REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-2688/2022-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari I tužitelja UĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i II tužitelja EĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa Ana Galoši Comisso, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, kojeg zastupa Miroslav Plašćar, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 6. ožujka 2025. godine u nazočnosti I tužiteljice osobno i punomoćnika tužitelja Ane Galoši Comisso, odvjetnice iz Zagreba i zz punomoćnika tuženika ĆĐ, odvjetničke vježbenice, dana 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 26861 sklopljenog dana 16.05.2011.g. između pravnog prednika tuženika i I i II tužiteljice u dijelu koji se odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno Pravilniku Kreditora, te ugovaranje obvezne naplate neodređenih i nedredivih naknada i troškova, koji su sadržani su slijedećim člancima:

-članak 3.1. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi :„Kamatna stopa iznosi 4.75% godišnje i promjenjiva je tijekom trajanja kredita, a obračunava se i određuje sukladno važećem Pravilniku kreditora o načinu utvrđivanja visine kamatnih stopa te načinu obračuna kamate za kredite i depozite građana..”

članak 3.4. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se podmiriti sve naknade temeljem ovog Ugovora koje uključuju: -kao i sve ostale jednokratne naknade i troškove po ovom Ugovoru sukladno Odluci o visini naknada za usluge potrošačima, Odluci o visini naknada za usluge platnog prometa potrošačima...Navedene naknade se bez obzira na korištenje kredita, izračunavaju i naplaćuju sukladno Odluci o visini naknada za usluge potrošačima,

Odluci o visini naknada za usluge platnog prometa potrošačima..”

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.703,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 10. travnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi od 9.5.2022. godine navode da su sa pravnim prednikom tuženika dana 16.5.2011. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 26861 sa valutnom klauzulom u eurima sa redovnom promjenjivom kamatom sukladno Pravilniku kreditora u iznosu od 99.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate. Ugovorom o kreditu ugovorene su kamate u iznosu od 4,75% godišnje, promjenjive tijekom trajanja kredita a također je ugovoreno da je korisnik kredita dužan podmirit sve naknade temeljem ovog Ugovora koje uključujući sve jednokratne naknade i troškove po ovom ugovoru sukladno odlukama banke. O navedenim ugovornim odredbama tužitelj nikada nije pregovarao sa kreditorom niti je imao mogućnost prigovora. Premetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor u kojem je tuženik koji je sastavio ugovor koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je kao takva ništetna. Stajališta je da se navedeno odnosi i na ugovornu odredbu koja se odnosi na jednokratne naknade i troškove po ovom ugovoru. U traženju pravne zaštite poziva se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača te odredbe Zakona o obveznim odnosima.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenjem tužbe na utvrđenje te slijedom toga predlaže tužbu tužitelja odbaciti. Podredno ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani. Mišljenja je da se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet. Osporavane odredbe ugovora o kreditu nisu nepoštene odnosno ništetne. Opsežno elaborira ovakva svoja stajališta te predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu troška parničnog postupka. U odnosu na navode tuženika da se tužitelj u traženju pravne zaštite poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite te da se utvrđenja istog odnose samo na ugovore o potrošačkom kreditiranju u kojima se radilo o ugovoru u CHF, a ne u EUR, sud je ocjenjujući cjelokupno provedeni dokazni postupak ocjenjivao u ovom predmetu da li su ništetne odredbe sadržane u čl. 2 i 7 ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Isto tako valja ukazati i na stajalište izraženo u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. gdje je na stranici 44 obrazloženja te presude jasno navedeno "Što se tiče tvrdnje da tužitelj u tužbi kojom je pokrenuo ovaj postupak ne zastupa kolektivni interes potrošača, nego samo pojedinačne interese onih potrošača koji su sklopili ugovore o potrošačkom kreditiranju koji sadrže ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezna glavnica švicarski franak, prvostupanjski sud je pravilno cijenio da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača, a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Nepošteno ponašanje trgovca – ovdje korištenje nepoštenih ugovornih odredaba u standardnim ugovorima usmjereno je prema svim potrošačima, dakle i prema onima koji takav ugovor nisu sklopili, ali bi ga mogli sklopiti. U tome se i razlikuje pravni interes za zaštitu kolektivnog interesa i za zaštitu pojedinačnog interesa. Konačno, predmet zaštite su dijelovi ugovornih odredaba potrošačkih ugovora o predmetu i cijeni: kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak i kojima je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke. Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima". Time je sasvim nedvojbeno da je jednostrana promjena kamatne stope bez objektivnih parametra o kojima bi stranke pregovarale ništetna u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima te nije od utjecaja što je tužitelj sklopio ugovor o kreditu s tuženikom vezano uz valutu EUR.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u presliku ugovora o kreditu, podneske stranaka te je proveden dokaz saslušanjem I. tužitelja. Sud nije provodio dokaz saslušanjem II tužitelja budući je isti založni dužnik / sudužnik po predmetnom kreditu te nema neposrednih saznanja vezano uz zaključenje predmetnog ugovora time da je sud stajališta da postoji pravni interes II tužitelja u ovoj pravnoj stvari imajući u vidu obveze istog po predmetnom ugovoru.

4. Saslušan tijekom postupka I tužitelj je u svojem jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo da je ugovor koji je predmet spora zaključio sa tuženikom 2011. godine kao korisnik kredita dok je založni dužnik po ovom kreditu odnosno sudužnik bio II tužitelj. Predmetni ugovor odobren je u svrhu refinanciranja ugovora o kreditu koji je zaključen radi adaptacije kuće u kojoj stanuje. Zaključenim ugovorom iz 2011. koji je predmet ovog spora ispunjena je u cijelosti obveza po ugovoru iz 20106. godine. Navela je i to da je ovršni postupak i ovrha uslijedio 2015. kada se pojavila kao tehnološki višak te je nastao problem vezano uz otplatu kredita. Obveze po ugovoru iz 2011. koji je predmet ovog spora uredno se otplaćuju trajnim nalogom s računa njezine majke ovdje II tužiteljice. navela je i to da je ugovor sadržajno pripremio tuženik odnosno pravna služba banke i radilo se o tipiziranom ugovoru. Sa djelatnikom banke prije zaključenja kao ni u momentu potpisivanja ugovora nije bilo razgovora o pojedinim odredbama ugovora u smislu njihovog pojašnjenja već je naznačen iznos kredita, visina rate i promjenjiva kamata. Navela je da je ugovor pročitala, a prilikom razgovora u banci sa službenikom banke nije stekla dojam da bi na bilo koji način mogla utjecati na pojedine odredbe ugovora pa tako i odredbe koje se tiču promjenjive kamatne stope i naknade. Navela je i to da II tužitelj nema nikakvih saznanja vezano uz zaključenje ovog ugovora, već je samo založni dužnik / sudužnik po ovom ugovoru.

5. Vezano uz navode tuženika koji se odnose na osporavanje statusa potrošača valja reći da se u predmetnom slučaju radilo o ugovoru za refinanciranje ranije zaključenog stambenog kredita. Iz jasnog i uvjerljivog iskaza tužitelja te takovog i prihvaćenog od strane ovog suda proizlazi da su sredstva ovog kredita korištena upravo u naprijed navedenu namjenu, da se ugovor o kreditu koji se refinancira ovim kreditom iz 2011. godine odnosio na kupnju stana i rješavanje stambenog pitanja što nadalje znači da je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretni ugovor (objektivni kriterij) upravo iskaz tužitelja ukazuje da je u predmetnom slučaju riječ o ugovoru kojeg je tužitelj kao fizička osoba sklopio u privatne svrhe te da namjena kredita ni na koji način nije bila vezana za poslovnu aktivnost i u poslovnu djelatnost. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora ne utječu na procjenu potrošača.

6. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope te ugovaranje jednokratne naknade i troškova.

9. Među strankama nije sporno da su I tužitelj kao korisnik kredita i II tužitelja kao založni dužnik / sudužnik i tuženik kao davatelj kredita dana 16.5.2011. sklopili Ugovor o kreditu broj 26861 kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 99.000,00 EUR, da je ugovorena promjenjiva kamata u iznosu od 4,75% kao i jednokratna naknada i troškovi po ugovoru.

10. Sporno je da li su spomenute ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i jednokratnoj naknadi i troškovima nepoštene i ništetne, sve u smislu odredbe čl. 81, čl. 82 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača te suprotne odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO.

11. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja te tužbeni zahtjev ocjenjuje u cijelosti osnovanim. To iz sljedećih razloga. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine među ostalim i u odnosu na tuženika utvrđeno je da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81, 82 i 90 (NN 96/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96 i 97 tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO povrijedivši time kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama banke, drugim internim odlukama banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre, metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske P-7129/13 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva i u skladu sa jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

14. Navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2221/18 od 3.9.2019. Navedenom presudama u cijelosti su potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti CHF, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su oba bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredbe o jednostrano promjenjivom kamatnoj stopi (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim. Tu valja naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20 st. 1 Zakona o sudovima i čl. 116 st. 1 Ustava RH) te da prema čl. 3 st. 1 Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost, jednakost svih pred zakonom. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o trome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača. Valja reći da se tužitelj u traženju pravne zaštite u ovom konkretnom slučaju poziva upravo na utvrđenja navedenih odluka. Isto tako ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu tuženik je postupio nepošteno, a posljedica takvih nepoštenih odredbi je ništetnost, budući da kamate moraju biti određene odnosno odredive u smislu odredbe čl. 269 st. 2 i čl. 272 ZOO-a. Naime, ugovorne odredbe gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, dakle jedne ugovorne strane. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba i ona je u ovom slučaju zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa stoga predmetna odredba Ugovora kojom se određuje visina promjenjive kamatne stope uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer je tuženik onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata. Osim toga valja reći i to da su sukladno ZOO-u stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti s druge strane stoga su odredbe ugovora kojima se promjena kamatne stope čini zavisnom samo o odluci banke nepoštene i ništetne. Spomenuta stajališta potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 3.2.2021. godine. Također valja reći i to da je tužitelj kao fizička osoba sklopio kredit za kupnju motornog vozila dakle sklopio posao u osobne nekomercijalne svrhe, radi se o ugovoru sklopljenom u razdoblju na koji se primjenjuju utvrđenja iz naprijed citiranih odluka iz spora za zaštitu kolektivnih interesa time da tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definirane od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja.

15. Utvrđenjem ugovornih odredaba ništetnim sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima nastaje za potrošača subjektivno pravo traženja zaštite kako je to navedeno u izreci ove presude točnije sud nalazi postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje.

16. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o plaćanju jednokratne naknade sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja. To iz sljedećih razloga.

17. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da je plaćanje navedene naknade bilo već unaprijed određeno, da ga je odredila banka, što ukazuje na činjenicu neravnopravnog položaja tužitelja u odnosu na kreditora. Iskaz tužitelja također ukazuje da banka nije upozorila na plaćanje nikakve naknade, već se ista naplaćivala automatizmom te da od strane djelatnika banke nije rečeno koji bi vezano uz tu naknadu nastali troškovi za banku, njihova visina kao ni to što bi se pokrivalo tom naknadom.

19. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Iako je tuženik, trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita što je isticao tuženik tijekom postupka imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata i sl.) troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita značilo bi da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanja kredita "pokriveni" plaćeni stvarni troškovi tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita jer troškovi koje je naveo tuženik kao što su trošak rada djelatnika banke, informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita.

20. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti odredbe ugovora u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje podmiriti sve naknade temeljem ugovora, točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba.

21. Odluka o parničnom trošku tužitelja temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP- a. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 i 2 te Tbr. 40, 42 i 48. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe 100 bodova, podnesak 13.7.2022. 100 bodova, ročište 16.4.2024. 100 bodova, ročište 17.9.2024. 100 bodova, ročište 12.12.2024. 100 bodova te ročište 6.3.2025. 100 bodova ili ukupno 600 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 1.200,00 EUR te 25% PDV-a 300,00 EUR ili ukupno 1.500,00 EUR te uvećanje 10% za zastupanje druge osobe 150,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.703,09 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 10. travnja 2025.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.