Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Stjepana Radića 81

Poslovni broj: P-2297/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku (OIB: 29399232217), po sutkinji Martini Miletić Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja AU (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupan po punomoćnici AUK, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika OTP banka d.d. (OIB: 52508873833) iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupan po punomoćniku Dan Marinović, odvjetniku u OD Marinović i partneri j.t.d. Zadar, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave, dana 27. veljače 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja Andrea Zorica, odvjetnica u Šibeniku, i zamjenika punomoćnika tuženika IU, odvjetnički vježbenik u OD Marinović i partneri, Zadar, po objavi dana 10. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, da tužitelju AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, isplati ukupan iznos od 1.722,49 EUR/12.978,1 HRK, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dana izvršene uplate, kako slijedi:

- na iznos od 0,41 EUR/3,09 HRK od dana 1.12.2005. godine,

- na iznos od 17,50 EUR/131,87 HRK od dana 16.1.2009. godine,

- na iznos od 10,11EUR/76,16 HRK od dana 3.3.2009. godine,

- na iznos od 7,64 EUR/57,53 HRK od dana 2.4.2009. godine,

- na iznos od 9,12 EUR/68,69 HRK od dana 6.5.2009. godine,

- na iznos od 5,57 EUR/41,97 HRK od dana 17.7.2009. godine,

- na iznos od 5,71 EUR/43,02 HRK od dana 10.9.2009. godine,

- na iznos od 3,43 EUR/25,85 HRK od dana 9.11.2009. godine,

- na iznos od 6,52 EUR/49,09 HRK od dana 2.1.2010. godine,

- na iznos od 8,40 EUR/63,30 HRK od dana 3.2.2010. godine,

- na iznos od 25,18 EUR/189,71 HRK od dana 22.3.2010. godine,

- na iznos od 12,12 EUR/91,32 HRK od dana 3.5.2010. godine,

- na iznos od 37,05 EUR/279,18 HRK od dana 15.6.2010. godine,

- na iznos od 26,67 EUR/200,93 HRK od dana 9.7.2010. godine,

- na iznos od 31,92 EUR/240,50 HRK od dana 25.8.2010. godine,

- na iznos od 36,05 EUR/271,63 HRK od dana 14.9.2010. godine,

- na iznos od 30,02 EUR/226,22 HRK od dana 19.10.2010. godine,

- na iznos od 36,10 EUR/272,01 HRK od dana 30.11.2010. godine,

- na iznos od 98,21 EUR/739,93 HRK od dana 4.1.2011. godine,

- na iznos od 81,30 EUR/612,56 HRK od dana 11.3.2011. godine,

- na iznos od 94,73 EUR/713,75 HRK od dana 23.5.2011. godine,

- na iznos od 72,92 EUR/549,40 HRK od dana 29.7.2011. godine,

- na iznos od 66,31 EUR/499,60 HRK od dana 31.8.2011. godine,

- na iznos od 135,56 EUR/1.021,40 HRK od dana 1.9.2011. godine,

- na iznos od 114,71 EUR/864,31 HRK od dana 2.12.2011. godine,

- na iznos od 124,72 EUR/939,72 HRK od dana 17.1.2012. godine,

- na iznos od 64,36 EUR/484,89 HRK od dana 29.2.2012. godine,

- na iznos od 62,63 EUR/471,89 HRK od dana 27.3.2012. godine,

- na iznos od 63,58 EUR/479,05 HRK od dana 30.4.2012. godine,

- na iznos od 64,68 EUR/487,35 HRK od dana 31.5.2012 godine,

- na iznos od 62,83 EUR/473,40 HRK od dana 30.6.2012. godine,

- na iznos od 63,32 EUR/477,06 HRK od dana 31.7.2012. godine,

- na iznos od 62,87 EUR/473,70 HRK od dana 8.8.2012. godine,

- na iznos od 56,70 EUR/427,20 HRK od dana 22.9.2012. godine,

- na iznos od 61,63 EUR/464,35 HRK od dana 23.10.2012. godine,

- na iznos od 61,92 EUR/466,50 HRK od dana 8.11.2012. godine,

pa do konačne isplate, i to od naznačenog dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja je određena uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.066,97 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.”

III. Utvrđuje se da je povučena tužba u dijelu koji iznosi 5.874,84 eura.

IV. Odbacuje se prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika kao nepravodoban.

Obrazloženje

1. Tužitelj AU, zastupan po punomoćnici Andrea Zorica, odvjetnica u [adresa], podnijela je ovom sudu, dana 01. prosinca 2021. godine, tužbu protiv tuženika OTP banka d.d, radi isplate iznosa od 65.916,44 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor) broj: 051027466915 solemiziran po javnom bilježniku Vojislavu Vuletin iz [adresa] poslovni broj OV-12554/05 od dana 28. listopada 2005. godine, kojim Ugovorom se tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF, preračunato u kune po srednjem tečaju Kreditora – tuženika na dan korištenja, dok se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta, sve u skladu sa početnim otplatnim planom koji je sastavni dio Ugovora o kreditu, a početna ugovorena kamatna stopa iznosila je 4,39 %.

1.1. Nadalje, navodi da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, i prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovorom o kreditu vezan, a što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka da se stalno mijenjao i to na način da se značajno povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Nadalje, da tužitelj koji pripada prosječnom potrošaču, u vrijeme sklapanja ugovora, nije znao da je uz valutnu klauzulu vezan rizik valute utočišta, a koji da ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa sukladno navedenom da nije znao niti je o tom trebao biti obaviješten, slijedom čega tužitelju odredba ugovora kojom se glavnica veže za švicarski franak nije bila razumljiva. Slijedom svega naprijed navedenog da je razvidno kako je tuženik protupravnim postupanjem stekao novčanu korist na štetu tužitelja, stoga tužitelj ovom tužbom zahtjeva da mu tuženik isplati iznos preplaćenih sredstava za zakonskim zateznim kamatama od dana kad je pojedina rata uplaćena.

1.2. Isto tako, tuženik da je u tijeku otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene uslijed čega da je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio za razliku od onih sadržanih u početnom otplatnom planu kredit zbog čega da je dio odredbe čl. 3 predmetnog Ugovora, koji da se odnosi na primjenjivost kamatne stope ništetan. Kredit da je u cijelosti otplaćen dana 08. studenog 2012. godine a za vrijeme trajanja otplate kredita kamatna stopa da se stalno povećavala. Tužitelj da nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, niti je mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterije. Budući da je u konkretnom slučaju kamata mijenjana jednostrano, odlukom tuženika, a o čemu isti da nije tražio suglasnost tužitelja, kamatna stopa postala je promjenjiv element ugovora na koju tužitelj nije mogao utjecati. Budući da se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži prava i obveza između stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača, nedvojbeno je, prema tužitelju, da je odredba kojom se kamatna stopa mijenjala prema odluci tuženika, protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer je istom omogućeno tuženika jednostrana promjena kamatnih stopa bez jasnih kriterija, pa slijedom svega navedeno tužitelj da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa sa osnova promjenjive kamatne stope.

1.3. Podneskom od dana 07. ožujka 2022. godine, tužitelj je odustao od potraživanja s osnova promjenjive kamatne stope te je ustrajao u preplaćenom iznosu s osnova valutne klauzule.

2. Tuženik je u svom odgovoru na tužbu osporavao tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, isticao prigovor zastare, osporavao je osnov i status potrošača tužitelja te je istaknuo prigovor radi prebijanja. Naime, tuženik navodi kako je tužitelj svjesno odabrao i dobrovoljno odabrao valutu ugovora pa je izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja. Sa svim ugovornim odredbama tužitelj da je bio jako dobro upoznat te se sa svim suglasio. Nadalje, tuženik je isticao kako su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, te da su tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bile dostupne sve informacije i to na način da je isti mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu švicarski franak. Tuženik da je tužitelja, kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Slijedom navedenog predložio je da sud obrije tužbeni zahtjev kao neosnovan. U svom odgovoru na tužbu istaknuo je također i prigovor radi prebijanja tražbine tužitelja sa tražbinom tuženika a koju tuženik ima na ime manje plaćenih anuiteta od strane tužitelja prema tuženika za vrijeme kada je tečaj bio manji od početno ugovorenog.

3. Odlučujući u ovoj pravnoj stvari sud je donio presudu pod poslovnim brojem P-2481/2021 od dana 19. kolovoza 2024. godine na koju je tuženik uložio žalbu. Odlučujući o žalbi Županijski sud u Osijeku je rješenjem pod poslovnim brojem Gž-1577/2024 od dana 12. prosinca 2024. godine, uvažio žalbu tuženika, ukinuo presudu ovog suda pod poslovnim brojem P-2481/2021 od dana 19. kolovoza 2024. godine te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. U ponovljenom postupku sud je izveo dokaze pregledom preslike Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 21. listopada 2005. godine solemiziran od strane javnog bilježnika Vojislava Vuletin iz [adresa], broj OV-12554/05, preslike amortizacijskog plana od dana 28. listopada 2005. godine, preslike otplatnog plana, preslike plasmana po kreditu, nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove od srpnja 2023. godine broj 35/2023, saslušanjem tužitelja na ročištu održanom pred ovim sudom dana 20. listopada 2023. godine.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sud je sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19) utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Među strankama nije sporno da su dana 21. listopada 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu, međutim sporna je osnov i visina tužbenog zahtjeva kao i prigovor radi prebijanja.

7. Pregledom Ugovora o kreditu od dana 21. listopada 2005. godine vidljivo je kako je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit u iznosu od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora sa godišnjom kamatnom stopom od 4,39 % promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Otplata kredita da će se vršiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta čiju visinu određuje banka planom otplate.

8. U postupku također nije sporno da je Ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (Narodne novine broj: 96/03) a koji zakon je specijalni propis na području zaštite potrošača na temelju koje je trgovac ovlašten jednostrano izmijeniti ugovornu odredbu, ako za to ima valjani razlog naveden u ugovoru. Konkretno radi se o odredbi čl. 81. citiranog Zakona u kojoj se navodi kako se nepoštenom odredbom smatra odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača.

9. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od dana 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da nije prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske polovni broj Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine utvrđeno da je tuženik u razdoblju od dana 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2014. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći iste ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovarana redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga – potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrditi egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Isto tako, iz odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-3412/2018 od dana 19. ožujka 2019. godine razvidno je da je mišljenje Vrhovnog suda RH prema odredbi čl. 502a st. 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijetu tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je čl. 502.c. ZPP-a propisan učinak presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

9.2. Stoga, kako je dakle, utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. kao korisnika kredita, jer je ugovorio nepoštenu i ništetenu odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti vrijednost više preplaćenih anuiteta budući je iste stekao bez osnove. Prema odredbi čl. 210. st. 1. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/96 u daljnjem tekstu ZOO) kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

10. Slijedom svega naprijed navedenog pravni osnov za valutnu klauzulu utvrđen je u cijelosti.

11. Budući da je tuženik u tijeku postupka osporavao visinu tužbenog zahtjeva sud je odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te je isto povjereno stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Goranu Miljas iz [adresa]. U svom nalazu i mišljenu, a kojeg je sud cijenio kao stručan i objektivan, vještak je utvrdio da je ukupna razlika nastala uslijed promjene tečaja valute iznosi 12.978,13 kuna odnosno 1.722,49 eura. Tužitelj je visinu tužbenog zahtjeva uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka, pa je podneskom od dana 05. rujna 2023. godine uredio tužbeni zahtjev.

12. U odnosu na uređenje tužbenog zahtjeva valja napomenuti da promjena u visini tužbenog zahtjev ne predstavlja preinaku već samo usklađenje sa nalazom i mišljenjem vještaka, a ne mijenjanje pravne osnove i postavljanje sasvim novog tužbenog zahtjeva. Naprijed navedeno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, dana 26. studenog 2021. godine.

12.1. Vezano za primjenu materijalnog prava, valja istači da je odredba čl. 154. st. 2. ZPP-a izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 70/19) te je nakon izmjene te odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 26. travnja 2021. godine zauzeo pravno shvaćanje broj: Su- IV-16/2021-8 koje glasi: Smanjenje tužbenog zahtjeva (ako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, uvijek potreban pristanak tuženika.

12.2. Dakle, budući da smanjenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191 ZPP-a takva dispozicija stranka predstavlja povlačenje tužbe. Pa kako se prema odredbi čl. 193. st. 1. ZPP-a tužba ne može povući bez pristanka tuženika, nakon što se isti upustio u raspravljanje, a u konkretnom slučaju tuženik se nije protivio povlačenju, već je na ročištu održanom dana 21. rujna 2023. godine izjavio da se ne protivi povlačenju, slijedom čega je sud u tom dijelu utvrdio povlačenje.

13. Slijedom svega naprijed navedenog, utvrdivši da je pravni osnov za valutnu klauzulu u cijelosti utvrđen i osnovan, a visina utvrđena u nalazu i mišljenu vještaka kojem stranke nisu u bitnom prigovarale, sud je sukladno odredbi čl. 210. ZOO-a po osnovu stjecanja bez osnove dosudio tužitelju utvrđenu razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate kredita i tečaja za valutu CHF u vrijeme isplate kredita, odnosno iznos od 1. 722,49 eura.

13.1. Na dosuđeni iznos tužitelju je sukladno čl. 214. ZOO-a priznata zakonska zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta pa do isplate, što je preciznije određeno u izreci presude.

14. Podredno, valja naglasiti kako je tužitelj uz tužbu dostavio Ugovor o kreditu čija je svrha bila stambeni kredit za mlade za adaptaciju kuće u [adresa] na adresi [adresa], kat. čest. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], pa tužiteljev status potrošača u ovom postupku nije upitan, budući isti ne može dokazivati negativne činjenice a to bi eventualno bilo da se bavi nekom profesionalnom djelatnošću, a sve iz razloga jer bi takav navod trebao dokazati tuženik ako se na njega poziva.

14.1. U prilog ovom utvrđenu suda ide i iskaz samog tužitelja iz kojeg proizlazi da je kredit podigao isključivo radi obnove obiteljske kuće u kojoj živi njegova majka i kojoj je bila potreban renovacija. Majka da i dan danas živi u navedenoj nekretnini.

15. Tuženik je također u tijeku postupka isticao prigovor zastare, u pogledu navedenog prigovora zastare tuženika, isti prigovor je neosnovan jer je odlukom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ništetna, točnije kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u toč. 8 a u kojoj je odlučeno da je tuženik povrijedila prava i obveze potrošača ugovorivši ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli. Stoga se primjenjuje novi zastrani rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 01. prosinca 2021. godine, proizlazi da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO-a.

15.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to je rok za restitucijski zahtjev tužitelja iz osnova ništetnost valutne klauzule počeo teći 14. lipnja 2018. godine

16. U odnosu na tuženikom prigovor radi prebijanja, procesno pravni prigovor valja napomenuti da je tuženik u fazi prethodnog postupka postavio uvjeti prigovor radi prebijanja, dok da je nakon zaključenja prethodnog postupka, točnije podneskom od dana 28. rujna 2023. godine, podnio prigovor radi prebijanja u iznosu od 249,49 eura odnosno za razdoblje kada je tečaj CHF-a bio niži od ugovorenog.

16.1. Prigovor radi prebijanja mora biti istaknut tako da nema nikakve dvojbe da je istaknut, samo navođenje da tuženik ima tražbinu prema tužitelju ne znači da se radi o takvom prigovoru. Prigovor radi prebijanja mora biti kvantitativno određen i naznačena osnova tuženikove tražbine, jer se u protivnom po njemu ne može postupati. Dakle, uvjetni prigovor koji jer tuženik postavio u fazi pripremnog nije bio konkretno naveden u pogledu tražbine i u kvantitativnom smislu, stoga valja napomenuti da prigovor radi prebijanja ( sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nerazumljiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena.

16.2. U odnosu na naprijed navedeno, ako u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut prigovor radi prebijanja iz odredbe čl. 333 ZPP- a tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucijskog zahtjeva u svezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

16.3. U odnosu na prigovor radi prebijanja kojeg eje tuženik stavio nakon zaključenja prethodnog postupka i kojeg je jasno precizirao valja napomenuti da je nepravodoban.

16. 4. Procesnopravni prigovor radi prebijanja može se staviti do zaključenja prethodnog postupka, dok materijalnopravni prigovor prijeboja se može istaknuti do zaključenja glavne rasprave. Slijedom navedenog, prigovor radi prebijanja u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede tražbinu koju stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena, a što je sve jasno navedeno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 549/2023 od dana 18. prosinca 2023. godine.

16. 5. Dakle, kako je tuženik u tijeku prethodno postupka stavio svoj prigovor radi prebijanja, isti nije bio točno određen niti je tražbina bila kvantitativno navedena, a iako je nakon završetka prethodnog postupka kvantitativno naveo tražbinu čije prebijanje traži isto je bilo izvan roka, pa je sud taj prigovor odbacio kao nepravodoban i riješio kao u izreci.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje: ZPP-a). Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u tužbenom zahtjevu istom je priznat trošak postupka i to sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika A. 7. toč.1, trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura uvećano za PDV, trošak obrazloženog podneska od dana 07. ožujka 2022. godine u iznosu od 200,00 eura, trošak odgovora na žalbu od dana 16. studenog 2022. godine u iznosu od 200,00 eura, trošak obrazloženog podneska od dana 03. ožujka 2023. godine u iznosu od 200,00 eura, trošak obrazloženog podneska od dana 31. ožujka 2023. godine u iznosu od 200,00 eura, trošak za zastupanje na ročištu od dana 04. travnja 2023. godine u iznosu od 200,00 eura, trošak obrazloženog podneska od dana 05. rujna 2023. godine u iznosu od 200,00 eura, trošak zastupanja na ročištu od dana 21. rujna 2023. godine u iznosu od 200,00 eura, trošak za sastav obrazloženog podneska od dana 12. listopada 2023. godine u iznosu od 100,00 eura, trošak za zastupanje na ročištu od dana 20. listopada 2023. godine u iznosu od 200,00 eura, trošak za zastupanje na ročištu od dana 04. srpnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu od dana 27. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, trošak za ročište objave za presudu u iznosu od 100,00 eura, trošak za predujam za financijsko knjigovodstveno vještačenje u iznosu do 600,00 eura te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 66,97 eura. Dakle iz naprijed navedenog proizlazi da je tužitelju priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 3.066,97 eura.

18. Odredbom čl. 11 st. 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18 i 51/23) propisano je da su od plaćanja pristojbi u Republici Hrvatskoj oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

18.1. Budući da se u konkretnom slučaju radi upravo o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj je kao takav oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na presudu.

19. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je riješiti kao u izreci.

U Šibeniku, 10. travnja 2025. godine

SUTKINJA

Martina Miletić Lovrić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud, u dovoljnom broju primjeraka sud i protivnu stranu.

DN-a:

- za tužitelja punomoćnica AUK, odvjetnica u [adresa]

- za tuženika, punomoćnik Dan Marinović, odvjetnik u OD Marinović i partneri,

Zadar