iznos od 137,27 eura/ 1.034,24 kn od dana 28.02.2014. pa do isplate

- na iznos od 137,04 eura/ 1.032,52 kn od dana 31.03.2014. pa do isplate

- na iznos od 133,02 eura/ 1.002,21 kn od dana 30.04.2014. pa do isplate

- na iznos od 132,48 eura/ 998,16 kn od dana 31.05.2014. pa do isplate

- na iznos od 132,17 eura /995,85 kn od dana 30.06.2014. pa do isplate

- na iznos od 135,12 eura/ 1.018,08 kn od dana 31.07.2014. pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877 (ranije Hypo Alpe-Adria-bank d.d.), da tužiteljici HF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.650,00 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 10. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se kao neosnovan odbija zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u preostalom dijelu.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, učinjena u podnesku tužiteljice od 2. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 24.07.2007. godine u Rijeci sklopila Ugovor o kreditu broj: 396-192/2007, solemniziran kod javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva dana 25. srpnja 2007. godine, pod brojem ovjere OV-4343/07 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim Ugovorom o kreditu je tuženik, kao banka kreditor, tužiteljici, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 35.406,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tuženika, važećem na dan korištenja kredita u tečaj, a što je utvrđeno člankom 2. Ugovora o kreditu. Temeljem navedenog kredita, tuženik je isplatio kunsku protuvrijednost navedenog iznosa u visini od kn (primjenom srednjem tečaja tuženika za CHF – 1 CHF = 4,372900 kn). Riječ je o potrošačkom kreditu koji je tužiteljica sklopila za svoje privatne potrebe, odnosno radi kupnje novog osobnog motornog vozila, na rok otplate od 7 godina (84 mjeseci), što proizlazi iz odredbe čl. 2. i čl. 4 Ugovora o kreditu. Također, radi se o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru o kreditu, o čijim pojedinačnim odredbama tužiteljica nije mogla pregovarati niti na iste utjecati. Odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu „Otplata kredita“ utvrđena je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, tako je što je utvrđeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti mjesečnog anuiteta od 515,54 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Odredbom čl. 3 Ugovora o kreditu „Kamatna stopa“ utvrđeno je da se na odobreni iznos kredita obračunavaju kamate od 5,90% dekurzivno godišnje. Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Odredbom čl. 6. „Promjenljivost kamatne stope“ utvrđeno je da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke, te da Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Tužiteljica podnosi ovu tužbu jer smatra da Ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope, koje su protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje u tekstu: ZOO), i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 3. ZOO-a), načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6. ZOO-a), načelu jednake vrijednosti davanja (čl. 7. ZOO-a), načelu zabrane uzrokovanja štete (čl. 8. ZOO-a) i čl. 10 ZOO-a kojim je propisano ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava, kao i načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega su predmetne odredbe ništetne i ne proizvode pravni učinak. Tužiteljica ovom tužbom traži da Naslovni sud sporne odredbe utvrdi ništetnima te naloži tuženiku da tužiteljici vrati svu korist stečenu primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Tužiteljica ističe, kako joj tuženik nije niti prije niti u trenutku zaključenja spornog Ugovora o kreditu, pružio potpunu, jasnu i razumljivu informaciju o svim bitnim uvjetima i parametrima koji utječu na ukupan trošak kredita, a naročito ne o rizicima uzimanja potrošačkog kredita s istodobnom primjenom promjenjive kamatne stope i CHF-valutne klauzule, da bi tužiteljica na temelju dobivenih obavijesti mogla doista razumjeti cjelokupnost ekonomskih posljedica koje bi za njih mogle proizaći iz ovakvog pravnog posla, već je tuženik koristeći svoju jaču pregovaračku poziciju trgovca, tužiteljici kao potrošaču putem ponude za sklapanje standardiziranog unaprijed formuliranog tipskog ugovora ugovorio takve ugovorne odredbe koje njihovom istodobnom primjenom stvaraju očigledan nesrazmjer u pravima i obvezama ugovornih strana te koje su dovele do povrede načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja i načela ravnopravnosti ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu „Iznos, namjena i korištenje kredita“ tuženik je odobrio tužiteljici potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.406,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Ujedno, odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu „Otplata kredita“ utvrđena je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, tako je što je utvrđeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti mjesečnog anuiteta od 515,54 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Dakle, tužiteljica je od tuženika primila kunski iznos i vraćala je tuženiku kredit u kunama, a funkcija valutne klauzule je trebala biti zaštita od pada vrijednosti novca, obzirom je u skorijoj prošlosti Republike Hrvatske dolazilo do inflacije hrvatske valute. Tuženik tako tužiteljicu nije upozorio na specifične rizike vezane uz valutnu klauzulu CHF, prije svega da je riječ o tzv. „valuti utočišta“ i „sigurnoj valuti“ u koju u vrijeme recesije bježi kapital, na način da ulagači tada kupuju znatne količine te valute kako bi zaštitili vrijednost svoje imovine, a što za posljedicu ima nagli rast te valute u odnosu na domaću valutu. Nadalje, tuženik nije upozorio tužiteljicu na činjenicu da je tečaj domaće valute, kune, vezan uz tečaj EUR, na način da Hrvatska narodna banka svojom monetarnom politikom tzv. „čvrste kune“, vezuje vrijednost HRK na vrijednost EUR i time ne dozvoljava velika odstupanja vrijednosti HRK u odnosu na EUR, no, istovremeno tečaj HRK u odnosu na druge valute, pa tako i CHF, formira se slobodno na svjetskom tržištu. Takva neizvjesnost tečaja CHF/HRK, čini kredite vezane uz valutnu klauzulu CHF, za građane RH, koji svoja primanja ne ostvaruju u CHF valuti, izrazito rizičnima, što je tužiteljima kao prosječnim potrošačima, u to vrijeme bilo potpuno nepoznato. S druge strane, uz stabilnu domaću valutu, kao valutu plaćanja, primjena CHF valutne klauzule, na ugovoreni način, nikada zapravo nije imala funkciju zaštitne klauzule i očuvanja stvarne vrijednosti tuženikove novčane tražbine, nego je dovela do ozbiljnog narušenja načela jednakosti ugovornih činidbi, načela ravnopravnosti ugovornih strana te je prouzročila neosnovano osiromašenje tužiteljice i drastičan rast ukupnog zaduženja unatoč redovitoj i urednoj otplati kredita. Dakle, od trenutka od kada se tužiteljica obratila tuženiku za sklapanje ugovora kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak, pa do samog trenutka sklapanja ugovora, tužiteljici nisu ni na koji način jasno i transparentno izložena djelovanja, rizici i mogući učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, nisu izloženi točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječni potrošač mogla procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s takvom odredbom preuzela te nije mogla znati ukupne ekonomske posljedice koje za nju mogu proizaći iz takve ugovorne odredbe, a posebno vezano za ukupni iznos njezine obveze i iznos zaduženja tijekom trajanja kredita. Znači, ne samo da tuženik nije tužiteljici razložio ekonomske razloge ugovaranja CHF valutne klauzule, a koji bi opravdali njezinu primjenu u konkretnom ugovornom odnosu, nego je tuženik tužiteljici prikazao isključivo prednosti kredita s valutnom klauzulom u CHF koja se očitovala u početno nižoj kamatnoj stopi, a da je pri tome nije upozorio da nema nikakvog jamstva da će se eventualna početna prednost predmetnog kredita održati tijekom cijelog otplatnog razdoblja. U ponovnom postupku, Visoki trgovački sud RH je odlukom posl. br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018. godine utvrdio da su banke, uključujući i ovdje tuženu, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta švicarski franak kao zaštitna valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije zaključenja, tijekom pregovora i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Utvrđenja i obrazloženja iz predmetne presude VTS-a potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci, posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323 ZOO, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, treba tumačiti u duhu odredbe čl. 6. st. 1 Direktive 93/13, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe. (U tom smislu tužitelji se pozivaju na Presude Europskog suda: Gutierezz Naranjio i dr. C-154/15,C- 307/15 i C-308/15, potom PF C-118/17). Premda je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru o kreditu koji osim ništetne ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli sadrži i ništetnu ugovornu odredbi o redovnoj kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranom odlukom banke (odredba čl. 2.), tužitelj ovom tužbom, s obzirom na pravna shvaćanja VSRH, prema kojima proizlazi da je u momentu podnošenja ove tužbe, nastupila zastara novčane tražbine s osnove preplaćene kamate, opreza radi, postavlja tužbeni zahtjev samo za povrat one koristi koju je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli, i to u iznosu od 50.988,34 kn / 6.767,32 eur , sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa, pa do isplate. Slijedom naprijed navedenog, tužiteljica od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to iznos od 50.988,34 kn / 6.767,32 eur temeljem neosnovano stečene tečajne razlike u naplaćenim anuitetima, sve pozivom na odredbe čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja. Stoga predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom su glavnica i povrat obveza iz otplate kredita vezani uz valutu švicarski franak, sadržane u čl. 2., u dijelu koji glasi: „ u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.406,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita“, u članku 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi „Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“, te u čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu kojim se određuje da se „kredit otplaćuje u 84 (osamdesetčetiri) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 515,54 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“ te kojoj će obvezati tuženika da tužiteljici isplati iznos od 6.767,32 eura sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Napominje se da se tužiteljica u tužbi očitovala i o valjanosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi predmetnog ugovora o kreditu no kako to, s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva, nije predmet ovog spora, ti navodi nisu posebno izloženi.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužiteljice, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljice, te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva te ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja. Uz prigovor zastare, tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog u predmetu potrošač u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe.

4. Tuženik ističe da se o spornim odredbama ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, a podredno ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tužitelj ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, a osim toga, tuženik je postupao i u skladu s člankom 305. stavkom 4. istog Zakona. Što se tiče valutne klauzule, tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje biuzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao po trošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva i financijskog vještačenja, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

5. Po provedenom financijskom vještačenju tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka. Budući da je tužbeni zahtjev povećan u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev valjalo je primijeniti pravila o preinaci tužbe. Sud je tu preinaku dopustio iako je izjavljena nakon zaključenja prethodnog postupka i iako se tuženik protivio preinaci jer tužiteljica prije provedenog vještačenja nije niti mogla znati točan iznos preplata koje su nastale kao posljedica promjene tečaja, a preinaka je svrsishodna za konačno razrješenje odnosa između stranka (članak 190. stavci 1. do 3. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.- ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP-a). Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

6. Dakle, predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzuli kao i restitucijski zahtjev tužiteljice radi povrata preplaćenih iznosa s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, sve uslijed ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima. Pri tome, tužiteljica se u ovoj parnici pozvala na pravna utvrđenja iz presude kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

7. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 396- 192/2007 (dalje: Ugovor o kreditu), otplatni plan, obavijest o promjeni kamatne stope po kreditu, pregled prometa za klijenta, specifikaciju uplata, saslušana je tužiteljica i svjedoci KF i TF, te je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću.

8. Nije proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. Nije proveden niti dokaz uvidom Metodologiju promjene kamatnih stopa tuženika, u reklame i brošure tuženika te u izjavu HFŽ jer su ti dokazi predloženi na okolnosti općenitog obavještavanja svih potrošača u predugovornoj fazi (dakle, nisu vezani za konkretni ugovor o kreditu), o čemu je već odlučeno u presudama donesenim po kolektivnoj tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF, na koje se tužitelj pozvao i za čija je utvrđenja ovaj sud vezan, kako će se to nastavno obrazložiti.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Budući da se tužiteljica u ovoj parnici pozvala na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod poslovnim brojem Rev- 2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1402/12 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke među kojima je i tužena u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), te je odlučio da se revizije odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP.

11. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Ta se odredba primjenjuje u ovoj pravnoj stvari jer je na snazi od 1. rujna 2019., a tužba je podnesena 29. svibnja 2023. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.

12. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.

13. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:

– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 24. srpnja 2007. zaključili potrošački Ugovor o kreditu broj 396-192/2007 na iznos od 35.406,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 7 godina,

– da je namjena kredita kredit za kupnju novog motornog vozila,

– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te u članku 4. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 515,54 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, a u članku 3. da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

14. Tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu zaključila jer su joj sredstva bila potrebna za kupnju osobnog vozila kojeg koristi u privatne svrhe. Obratila se tuženiku jer je takvu uputu dobila u auto kući Opel gdje je i kupila vozilo. U banci joj je ponuđen ovaj ugovor, ne sjeća se da li je ponuđena koja druga vrsta ugovora. U banci je rečeno da se radi o najpovoljnijem kreditu. Nisu joj pojašnjeni nikakvi rizici za ugovaranje ovakvog kredita i nije joj rečeno da može doći do porasta anuiteta kako je došlo. Nije joj objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu kako to čini u odnosu na euro. Sadržaj ugovora je u cijelosti pripremila banka, nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tog ugovora. Tužiteljica je ugovor pročitala ali na temelju toga što je pročitala nije mogla zaključiti da može doći do posljedica do kojih je došlo. Anuitet je porastao za 100%, s 1.200,00 kuna na 2.400,00 kuna možda i više. Javni bilježnik joj nije posebno tumačio odredbe ugovora. Tužiteljica je izvršila sve uplate po ugovoru o kreditu. Razumjela je da zaključuje ugovor sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom i razumjela je da može doći do porasta anuiteta ali ne do ovakvog porasta do kojeg je došlo. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije bila vlasnik trgovačkog društva, obrta ili OPG-a, radila je u projektnom uredu.

15. Svjedok TF je iskazao da je u vrijeme zaključenja ovog ugovora o kreditu bio zaposlen u Hypo banci na radnom mjestu kreditni referent za stanovništvo. Zbog proteka vremena se ne sjeća ničega vezano za predmetni ugovor o kreditu. Poznato mu je da su se u to vrijeme za kreditiranje kupnje vozila u banci nudili krediti sa valutnom klauzulom u CHF i EUR s time da su ovi sa valutnom klauzulom u CHF bili povoljniji. Svjedok pritom nije klijentima pojašnjavao politiku Hrvatske narodne banke o zaštiti tečaja kune prema EUR-u spram CHF-a. On osobno nije ima takvih saznanja niti ga je itko instruirao da o tome izvijesti klijente.. Klijentima koji su se odlučili za kredit sa valutnom klauzulom u CHF nije objašnjavao da je moguć porast anuiteta do ovakvog do kakvog je došlo, niti je sam to znao. Klijenti su sami birali hoće li zaključiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ili u EUR s time da neki klijenti nisu bili kreditno sposobni za kredit sa valutnom klauzulom u eurima.

16. Svjedok KF, suprug tužiteljice, iskazao se da se ne sjeća detalja vezano za ovaj ugovor. Zna samo da je taj kredit njegova supruga zaključila radi kupnje auta kojeg je koristila isključivo za privatne potrebe. Sve rate kredita platila je tužiteljica.

17. Sud je iskaz tužiteljice i svjedoka u cijelosti prihvatio kao istinite jer su međusobno suglasni i u skladu s ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužiteljica prije zaključenja ugovora bila upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF (o kojima će nastavno biti više riječi), s svjedok- osobni bankar je potvrdio o tim okolnostima nije upozoravao klijente niti su mu bile poznate. Iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužiteljica mogla prihvatiti ili odbiti. Također je u samom ugovoru navedeno da se radi o potrošačkom ugovoru, a tužiteljica je to potvrdila navodom da se radilo o kreditu za kupnju osobnog vozila koje je korišteno za privatne potrebe.

18. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.

19. Naime, tužiteljica je navedeni ugovor zaključila kao fizička osoba, za kupnju osobnog vozila (dakle, u privatne svrhe) pa se radi o potrošačkom ugovoru. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

20. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

21. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakva je i tužiteljica, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Na temelju takve odredbe tužiteljica kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogla procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice.

22. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužiteljicu kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužiteljica kao potrošač mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

23. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.

24. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima.

25. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

26. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi članka 57. i članka 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Javni bilježnik, dakle, pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa činjenica solemnizacije nema nikakav utjecaj na obaviještenost tužiteljice o spornim odredbama Ugovora.

27. Isto tako činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom članka 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

28. Unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Ništetni dio tih odredaba Ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje tečaj u vrijeme isplate kredita, odnosno to je visina tečaja koja je tužiteljici u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji joj je uručen te na koji je pristala, na ugovorni odnos se primjenjuje upravo taj tečaj sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim.

29. Visinu preplate s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića. Citirani Nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke. Tuženik je prigovarao danoj zadaći vještaku, no ta je zadaća određena u skladu sa zaključcima suda navedenim u prethodnom odlomku (da se na predmetni ugovorni odnos primjenjuje tečaj važeći u vrijeme isplate kredita sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim). Zadaća vještaku nije bila da vještak primjeni kamatu koja je vrijedila na kunske kredite jer kunski kredit nije ugovoren među strankama.

30. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljevim plaćanjem anuiteta obračunatih na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika, tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužiteljici, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka.

31. Prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO- a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje po Ugovoru o kreditu zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe članka 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 31. svibnja 2023. (list 1 spisa), nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

32. Isto vrijedi i za preinačeni dio, budući da su pretpostavke za tu dispoziciju nastupile neovisno od utjecaja tužitelja. Kao što je navedeno, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen je zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Tužitelj je, stoga, pouzdajući se u takav zaključak, imao legitimno očekivanje da će nakon provođenja tog dokaza moći uskladiti zahtjev s rezultatima istog. Pri tome, tužitelj nakon podnošenja tužbe ( a koju je podnio unutar zastarnog roka u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetne valutne klauzule) nije imao mogućnosti utjecati na tijek postupka i na okolnost kad će biti određeno i provedeno financijsko vještačenje, točnije hoće li ono biti provedeno prije ili nakon isteka petogodišnjeg roka računajući od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12. Kada bi se uzelo da je u takvim okolnostima dopuštena preinaka tužbe, ali da se prigovor zastare za preinačeni dio ima računati vezano za dan preinake, to bi po ocjeni ovog suda za posljedicu imalo to da je tužitelju omogućeno pravo na pristup suda, ali da je to pravo iluzorno i nije takvo da tužitelju omogućuje stvarno ostvarenje njegovih prava, što je u protivnosti s člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (u daljnjem tekstu: Konvencija). Ujedno, takvo tumačenje dovelo bi do nezakonitog miješanja u pravo tužitelja na mirno uživanje prava vlasništva, koje je zaštićeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Naime, "vlasništvo" kako ga tumači Europski sud za ljudskih prava (dalje u tekstu: ESLJP) obuhvaća i potraživanja u odnosu na koja podnositelj zahtjeva može tvrditi da ima barem legitimno očekivanje (koje mora biti konkretnije naravi od same nade) da će biti ostvareno (usp. odluku ESLJP, Gavella protiv Hrvatske, Zahtjev br. 33244/02)), pa u tom smislu valja sagledati i tužiteljevo potraživanje u ovom predmetu. Naime, ako bi se uzelo da se za tužbe preinačene po provedenom vještačenju nakon14. lipnja 2023. nastupa zastara potraživanja, to bi moglo dovesti do situacije u kojoj bi tužitelji mogli izgubiti svoje pravo na isplatu zbog mogućeg odugovlačenja suda, to jest, zbog razloga koji su izvan njihove kontrole. Takva bi situacija ozbiljno ugrozila načelo pravne sigurnosti i bila bi suprotna načelu vladavine prava (usp. odluku ESLJP, Vrbica protiv Hrvatske, Zahtjev br. 32540/05). Isto tako, takvim postupanjem tužitelj bi bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tužitelje u usporedivim predmetima u kojima je vještačenje provedeno prije isteka petogodišnjeg roka računajući od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12. Stoga, u svjetlu navedenih odredaba Konvencije, sud ocjenjuje da je podnošenjem tužbe prekinut tijek zastare u pogledu cjelokupnog tužiteljevog potraživanja radi preplaćenih tečajnih razlika.

33. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a. Naime, tužiteljica je u cijelosti uspjela u ovom postupku pa joj je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje: Tarifa).

34. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:

– sastav tužbe 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife),

– sastav podneska od 23. studenoga 2023. kojim se očitovala na odgovor na tužbu 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife),

– sastav podneska od 2. ožujka 2024. kojim se očitovala na nalaz vještaka 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife),

– zastupanje na ročištima održanim 4. prosinca 2023. i 21. ožujka 2025. 200,00 eura po radnji (Tbr. 9. t. 1. Tarife)

što ukupno iznosi 1.000,00 eura, uvećano za PDV ukupno iznosi 1.250,00 eura. Tužiteljici su priznati i troškovi vještačenja u iznosu od 400,00 eura. Za tužiteljicu troškovi svjedoka nisu nastali, niti trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer na istu nije pristupio njezin punomoćnik. Na priznati parnični trošak tužiteljici je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

35. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 10. travnja 2025.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku